- Krajnje je vrijeme da imaš vlastiti e-mail - rekao mi je Dijete kada je došao do mene, a onda je bez pitanja zasjeo za moju Kantu i u tren oka se spojio na mrežu. Preko svog passworda s posla, naravno.

A ja sam stajao iza njega i gledao kako mu se znoji plavo, proćelavo tjeme dok je kuckao po tastaturi vrijedno poput onog djetlića iz crtanog filma. Hehehehe! Pogodi tko sam!

I tada sam shvatio da se Dijete često zna zasmijati baš kao Pero, kao strojnica koja rafalima sreće ubija sve ružne misli ovoga svijeta i pomislio sam kako je on stvarno sretno Dijete.

- Evo, vidi - on je žvrgoljio - tu, na Yahoou, možeš dobiti besplatni e-mail acount, evo, otvoriš ovdje, kažeš, I’m a new user...

- Pravo kažeš, Dijete, ja sam jedan sasvim novi user, trebalo bi me patentirati - samosaželjenje je inače moj omiljeni hobi - ja sam ti, čovječe, usr’o sve što se moglo usrati...

Ali Dijete ne trpi takve izjave. On o meni ima visoko mišljenje i uvijek svima govori kako sam ja jako pametan i kako bi kada bih se samo malo potrudio...

U stvari postoji prilično dugačak popis osoba koje o meni imaju bolje mišljenje od mene. Moji roditelji su tu prvi, ali roditelje se ne smije ozbiljno uzimati u obzir. Zatim dolaze svi nastavnici i profesori iz čijih sam predmeta ikada imao vrlo dobar. Iz nepoznatog razloga ocjena “vrlo dobar” nije tako dobra kao što se priča. Ali ni profesorima nije baš za vjerovati. No, iznenadilo me kako visoko mišljenje o meni imaju moji prijatelji. Mislim, njih nitko nije tjerao da misle dobro o meni, to im nije bio posao, niti je između nas postojala kakva biološko-zakonska veza. I to je najdirljivije. Prijatelji su prava stvar, treba ih imati, ali ne previše i uvijek moraš paziti da ti ne piju iz wc-školjke i seru po tepihu.

Ali ozbiljno, čini mi se da oni u meni jednostavno prepoznaju ono što sami nemaju, a svaka krava zna da je trava zelenija s druge strane ograde iako se svatko najprije zaljubi u vlastiti odraz u ogledalu bez obzira koliko ono bilo iskrivljeno.

- Znaš, Mi, ide mi na živce to tvoje neprestano kukanje - Dijete nije mogao otšutjeti - koliko ti je godina, kad ono trebaš u penziju? Daj trgni se, čovječe, odaberi život, nađi posao, potraži karijeru! Prestani stalno gledati televiziju...

- Ali televizija je moj prozor u svijet - smijem mu se u potiljak - i to prozor koji čak ne moram prati kada netko pljune u njega. Nužno je da sakupim odgovarajuća znanja i vještine prije nego što se zaputim tamo, van...

I pokazujem mu prema svojim tužnim izgrebanim vratima:

- Svijet je okrutan, sinko, i kada jednom kreneš u njega bolje ti je da budeš siguran da je Moć na tvojoj strani...

Sada već u rukama imam prašnjavu, pregorjelu neonku koju sam nakon jedne pijanke ukrao iz kontejnera i mašem njome Djetetu iznad glave dok se trudim proizvesti odgovarajuće zvučne efekte.

Zzzuuuummm!

Dijete se ne da smesti i na mene obraća pažnju tek toliko da ga onom neonkom ne puknem u ludaru. Marjivo nastavlja kuckati po tastaturi.

- Look out, Luke! - vrištim i sakrivam se iza stolice.

Ispruženim kažiprstom pucam u vrata dnevnog boravka iz kojega su prokuljale u bijelo odjevene imperijalne snage. Nikada mi nije bilo jasno da li i ispod onih maski izgledaju kao majmuni.

- Napuštajmo brod! - vičem u panici jer je na palubu stupio Darth Vader, a onda zgrabim neonku i potrčim mu u susret.

- E, ni’ normalno kako ti je spora ova kanta - Dijete dobacuje za mnom dok čeka da se učita neka do-zla-boga komplicirana stranica - ako hoćeš, mogu ti nabaviti nešto bolje, povoljno...

- Ne, fala, stari, nisam sad baš nešto pri parama - uspijem mu dobaciti dok s jednom rukom odbijam Vaderove bjesomučne napade i čak imam vremena razmisliti...

Od početka sam znao da je to prijevara, ali sam svejedno pristao na to i dopustio starcima da mi kupe kompjuter. Trebalo im je jedno mjesec dana da se odluče i do tada se Pentiumi od 133 megaherca više nisu proizvodili. Još tjedan, dva su se znojili nad cijenama, a do tada je i stopedesetica postala antikvitet. Stari je proklinjao svako zrnce pijeska Silikonske doline, ali mu to nije pomoglo i morao je staviti pare tamo gdje mu se jezik pružio. Pitali smo stručnjake i oni su nam preporučili procesor od 333 Mhz-a. I umjesto da je jedna dobrostojeća hrvatska obitelj otišla na more, sinu su kupili računalo. Stručnjaci su pokupili pare i rekli da im treba malo vremena da sklope tako napredan stroj. Malo vremena je prošlo, moj novi kućni ljubimac je stigao, ali već u sljedećem broju “PC-chipa” za sve demo-igre minimalna preporučena konfiguracija brojala je 350 mega. A ja sam shvatio da je riječ o prevari i zarekao sam se da neću kupiti novi kompjuter sve dok se na tržištu ne pojavi model koji može izračunati tri milijarde matematičkih operacija u stotom dijelu sekunde, po cijeni od 10 kuna. I bilo mi je drago da ja nisam platio “Kantu” i ovu skupu poduku iz teorije relativiteta. A onda sam se sjetio da bih najvjerojatnije ja naslijedio te novce, pa sam pokušao izračunati, ako bi moji starci živjeli još najmanje četrdeset godina, uz godišnju kamatnu stopu od šest do osam posto...

Matematika mi nikad nije bila jača strana!

- Evo ti, mrski tiranine! - vitlam neonkom prema galaktičkom Caru i sada sam dobri, stari Darth Vader, pružen na kuhinjskom podu, umirem na rukama svog sina i uz to govorim u svoj dlan i hripljem dok dišem kako bi scena bila što uvjerljivija - Luke, aaahaaah, I-I am your father!

A Dijete sjedi za kompjuterom, presavijen od smijeha.

A ja se sjetim da ovdje nitko nije usisavao otkako sam se uselio i ravno pred svojim nosom ugledam nekoliko umiljatih pahulja prašine. Požurim se ustati, ali prekasno, i sada kišem, a Dijete se još više smije.

Inače Dijete se zapravo zove Ivica, ali kada ga vidite onako okruglog, plavog, s naočalama, sjetite se onog crtanog filma i one glupe pjesmice: Djeco, I-vi-ca se zo-vem, kog nacrrr-tam bu-de žiiiv! i odmah vam je jasno zašto ga zovemo Dijete i nikada vam ne bi palo na pamet da on ima opaki posao u Ericssonu i da s kožnim bičem u ruci tjera čete malih štrebera da plešu kako on svira.

Sjećam se kada je dobio taj posao, prvo je tajio to od nas, znao je da ćemo ga zezati i imao je pravo, a mi smo nekako doznali, zapravo Ranko je imao intervju s nekim od glavešina tamo, strana ulaganja i slično, i sasvim je slučajno naletio na našeg Ivicu. Ali mu se nije javio, sačekao je da ovaj ode u wc ili na punjenje baterija, već kamo mladi hrvatski poslovni ljudi odlaze, pa mu je sa stola maznuo jednu vizitku. Onda smo mi tu vizitku dali uvećati na metar sa metar i pol, fino je uramili i poklonili mu je za rođendan. Naš mali meneđer, mali...

- Dijete, a koji si ti ono zapravo meneđer?

- Ma, daj, Mi, ne seri - Dijete se ponovo počinje znojiti, ali brzo skreće temu razgovora - vidiš, evo, tu upiši svoje podatke, user name i password.

- User na te - pravim se lud i uživam u njegovim grimasama blagog užasa - ma, zašto bi’ ja to, Dijete, učinio...

Ali se svejedno guram pokraj njega i kvrckam po tipkama očekujući da stroj razumije moje misli.

- Ma, ne! - vrišti Dijete - Ne sad! Pričekaj da ja odem, to bi trebalo biti tajno!

- Ali kako da bude tajno, pa ionako ću ti morati reći kada nešto pokvarim?

- Nemaš tu šta pokvariti - u Djetetu se budi lukavi meneđer, iliti asistent meneđer i mogu ga zamisliti kako istim tonom uvjerava neke tukce da bi im trebala nova telefonska centrala - to ti je Internet, čovječe! Tvoj je jedini posao da paziš na impulse i ne zaboraviš svoju lozinku.

Na ovakve argumente ne može se drugo nego slegnuti ramenima:

- OK, Ivice, ne moraš vikati, ali ti znaš da meni Mreža služi samo da gledam gole tete i da se dopisujem s maloljetnicama. A i to samo iza deset navečer, jer ne mogu ja platiti koliko oni meni mogu zaračunati.

Na ovo Dijete samo slegne ramenima. Nisam siguran da razumije moje probleme, ali sam siguran da ih se trudi razumijeti.

Pitam Dijete ima li kakve nove igrice i gledam kako se sitne dlačice na njegovom vratu dižu od jeze. Jer Dijete se nikad ne igra. Za njega postoji samo posao, posao, posao, ali ga ja s vremena na vrijeme uvijek pitam za igrice...

Mene, s vremena na vrijeme, uhvati blaga kriza i onda sjednem za “Kantu” i uguram u nju ono par igara koje može probaviti bez pojave žgaravice. Pa obaram švapske avione i jedino mi je žao što ne mogu na krila svog P-38 nacrtati crvene petokrake pa da se još više ufuram u Partizansku eskadrilu. Kada mi postane mučno, prebacim se na rusku frontu, neki glupi demo koji omogućava jednu jedinu misiju, pa šaljem pancere na T-34 i pokušavam odgoditi odlazak u wc i mislim kako je Drugi svjetski rat baš svjetska stvar i da ga nije bilo, svakako bi ga trebalo izmisliti, barem za kompjuterske igre.

Svaki mjesec redovno jednom odigram Sid Mayerovu “Alfu Centauri”, i tih nekoliko sati dnevno nalazim se na sasvim drugom svijetu i osjećam se kao da imam kontrolu nad svojim životom. Ratujem, uništavam suparničke frakcije, pronalazim nove tehnologije - pobjeđujem.

Sve naravno na najnižem nivou težine: građanin - nitko ne voli gubiti, a nekako je posebno jadno kada te ispraši stroj.

A onda ostatak mjeseca pokušavam pokrenuti svoju zabetoniranu probavu i satima tuširam hemeroide mlakom vodom. Ratovati nije lako, čak ni na kompjuteru.

Dijete me sad ozbiljno pogledao:

- Šta stvarno hoćeš da ti nabavim koju igricu, znaš mogao bih, od kolega na poslu!

- Ma, daj, ne budi Dijete - smijem mu se dok ga vrtim u svojoj ludo crvenoj stolici na kotače - znaš i sam da mi Make presnimi sve što nabavi, a starci mu, fala bogu, šalju ko’ da ima kompjutersku igraonicu...

Primjećujem da Ivica gleda na sat i bez da i sam pogledam znam da mu je vrijeme da ode. On strogo pazi da nikada ne ostane predugo, a možda stvarno i ima toliko posla koliko kaže.

- Šta kažeš da krajem tjedna skoknemo u kino?

Njegovo se lice ozari kao u... pa kao u malog djeteta kakvo već i je.

- Uobičajan dogovor, tko stigne prvi kupuje karte, tko stigne zadnji kupuje kokice?

- Naravna stvar - klimam njegovom glavom i smješkam se jer znam da Dijete strogo pazi da uvijek dođe prvi.

- Ti ćeš javiti ostalima?

- Pa, ne znam - trudim se izgledati zabrinuto - ovaj tjedan imam toliko posla, moram ferari odvesti mehaničaru, čini mi se da do sto kilometara ne ubrzava baš za dva cijela četiri sekunde, pa trebam naručiti čišćenje bazena, a onda još i sve one komplikacije na burzi, šećer pada, zlato raste...

A Dijete se smije i smije.

Ponekad mi se čini da imam obavezu nasmijavati druge. Kao da je to jedini način da opravdam svoju egzistenciju, kao da ih time plaćam i zahvaljujem im se na tome što me nisu ostavili samoga. Da im kupujem cvijeće, sigurno bih odabrao neku vrstu koja se donosi samo na pogrebe. Da im radim usluge bilo bi samo pitanje koga ću prije dovesti u nepriliku: sebe ili njih? Ovako, oni su sretni, a ni meni nije naročito teško.

Na kraju me Dijete pita treba li mi što novaca.

- Ma, ne treba - lažem, iako znam da bi Dijete bio sretan da mi može pomoći, jer on stvarno ima para, ali isto tako znam, da ću jednom stvarno biti u tolikim govnima iz kojih će me samo on moći izvući i ne želim prokockati tu priliku prije nego mi je stvarno nužda. Ili si možda samo ne želim priznati da već stvarno jesam u govnima.

Čudna stvar, ali sve je u čovjekovoj glavi. Zato su ljudi sposobni hodati po usijanom ugljevlju bez cipela. Oni si jednostavno ubace u glavu sliku da hodaju po rosnoj tratini, pa umjesto žeravice osjećaju hladnu travu i još nakon svega se žale da ih zebu stopala. Ili recimo, likovi u crtanim filmovima, kada se onako zatrče, pa ni ne primijete da im je tlo izmaklo pod nogama. Oni koji se prave ludi i nastave trčati sigurno prijeđu na drugu stranu, a onu koju stanu na pola puta, ostanu visiti u zraku, pogledaju dolje, padnu i polome se.

Zato ako i jesam u govnima, nadam se da još neko vrijeme to neću primijetiti.

Likovima iz crtića je lako, oni nikada ne umiru.

Ali možda je tako zaista u životu. Možda su Tex Avery i Chuck Jones otkrili njegovu tajnu - možda zaista nitko ne umire. Nadam se da je tako.

Uglavnom, Dijete ima novaca i to nikada ne skriva od nas. Štoviše, svakoga, pa čak i Makea s njegovim gastarbajterskim zaleđem uvijek pita treba li nam što. I, najluđa stvar, svi mu uvijek kažu da ne treba, ma imaju oni, i lažu kao i ja i čini mi se da je svima pomalo jasno kako će taj smiješni tip jednoga dana za nas značiti razliku između života i smrti.

A inače, kad ih čovjek vidi, pomislio bi da bi se teško našla veća banda grebatora i žicara, pola od njih, zajedno sa mnom, još uvijek jede na studentske bonove, pola stalno prestaje pušiti - svoje cigarete! ali im nije problem zdimiti pola tvoje kutije, pola od njih još uvijek je u dobrim odnosima sa svojim roditeljima jer su roditelji, zna se, najbolji izvor prihoda i kada se sve zbroji, sve polovice mislim, ispadne to jedna ekipa i pol.

I ponekad stvarno iznenade čovjeka, kao to na primjer, što ne žele Dijetetu uzeti novce. Osim Fikusa, ali se i on trudi da sve izgleda kao uzorna robno-novčana razmjena, i pravi se da ne vidi da Dijete njegovu travu baca u zahod, kad nema nikoga tko bi je popušio.

Dok pratim Dijete van on se divi mom kvartu:

- Ovdje je super, jedva čekam da se doselim - a onda se sjeti - E, stvarno, ‘si prošao kako pokraj zgrade?

A “zgrada” je zgrada koju sam mu ja našao prije nešto više od godinu dana. Neka spora novogradnja na rubu Utrina koju sam ja pronašao za Dijete.

Jer otkako sam se ovdje doselio, otkako mi je prvi put došao u posjetu, on je opčinjen ovim dijelom grada. I odmah mi je rekao u povjerenju:

- Čuj, stari, ako vidiš da se tu u blizini gradi neka nova zgrada, ili ako netko bude prodavao neki stan, svakako mi javi!

A ja sam odmah znao da on misli ozbiljno, jer me on skoro nikada nije zvao “stari” i samo tjedan nakon tog razgovora uputio sam ga na neku stambenu zadrugu, “Novi dom” ili tako nekako, čije sam ime pročitao među investitorima na ploči koja je osvanula uz jedno gradilište dvije, tri ulice dalje od moje zgrade.

I tako, Dijete mi se zahvaljivao sve do neba, jadao se kako je on tražio mjesecima i mjesecima tako dobru priliku, a onda se požurio i uplatio keš - gotovo cijelu svotu on je imao na svom računu koji mu je djed s tisuću maraka otvorio u banci onoga dana kada se rodio - tako da bi se moglo reći da je taj stan postao njegov život.

- Koliko često kažeš da prazne kante za smeće? - Dijete je pitao dok smo išli prema tramvajskoj stanici.

Bio je neumoran.

- Ma, daj - pomalo sam počinjao gubiti živce - ti mene sad tjeraš da se sjetim u koliko me sati svako jutro budi ona banda hahara u zelenim uniformama...

- A-ha, znači svako jutro - zadovoljno je klimao glavom - je ‘l to znači i subotom i nedjeljom?

- Čuj, Ivice, a zašto si ti ne kupiš auto, k’o svaki normalan čovjek - pokušam skrenuti temu razgovora - mislim, nije da nemaš novaca?

- Pa, ne znam baš koliko bi mi auto koristio u gradu, znaš koliko je teško parkirati u centru - branio se - Uostalom, ovako iskazujem svoju ekološku savjest, znaš da tramvaji idu na struju, prema tome ne zagađuju okolinu...

Ali ja znam i da Dijete baš ne govori istinu. On je prilično čvrsto vezan za taj svoj novac, na kraju krajeva, doslovno je rođen sa štednom knjižicom, ali baš ne razumije sve aspekte tog koncepta. Kako on to vidi, novac je dobro imati, ali ako ga trošiš na druge stvari onda ga više nemaš i to nije dobro. Zapravo je taj stan jedina stvar za koju Dijete nije ni pitao koliko košta, zaljubio se na prvi pogled i to na prvi pogled - u nacrte, jer kada ga je uplatio, od stana još nije bilo ni cigle. Godinu dana kasnije izgradnja je malo kasnila, ali se on nije brinuo - rekli su mu da je to uobičajeno.

A mislim da uostalom Dijete nikada nije bio siguran u svoje sposobnosti i da ga je uvijek bilo strah da bi auto slupao čim bi sjeo za volan. Stan mu se činilo da ne može slupati tako lako.

I sada ga gledam kako ulazi u svoj tramvaj, čak mu mahnem, ali jedva primjetno, više kao da ga tjeram od sebe, da ne bi svim onim ljudima koji stoje oko mene dao previše materijala za razmišljanje.

Uostalom, rano sam naučio da je mahanje onima koji odlaze tramvajem prilično malograđanska navika. Ljude iz provincije je najlakše prepoznati po tome što mašu tramvajima. Baš kao što je za vrijeme rata, ljude iz Slavonije najlakše bilo prepoznati u podne, na Trgu. Kada bi opalio top s Griča svi bi u panici polijegali na tlo.

U to vrijeme činilo mi se da je stvarno pokvareno od Zagrepčana da pucaju kako bi znali točno vrijeme, čak mi je bilo pomalo i drago kad su one rakete počele padati naokolo, ali sada me za cijelu stvar već pomalo boli dupe.

Ali nije da se bojim što će drugi misliti o meni, ipak nekako baš ne vidim sebe kao malograđanina. Bez obzira što sam stvarno došao iz maloga grada.

...

Mogao bih kupiti novine odmah tu u pothodniku, ali gdje bi onda bila neizvjesnost, avantura, osjećaj da sam nešto napravio, da sam nešto postigao. Zato sjedam na “šesticu” i puštam da me vozi sve do Kolodvora.

I kako se tramvaj polako puni dok se kotrlja i zanosi preko mosta i dalje Držićevom, čini mi se da to i nije bila baš tako dobra ideja. Ljudi smrde - to je prva stvar koja mi pada na pamet dok se sve više penzionera, srednjoškolaca i studentica gura oko mene.

I osjećam njihov bijes kako mi vrta rupu u potiljku jer sam se još tamo, preko Save uvalio u izlizanu plastičnu stolicu i upornom odbijam popustiti pred njhovim natečenim nogama i umornim guzicama.

Opstanak najjačih, bando! - mislim u sebi, ali mi to ne pomaže jer oni zauzvrat, da bi mi se osvetili, smrde. Osjećam miris staraca, s one strane groba, miris svježe prekopane zemlje ukrašen kakvim parfemom od ljubičica ili kolonjskom vodom ishlapjelom još u vrijeme poslijednjeg zasijedanja ZAVNOH-a.

Mora da je grozno biti star. Sigurno trebaš imati živce kao konj i prisiliti se da svako jutro gledaš svoje jadno, smežurano tijelo i jedino što te može utješti jest činjenica da ti slabi vid i da više ništa uskoro nećeš moći vidjeti. Treba imati muda da bi se živjelo sa svješću da živiš zapravo onaj ostatak svog života i da je jedino što te pokreće strah od smrti. Od tog straha se znojiš i u snu, i koliko god se pereš sve jednako smrdiš i čini ti se da tvoje tijelo zaudara jer se već počelo raspadati.

- Mladi gospon?

Studenti opet smrde potpuno drugačije, a opet isto. Oni se ne boje smrti, barem nisu toga svjesni, oni se boje života, ali je to ista stvar. Osjećaju se kao mlijeko u tetrapaku. Dok ga ne otvoriš sve je u redu, čini se da bi moglo trajati vječno. Ali čim se načme, može izdržati tek par dana u frižideru. I zato bi oni najradije da se njihov tetrapak nikada ne otvori. No, to je zapravo iluzija vječnosti i mlada se osoba polako kvari i otuda onaj kiselkasti laktatni miris straha koji ispunjava sveučilišta, domove i menze.

U većini slučajeva mlada osoba odlazi s fakulteta kao kiselo mlijeko ili jogurt. Neki čak doguraju do toga da postanu sir. Ali jadna je to egzistencija. Znam, probao sam.

- Mladi gospon?!

Svi ostali ljudi smrde po zanimanju kojim se bave, a ti se mirisi uglavnom mogu podijeliti po pitanju novca. Jedni, kao odvjetnici, liječnici, meneđeri, uspješni, organizirani kriminalci smrde jer imaju previše novaca, dok drugi obični šljakeri, sitni lopovi, nezaposleni smrde jer imaju premalo novaca. Premala količina novca u krvi je ozbiljan poremećaj koji se teško liječi, a jedan od glavnih simptoma je i karakterističan miris straha od onoga što će biti sutra. A ako imaš novaca, samo po sebi je razumljivo da se bojiš da ti ga netko ne uzme. I opet se znojiš. I smrdiš.

Ali život nije ništa lakši, jednom kad shvatiš da ljudi smrde. Štoviše, počneš razmišljati na prilično nezdrav način.

I tako sam ja uvukao nos u otvor košulje da onjušim kako ja mirišem, kad mi se jedna suha hladna ruka spusti na rame, žuta i naborana poput kokošije nožice:

- Mladi gospon, vi biste baš malo mogli i ustati, ovdje ima i starijih osoba!

Toliko sam se prenuo da sam poskočio u mjestu i puknuo koljenom u metalni okvir na sjedalu ispred sebe, ali, jebiga, morao sam bol pregristi u sebi.

- Kaj? Kaj? Prosim lepo? - zakevćem gluho poput dresiranog tuljana i ugledam lice koje bi porinulo tisuću brodova... punih uspaničenog naroda u bijegu pred njim, to mislim reći.

- Pa, zovem vas već deset minuta, kaj ste gluhi? - staričini sipljivi obrazi drhture dok izgovara riječi - pa ima ovdje ljudi kojima bi dobro došlo da sjednu.

Dok ustajem, među uobičajenom gužvom gradskog otpada vidim par zidara koji pod pazuhom nose doručak i kolutaju očima, i jednog poštara koji cupka s noge na nogu, kao zec koji se priprema na bijeg, dok mu se neko razmaženo derište objesilo na torbu, i čini mi se da bi njima najbolje došlo da sjednu.

- Joj, baš vam fala, suseda, kaj ste me upozorili - serem sav blažen - jutros baš nisam sav pri sebi, znate dobio sam telegram da mi je brat u bolnici, na odjelu intenzivne njege.

I ne mičem od sjedala koje sada zjapi prazno, već se hvatam za šipke da bilo kome prepriječim put.

- Da - stara mi baš ne vjeruje, ali sam je uspio zainteresirati - a kaj, kaj veliju, kaj mu je? Nadam se da nije nikaj ozbiljno.

Ne, nije, inače ljude redovno stavljaju na intenzivnu zbog zanoktica.

- Uh, ah - složim facu na koju bi pred “Namom” u Ilici mogao isprositi ministarsku plaću - nije dobro, znate, u stvari je prilično loše...

Pa se prignem sve do njezinog uha:

- Leukemija... posljednji stadij!

A bakica u užasu stavlja dlan na usta, ali ne zadugo:

- A-a, a koliko je star, ak’ smem pitati?

Puštam da mi zadrhti donja usnica:

- Sedamnaest!

U tom trenutku, dok se bakica križa i uzdiše, netko me počne tvrdoglavo gurati u dupe. Okrenem se, a kad tamo jedan dobro odjeven starčić s obje ruke šutke krči put do mog sjedala.

Nevjerojatno!

Ali tada tramvaj poskoči u šinama i ja iskoristim priliku i nagazim starom na nogu. On ne ispusti ni glasa, ali problijedi kao krpa. Kurje oko!

U tom trenutku tramvaj stane na Kolodvoru i vrata se treskom otvore, a na njih nahrupi novi tovar očajnika. Među njima razaznam jednu mladu Romkinju s trbuhom do zuba i odmah je pozovem:

- Evo, ovdje! Ovdje imate mjesto!

Ona se dogega do sjedala i prući se na njega s umorom od najmanje tisuću godina na nogama, a za njom se, držeći joj se za suknju, dokotura cijela jedna željeznička kompozicija od tri djevojčice.

- E, fala ti ko’ Bogu, gospodine - otpuhne Ciganka, a ja joj namignem i pokažem na trbuh:

- ‘Će ovo bit muško?

- A bolje mu je da bude - smije se ona - muž mi je već odlučio da će se zvat’ Salko šta god bilo.

A ja još jednom klimnem glavom, pa požurim prema izlazu.

- Doviđenja, suseda! - viknem još prije nego što istrčim iz tramvaja i ne gledam, ali znam da je bakici u kutove usana navrla otrovna pjena.

Izlazim iz tramvaja sretan. Nadam se da će mali, kada se rodi, postati nekakav poznati fizičar, ili violinist svjetskog glasa. Siguran sam da će jednom, kada bude primao Nobelovu nagradu, ili nakon nastupa u Carnegie Hallu, pred tisućama prisutnih i tri milijarde televizijskih gledatelja koji će pratiti prijenos preko satelita, u dirljivom obraćanju izjaviti kako ničega od ovog ne bi bilo bez jednog velikodušnog stranca koji je njegovoj trudnoj majci ponudio svoje sjedalo u tramvaju.

I ta me misao prilično razveseli. Čak počnem pripremati govor zahvale u kojemu ću pokušati skromno umanjiti svoju ulogu. “Poštovane dame i gospodo...”

Ali onda se sjetim da je mnogo vjerojatnije da malog jedne večeri uhvatim kako bježi s kazetofonom ukradenim iz moga auta. Naravno, prvo trebam kupiti auto. Nevjerojatno! I sada ti budi ljubazan! Čovječe, prepustiš nekome mjesto u tramvaju i onda se od tebe očekuje da investiraš najmanje četiri, pet tisuća maraka samo zato da bi se sudbina mogla ispuniti.

Nou vej! Nema šanse da kupim auto, nikada, tek da isključim tu mogućnost. Uostalom, ima Ivica pravo, treba biti ekološki svjestan.

A ja nikada nisam imao brata. Ni sestru, kad smo već kod toga. I moram priznati da sam prilično sretan što je tako, jer sam izračunao da bi me starci izbacili na ulicu još prije pet godina, ako bih imao mlađeg brata, a i vikendicu bismo vjerojatno morali dijeliti popola.

Ali kad sam bio mali bilo je drugačije. Sjećam se da sam u vrtiću sam odabrao da na novogodišnjoj priredbi pjevam onu: “Jed-nog da-na riješio moj tata...” Sve stvari u svom ormaru sam uvijek gurao u jednu polovicu, a kada bi me pitali zašto, rekao bih im da to čuvam za malog bracu, da i njegove imaju gdje stati. I starce bi uvijek tjerao da mi kupe po dva autića; s jednim bih se igrao, a drugi bi na polici čekao brata koji nikada nije došao. Sa slatkišima je bilo isto, samo što oni nisu mogli tako dugo čekati pa sam ih sve sam morao pojesti. Zbog toga je moj glavni nadimak u školi bio “Debeli”.

Poslije su me počeli zvati Mi.

I to mi se činilo da je nekako u redu, i postalo mi je jasno da sam ja u stvari ja i moj mlađi brat zajedno.

Kad sam bio mali sve je bilo drugačije.

Na Kolodvoru bi mi možda bilo lakše da se spustim do “Importanea” i tamo uzmem novine, ali mi se ne da, lijepo je vrijeme, pa se otšetam prema Trgu.

Još jedna greška.

Gužva.

Uvijek se zeznem.

Izađem tako van. Bez neke određene potrebe. Tek toliko, da vidim čovjeka, dva; par ljudi ne više, i umrem sretan. Ali čini se da ljudi nikada ne dolaze u malim količinama, umjesto toga - pipl ouvrdouz!

I zato sad samo zgrabim nekoliko komada novina s prvog kioska i pobjegnem natrag prema Kolodvoru.

Putem se čudim koliko se informacija može kupiti za samo 25 kuna. Prije su monasi gubili noći i vid prepisujući uz svjetlo svijeća popise za kupovinu feudalaca i velemoža. Uzmite samo najstariji hrvatski pisani spomenik: “Jaz opat Držiha, pisah se o ledine...” - pa to je jedan običan izvadak iz zemljišnih knjiga!

Zamislite samo da je stari frik Držiha došao u katastar, a službenica mu tamo kaže:

- Sve je to u redu, dragi gospodine, ali ćete nam to morati priložiti u pet kopija.

Opatu ne bi preostalo ništa nego da uprti Baščansku ploču i kod klesara napravi kopije pa sve utovari na kola i natrag u općinu. A kad bi stigao natrag otkrio bi da je red od šaltera pa do stepenica na ulazu, ili da je službenica otišla na pauzu, ili na godišnji, ili na porodiljski...

Siroti Držiha!

Fala svetom Cannonu i svetom Xeroxu na fotokopirnim strojevima!

Mislim da ću kući busom.

...

Dijete je, naravno, Kantu ostavio upaljenu. Boli njega dupe, on svoj kompjuter gasi samo kad kupi noviji model. Ima i rezervno napajanje i posebne kablove protiv udara groma i oluje.

Ova moja bijeda kad pregori, moći ću je napojiti jedino kantom vode prije nego što je šutnem niz stepenice.

I vidi samo koji mi je screen-saver nabio: pomahnitali Pac Man ganja šarenu lelujavu ikonicu Windowsa, a kada je uhvati, prelomi je na pola i onda više ne zna koju polovicu da hvata.

A meni ne preostaje ništa drugo nego da sjednem pred monitor i jedini izbor koji mi se nudi je: “Age of Empires” ili Internet?

O nekoj se osobi može prilično toga saznati preko screen-savera koji izabere za svoj kompjuter. Jedni puste da im po ekranu naokolo skakuće točno vrijeme. To su oni koji obično svuda kasne. Romantične dušice izaberu scene iz podmorja, mjehuriće zraka, egzotične ribe koje se prelijevaju u svim duginim bojama. Oni uglavnom žive u paničnom strahu od računala (čak im je i taj screen-saver stavio netko drugi) i na ovaj mu način pokušavaju dati benigni izgled akvarija. Neki ljudi vole tepati svom egu pa stave recimo poruku tipa “Zli Kile!” i onda uglavnom ništa ne rade, već samo uključe kompjuter da bi upili dnevnu dozu samopouzdanja bez koje se ne bi usudili otići ni do wc-a. Tko zna, možda je baš tako. Ljudi su čudni.

I dok čekam da modem otkriješti svoju ariju kojom proslavlja elektronski koitus sa serverom HT-a, kraj tastature pronalazim upute koje mi je Ivica ostavio.

Gledam kroz prozor u prozore susjedne zgrade. Uvijek kad to činim očekujem da ću ugledati nekakvu nevjerojatnu plavušu koja se upravo probudila, pa se zavodljivo rasteže u prvim zrakama sunca. Ona je moderna djevojka - spava potpuno gola. Uostalom tako mi je lakše zamišljati - ne gubim energiju na odjeću. Njezina put je zlatna i ružičasta, tijelo vitko - formu održava jogurtom i redovitim vježbama pred otvorenim prozorom. Nekoliko su joj puta nudili da se slika za “Playboy”, ali je odbila jer smatra da takve novine eksploatiraju obespravljenost žena u suvremenom društvu, a uz to smatra da bi to donijelo negativan publicitet prihvatilištu za pse lutalice koje je osnovala. Uostalom još uvijek traži čovjeka svog života. A ne zna da je on upravo u zgradi preko puta.

A meni samo nije jasno zašto baš mora biti plavuša?

Valjda danas nisam u formi.

Jasno, cijeli scenarij ima i jednu ozbiljnu manu - ja se, naime, rijetko kad budim dovoljno rano da uhvatim prve zrake sunca. O njima uglavnom čitam u novinama.

A kao da i to nije dovoljno, kroz moj prozor se ne vide prozori susjedne zgrade, tek slijepa fasada na kojoj u dnu piše: “Nije Ćiro peder, on se samo lijepo oblaći!”

I ja prestajem razmišljati i dohvatim onu cedulju da vidim što je Dijete tu napisalo.

Bez napora pratim njegov rukopis koji nije napredovao od drugog razreda osnovne.

Ispunjavam prozorčiće.

Sviđa mi se ovo. Uglavnom pitaju pitanja koja znam. To sam uvijek volio na testovima.

Traže user name? Pa, “mi”, naravno!

Password? E, kod ovog sranja uvijek zapnem. Nije da mi je problem smisliti riječ koje se nitko drugi neće sjetiti. Pravi je problem smisliti riječ koje ću se ja kasnije sjetiti. Jer nije fora imati lozinku koju stalno zaboravljaš.

To bi trebalo biti nešto kao ful vezano uz mene. Nešto kao: moja omiljena mineralna voda.

Ha, to je lako: radenska.

Ali netko bi se mogao sjetiti da je moja omiljena mineralna voda baš radenska i onda bi mogao čitati svu moju tajnu elektronsku korespondenciju.

Znači, moglo bi biti nešto eventualno povezano s radenskom. Neko njezino svojstvo možda. Na primjer, kakvo je piće ta mineralna voda? Pitko!

Hm, “pitko”, nije loše, dobro zvuči. Pa, OK, neka bude “pitko”.

Ali kako ja kucam u prosjeku s 2,3 prsta, umjesto “pitko”, upišem “pikto”.

Ma, nema veze, uostalom, “pikto” - to nema šanse netko da pogodi.

I nema šanse ja da zapamtim - kao što sam rekao, passwordi su gnjavaža.

Zato na komadić papira napišem: “rječni pas - pikto”, papirić prilijepim na okvir monitora, pa se izvalim u stolici zadovoljan kako sam riješio cijelu stvar.

A onda se sjetim da impulsi cure pa ostatak pitanja odgovorim bez greške: “26”, “single and looking”, “unemployed”!

I kliknem na “Submit”.

Pitam se što bih danas mogao za ručak. Svojim rendgenskim pogledom skeniram frižider i u njemu otkrivan tek tri neidentificirana objekta na kojima se našušurila plijesan u različitim stadijima rasta. U vratima frižidera je jedno jaje.

Super! Možda bih mogao sjesti na njega, grijati ga, dok se ne izleže pile, pa onda pile hraniti neko vrijeme mrvicama kruha i ostacima pomfrita koji su pali sa štednjaka dok ne odraste u tustu kokoš.

Hm, kokoš - nije to ni tako loša ideja - od jedne polovice bi se mogla napraviti juha, a drugu bih ispekao s krumpirom.

Ili još bolje - ako bih nastavio hraniti tu kokoš ona bi uskoro počela nesti jaja. Ona bi izbacivala jaja, ja bih na njima sjedio i uskoro bih imao cijelu farmu pilića na trećem katu stambene zgrade u Utrinama.

Ha, koje sam ja sreće, koliko je dugo ovo jaje već u frižideru, vjerojatno bi se izleglo neko čudovište, mutant, križanac između polarnog mjedvjeda i osvetničke kokoši koji bi prije pojeo mene.

Znači - halo, pizza!

Što je to?! Na ekranu se pojavi poruka da je netko već izabrao ime “mi”. Ma, koji kurac? Kaže, izaberite neko drugo ime, pa mi predloži nešto kao “m_jagodar”, “mijo_j” ili “mi2000”!

Da ne bi, “mi2000”, pa nisam ja novi model veš-mašine.

OK, fakeru, ako ne može “mi”, evo onda “miii”!

Lupam po tastaturi, a Kanta žmirka, osjeća moju nervozu.

Ku... Ši.. Fa... Nevjerojatno, pa i ovo ime je netko već zauzeo. Pa, dobro, ljudi, koje ime da si odaberem? Sunčica? Cvjetić? Lijepa Kata?

Posljednjim snagama upisujem “mi_miii” i gledam kako mi se Yahoo! zahvaljuje na pametnom izboru i kako me pozdravlja u veliku obitelj svojih usera.

mi-miii@yahoo.com? Ne mogu povjerovati svojim očima. Ne znam nikoga tko ima tako jadnu e-mail adresu.

Čini se da je ljudima bio potreban Internet da otkriju kako uopće ne postoje. Upišeš svoje ime i umjesto sebe pronađeš nekoga dugog - i tko zna, možda on osim što ima tvoje ime, ima i tvoj posao, tvoju kuću, tvoju ženu. I što da mislim ja koji nemam posao, nemam kuću i nemam ženu, ja koji imam samo svoje ime - tu jednu jedinu stvar za koju sam pouzdano bio uvjeren da posjedujem - a sada ni to više nije moje.

Nisu Indijanci bili glupi kad su imali dva imena, jedno koje su koristili u svakodnevnom životu, za međusobna dozivanja i dimne signale, i drugo, koje nije znao nitko osim njih, koje je moglo ostati samo njihovo, čisto, neokaljano, neizvikivano.

Ali Internet je toliko velik da bi neki Indijanac sigurno otkrio da i ono njegovo tajno ime koristi najmanje deset osoba. I što bi onda?

Ne, Internet definitivno nije za Indijance. U stvari oni imaju sreće da su ih bijelci davno prije poubijali. Jer da nisu, Internet bi ih sigurno dokrajčio.

Razočaran gasim Kantu, dolje, na produžnom kablu. Znam, sutra će mi biti žao kad mi bude pištao scan-disk. Zapravo, već mi je sada žao.

Zato se prignem i poljubim Kantu usred kućišta. Žao mi je, OK?

A onda sljedećih pet minuta pljujem naokolo - trebao bih stvarno češće brisati prašinu.

To ipak ne rješava pitanje intenzivnog osjećaja gladi koji nagriza moju koncentraciju u nedostatku nečeg hranjivijeg što bih stavio pod zub.

Zavlačim se u sobu i pokušavam ne disati. Kažu da u starim piramidama postoje određene smrtonosne bakterije koje se prenose zrakom jednom kad se grobnica otvori i kada se naruši mir njezinih balzamiranih stanovnika.

Kažu da je u tome riješenje zagonetke prokletstva egipatskih faraona.

Ne znam je li u ovoj sobi pokopan neki faraon na radu u inozemstvu, iako mi onaj veliki ormar u kutu izgleda prilično sumnjivo, ali zrak u njoj mogao bi se flaširati i prodavati samoubojicama ili klincima na rave-partyjima.

Što im je bilo na pameti kad su tu strpali telefon?!

A pokraj telefona - jelovnik! I onda vjerojatno najteža dvojba dana: capriciosa ili fantasia?

Odluke, odluke...

Cure mi sline dok biram broj.

Halo, pizza?

Jednu fantaziju - s vragom i dvije kune!

Mmm, jumbo - ma šta dvije kune, kad je bal, nek’ jebal!

I masline - to je samo pet kuna više, uostalom bit će sutra za doručak.

I tako, sad kada sam se pobrinuo za nastavak svoje neposredne egzistencije, vrijeme je da pomislim malo i na svoju budućnost.

Zato se izvalim na kauč i dohvatim “Plavi oglasnik”. Listam ga od posljednje stranice - tako je napetije.

Razno... Izgubljeno-nađeno... Obavijesti...

Osobni kontakti? Što je to? A, “Usamljena srca”? Pa, dobro, kod mene bi se moglo naći organa usamljenijih od srca, ali to nije razlog da ne pogledamo.

Evo, na primjer:

“Anita, atraktivna, veoma mlada djevojka, lijepa, zgodna, lijepih grudi, plavokosa, željela bi se zabavljati sa mladićima i muškarcima. Tel. 099/537-419, 01/6641-156.”

Mladić ili muškarac, pitam se u koju kategoriju ja spadam. Nadam se da sam još uvijek mladić, iako mi se sve više čini da to ima veze s imovnim stanjem. Do tridesete godine života mladić je osoba koja nema apsolutno nikakvih primanja i to je loše. Ali nakon tridesete godine, mladić je osoba koja zarađuje dovoljno da može zadržati privid mladosti i to je dobro.

“Ema, 25/165/58, mazna, vitka, neodoljiva, šarmantna, lijepog lica, vitkog, uvijenog tijela, čvrstih grudi, željela bi upoznati ugodnog gospodina za erot. druženje i zabavljanje. Tel. 099/537-419, 01/6641-156.”

A, da, ljupka Ema! Popije najmanje 25 piva dnevno, u izbačaju diže 165 kilograma, sljedeći mjesec navršava 58 godina. Svaku večer prije spavanja namata svoje tijelo na vikler tako da bi ujutro bilo vitko i uvijeno.

“Irena, mlada Zagrepčanka, zgodna, atraktivna, lijepa, crne duge kose, željela bi da se jave dečki, muškarci koji su dopadljivi, za prijateljske int. i erot. susrete, možda i nešto više. Tel. 099/537-419, 01/6641-151.”

Irena je inače do prošlog tjedna bila na istom broju kao i Anita i Ema, ali su zaključile da je bolje da se preseli jer je u njihovoj maloj studentskoj garsonjeri postalo pretijesno od silnih int. i erot. susreta.

No, dogovorile su se da će mobitel i dalje dijeliti.

To je njihov doprinos borbi protiv mobilne telefonije. Uzicom si ga dodaju preko balkona, jer Irena stanuje u maloj studentskoj garsonjerici tik ispod one u kojoj stanuju Anita i Ema. Zato ne morate brinuti kada nazovete. Tražite Anitu, i tamo je Anita. Tražite Irenu, i tamo je Irena.

A ja sam svo vrijeme mislio da je kod nas prostitucija zabranjena. Ili možda policajci ne čitaju male oglase. Možda zbog kresanja državnog proračuna nemaju deset, dvadeset kuna tjedno da kupe oglasnik i upoznaju se s novim prekršiteljima zakona. A možda je istina i ono što se priča o policajcima. Da ne znaju čitati.

I listam dalje sve u nadi da ću naći oglas u kojem mlada i prespektivna banda traži četvrtoga za jednostavnu pljačku poštanskog ureda.

Falsificirajte u udobnosti vlastitoga doma: naručite odmah šablone novčanica od 100 i 200 kuna, zajedno s jednostavnim uputama kako da od vaše kuhinje ili špajze načinite ilegalnu tiskaru.

Iskusni obijač nudi svoje usluge vlasnicima organiziranog kriminalnog obrta. Radio bih za stan i hranu. Šifra: lokot.

Možda se ipak tolerira samo najstariji zanat. Možda je to dio pronatalitetne politike. Možda plavi, zeleni i oglasnici svih drugih boja dobivaju državne subvencije za tjelesno zbližavanje građana različitih spolova. Po glavi zadovoljenog građana ili građanke. S odgodom plaćanja: devet mjeseci!

Tada zazvoni na vratima i ja se trgnem k’o luđak.

Jebeni susjedi, čovjek bi pomislio da moraju spavati u gumenom čamcu. Umjesto da mi se zahvale što sam im ponudio neku zabavu u zamjenu za kriminalan program na HTV-u. I jesam li ih možda tražio 45 kuna pretplate možda? Nisam, naravno - što samo govori kako sam ja velikodušna i nesebična osoba...

Potrbuške klizim po predsoblju, a onda bešumno prislonim oko na špijunku, a kad tamo prištavi mladac s plosnatom kartonskom kutijom.

Kutija mi se čini premala da bi u nju stala odrezana glava mog konja, znači mora da je pizza.

Otključam vrata i odmah podviknem na malog:

- Kasniš!

- M-a-a-ali...

- Nema ali! - zgrabim mu pizzu i u ruku tutnem 50 kuna - zvao sam vas već dva puta u međuvremenu i žena na telefonu mi je rekla da mi masline dajete gratis i da mi ti za kaznu moraš oprati auto.

- A-a-a...

- Ništa a! - tko bi rekao da čovjeku dobro dođu fore koje su mu prodavali profesori matematike - eno ga tamo dolje, sigurno si ga vidio, onaj veliki crveni kombi.

Činilo se da će dječak zaplakati. Ostao je bez riječi.

Nisam htio da mi načini žutu lokvicu tu pred vratima. Bilo je dosta poplava u zadnje vrijeme:

- Ma, dobro, ajd’ briši - uzdahnem k’o fol umirući od dosade - tak i tako nemam vremena da te čekam sad da mi ga izglancaš, ali bolje ti je da zapamtiš ovu adresu i da ti se ubuduće pizze koje meni dostavljaš lijepe za dlanove koliko su vruće.

I zalupim mu vrata pred nosom.

...

Kada sam konačno otvorio stranice na kojima su se nudila zaposlenja, nemalo sam se iznenadio otkrivši da nemam nikakve realne šanse zaraditi poštenu kunu ili barem lipu ukoliko nisam mlada konobarica bez iskustva koja jedva čeka da je gazda seksualno iskoristi.

Pa, što, na kraju krajeva, nije ni to tako loše, mogao bih se zaposliti u “Stopu”, tamo već ionako znam gdje što stoji i da caffe-aparat redovo zašteka kod dužih kava.

Jedini izbor mladog čovjeka u Hrvatskoj jest hoće li raditi za tisuću i pol kuna, pa da mu ni za to ne plate, ili za dvije i pol tisuće kuna pa da mu ne plate, ili da uopće ne radi... pa da mu za to ne plate.

Osobno bih najradije radio za pet tisuća kuna pa da mi ne plate, ali mi nitko čak ni ne želi ne platiti toliko. Nitko mi ne želi ne platiti ni tisuću kuna. Sigurno se ne bih uspio ni prodati u roblje, jer bi neki pametnjaković zaključio da mu je preskupo hraniti me. A ja ne pojedem tako puno, stvarno - što se može precizno izračunati po tome koliko puta tjedno vršim veliku nuždu - jednom ili nijednom!

No, ako bih se već morao odlučiti za neku karijeru, odabrao bih posao na kojem ne bih morao apsolutno ništa raditi, ali da imam dobru plaću.

Neki ljudi, na primjer, mrze čekati u redovima. E, pa ja bih mogao čekati u redovima za njih, samo neka mi daju vrećicu čipsa, litru, dvije Coca-cole i desetak starih “Alan Fordova”. I pet tisuća kuna mjesečno.

I ja bih čekao. Da me plate.

A oni vjerojatno ne bi.

Nastavljam listati “Oglasnik”, ali nikako da nađem ponudu za namještenje takvog tipa. Bit će je tržište prezasićeno. Previše ljudi samo čeka.

A onda između zidara za rad u Njemačkoj i mlađih umirovljenica za čuvanje starije osobe u Italiji pronađem nešto zanimljivo: “Traži se mlađa muška osoba za dobro plaćen, atraktivan posao, prethodno iskustvo nije uvjet, stidljivi isključeni.” Okrenem broj mobitela.

Zvoni.

Netko podigne slušalicu.

U istom trenu shvatim: 099/537-419! Pa to su Anita, Ema i Irena!

Ženski glas se javi:

- Da, izvolite?

- M-m, m-m - smisli nešto idiote - m-molim vas, trebao bih Irenu!

- Irena, ovdje, kako vam mogu pomoći?

- Ma, ovaj, izvinite, u stvari sam trebao Anitu! - i poklopim slušalicu. Nikad od mene telefonski manijak.

U “Večernjem” pronađem natječaj za mjesto pripravnika u uglednoj međunarodnoj osiguravajućoj tvrtki. Ako je tako ugledna zašto nisu napisali ime? Uvjeti: ništa posebno. Poslati opširan CV najkasnije do 2. rujna. Koji je danas? Peti?!

Pa kako čovjek da započne novi život sa starim novinama?

I što uopće taj CV?

...

Nevjerojatno kako je skupo ovo sranje! Dvadeset pet kuna za koliko, dvije, tri, četiri novine! Pa čovjek mora stvarno biti saborski zastupnik ili ministar da bi bio informiran. A opet njima ne trebaju novine, oni najbolje znaju kakve gluposti izvaljuju i vjerojatno nemaju potrebe još o tome čitati.

No, novinari su im tu doskočili. Svako malo napišu neku izmišljotinu, tek da provjere da li ih netko čita i onda se izbediraju kad skuže da ljude boli dupe ’ko je prepisao tvornicu na čiju kćer. Zato redovno objavljuju intervjue s političarima. Onda političari to jave svojoj rodbini, pa rodbina pokupuje cijelo izdanje, svih pet, šest tisuća primjeraka, tek da ostatak svijeta ne bi mogao pročitati kako tupavog rođaka imaju.

To mi je Ranko rekao, u povjerenju.

Jedino što se novinari nisu još uspjeli dogovoriti tko zapravo ima najviše rodbine: Dalmatinci, Zagorci, Hercegovci ili Bosanci.

Ja osobno mislim da stvar nije u tome tko ima više rodbine, nego u tome tko ima više rodbine koja zna čitati.

I svi ovi ovi nezaposleni, to je meni sumnjivo, mislim da je tu riječ o uroti na čelu s “Plavim oglasnikom”. Tristo pedeset tisuća nezaposlenih, i svi oni dva puta tjedno kupuju novine - koje su to pare! Jedino mi nije jasno otkuda nezaposlenima novac za oglasnike. Možda ga dobiju od SIZ-a za zapošljavanje.

Dvadeset pet kuna! Čovječe pa to je cijela jedna pizza! Happy-meal u “McDonald’s”-u, i još ti ostane koja kuna...

U predvorju svoje zgrade pun zebnje otključavam poštanski sandučić. Ništa! Ne, ipak tu je nekakva ceduljica.

Piše: “pićka ti materina platičeš mi za ovo”

Hm, mislim da to ipak neću moći platiti - nisu precizirali na čemu je nastala šteta, a ni koliko iznosi. Ali neka - spremam papirić u džep - sad bih barem na sudu mogao dokazati da su mi prijetili.

Gore, u stanu, listam novine - ništa novo, par otvorenih natječaja, i oni traže CV.

Mislim da ću ubuduće svraćati malo češće u redakciju do Ranka, tamo mogu besplatno pogledati sve novine, a i kava iz automata je samo dvije kune.

...

Sjedimo u “Stopu” u našem separeu. Make je sav na iglama, srče svoje pivo kao da je sirup za kašalj i stalno pogledava na sat. Fikus je sav u festivnom raspoloženju - već treći tjedan proslavlja “berbu”. Ranko kasni.

- Gdje je Mort? - pitam nakon što sam ih obavijestio da nas je Dijete pozvao u kino.

- Dela - obavijesti me Fikus.

- Da, dobio je posao kao noćni čuvar - ruga se Make - osjeća se kao kod kuće, cijele noći jede, spava i gleda te-ve, kaže samo da ga jebe tih sto metara što mora preći između skladišta i svoje zgrade, kaže ili će nagovoriti šefa da mu pusti da na skladište pazi iz svog stana ili će si kupiti skuter.

- Ha - Fikus se ceri - Mortadela na skuteru, to zvuči kao neka nova vrsta sendviča!

Inače, Fikus je individualni proizvođač marihuane iz Dugava, a njegov “Travnjak” je najbolje čuvana tajna Novog Zagreba. Njegovo životno djelo svodi se na bezuspješne pokušaje da križa “travu” s duhanom. Završio je agronomiju, ali kaže da nema dovoljno znanja iz genetike pa namjerava uskoro upisati molekularnu biologiju. Uostalom, muči ga blato - zbog toga nikada nije otišao na selo.

- Nego - sjetim se - šta zna neko od vas koji je to kurac CV? U svakom oglasu za posao traže to.

- CV? - Fikus je jedva dočekao - CV, CV, CV? A, da, to ti je kratica za kardio-vaskularno! Vjerojatno hoće da se uvjere u stanje tvog srca i krvožilnog sustava, znaš kako ti je to s mladim meneđerima, ljudi ih zaposle, daju im kompanijin auto, kreditne kartice, stan, bazen, žensku, a onda oni skiknu i ostave za sobom nedovršene poslove...

- Da, da - umiješa se Make - auto ostave izgreban, kartice u minusu, stan izgube na kocki, bazen zapišaju, a ženska ostane trudna!

- Ma, ja ti kažem, kardio-vaskularno - Fikus se nije dao smesti - za to bi, znaš, morao ići kod doktora, ali mogu ti i ja to napraviti ako hoćeš...

- Kardio-vaskularno - Make se smijao - a da nije možda bakardio-vaskularno, možda mu žele provjeriti količinu ruma u krvi! Uostalom kako ćeš mu ti to, seljo, napraviti, pa ti si studirao agronomiju, a ne medicinu...

- Pa šta onda - pobuni se Fikus - uostalom i biljke imaju srce...

Tu smo svi mi graknuli u smijeh.

- ... OK, OK, možda nemaju baš srce, ali imaju dušu - on se i dalje branio - a to ti je isto, ili možda još bitnije, uostalom gledao sam to na televiziji, treba samo pravilno odrediti točku na čelu, između očiju, tu probušiš malu rupu u lubanji i onda se izjednači tlak u glavi s onim oko nas i odmah se osjetiš lakše, a za tjedan dana doživiš kompletno spiritualno prosvijetljenje...

- Ma sve je u redu, Fikus - odjednom se pojavi Ranko i zagrli pijanog agronoma - ali mislim da Mi ipak neće trebati trepanaciju...

A onda namigne nama:

- ... mislim da je opet gledao “Terru X” napušen.

- Televizija je prava stvar - ponovo se javi Fikus - znaš, Ranko, odlučio sam im pisati, čisto poslovna ponuda naravno. Došao sam na ideju da bi HTV mogao dijeliti džointe uz odreske tv-pretplate, ku’iš, ljudi bi se nafumali i onda bi im čak i prvi program bio super. Znaš, sva ona politička sranja, “Dnevnik plus”, “Dnevnik minus”, “Silikon u glavu” i “Knjigu kroz prozor”, sve to nije ni upola tako loše kad se začini s malo mare. E, pa ja sam njima ponudio da ću ih opskrbljivati robom, a oni neka je distribuiraju preko onih svojih penzića koji kupe pretplatu. I garantirano bi za pola godine svaki građanin Hrvatske plaćao tv-pretplatu, i to ne jednu nego dvije, tri po glavi stanovnika. Industrija bi cvala, televizori bi se prodavali k’o ludi, onda bi se i pretplata mogla podići na sedamdeset ili sto kuna!

- Ma, sve je to OK, Fikus, ali to nekako previše smrdi na legalizaciju trave - ubaci se Make - a kad nam još i to legaliziraju, što nam onda preostaje, što ćemo onda raditi, bit ćemo obični, k’o i svi ostali...

- A-a-a - mucao je Fikus - a-ali ne bi to bila legalizacija, to bi bilo nešto kao pretplata, a pretplata u stvari i nije baš po zakonu!

- Kako to misliš?

- Pa to nas, ku’iš, dižu na foru, jer da je po zakonu onda bi morali i svim ostalim televizijama plaćati pretplatu. Pa znaš koliko bi to bilo? Ja na primjer HTV uopće i ne gledam, tv mi je stalno upaljen ili na MTV-ju ili na “Eurosportu”, pa ako domaćima dajem pedeset kuna što ih ne gledam, onda bi me stranci mogli tražiti barem pedeset puta pedeset!

- Ali ne plaćaš ti to, Fikus, ono što gledaš, već plaćaš mogućnost gledanja - pokušao je još jednom Ranko.

- Ma, da - Make je sada mahao rukama - moraš im platiti da bi saznao da je benzin poskupio dvije kune ili još bolje, uključiš televizor, potrošiš struju i onda umjesto da te zabave, jave ti da je struja otišla gore...

- Samo malo, ljudi! - učinilo mi se da je krajnje vrijeme da se umiješam - Šta ne’ko od vas uopće plaća pretplatu?

- Ja ne - javi se Ranko.

- Ni ja - složi se Fikus.

I nitko više.

- Make?

- OK, OK, ja plaćam, ali ako me budete zbog toga zajebavali ne morate više dolaziti do mene posuđivati cd-e!

Svi smo istog trena umukli.

Jer Make, ili bolje da kažem DJ Make, ima najveću zbirku cd-a koju sam vidio u životu. Priča se čak da tipovi sa “Stojedinice” posuđuju od nega neke stvari. Pola cd-a je kupio sam Make, ili je naručio od staraca, a pola je njegov stari poslao po vlastitom nahođenju, valjda sa željom da glazbeno obrazuje sina na daljinu. Možda upravo zato Make mrzi svu glazbu koja je nastala prije osamdesetih. On je jedina osoba koju znam da mrzi “Creedence” i “Doorse”, ali redovno briše prašinu sa svog Nicka Kershawa i “Human League”. Ide mu valjda na živce što su njegovi starci sedamdesetih u Amsterdamu išli na koncerte i gutali tripove, a on je osamdesete proveo živeći s bakom na zagrebačkoj periferiji. Pretpostavljam da zato i plaća pretplatu, jer on je rođeni reakcionar.

No, Fikusu cijela stvar nije baš najbolje legla i prije nego što je zaspao nasred stola nježno je dotaknuo Makeovu ruku i rekao:

- Hej, to je u redu, ti plaćaš pretplatu, ti si dobar Hrvat.

Make je ubrzo nakon toga morao ići na nekakav party, pa smo Ranko i ja ostali paziti na Fikusa. Tada mi je Ranko reako da je CV zapravo curriculum vitae, iliti životopis na latinskom.

- Na latinskom, ti boga, bit će dobro ako ga uspijem složiti i na hrvatskom! Pa šta su oni ludi, k’o danas može napisati životopis na latinskom, šta oni misle da smo svi išli u klasičnu gimnaziju?!

- Ma, ne! - Ranko je kolutao očima - samo je taj izraz na latinskom, ostalo možeš napisati na hrvatskom.

- Da, ali šta da napišem?

- Pametan si ti, smislit ćeš već nešto...

...

Evo ga konačno!

Stojim u ovom vlažnom haustoru nasuprot kinu gotovo sat vremena i već sam se pomirio da sljedeća dva tjedna neću ništa jesti. “Tko dođe prvi - plaća karte, tko dođe zadnji, plaća kokice!” - glupo pravilo, naročito ako te se odreknu vlastiti roditelji, ali tko bi očekivao da će Dijete toliko kasniti.

Došao je samo petnaest minuta prije početka filma.

Ja pričekam još minutu, dvije da on ugura svoje mekano, okruglasto tijelo u red za karte, pa onda pretrčim cestu. Kiša je ponovo počela.

Na ulazu u kino proradi mi savijest pa kupim četiri vrećice kokica - ipak negdje u mračnom zakutku mog uma vrag sjedi za stolom i kucka po kalkulatoru: “4 X 20kn = 80kn. 4 X 10kn = 40kn.” Za uhom ima zataknutu olovku polomljenog vrha. Obavještava me da sam prevarivši svog prijatelja zaradio ukupno 40 kuna - pedesetpostotna ušteda. Pita da li me zanima koliko bih uštedio da umrem upravo u ovom trenutku. Koliko bih uštedio da se uopće nikada nisam ni rodio? Jesam li možda zainteresiran sklopiti dobar posao za moju dušu? Ne, ne baš sad, kažem mu, ali bi bilo dobro da se čujemo sljedeći mjesec.

Dijete nije baš bio u filingu pa se odmah snuždio kad je ugledao kokice u mojim rukama:

- Šta smo samo nas dvojica večeras?

Ali ga ja utješim da Fikus i Ranko sigurno dolaze. Mort radi.

- A za Makea je ionako svaki petak dan za metak, danas je u “Kornjači”, rekao je da svratimo ako budemo u blizini.

I Djetetu je odmah malo laške, iako ga brine taj poziv u disko, čini mi se da bi radije da ga na ručak pozovu ljudožderi s Nove Gvineje nego da nogom stupi na plesni podij.

Potpuno ga razumijem, uostalom svi smo mi ekipa velikih plesača, zato i idemo u kino petkom navečer, a subotom organiziramo kućne video-festivale sf i horor filmova. Konačno i sam Make je postao DJ jer je shvatio da mu je to jedini način da svaku večer svrati u disko i nikom ne bude sumnjiv.

Ranko je došao pet minuta prije početka filma. Fikus je stigao kad smo mi već ušli u dvoranu pa bi se skoro potukao s kidačem karata, da Dijete nije dotrčao do njih s kartom.

Fikus - uvijek u zadnji tren, uvijek igra na sigurno - ali se iskupio, donio je sa sobom dvije flaše Coca-cole i pola litre ruma.

Znači samo sam ja ispao peder!

Dobro - polupeder - ipak sam kupio kokice.

Kad su se svjetla ugasila učinilo mi se da su svi moji problemi nestali.

...

Sjedio sam u svojoj crvenoj stolici, ljuljao se naprijed nazad i slušao kako škripi njezina crna plastika. Kao konopi na nekom starom gursarskom jederenjaku negdje usred Kariba.

Mogao sam gotovo osjetiti miris soli u zraku i kapljice morske pjene koja mi je prskala u lice. Vjetar je klizio između prstiju mojih bosih stopala, a sunce mi peklo u leđa i tjeme toliko jako da mi je vlastita koža počela mirisati poput ukusnog pečenja.

Naravno, bio sam gladan, ali to nije bilo bitno.

Jedno oko prekrivao mi je crni povez, u šaci sam stiskao sablju širokog sječiva, svuda oko mene bilo je nepregledno, teško plavetnilo, incestuozni brak neba i mora, a ja sam lagano gubio živce, plašeći više nego uobičajeno svoju inače neustrašivu posadu sačinjenu od najgorih ubojica i sjecikesa.

U jednom trenutku jednostavno puknem i protjeram sablju kroz trbuh jednog od mojih ljudi. Jednostavno ga prikujem uz jarbol, ali to me ne oraspoloži.

Tada mi na rame sleti moja vjerna papiga Capriciosa kojoj sam izvadio oko samo da više sliči na mene i zakriješti:

- Ako ne možeš reći ništa dobro o sebi, slaži!

- Imaš pravo, Capriciosa! - kliknem oduševljen, pa se okrenem jadniku kojeg sam onako mučki proburazio - Oprosti, Ludi Time, bilo je slučajno.

On padne kao vreća, kada izvučem sablju iz njegovog trbuha, a ja dignem noge na stol i uzmem tastaturu u krilo.

OK, dakle, ime: Mijo Jagodar - tu nemam što uljepšavati, dobio sam ga na dar od mame i tate, poklonjenom se konju ne gleda u zube, poklonjenom imenu se ne gleda u suglasnike. Tko zna možda ću i ja jednom imati djecu pa njima moći na sličan način zagorčati život.

Što se škola tiče, nitko ne može tvrditi da ih nisam pohađao, i velike, i male, ali taj dio bi ipak trebao malo uljepšavanja.

Osnovnu školu završio s odličnim uspjehom - što u stvari i nije baš potpuno netočno, ocjene mi nisu bile tako loše, a uopće je bilo odlično što sam završio osnovnu školu i ne bih se vratio u nju sve da me netko puškom tjera.

Za srednju školu sam na svoju nesreću izabrao gimnaziju što znači da nemam nikakvo zanimanje, ali kažu da odijelo čini čovjeka, pa se ja trudim odijevati pristojno u nadi da mi, ako se budem oblačio dovoljno dobro, pravi posao nikada neće ni trebati.

Fakultet? Starcima će biti drago da saznaju da sam diplomirao u rekordnom roku i da sam dobitnik dekanove nagrade.

Nije loše, to će biti dovoljno, ne moramo im objašnjavati da je rekordan jedino broj semestara koje sam izdržao na faksu, a bez da diplomiram, za što me nagradio dekan osobno, potpisavši moju ispisnicu.

Dok kucam informacije o sebi, čini mi se da sam nekako mali, da moj život zapravo još uopće nije počeo, jer nisam bio u Africi, nisam ubio polarnog medvjeda golim rukama, nisam izumio lijek protiv raka, nisam obletio Zemlju u avionu koji leti na krumpirove kore. I kao da sve to nije dovoljno, ponovo su mi se pojavile one bijele mrlje na noktima, nedostatak kalcija - izgleda da sir s pizze nije bio dovoljan.

Idemo dalje!

Vozački ispit?

Hm, sjećam se kako sam kao mali vozio naš auto iz tatinog krila. To su jedne od mojih najranijih uspomena i ujedno moje jedino vozačko iskustvo. Inače, roditelji su mi dali pare za polaganje vozačkog, ali sam ih ja potrošio na ono ljetovanje u Vrsaru, o čemu svoje najbliže pretke dakako nisam izvijestio.

Dakle, vozački ispit? Da, naravno da sam položio. Pitajte moje starce.

Nakon ovoga sve je išlo lakše, i moje izvrsno poznavanje rada na računalu, i tri strana jezika koja tečno govorim (bosanski, srpski i crnogorski), i dugogodišnje radno iskustvo (k’o klinac sam jedno ljeto radio u autopraonici)...

Istina nikada nije bila ljepša, a ja sam bio ugodno iznenađenim silnim novim stvarima koje sam otkrio o sebi.

Kada sam jednom završio svoj sasvim iskreni CV, mom oduševljenju nije bilo kraja, barem mi se tako činilo, sve dok nisam došao na poštu. U žurbi sam ponio samo 50 kuna računajući da će mi to biti dovoljno za poštarinu i sendvič koji ću usput zgrabiti u trgovini.

No, službenica dobroćudnog, materinskog obujma upitala me ima li u omotnicama kakvih dokumenata.

Ja sam ih prije natrpao nekim starim fotokopijama svjedodžbi, pohvalnicama iz osnovne škole i diplomama iz škole plivanja da izgledaju deblje i važnije, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da klimnem glavom:

- E, srce, onda bi ih ti morao poslati preporučeno?

Nemoćno sam slegnuo ramenima.

- A vrijednost, kolika im je vrijednost?

Pretpostavio sam da je ovo odlučujuće pitanje, pa sam se nevješto pokušao izvući:

- P-pa, j-jednu kunu, toliko sam platio fotokopiranje.

- E, ne može jednu kunu, srce, mora biti najmanje sto!

I prije nego što sam stigao zavapiti, ona je već zakucala po svom stroju iz kojeg mi je poput isplaženog jezika izašao račun:

- To ti je, točno 50 kuna! - veselo zacvrkuće teta kao da mi je rendgenom snimila džep na dupetu hlača.

Jebote! Pedeset kuna?! Opet moram mijenjati marke.

Budući da sam sve pare ostavio u pošti mogao sam samo prošetati pokraj trgovine, a moj želudac je tužno zavijao, dok su mi se oči lijepile uz staklo izloga. Zgadio sam se samome sebi kad sam shvatio da slinim na izložene deterdžente i sredstva protiv kukaca.

A onda sam na ulaznim vratima u trgovinu ugledao oglas:

“Rock-bend traži pjevača. Hitno! Neslućene mogućnosti. Postotak od zarade. Hitno!”

I toliko sam se oduševio da sam umjesto resice s telefonskim brojem otrgnuo cijeli oglas. I bolje, da osujetim moguću konkurenciju.

A onda sam požurio kući da pokupim marke, da proslavim. Putem me želudac nije puštao na miru, kao da me podsjeća:

- Vidiš, da nije bilo mene ne bi nikada našao taj oglas!

Dok sam čekao lift na pamet mi je palo da nemam pojma o pjevanju.

Kako nemam, pa pjevao sam u školskom zboru!

Istina, samo zato da imam pokriće za neopravdane. Profesorici glazbenog koja je vodila zbor nije smetalo - bila je stara žena, već pred penziju pa ju je sluh pomalo izdavao.

Uostalom, kod rock’n’rolla i nije sve u pjevanju.

Imao sam dobar osjećaj - mogao sam već zamisliti svjetla pozornice, potpisivanje autograma, obožavateljice, novac, slava. Iako bih preživio i bez svjetala i autograma. Ni slava nije toliko bitna. Najvažnije su pare. Pare i cure.

Bio sam sretan.

O pjevanju ću misliti sutra.

Ne, ne, sutra je nedjelja.

Pa, dobro, onda prekosutra.

...

Nedjeljom idemo na “košarku”. To je vjerojatno jedini dan u tjednu kada prevarimo “Spot” s nekom drugom birtijom. Inače, to je običaj koji je potekao još u davnim danima i ja sam vjerojatno jedan od rijetkih koji pamti kako je sve to počelo.

Bili smo još mladi, nadobudni brucoši, barem sam ja to bio, drugi su uglavnom bili ono što sam i ja sada postao. Nismo se poznavali tako dobro, pa nam je trebala neka zajednička stvar oko koje bismo se mogli okupiti. I kao svi mladi mužjaci puni energije i testosterona, ali i nedostatka samopouzdanja odlučili smo se za sport.

Odmah smo prešutno odbacili nogomet i odabrali košarku jer je za nju potrebno trčati po upola manjem terenu.

Odlučili smo se za obližnji teren u sklopu zapuštenog rekreacionog centra, a nedjelju ujutro izabrali smo kao savršen termin za okajavanje grijeha subotnjih večeri. Nešto umjesto mise.

Jedini živi organ tada već mrtvog tijela sportskog centra bio je zdravljak “Bubamara” koji kao da je stotinama godina bio odvojen od ostatka svijeta, jer je pivo kod njih skoro bilo jeftinije nego u trgovini.

Otkrili smo to još te iste, prve nedjelje kada smo nakon iscrpljujućih dvadeset i pet minuta potražili osvježenje.

Sljedeće nedjelje odlučili smo odigrati jedan hakl, nakon što se malo razbudimo. Ali kave i mineralne ubrzo je zamijenilo pivo, a narančasta lopta je ostala s nama sjediti za stolom do mraka.

I tako je legenda rođena!

Dijete je bio taj koji je donosio loptu svo ovo vrijeme. Tko zna zašto, budući da je i on trenerku i patike odavno zamijenio košuljom, hlačama i lakiranim cipelama. Ali ta okrugla narančasta stvar postala je neizostavni dio našeg obreda, baš kao što su kruh i vino u kršćanskom bogosluženju, i baš kao i oni, davno je izgubila svoj prvotni smisao da bi postala metafora.

Umjesto vina, ili stvoriteljeve krvi, mi smo pili vino, a lopta i Dijete su bili tu da paze da ne popijemo previše.

No, ove nedjelje ja nisam pazio.

Te večeri, kada sam se vratio kući, nisam se usudio odmah otići u krevet. Svijet oko mene se okretao isuviše brzo i njegova slika se maglila dok je u toj derviškoj vrtnji klizio pokraj mene.

Obećao sam sebi da prestajem piti. Odmah iz Makeovog rođendana.

Od sada samo koji džoint i gusti sokovi.

No, to nije riješilo moj trenutni problem.

Nije ga riješio ni jedan strastveni zagrljaj s wc-školjkom. Ali ga je ipak malo ublažio.

Izbacivao sam mlazove zelene žuči i pivske pjene. Posljednji put, tješio sam se.

A onda sam, ne imajući pametnijeg posla, sjeo za stol i uključio Kantu.

Bilo je prilično teško iščitati sva ona slovca na ekranu. Čini mi se da mi monitor lagano rikava.

Htio sam samo provjeriti e-mail.

New messages - 1! Pitam se tko bi to mogao biti.

Prošlo je tako dugo otkako sam dobio neko pismo. U poštanskom sandučiću nalazim samo račune, opuške cigareta i omote žvakaćih guma. Posljednje pravo pismo bila je razglednica s Lastova koju sam samome sebi poslao prošle godine.

Nekao sam se nadao da će e-mail promijeniti moj život, bogatiti moju konkurenciju. U stvari ne prestajem se nadati da će nešto ili netko drugi promijeniti moj život. Ja sâm, čini se, nemam muda za to.

I nije da sam očekivao da mi netko pošalje nešto muda preko elektronke pošte, ali nisam očekivao ni ovo.

Raozočarano sam zatvorio prozorčić u kojem je bila poruka od Yahooa! - izrazili su mi dobrodošlicu i pokušali mi prodati 12 megabajta dodatnog prostora u mom virtualnom poštanskom sadnučiću.

Sada sjedim i razmišljam - kako uopće izgledaju elektronski omoti žvaka i virtualni opušci. I znam - Yahoo! neće promijeniti moj život.

Ah, što se može, izgleda da ću to ipak morati pokušati sam.