Moderna u hrvatskoj književnosti obuhvaća vremenski period od 1892. do 1916. godine. Mlada generacija hrvatskih pisaca svoju borbu za novi nacionalnopolitički i književno-estetski program započeće 1895. godine na Jelačićevom trgu u Zagrebu javnim istupanjem protiv režima Khuena Hedervaryja (Kuena Hedervarija) i spaljivanjem mađarske zastave. Studenti koji su sudjelovali u tom dogadaju bivaju protjerani sa Sveučilišta i nastavljaju studije u Pragu i Beču. Tamo se upoznaje sa novim socijalnim, političkim i estetskim idejama. To dovodi do stvaranja grupa koje zastupaju različite ideje i estetska shvaćanja, ali obje one nastupaju sa bitno novih pozicija. Praška grupa zastupa ideju o socijalnoj funkciji književnosti, dok bečka grupa polazi sa stanovišta tada vrlo naglašenog bečkog secesionizma, opredjeljujući se za čistu umjetnost, tj. larpurlartizam.

Nova generacija hrvatskih pisaca unosi novi duh u književno stvaralaštvo. U poeziji i prozi dolazi do promjena u tematici i načinu izražavanja. Pisci su zaokupljeni svojom intimom, pejzažem, egzistencijalnim, socijalnim i rodoljubivim motivima. U načinu izražavanja dolaze do izražaja stilske značajke simbolizma, impresionizma i nagovještaji ekspresionizma. Tako hrvatska poezija doživljava temeljite promjene. Do izražaja dolazi nov moderan senzibilitet. Pjesnici otkrivaju dubinu svoje intime. Pejzaž opisuju kao stanje duše. O rodo-ljubivim motivima pjevaju bez patetike, jezikom psovke. Uspostavlja se novi tip lirskoga govora. To je poezija iznijansiranih pjesničkih slika, utemeljenih na vidnim, slušnim, mirisnim i opipnim senzacijama. Stih je muzikalan. Muzikalnost pjesme je usavršena do najvećeg stupnja izražajnosti. Antun Gustav Matoš, koji se za svo vrijeme koliko je trajao sukob izmedu starih i novih hrvatskih pisaca ali koji je i najviše doprinio pobjedi novih estetskih shvatanja u hrvatskoj književnosti, tvrdi da se "poezija piše ušima i za dobre uši". Evidentan je novi tip metafore i simbola, a rimovan stih i klasična versifikacija sve više ustupaju prostor slobodnom stihu. Matoš preinačuje oblik soneta. U njegovoj poeziji, feljtonu, eseju i noveli preovladava kult Bodlerovog stiha i Bodlerovog poimanja poezije.

U djelima starijih proznih pisaca iz tzv. realističke epohe još 90-tih godina opaža se težnja za psihološkim poniraniem u dubine ljudske duše i individualan ton pripovijedanja, tako da će i uz njihovu pomoć hrvatska proza u razdoblju moderne proizvesti psihološku novelu i roman. Napušta se klasična epska naracija i sve se više mjesta u proznim tekstovima stvara za lirski ugodaj i simbolični nagovještaj.

U razdoblju hrvatske moderne oživljava kajkavska i čakavska poezija. Na kajkavskom narječju pjevaju Matoš, Domjanić i Galović, a Nazor oživljava čakavsku poeziju.

U oblasti dramske književnosti, književne kritike, književnog eseja, polemike i putopisa u razdoblju moderne hrvatske književnosti nastaju izuzetno vrijedna književno-umjetnička djela koja u sebi nose pravo bogatstvo motiva i stilskih postupaka. U oblasti drame, moderna u hrvatskoj književnosti je afirmirala posebne tipove drama: historijsko-romantičarsku, realističko-naturalističku, socijalno-psihološku i simboličkolirsku dramu.

Moderna u hrvatskoj književnosti je, također, afirmirala veliki broj istinskih književno-umjetnički stvaralaca: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić, Vladimir Nazor, Milan Begović, Fran Galović, Janko Polić Kamov, Milutin Cihlar Nehajev, Dinko Šimunović, Dragutin Domjanić, Mihovil Nikolić, Milan Vrbanić, Ivo Vojnović, Josip Kosor, Milan Ogrizović, Stjepan Miletić i dr.

Najznačajnija književna djela u razdoblju moderne hrvatske književnosti su: zbirke pjesama A.G. Matoša, V. Vidrića, V. Nazora, J. P. Kamova; zbirke novela i pripovijedaka A.G. Matoša, V. Nazora, Dinka Šimunovića, Mjlutina Cihlara Nehajeva; drame Ive Vojnovića, Josipa Kosora, Milana Begovića, Milana Ogrizovića; feljtoni i književni eseji A.G. Matoša, itd.

Moderne tendencije novih estetsko-književnih strujanja nalazimo već u djelima srpskih pisaca iz tzv. realističke epohe, koji su živjeli krajem 19. stoljeća, tako da praktično srpska moderna, ili često pominjana formulacija "zlatno doba srpske književnosti", vremenski obuhvata razdoblje: kraj prošlog stoljeća - kraj Prvog svjetskog rata. 0 njoj se ne može govoriti kao o nekom novom književno-estetskom pokretu, koji je došao odnekud sa strane i koji su donijele neke nove generacije, pa prema tome u njoj nije ni moglo biti nekih književnih sukoba između dvije generacije pisaca, starije i mlade.

Karakteristične odlike moderne književnosti nalazimo već kod Vojislava Ilića i Branislava Nušića. U njihovim djelima, kako je to u svoje vrijeme zapazio Jovan Skerlić, književni kritičar i jedan od protagordsta modernog talasa, "jedno nostalgično osećanje punog i intenzivnog života, mnogo strasti, senzualnosti, jako socijalno osećanje za male, slabe, pritisnute u životu". "Vojislav Ilić", kaže Dragiša Živković, "smjelo je zakoračio u oblast simbolističkih slutnji, strepnji i nemira". Period moderne u srpskoj književnosti obilježenje prije svega mnogim novim kulturnim pojavama, kao što su pokretanje i osnivanje časopisa Srpski književni glasnik (1901.), rad Srpske književne zadruge (1902.), pokretanje Velike Škole u Univerzitet (1905.), osnivanje Srpskog književnog društva (1905.), izdavanje Slovenskog juga i dr.

Zahvaljujući povoljnim političkim prilikama kakve su bile u to vrijeme u Srbiji, periodu rada parlamenta, srpski pisci su okrenuti kulturnim zbivanjima u Evropi, sa kojom dolaze u kontakt na raznorazne načine, i pažljivo prate književna strujanja u Francuskoj i drugim zapadnoevropskim zemljama, tako da dolaze pod utjecaj evropskih književnosti, u prvom redu francuske književnosti. Oni su najprije zahvatili književnu kritiku i poeziju, a zatim i prozu i ostale književne vrste. U književnoj kritici se javlja Ljubomir Nedić, koji kao glavni vrijednosni kriterij umjetničkog djela postavlja način obrade književne teme i u drugi plan stavlja sadržaj. Njemu se pridružuje Bogdan Popović, koji strogo zastupa estetske kriterije, po ugledu na književne kritičare sa Zapada. A zatim, dolazi Jovan Skerlić, centralna ličnost u cjelokupnom razdoblju moderne u srpskoj književnosti. On zastupa ideju o prisustvu književnosti u svim oblicima društvenog života, ističe njenu moralnu komponentu i ukazuje na važnost sadržaja književno-umjetničkog djela.

Srpski pjesnici, Milan Rakić, Veljko Petrović, Vladislav Petković Dis, Milutin Bojić i drugi, u svojim pjesmama slijede francuske pjesnike parnasovske i simbolističke orijentacije. Oni daju prednost pjesničkoj formi nad sadržajem, gdje kult muzikalnosti stiha, subjektivan pristup poeziji, pjevaju o svom intimnom svijetu, sugeriraju atmosferu melanholije i pesimizma i sumorna raspoloženja. Iz poezije francuskog Parnasa, oni preuzimaju temu pejzaža, koji postaje dio njihovog duševnog stanja i uvjerenja da priroda kroz pejzaž živi u čovjeku. Najveću pažnju srpski modernisti posvećuju motivu ljubavi širokog dijapazona, od platonskog doživljaja žene, slutnji o ženi, ženi kao idealu života, do erotskog doživljaja žene.

Pripovjedačka proza u srpskoj književnosti u periodu moderne pokazuje tendenciju istraživanja novog i modernog u strukturi književnog djela i u njegovim temama. Njihovu pažnju sve više zaokuplja individua koja u sebi nosi svoju protivrječnost, unutrašnji sukob i moralnu dilemu.

Glavni predstavnici moderne književnosti u Srbiji su: u poeziji, Milan Rakić, Sima Pandurević, Vladislav Petković Dis, Milutin Bojić, Stevan Luković, Danica Marković, Velimir Rajić; u prozi, Borisav Stanković, Ivo Ćipiko, Milutin Uskoković, Čedomir Ilić, Veljko Milićević; u književnoj kritici Ljubomir Nedić, Bogdan Popović, Jovan Skerlić.

Oni su iza sebe ostavili neosporno vrijedna književna djela, kao što su: zbirke pjesama Milana Rakića, Sime Pandurevića, V.P. Disa; pripovijetke Za kruhom Ive Ćipika, Iz starog jevanđelja i Božji ljudi Bore Starikovića; romane Nečista krv Bore Stankovića, Pauci Ive Ćipika, Došljaci Milutina Uskokovića, Bespuće Veljke Milićevića; drame Koštana i Tašana Bore Stankovića.

Copyright © Omeragic