Prema: Z. Lešić, Čitanka 2, Sarajevo, 2003, str181-224

Tokom XIX vijeka svi južnoslavenski narodi doživljavali su svoj nacionalni preporod. A upravo je književnost predstavljala ono djelatno područje u kojem se ta probuđena nacionalna svijest najpotpunije i najdosljednije izražavala. Jer u uvjetima borbe za nacionalno oslobodenje i političku nezavisnost ona je jedina mogla afirmirati duhovne težnje i stvaralačke mogućnosti naroda, njegov jezik i tradiciju, a time i njegovo prisustvo u savremenom svijetu. Zato je književnost tada - više nego ikada ranije - predstavljala oblik borbe za očuvanje i potvrdivanje nacionalnog identiteta naroda. I ona je to bila utoliko više što je u to vrijeme kod svih južnoslavenskih naroda predstavljala i osnovni oblik borbe za narodni jezik i njegovu afirmaciju. Jer, jezik je uvijek - a posebno u vremenima nacionalne ugroženosti - jedna od najznačajnijih oznaka nacionalnog identiteta. Ona ista težnja za slobodom, slobodnim životom i slobodnim stvaranjem koja je bila osnovna zajednička karakteristika evropskih romantičara dolazila je do izražaja i u književnim djelima većine južnoslavenskih pisaca skoro sve do kraja XIX vijeka. Ali je ona kod njih u prvom redu značila težnju za nacionalnom slobodom, a tek onda i za slobodnim životom pojedinca u društvu. Ali je baš ta sprega nacionalnog i individualnog bunta, u kojoj je često sudbina naroda bila povezana sa ličnom sudbinom i ličnom srećom i nesrećom, predstavljala jednu od glavnih karakteristika romantičara sa slavenskog juga. Ljubav i patriotizam dvije su najčešće i najizrazitije teme južnoslavenskog romantizma. A u izražavanju i jednog i drugog osjećanja ti se pjesnici nisu libili ni hiperbole, ni patosa (tj. strastvenog zanosa, koji je zbog prevelikog oduševljenja ili uzbuđenja često neumjeren i pretjeran u izrazu). Ali u tome i jeste karakteristično romantičarski stil: strastvena osjećajnost, koja se izražava u predimenzioniranim slikama, u jakim kontrastima, u hiperbolama, u narastajućim gradacijama i u metaforama koje sve stvari boje izrazito emocionalnim bojama. I bez obzira na čestu neumjerenost u izrazu, romantičari su upravo na taj način doprinijeli da njihov jezik postane poerski izražajan, tj. da bude u stanju da izrazi najsloženija i najsnažnija čovjekova osjećanja. U tom pogledu u književnosti južnoslovenskih naroda romantizam je posebno značajan, jer je izvršio takav preobražaj jezika da je tek od tada on postao sposoban da bude jezik poezije u modernom značenju riječi. S romantizmom, u stvari, i počinje moderna književnost Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih južnoslavenskih naroda.

ROMANTIZAM U SRBIJI

Vuk Karadžić je uspio da cijelu srpsku kulturu utemelji u narodnom životu i njegovim kulturnim vrijednostima: u njegovom govornom jeziku (jeziku seljaka, ratara i pastira) i u njegovoj bogatoj usmenoj tradiciji (u narodnim pjesmama i pričama, običajima i predanjima). Taj njegov poduhvat je bio utoliko veći jer je zahtijevao ne samo uporan rad već i upornu borbu i slamanje otpora sa svih strana: sa strane obrazovanih ljudi, koji su bili njegovali jednu od naroda otuđenu kulturu, pišući na vještačkom "slavjano-serbskom jeziku"; sa strane moćne Pravoslavne crkve, čiji su poglavari bili uvjereni da je čak i Vukova reforma pravopisa (s isključivanjem nekih crkvenoslovenskih slova i uvođenjem latiničkog "j") mogla potkopati vjeru; sa strane srpskih glavara, pa i samoga kneza Miloša Obrenovića, koji su u svojoj neobrazovanosti i nepismenosri sumnjičavo gledali na Vukov rad i njegove susrete s poznatim evropskim naučnicima i književnicima.

Potičući sa sela i duhovno sazrijevajući u Prvom srpskom ustanku, Vuk je sav svoj život posvetio velikom kulturnom poduhvatu koji je poduzeo. Iako samouk, on je - poslije početnih lutanja - taj poduhvat izveo ne samo s ogromnom energijom već i s jasnom sviješću što želi postići. U tome mu je mnogo pomogao učeni Slovenac Jernej Kopitar, s kojim se upoznao u Beču i koji ga je uputio da skuplja narodne pjesme, da piše gramatiku srpskog jezika, da sačini pravopis, da pripremi rječnik. A čim je objavio svoja prva glavna djela ("Pismenica srpskog jezika", 1814;"Narodna srpska pjesnarica", 1815; "Srpski rječnik", 1818; "Narodne srpske pripovijetke", 1821), Vuk je za svoj rad zainteresirao i pridobio mnoge ugledne ličnosti evropske nauke i književosti, među njima i velikog pjesnika Goethea i poznatog filologa i folkloristu Jakoba Grimma. S njihovom podrškom i podrškom sve većeg broja pristalica iz krugova mladih srpskih inrelektualaca Vuk je sve uspješnije vodio svoju borbu. Poslije mnogo otpora, sukoba i polemika, a također i odricanja, oskudice i bolesri, Vuk je doživio pobjedu svojih ideja. A s razlogom se smatra da se to dogodilo 1847. godine. Te godine Vukj e objavio svoj prijevod "Novog zavjeta", u kojem je na djelu pokazao sve izražajne mogućnosti novog književnog jezika. Te godine je njegov mladi sljedbenik Đura Daničić objavio značajno naučno djelo "Rat za srpski jezik i pravopis", u kojem su naučnim argumentima ušutkani svi Vukovi prodvnici. Te godine Branko Radičević je objavio svoje "Pesme", u kojima je konaćno potvrdeno Vukovo uvjerenje da se na osnovama narodnog govora i narodne poezije može razviti jedna sasvim nova, po osjećajnosti i .izrazu moderna književnost. A sve je to značilo prekretnicu u kulturnom razvoju srpskog naroda.

VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ (1787 - 1864.) rodio se u selu Tršiću kraj Loznice. Nije imao redovno školovanje, ali je ipak rano naučio čitati i pisati, i to bolje nego većina njegovih zemljaka iz tog vremena. Zato su ga za vrijeme Prvog srpskog ustanka 1804. godine ustaničke vođe uzeli za pisara. Poslije neuspjeha Karadorđevog ustanka, kao i mnogi drugi Srbi, Vuk je iz Beograda prebjegao najprije u Zemun, a zatim u Beč. U Beču je upoznao Jerneja Kopitara. Taj susret je bio od sudbonosnog značaja ne samo za Vukov život već i za cijelu srpsku kulturu. Jer, po Kopitarevim savjetima i uputama Vuk je počeo skupljati narodne pjesme, pisati gramatiku, pripremati rječnik. Objavivši svoja prva djela, Vuk je postao poznat u književnim krugovima širom Evrope. Ali je i dalje sve vrijeme živio u oskudici, jedva prehranjujći svoju veliku porodicu. Zato je bio prisiljen stalno i na sve strane tražiti pomoć kako bi mogao nastaviti sa svojim radom. Ali su ga svi sumnjičili: ruska vlada da je austrijski špijun, mtropolit Stratimirović da podriva pravoslavlje, knez Miloš da rovari protiv njega i Srbije. Čak i kad je u Njemačkoj dobio mnoga priznanja za svoj rad i postao počasni doktor Univerziteta u Jeni, Vuk nije u domovini nalazio razumijevanja ni potpore. Tek kad je njegov rad na skupljanju narodnih umotvorina postao poznat širom Evrope (dobio je tada i stalnu pomoć ruske akademije nauka), Vuka su počeli slaviti i u njegovoj domovini. Tada je on već dobio bitku za novi književni jezik i pravopis, a za sobom je imao veliko djelo, i to u više oblasti: u skupljanju narodnih umotvorina, u proučavanju narodnih običaja, u radu na gramatici i rječniku srpskog jezika, u historiografiji. Na temeljima tog djela razvila se ne samo srpska nova književnost već i cjelokupna moderna srpska kultura.

BRANKO RADIČEVIĆ (1824. - 1853.) rođen je u Slavonskom Brodu. Svoje najljepše dane proveo je kao đak gimnazije u Sremskim Karlovcima, koji su u ono vrijeme bili značajno središte srpskog kulturnog života. Godine 1843. odlazi na studije prava u Beč, gdje se zbližava sa Vukom Karadžićem i njegovim pristašama, naročito sa mladim filologom Đurom Daničićem. Taj krug oko Vuka u Beču predstavljao je prethodnicu ne samo srpskog romanrizma već i nove srpske književnosti, koja se počela razvijati na Vukovim idejama. Radičevićeve "Pesme", objavljene 1847, značile su prvu veliku potvrdu ispravnosti tih ideja. U njima je na narodnom jeziku i u duhu tih ideja progovorio jedan talentovani pjesnik, združujući poetski izraz narodne lirike i raspoloženja evropske romantičke poezije. Radičević je za života stigao objaviti samo još jednu zbirku pjesama (1851.). Razbolivši se na plućima, umro je mlad, u 28. godini, kako je u nekim svojim pjesmama i slutio.

PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ (1813. - 1851.), pjesnik i vladika crnogorski. Rodio se u Njegušima podno Lovćena, kao Rade Petrović, u porodici koja je po tradiciji davala crnogorske vladike. Upravu nad Crnom Gorom preuzeo je u svojoj 18. godini, i to u vrijeme kada je Turska carevina i dalje uporno nastojala da pokori tu malu slobodnu zemlju. Nastavljajući težnje svog strica, Petra I, trudio se da modernizuje svoju državu, pa je uveo senat, iz Rusije donio štampariju, osnovao prvu školu, počeo graditi putove i odlučno suzbijao samovolju plemenskih glavara. Dosta je putovao i održavao prisne veze s mnogim učenim Srbima i Hrvatima tog vremena. Poznanstvo s Vukom Karadžićem navelo ga je da i sam počne skupljati junačke narodne pjesme ("Ogledalo srpsko", 1845). U svojim prvim djelima oponašao je junačke narodne pjesme ("Svobodijada", 1835.). Ali upoznavši klasičnu i modernu evropsku književnost, nastojao je u svojim djelima sjediniti epski duh i povijesna iskustva koja su sadržana u narodnom pjesničkom predanju sa misaonošću i složenijim oblicima velike evropske književne tradicije (religiozno-filozofski spjev "Luča mikrokozma", 1845.) U drami "Lažni car Šćepan mali" (1851) obrado je jednu istinitu zgodu iz crnogorske historije (pojavu nekog pustolova koji se Crnogorcima predstavio kao prognani ruski car). U svom najpoznatijem djelu, "Gorskom vijencu" (1847), on je nastojao ostvariti poetsku sintezu duha junačke narodne poezije i evropske romantike. Mlad se razbolio od tuberkuloze. Umro je u 38. godini života na Cetinju.

JOVAN STERIJA POPOVIĆ (1806 - 1856.), srpski komediograf i pjesnik. Rođen je u Vršcu. Škole je učio u Sremskim Karlovcima, Temišvaru i Pešti. Po završetku studija radio je kao advokat u Vršcu, zatim kao profesor Više škole u Beogradu, te kao načelnik u ministarstvu prosvjete Kneževine Srbije. Svoj književni rad započeo je pisanjem romana po ugledu na tada popularnog srpskog romansijera Milovana Vidakovića, ali je onda u "Romanu bez romana" ismijao i svog uzora i svoj vlastiti sentimentalistički stil. Nakon toga počeo je pisati komedije, u kojima je izvrgao ruglu negativne pojave u srpskom građanskom društvu: pomodarstvo, snobizam, pohlepu, lažnu učenost, lažno rodoljublje kojim se prikriva grabež i koristoljublje ("Laža i paralaža", "Kir-Janja ili Tvrdica", "Zla žena", "Pokondirena tikva", "Beograd nekad i sad", "Rodoljupci"). U komedijama Sterija je, s jedne strane, slijedio ideje prosvjetiteljstva XVIII vijeka, ali je, s druge strane, nagovijestio realizam u srpskoj književnosti. Osim komedija pisao je refleksivnu poeziju ("Davorje") i historijske drame, po kojima je i bio pravi predstavnik srpskog romantizma. Razočaran u društveni i politički život Beograda, povukao se u svoj rodni grad, gdje je i umro.

ĐURA JAKŠIĆ (1832 - 1878.), najizrazitiji romantički pjesnik u srpskoj književnosti. Rodio se u banatskom selu Srpska Crnja, u siromašnoj porodici. Učio je slikarstvo, ali zbog nemaštine višu školu nije završio. Radio je kao učitelj i nastavnik crtanja u manjim mjestima u Srbiji. Siromašan i boemski nastrojen, nemiran i buntovnog duha, stalno je dolazio u sukob sa vlastima u provinciji, pa se zbog toga često morao seliti iz mjesta u mjesto, čak i onda kada se već bio proslavio svojim književnim radom. Umro je u Beogradu kao siromašan boem, ali priznat i kao slikar i kao pjesnik. Pisao je pripovijetke, historijske drame ("Seoba Srbalja", "Jelisaveta", "Stanoje Glavaš"), romantičke poeme i lirsku poeziju. I kao slikar i kao pjesnik, Jakšić je izražavao snažan, buntovan temperament, beskompromisnu slobodoljubivost i silovitu romantičarsku osjećajnost.

JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ (1833 - 1904.), najplodniji srpski pjesnik XIX vijeka. Rodio se u Novom Sadu, koji je u ono vrijeme bio kulturni centar vojvodanskih Srba ("srpska Atina"), iako je bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Završio je najprije studije prava, a kasnije i medicine. Čitav život je pisao pjesme: ljubavne, rodoljubive, satirične, političke, dječije. Uređivao je mnoge časopise, među njima i satirički časopis "Zmaj", po kojem je i dobio nadimak. Dječijoj poeziji posvetio se poslije smrti svoje djece. Tada je počeo uredivati i dječiji časopis "Neven". Prevodio je mnoge pjesnike sa mađarskog, ruskog, njemačkog i francuskog jezika. Njegovu poeziju karakterizira iskrenost, toplina osjećanja, jednostavnost i čvrsta veza sa stvarnim životom, ličnim i društvenim. Pisao je brzo i lako, na razne životne teme, pa je iza sebe ostavio obimno i raznovrsno pjesničko djelo.

LAZA KOSTIĆ (1841 - 1910.), srpski pjesnik i dramski pisac. Rođen je u Kovilju u Bačkoj. Studirao je pravo u Pešti. Bio je jedan od vođa političke organizacije vojvođanskih Srba, Ujedinjene omladine srpske. Radio je kao profesor i sudija. Posljednje godine života proveo je povučeno u Somboru. Prevodio je Šekspirove drame ("Ričard III", "Romeo i Julija", "Hamlet"), bavio se filozofijom i estetikom ("Osnovi lepote u svetu"), pisao tragedije u stihu ("Maksim Crnojević", "Pera Segedinac"), a objavio je i dvije zbirke pjesama ("Pesme", 1873. i 1874.) Jedan je od najoriginalnijih srpskih pjesnika, koji je smjelo tražio nove riječi i nove ritmove za svoje pjesničke vizije.

ROMANTIZAM U HRVATSKOJ

Hrvatski preporod je naziv za društveni, politički i kulturni pokret koji su tridesetih i četrdesetih godina XIX stoljeća vodili hrvatski pisci i intelektualci, zastupajući težnje mlade gradanske klase u njenoj borbi za nacionalnu ravnopravnost Hrvata u Austro-Ugarskoj monarhiji. Oni su sami sebe nazivali "ilircima", jer su smatrali da izražavaju raspoloženje svih slavenskih naroda koji žive u nekadašnjoj Iliriji, tj. u zemljama Balkana. (Zbog toga se njihov politički i kulturni poduhvat zove još i ilirski pokret). Kao i njihov vođa Ljudevit Gaj (1809. - 1872.), većina njih je, s izuzetkom grofa Janka Draškovića, porijeklom bila iz malograđanskih, trgovačkih, činovničkih i seljačkih porodica. Kako je u to vrijeme Hrvatska bila izložena bezobzirnoj mađarizaciji, ti su se hrvatski pisci odlučno borili za priznavanje nacionalne posebnosti i ustavopravne ravnopravnosti Hrvata u okviru austrougarske carevine. A u svom su programu imali i ideju ujedinjenja Hrvata s drugim južnoslavenskim narodima koji su živjeli pod austrougarskom vlašću. Zbog toga su blisko surađivali s nekim srpskim piscima iz kruga pristalica Vuka Karadžića, pa su s njima 1850. u Beču sklopili dogovor o zajedničkom književnom jeziku, prihvarajući novoštokavski dijalekt umjesto kajkavskog, kojim su do tada pisali pisci u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj. U stvari, svoju reformu književnog jezika, kao i stvaranje novog hrvatskog pravopisa, ilirci su započeli još ranije, uzimajući kao model jezik na kojem je nastajala bogata dubrovačka književnost. Naime, još 1830. godine Ljudevit Gaj je u Budimu objavio svoju "Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja" i na osnovu toga 1835. reformirao jezik i pravopis svojih Novina, koje je pokrenuo godinu dana ranije. Tako su Gajeve "Novine", kao i njihov književni prilog koji je izlazio pod naslovom Danica ilirska, najavile ne samo novi hrvatski književni jezik (zasnovan na štokavskom narječju) već i novu hrvatsku književnost. Od druge godine izlaženja Gajevih "Novina" (1836) tim književnim jezikom počeli su pisati gotovo svi hrvatski pisci tog vremena: Ivan i Matija Mažuranić, Stanko Vraz, Petar Preradović, Dimitrije Demeter, Ivan Kukuljević, Antun Nemčić, Ljudevit Vukotinović i dr. A njihovim književnim radom postavljen je temelj razvoju moderne hrvatske književnosti.

IVAN MAŽURANIĆ (1814. - 1890.), hrvatski pjesnik i političar. Rodio se u Novom Vinodolskom u Hrvatskom primorju. Gimnaziju je učio na Rijeci, koja je u to vrijeme bila pod jakim uticajem austrijske i talijanske kulture. Studirao je prava u Zagrebu. Kao student pridružio se ilirskom pokretu. Kasnije se nalazio na visokim političkim položajima, pa je od 1873. do 1880. bio i hrvatski ban. Iz zavičaja je ponio ljubav prema narodnoj pjesmi, kao i prema staroj dalamatinskoj i dubrovačkoj književnosti.

U toku školovanja razvio je najprije naklonost prema klasičnoj književnosti, a kasnije se oduševljavao Bajronom i Puškinom, talijanskom i njemačkom romantičarskom književnošću. Te uzore imao je pred očima i kad je pisao svoj poznati spjev "Smrt Smail-age Čengića" (1846.), u kojem je, kao pravi romantik, patetično, u tnjumfu, reagirao na vijest da su Crnogorci u Hercegovini napali i pogubili poznatog bošnjačkog feudalnog zemljoposjednika Čengića. Romantički duh tog spjeva dobio je nacionalistički karakter, jer se "svoji" vide kao nosioci Dobra, a "tuđi" (drugi) kao nosioci Zla. Ipak, taj spjev zbog toga ne gubi značaj za historiju hrvatske književnosti, jer predstavlja prvo pravo pjesničko djelo ispjevano modernim hrvatskim književnim jezikom.

PETAR PRERADOVIĆ (1818. - 1872.), hrvatski pjesnik. Roden je u selu Grabovnici kod Bjelovara u siromašnoj oficirskoj porodici. Pošto je rano ostao bez oca, primljen je na školovanje u vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Kao oficir i kasnije general službovao je širom Austro-Ugarske Monarhije, kojoj je u to vrijeme pripadao i veliki dio Italije. Počeo je pisati pjesme kao oficir u Milanu, i to na njemačkom jeziku, jer je hrvatski bio gotovo sasvim zaboravio. U tuđini se zainteresirao za ilirske ideje, pa je i sam postao oduševljeni ilirac.

Za prvi broj zadarskog ilirskog časopisa "Zora dalmatinska" (1844.) napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu "Zora puca...", u kojoj je pozdravio nacionalno buđenje Hrvatske. Ubrzo je postao najznačajniji i najplodniji ilirski pjesnik. Objavio je nekoliko knjiga pjesama: "Prvenci" (1846.), "Nove pjesme" (1851.). Kao i svi romantičari, najviše je pisao ljubavne, patriotske i refleksivne pjesme. A kao ilirac slavio je slavenstvo, povratak rodnoj grudi i maternji jezik. Znatno je uticao na razvoj hrvatske poezije XIX stoljeća.

AUGUST ŠENOA (1831. - 1881.) najznačniji je hrvatski književnik iz druge polovice prošloga stoljeća. Obimnošću i vrijednošću svoga djela on je odredio čitavo jedno razdoblje u hrvatskoj književnosti (tzv. "Šenoino doba") i izvršio snažan uticaj na nekoliko generacija hrvatskih pisaca.

Rodio se u Zagrebu u obitelji obrtnika. Pravne nauke studirao je u Zagrebu i Pragu. U početku se bio posvetio novinarstvu i radu u kazalištu. Književnim radom počeo se baviti u zrelim godinama, a ostavio je za sobom veliki broj romana, pripovjedaka, pjesama, feljtona, kritika i prijevoda (sa francuskog i slavenskih jezika). Hrvatsko narodno kazalište mu je 1868. godine izvelo komediju "Ljubica". Od 1874. do smrti uredivao je glavni hrvatski književni časopis "Vijenac". Napisao je čitav niz historijskih romana, u kojima je, na osnovu proučavanja arhivske grade, umjetnički sugestivno oživio starija razdoblja hrvatske povijesti. S mnogo smisla za dinamiku proznog izraza, za građenje likova, za razvijanje složene i razgranate fabule, za dočaravanje historijske atmosfere, Šenoa je u tim romanima nastojao nacionalno i socijalno osvijestiti široke čitalačke slojeve u Hrvatskoj. (Historijski romani su mu: "Zlatarevo zlato", "Čuvaj se senjske ruke", "Seljačka buna", "Diogeneš", te nedovršeni roman "Kletva").

Napisao je i veći broj pripovijesti i kraćih romana s tematikom iz suvremenog života. Tim djelima postao je rodonačelnik hrvatske realističke proze: ("Prijan Lovro", "Mladi gospodin", "Ilijina oporuka", "Branka", "Prosjak Luka" i dr.)

Iako je u svojim djelima sačuvao mnoge tipično romantičarske crte, on je nagovijestio i nove mogućnosti pripovjedačke književnosti, otvarajući tako epohu realizma, za koji se i teorijski zalagao u predgovorima svojih romana, u kritikama i naročito u raspravi "Naša književnost".

Copyright © Omeragic