Munib Maglajlić - Bošnjačka književnost - Savremeno razdoblje
Salih Alić (1906-1982), liričar
impresionističke vokacije, okrenut pejzažu, s posebnom sklonošću za sonet;
Alija Nametak, koji je u razuđenom
pripovjedačkom opusu nastavio predratnu liniju dokumentarnog prikaza narodnog
života, posebno zanimljivom u jezičkom sloju i živopisnoj lokalnoj boji, sa
osobenim, reskim humorom (Ramazanske priče, Trava zaboravka, Tuturuza
i Šeh Meco);
Rasim Filipović, pisac romana sa
savremenom tematikom, izrazitije zaokupljen ženskim likovima (Glumica, Doviđenja
smrti, Ničija);
Skender Kulenović (1910-1978),
najprije pjesnik ratnih poema u kojima je došla do izražaja njegova
vitalistička vizija svijeta i svojevrstan panteistički aktivizam, a poslije
istančani liričar okrenut sonetu, u kojem se osjeća ton rezignacije i stišane
lirske kontemplacije (poeme Stojanka majka Knežopoljka, Ševa, Soneti
I-II);
Skender Kulenović, proširuje tematski
raspon proze koja književno svjedoči o drami društvenog raslojavanja u
bošnjačkoj narodnoj zajednici u austrougarskom te u razdoblju između dva
svjetska rata (zbirka priča Divanhana, roman Ponornica);
Meša Selimović (1910-l982),
najprije pisac proza s ratnom i savremenom tematikom, a poslije romanopisac
koji se posredstvom vraćanja u prošlost bavi zapravo zapitanostima savremenog
čovjeka, osobito u složenom odnosu pobunjenog pojedinca prema instituciji
vlasti i sl. (zbirke priča Uvrijeđeni čovjek, Magla i mjesečina,
romani Tišine, Derviš i smrt, Tvrđava i dr.);
Ćamil Sijarić (1913-1989),
pripovjedač u čijim je prozama zamjetljiv utjecaj usmenog pripovijedanja,
okrenut u jednom dijelu opusa zavičajnim temama iz bošnjačkog sela u Sandžaku,
a u drugom povijesnim temama (zbirke priča Ram-Bulja, Naša snaha i mi
momci i dr.; romani Bihorci, Kuću kućom čine lastavice, Konak
i dr.);
Mak Dizdar (1917-1971), u prvom
razdoblju pjesnik u čijoj se lirici prepliću socijalni i ljubavni motivi, a u
najzrelijem dijelu opusa oblikovao je atmosferu srednjovjekovne patarenske
Bosne i izrazio sav tragizam njezine povijesne sudbine, jezikom koji svoje
polazište ima u srednjovjekovnim natpisima na stećcima (poema Plivačica,
zbirke Vidovopoljska noć, Okrutnosti kruga, Kameni spavač i
dr.)
Najreprezentativniji predstavnici
putopisa u
ovom razdoblju bošnjačke književnosti su Zuko Džumhur (1920-1989) i Alija Isaković.
Derviš Sušić (1925-1990), čije
pripovijetke odlikuje dramatska linija fabuliranja; u romanima sa ratnom tematikom
okrenut je humornom viđenju ljudi i prilika, a u romanima s tematikom iz
osmanskog razdoblja bošnjačke povijesti zabavljen je položajem pojedinca u
složenim historijskim okolnostima (zbirke priča Jabučani, Pobune;
romani Ja, Danilo, Uhode, Hodža-Strah i dr.);
Izet Sarajlić (1930), pjesnik sa
naglašenom sklonošću za "kolokvijalnu liriku" nevezanog stiha, koji
se razvijao pod snažnim utjecajem ruskih pjesnika;
Husein Tahmiščić (1931-1999), pjesnik
sa usmjerenošću na moderni izraz u znaku nadrealističkih odjeka;
Alija Isaković (1932-l997),
prozaist zaokupljen ispitivanjem svijesti savremenog čovjeka u složenom odnosu
prema duhovnom naslijeđu (zbirke priča Semafor, Taj čovjek;
romani Sunce o desno rame, Pobuna materije);
Muhamed Kondžić (1932-1996),
pripovjedač koji je u pričama i romanima upečatljivo progovorio o dramatičnom
položaju savremenog čovjeka, vraćajući se u okruženje osmanskog razdoblja
prošlosti Bosne, slično Selimoviću i Sušiću (romani Noć nema svjedoka, Silicijum
front, Žive muke);
Sead Fetahagić (1935), zastupnik
moderne egzistencijalističke proze u bošnjačkoj književnosti (zbirke priča Četvrtak
poslije petka, Go čovjek na krečnjaku);
Humorističko-satirički intoniranu prozu najuspješnije je u savremenom razdoblju njegovao Enver Enko Mehmedbašić
(1935).
Husein Bašić (1938), koji je
folklornu građu zavičajnih predanja preobrazio u poetsku sliku ljudskog sukoba
sa silama historije i prirode;
Bisera Alikadić (1939), koja se u
prevladavajućem lirsko-ispovjednom pjesništvu oglasila otvorenošću nespojivom
sa tradicionalnim shvaćanjem tzv. "ženskog pisma";
Bisera Alikadić (1939), prvi
romanopisac među Bošnjakinjama, čije proze sa tematikom iz savremenog života
imaju nerijetko autobiografsku potku (romani Larva i Krug);
Nedžad Ibrišimović (1940), pripovjedač
i romanopisac koji je postupkom "toka svijesti" uspješno ponirao u
zamršene slojeve bošnjačkog naslijeđa u sferi pojedinačnog i porodičnog (romani
Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, zbirke priča Kuća zatvorenih
vrata, Nakaza i vila i dr.);
Jasmina Musabegović (1941), koja u
moderno intoniranim prozama književno svjedoči o razdoblju za vrijeme i nakon
završetka Drugog svjetskog rata iz perspektive bošnjačke porodice (zbirka proze
Snopis, romani Skretnice i Most);
Abdulah Sidran (1944), koji u
bošnjačkoj lirici nastavlja liniju "komunikativne razgovjetnosti" i
koji u razuđenom slobodnom stihu, pogodnom za govorenje, prijemčivom za
slušaoca, najuspjelije pjesme ostvaruje u primjerima gdje se stapaju
"čulni misterij i ezoterijski odjek duše";
Mubera Pašić (1945), kao izraziti
predstavnik "antimimetičkog" postupka, nasuprot Sidranovoj
komunikativnoj razgovjetnosti, iskazuje se kao pjesnik "iracionalnog
pejzaža duše i posvemašnje razdešenosti antropološke slike svijeta"
(Duraković);
Irfan Horozović (1947), pripovjedač
i romanopisac sa sklonošću za fantastično u lirsko intoniranim prozama s temama
iz bošnjačke prošlosti, ali i dramatične sadašnjosti (zbirke proza Talhe ili
Šedrvanski vrt, Karta vremena, Prognani grad i dr.; romani Kalfa,
Sličan čovjek, Berlinski nepoznati prolaznik i dr.);
Džemaludin Alić (1947), liričar koji
se priklonio meditativnom toku bošnjačkog pjesništva, oblikujući najuspjelije
pjesme stišanim, elegično intoniranim stihovima.
Dževad Karahasan (1953), zastupnik
"akademske proze" u bošnjačkoj književnosti, sa znatnim prodorom
esejističke građe u pripovjedačko i romaneskno tkivo (zbirka priča Kraljevske
legende, romani Istočni diwan i Šahrijarov prsten).
Ostali predstavnici: Zaim Topčić (1920-1990), Husein Bašić (1938), Bajram Redžepagić (1939), Iso Kalač (1939), Nijaz Alispahić (1940), Melika Salihbeg Bosnawi
(1945), Safeta Obhođaš
(1951), Murat Baltić
(1952), Zlatko Topčić
(1955), Fatima Muminović
(1956).
Drama u ovom razdoblju, uz
nastavak linije "drame u užem smislu" iz prethodnog razdoblja i
komedije, dobija nove podvrste: radiodramu i televizijsku dramu. Skender Kulenović (Svjetlo
na drugom spratu, Djelidba) i Alija Isaković (To, Generalijum, Hasanaginica
), dok komediografsku liniju, jasno izraženu i u austrougarskom i u razdoblju
između dva svjetska rata, najuvjerljivije slijedi Fadil Hadžić (1922), pisac brojnih, društveno angažiranih
komedija (Političko vjenčanje, Državni lopov, Čovjek na položaju
i dr.).
Književnom historijom i književnom kritikom
najintenzivnije su se bavili Salko
Nazečić (1904-1970), Midhat
Šamić (1907-1990), Midhat
Begić (191l-1983), Muhsin
Rizvić (1930-1994), Lamija
Hadžiosmanović (1931), Đenana Buturović (1934), Hanifa Kapidžić-Osmanagić (1935), Hatidža Krnjević (1936), Kasim Prohić (1937-1984),
Fehim Nametak
(1944), Amir Ljubović
(1945) i Enes Duraković
(1947).
Kemal Mahmutefendić (1942),
Ibrahim Kajan (1944),
Munib Delalić (1950),
Hamdija Demirović (1954),
Hadžem Hajdarević (1956),
Džemaludin Latić (1957),
Ferida Duraković (1957),
Zilhad Ključanin (1960),
Semezdin Mehmedinović (1960),
Selim Arnaut (1962),
Zijad Sarajlić (1962),
Damir Uzunović (1965),
Mirsad Sijarić (1970).
Copyright © Omeragic