I jutros sam se probudio, ali ovako stvarno više ne ide.

Nemam plan, prema tome nisam spreman, prema tome sva je prilika da ću izdangubiti još jedan dan, još jednu srijedu. Ne, koji je danas zapravo datum? Ne može biti srijeda, ne smije biti, ne već sredina tjedna… Gledam na zidni kalendarčić s debelim crvenim slovima, fala ti Svemogući, nije srijeda. Čekaj…

Četvrtak je.

U svakom slučaju čovjek bi, kad je već propustio prva tri, prva trideset i tri, prva tristošezdesetipettisućatridesetitri dana, morao smoći hrabrosti i reći si u facu, u uho, u oko, gdje već ima mjesta, gdje se ne guraju krmelji, neistisnuti prištevi, podivljala jednodnevna brada, morao bi zagrmiti: E sad je dosta, krećem ispočetka. Danas ću učiniti to, to, to i to. Odlučio sam, stvarno hoću.

Sad mi je nekako bolje. Adrenalin me već gura s mojeg škripavog kauča koji stenje kao da sam na njemu zadovoljio cijeli jedan turski harem, skupa s eunusima. Pokušavam ustati, vrti mi se u glavi, boli me vrat, na obje strane kao da imam drvene letve, prokleti jeftini jastuci… rukom zaronim u vlastito jezero pljuvačke. Bome sam slinio noćas. Sjećam se, o da, jako se dobro sjećam sada. Ava Gardner nosila je na sebi samo veliku crvenu mašnicu vezanu oko bijelog vrata dok se saginjala prema meni. Ne znam na čemu je stajala i gdje smo bili, samo je sve bilo nekako mliječno bijelo, kristalno, sagnula se svojim mirišljavim mesom, poput onih smiješnih porculanskih praščića s djetelinom u ustima koji kleče tako da im glave leže na koljenima, a okrugli repići na svjetloj blistavoj guzi strše u zrak. Ava Gardner s djetelinom u ustima naginjala se tako mazno i tako masno, sve dok moje lice nije zaronilo u njezine premeke, prebreskvaste, preslatke grudi. Tada mi je rekla:

- Ne želim te vidjeti dok ne zaradiš svoj kruh, dosta je bilo nerada!

Ali, Ava, draga, o čemu ti to? Dok sam usne držao napućene kao bebe kad se spremaju zagristi u omiljenu cuclu, dogodilo se nešto čudno. Ava mi je pokazivala ono što nije ni u jednom od svojih raskošnih sinemaskopa, ni na jednom od veselih pin-up posterčića, ono što ni najvjerniji obožavatelj nije mogao pronaći ni na jednoj paparazzo fotografiji iz dokolice filmske zvijezde. Ukrućen srednji prst. Što je još gore, ruka joj je odlakavila, što je najgore, počela se smijati muškim, hripavim glasom. Što je totalno očajno, kad sam pogledao prema njezinom uvijek ukusno našminkanom licu, vidio sam njega. Moj otac se cerio, siktao je kroz zube požutjele od cigareta dok mi je mahao visoko uzdignutim srednjakom:

- Sori, sine, ali sam si se zajebo. Moraš priznati. Voli te mama. Ne zaboravi ponijeti rublje kad dođeš za Božić. Javi se.

Predugo spavam, zato i sanjam ovakve horore. Predugo spavanje je gore nego prežderavanje. Mozak se prežderava igrama mašte, kad iscrpi sve normalne kombinacije, kreće u najluđe moguće, poput netalentiranog pisca. Ali, čekaj, čekaj, nije li me jučer nazvao… Nije.

Moram na WC. Ovo je već peti dan da ne mogu… no, da se ne mogu osloboditi teškog tereta. Laki još ispustim pet, šest puta na dan, ali onaj drugi. Ne znam, već sam sve probao. Svako jutro, čaša svježeg klora i kojekakvih nevidljivih beštijica iz gradskog vodovoda, litre jogurta, špinat, šejk od banane plus feta paštete, tjestenina s krempitom, mađarice u umaku od gljiva. Ništa. Zato sad sjedim, jednostavno sjedim na školjki i koncentriram se. Čekam.

Ali stvarno, skoro bih se mogao zakleti da je stari baš popodne jučer… ma ne, ne može biti…

Prokleti zahod, smrdi gore nego javni. Kao uostalom i cijeli stan. Nije ni čudo da su gazde zbrisale čim im je baba skiknula i ostavila naslijeđe. Samo ne razumijem koga će im vraga sva ova starudija po stanu. Kako je ono rekla stara, pripazite na to, gospon, ima tu vrijednih stvari… Sad, za besplatno stanovanje pripazio bih i na par zaljubljenih anakondi, ali ovo… demode roba s uzorcima iz sedamdesetih, stari već pljesnivi jorgani, jedan romobil i dječji bicikl s pomoćnim kotačima, desetak kojekakvih kutijetina, isto toliko crnih vreća u kojima bi, što se mene tiče, mogao biti sakriven i kakav abortirani embrio; zatim napukli kristal koji nakon svake svađe susjeda s gornjeg kata dobije rezbariju više; i za sve to ja moram, JA moram platiti ni manje, ni više nego 250 dojč maraka…

Sjedim na školjki i drhtim od hladnoće. Gola stopala zalijepljena su mi za neukusne podne tirkizne pločice. Koncentriram se još trenutak, a onda se napnem, aktiviram svaki mišić svoga tijela, svu svoju životnu energiju usmjeravam prema jednom cilju, lampica nad vratima se pali, krv mi udara u glavu, počinjem se znojiti od muke…

… ali ništa, apsolutno ništa, osjećam se kao tuba paste za zube, koju netko stišće i stišće, a zaboravio je skinuti čep.

Jebiga, pa to se stvarno dogodilo! Da, definitivno, sjetio sam se, ne, ne, ništa nisam sanjao, sve je to prokleto istinito kao što je istinito da sad više neću ništa postići sjedeći ovdje, bedra su mi se već ugrijala iako sjedim na goloj keramici. Čujem glasove na hodniku. Čistačica psuje. Trebam li oprati ruke?

Stari je jučer stvarno zvao.

Gledam u čajnik na frižideru. Imam još četiri tisuće smotane u valjak i zatočene crvenim lastigom. Dovoljno… dovoljno dok ne skupim više. Ako se ne budem preforsirao, što znači ako zaboravim platiti plin i telefon, kupim par bonova za menzu, dovoljno čak i za pola godine.

Mama i ja smo se dosta za tebe žrtvovali, rekao je, ali sada moramo prestati. Jednostavno da shvatiš da moraš nešto učiniti sa sobom. Ti jednostavno moraš s nečim početi. Odluči se, sine.

Ovo posljednje zvučalo je partizanski odrešito: Odluči se, sine i ne okreći se, samo naprijed, mi doduše nismo tu da te podržimo, ali snaći ćeš se ti već, onako kako smo se mi snalazili u davno doba kad je život bio težak, a žene gole.

Još se nisam obukao. Zapravo ne volim biti gol u ovom stanu. Imam osjećaj kao da me sve ove tuđe stvari gledaju. Uostalom, tko zna da nije neka bolesna osoba u kakvom kutu sakrila nekakvu kameru. Ljudi žive i od gorih stvari.

Mažem senf na dvopek. Kruh je toliko suh da se mrvi u prah. Gledam na kutiju. Rok trajanja je istekao prije dva tjedna. Ali kako kruh može zastarjeti? Senf je slatkast, uzbuđuje želudac tako da se nadam da bih kasnije tog dana možda ipak mogao uspjeti istovariti teret.

Znam šta bih mogao raditi. Ja nemam želudac, nego tobolac za trpanje svega i svačega, prirodnu prednost koju treba unovčiti. Kušač - profesionalni isprobavač hrane. Ima toliko ustrtarenih tajkuna kojima se ruke tresu od pomisli da bi ih netko mogao ubiti zbog onoga što posjeduju, zato su takvi ljudi ekstremno oprezni, paze na sve, pa tako i na ono što stavljaju u usta. Kao na renesansnom dvoru, njegova ekselencija, majstor kušač. Za doručak, vrč kave s mlijekom, rastopljeni maslac, nekoliko feta svježeg kozjeg sira, džem od jagoda, svježe pćelinje saće. Za ručak orada pečena u alu-foliji sa prstohvatom bosiljka, voćna salata, za večeru pizza s morskim plodovima. Ili, još bolje, genetičari bi me mogli uvesti u album koji bi zahtjevni roditelji pregledavali u potrazi za savršenim djetetom. Na stranici trećoj kao jedan od najvažnijih organa, model trbuha Mi 2000 Tvrdi - po povoljnoj cijeni izaberite pravi želudac za svoje dijete, otporan, snažan, balkanski, spreman probaviti i najžešće udarce, želudac zbog kojega se nećete sramiti u društvu, koji će vas uvijek držati pod kontrolom…

Nemam čistih gaća. Ni jedne, a ove od jučer i prekjučer i, tko zna možda i dan prije, bokserice na buldoge isplaženih jezika, stvarno ne bih mogao podnijeti još jednom na sebi. Srećom još uvijek imam nešto Ave, mašina šteka svako toliko, ali valjda će upaliti. Slušam šum vode u cijevi, zatim gledam zgužvano rublje kako se vrti. Sliči na skvrčeno sluzavo mlado kakvog sisavca. Stroj isijava toplinu iz dna svoje mašinske duše.

Na trenutak razmišljam da li da odmaknem velike zelene zavjese s prozora. Pokušavam pogoditi kakvo je vrijeme. A onda se čuje bubnjanje na prozorskom staklu. Padaju zvijezde. Padaju sateliti. Padaju dolari. Padaju prazna obećanja. Padaju lažljivi meteorolozi. Kad sam bio mali, bio sam uvjeren da mogu kontrolirati vrijeme, jednostavno zaželim da sutra bude sunce i tako bude. Ili kiša. Ili vjetar. Danas sam uvjeren da sam onda mogao kontrolirati vrijeme jer nisam imao predrasuda, volio sam podjednako i suhoću i vlagu i oblake i vedrinu.

Vadim sat iz ormarića. Preglasno kuca, zato sam ga sakrio ovdje i mislim da mi je to bio baš pametan potez. Ljudi gledaju u kazaljke iz navike, kao hipnotizirani, i te ih dviju iglice bockaju najprije nevino, jedva primjetno, a zatim počinju pritiskati sve jače, čovjek se osjeća kao skuhani puž kojeg primorska kuharica velikom iglom pokušava izvaditi iz čahure da bi ga spremila na salatu. Kazaljke - ubojice. Švicarska urota protiv ostatka svijeta.

Koliko? Jedanaest?!?

…

Sada je prekasno da bilo što započinjem, iako sam stvarno imao najbolju namjeru. Vani je i dalje kiša. Na televiziji je neko dijete istuklo mačku. Bolje da ne izlazim. Svijet je jednostavno postao prenasilno mjesto.

Još sam neko vrijeme gledao televiziju, jutarnji obrazovni program stvarno zna motivirati čovjeka pa sam kunjao na krevetu-kauču polupriseban. Jeste li se nekada igrali početka i završetka predstave? To je prava stvar! Najprije te prevari lijevi kapak, naglo povuče veliki teški zastor i pozornica je u mraku. Zatim slijedi mukotrpno dizanje trepavica, bi li ne bi li, onda hop, opet je zbivanje, vidiš ormare i prašinu na njima, raščupani tepih, na stolu novine s nadnevkom od kad si zadnji put izlazio van. A onda opet naglo zamračenje, ovaj put desnog kapka. Smjelo, nepredviđeno, vrijedno majstorskih montažnih rezova kakvog ekspresionističkog komada. Sada prevladava iskošeni kadar u kojemu su zrnca praha već obukla raskošne haljine pa njima vitlaju, vitlaju ravno u smjeru usisavača, dugovratog opasnog zmaja s kojim ne želiš imati posla. A baš u trenutku kad ti zmaj namigne, hopa, spuštaju se oba zastora. Veličanstveni aplauz u mraku. Pljesak je toliko snažan da ga osjećaš na… na… ramenu, po licu, grudima, ušima!

- Mladiću, probudi se, heej, tebi govorim, halo!

Čim sam ga ugledao digao sam ruke u vis, visoko iznad glave. Tako je najbolje, sjećam se da mi je to preporučio Fikus prvi put kad mi je poklonio joint. Ako te provale, samo ostani miran, kao da nemaš baš ništa na svijetu što bi trebao sakriti. Tvoja je savjest čista, ako pazuha nisu, još bolje, bar će otrovni plin obeshrabriti neprijatelja.

Stvarno nisam normalan, tek sam se probudio, a opet sam skoro zahrkao, moram nešto raditi, već me boli ona praznina u mozgu. Samo, što ovaj tu radi? Ruke su mi i dalje pokazivale u strop. Po drhtavici sam znao da sam apsolutno budan. I da ispred mene stoji sasvim stvaran nepoznati čovjek.

- Dečko, ovo je tvoj stan?

Policajac, mlađi neki tip, manekenski, premetao je žvaku po ustima kao one face na reklamama. Novi orbit s okusom parizera i luka.

- N-ne, nije - koga vraga mucam, šta on tu radi? Ruke su mi još uvijek u zraku.

- Nije?!? - pogrešan odgovor, sad sam ga zainteresirao.

- Ne, ja sam podstanar - ne mogu se sjetiti gdje sam sakrio travu. Pod kauč, među vatu u zahodu, u sifon ispod sudopera kojeg ionako nikad ne koristim? Misli, glupane! Gdje, kamo? Možda je ovako bolje, ako me budu mučili, neću im moći reći jer stvarno neću znati, ha.

- Sam si ovdje? - policajac se ogledava. Lijevom rukom počeo je otkopčavati svoj vrećasti trenč otporan na sve promjene mode u posljednjih tridest godina.

Klimam glavom. Dlanovi su mi hladni dok i dalje vise u zraku. Jebiga, možda je ovo neki homoseksualni policajac spreman zadovoljiti svoje besramne i u službi gorko zatomljivane nagone. Namirisao je samca u kvartu. Ščepat će me oko struka i navlačiti dok bude mislio na svog zapovjednika ili kakvog detektiva iz Odjela za umorstva. Ruke su mi pale u očaju. Čovjek u plavom nije reagirao, što mi je dalo hrabrosti.

- A vi ste ovdje? - ajme, koje cvrkutanje, koje slinjenje, glas mi je zvučao kao da ga ispuštam kroz obraze vlastite guzice. Pa valjda sam ja tu gazda. Ponašam se kao da nikada nisam čuo ni za ljudska prava, helsinške i druge odbore. Koji će kurac policajac u mojoj kući, bez naloga, bez ičega, trebao bih ga isprašiti, čovječe, šta je ovo, jebiga, šta se ovo događa, koje je ovo sranje, ‘ko me ovdje ‘oće drkat’, koga ima da nabijem, koji se govnar usudi mene tu vući, pendrek mu o glavu razbijem…

- Molim, zašto me trebate? - zacmoljio sam.

- Pa, mladiću, kako ti je ono ime… - prekine se plavac.

- Mijo…

Pijučem kao curica. Mijo, dobro da nije Mila ili Milka, prezime će, eto, doći kad se sretno udam u sedamnaestoj za sretnog vlasnika mobitela i audija A6.

- … Jagodar - stiže dugo očekivani nastavak, ali policajca više to ne zanima.

- Tvoji susjedi su zvali, digli priličnu galamu, mogu ti reći, a mogu ti reći i da imaju zašto - on sada podigne lijevu nogu i gotovo mi je gurne pod nos. Hlače su mu bile potpuno mokre oko gležnjeva. Kad sam se sagnuo, vidio sam da je isto i s desnom nogom i cipelom - Nisi u vodi baš do koljena, ali si poprilično, moj Mijo…

Sve mi je bilo jasno. Istog trena.

Skočio sam s kauča. Voda je već navirala u kuhinju. Parketi su bili mokri. Prokleta mašina, prokleti veš, prokleta veš-mašina.

- Ej, Mijo, prijatelju, a da staviš nešto na sebe! - policajac je crvenio, ali ne više nego ja. Sve i da sam htio, gaće su sada sve bile mokre u mašini. Dohvatio sam deku s kauča.

- Nema potrebe da se žuriš, ja sam ugasio mašinu, uostalom, možda je bolje da ne ideš tamo…

Šta će tko meni govoriti kamo da idem ili ne u vlastitom, posuđenom stanu?!!

Jebiga, jebiga, sve ih jebi!

Ogrnut dekom koja mi je spadala s bokova, kao Kristu krvava krpa na križu, u hodniku sam naletio na gomilu. Susjedi su me čekali. Spremni i napeti kao čopor vukova.

- Slušaj, seronjo, dolje mi je sve poplavilo, pločice su mi se digle, shvaćaš idiote, zbog te tvoje mašine cijeli mi je dnevni boravak uništen! - to je bio tek početak.

- Zid mi je sav uflekan, majmune, a tek smo ga jučer ofarbali!

- Dobro, di ti očekuješ da mi djeca spavaju, vani na kiši!

- Uništio si mi košaru i jorgan za moju Musu!

- Obeskućio si nas!

- Ti si kriv! Ljudi, to je špijun, pogledaj ga kak’ živi, sam k’o zver, došao je tu da nas provocira, kako ne vidite! Prebit’ ga treba!

Mucam da ću im platiti troškove, da mi je žao, da sam zaspao, da je mašina stara, da neka mi ostave u kasliću popis troškova, sve ću platiti, ali mislim da me ne čuju.

U očaju pogledam sebi iza leđa, prema policajcu.

- No, no, gospodo, stišajmo se, sad je sve sređeno, gospodin Jagodar će vam lijepo nadoknaditi štetu, a sad se svi mirno raziđite, idemo! - slušam njegov glas kao glas proroka i zahvalan sam mu, bez kraja. Zapravo bih najradije briznuo u plač. I kakva je uopće ta moja mama, kad me pušta da si sam perem robu u pokvarenoj mašini u ovom pokvarenom svijetu?!

Izašli su svi, osim njega:

- Ja sam zapisao tvoje ime, to je čisto za evidenciju. Inače će sve biti OK.

Skoro sam ga zagrlio na ovo otegnuto, pjevno bosansko OK. Pružio sam mu ruku. Ali mi je onda skoro spuznula deka na tlo.

On se nasmijao, i samo prinio dlan ka čelu, strogo vojnički.

Čuli su se gudači. Pjevao je Gene Kelly.

Zgadio sam se sam sebi.

Prije nego je otišla, košulja plava je rekla:

- Dvije stvari. Prvo, zaključavaj vrata stana.

Budala sam, ne znam kako mi se te stvari događaju, a jučer nisam bio ni pijan. Stvarno nisam, tri piva i, šta, možda je bio jedan gemišt, ali to još u jutro. A drugo? Šta će reći za drugu stvar?: Možda, smije li doći na kavu, tu i tamo? Ili nešto kao: Idemo u kino? On je sam u ovom velikom gradu, ja …

- A drugo. Nađi si curu, čovječe, pa neka ti pere veš barem netko to zna. Ajd’ zdravo!

Bilo mi je muka. I najradije bih bio povraćao da nisam morao brisati svu onu vodurinu.

Kad sam izvadio rublje, bilo je polusmrdljivo. Ipak sam ga povješao po stolicama u kuhinji da se suši. Mašina je bila u redu, ništa se nije pokvarilo. Zapravo je iz kade zbog trešnje bila ispala cijev za vodu i to je cijela priča. Zbog toga su me ove zvijeri u zgradi htjele zatući. Još su dolazili u slijedećih sat vremena, u pravilnim razmacima, lupali na vrata, psovali. A onda mi je dosadilo. Onako, samo ogrnut u deku, spustio sam se dolje i zalijepio na ulazu obavijest na kojoj je stajalo da mi u kaslić ostave popis štete. Kad se samo sjetim da je jučer zvao stari. Obukao sam samterice na golu kožu i izašao. Nisam više mogao podnijeti da me svijet mrzi.

…

Kiša nije prestala, ali rominja jako sitno pa ću vjerojatno uspjeti ostati suh sljedeća dva sata. Guram se s automobilima na parkiralištu. Pa dobro, kad ti ljudi uopće rade, svi su doma! Strogo zaključana vrata malih peterokatnica. Takve su najgore, naseljene pravom fašističkom čeljadi. Kroz zavjese me prati lice, o koji ću se automobil ogrebati, gdje ću ukrasti kazetofon, koji parlafon ću demolirati. Fuj! Napet sam i živčan k’o pas. Tlo je pomalo sklisko od prvih otpalih listova. Park je pust, nema dječje galame, tu i tamo odbjegli mješanac s ogrlicom, vuče se baš kao da je cijeli život proležao u fotelji gledajući američke humoristične serije uz puno psećih kokica. Oooo! Skoro sam pao. Neko me vuče. Koga vraga…

- Daj, imaš dve kune, daj, ‘ajd budi plijatel! - netko zafrflja i gurne mi svoju tamnoputu krastavu ruku pod nos.

Jackson, jebote…

U glavi mi pregori onaj posljednji osigurač, žica jednostavno pukne, sve zaiskri pa se smrači.

Udario sam ga.

Budala sam.

Najprije po glavi. Zatim nogom u koljeno. To je zbog onog jutros, zbog onoga jučer i za sutra, sigurno i za sutra. Gledam svoje ruke i ne prepoznajem ih koliko se tresu.

Posrnuo je. Bez riječi, samo njegove uplašene zjenice.

Stvarno sliči na Michaela Jacksona iz “Moonwalkera”.

Budala sam.

Raspizdio me. Prepao sam se, a on me tu zbog dvije kune.

Idiot sam, nakaza veća od nakaze. Tučem maloumne prosjake.

Pogledao me, uvijek me pita, nekad sam mu i davao, još mu ponekad dam, uglavnom ne novac, više neke bombone, ostatak sendviča. Kao psu.

Sramota me.

Najradije bih ga podignuo. Sad je kasno. Bježim.

Muškarčina! Tamo pred masom koja je spremna da te linčuje, najjadnija curica, a ovdje… Negdje je moralo puknuti. Jadan sam, jadan, jadan. Mrzim se.

U obitelji smo imali slučajeva nasilja. Treći djedov brat nikad se nije mogao obuzdati, kaže otac. Tukao se i svađao sa svima, susjedima, ženama, vlastima. Neka vrsta vječnog Jackyja Chana, stalnog izazivača. Trgovao je stranom robom, švercao na sve strane, a kad je izbio Drugi svjetski rat najprije se posvađao s partizanima. Ekipa od petokrake bi svako toliko dolazila u selo na par metara od kuća gdje su im na dogovorenim mjestima mještani ostavljali hranu, čarape, listove papira, koju gazu, ali nerijetko se dogodilo da su Nijemci saznali za te tajne pošiljke pa bi svako toliko u središtu sela postala aktivna vješala. To je strica toliko iznerviralo da je jednu noć dočekao partizansku grupicu i sve ih isprebijao. On je bio jak čovjek, uvijek s viškom energije, a u šumi su bili uglavnom polugladni mladići, zbog iscrpljenosti često i poluoprezni. Kad im je porazbijao noseve i obojao im oči u plavo, natrpao ih je torbama i rekao da se više ne vraćaju, da će se on pobrinuti za hranu. Još im je održao bukvicu da kakvi su to oni borci. Narodni, prostenje jedan. E, pa nećete biti ničiji, ako cijeli narod zbog vas objese, budale jedne. Tjedan dana kasnije Nijemci su objavili potjernicu za nekim dezerterom, Nijemcem, štajerskog izgovora koji im je maznuo cijeli kamion zimnice. Partizani više nisu dolazili u selo, nije im trebalo nakon što im je stric doteglio sve one delicije, a kad su ga pitali kakve veze ima Nijemac štajerskog izgovora, rekao je da nije valjda uzalud špartao po Austriji prije rata da sad ne bi mogao povesti par vojničkih konzervi. Dobio je i par ordena za hrabrost, ali je i zamalo završio na prijekom sudu jer je udario nekog oficira. Poslije rata opet se bacio u šverc, najprije iz američke zone Istre, zatim iz Trsta.

Tržnica je poluprazna. Seljaci su se već pokupili u vječni mir svojih zelenih brega, tu su tek dokoni preprodavači egzotičnog voća i šverceri čokoladom i alkoholom.

Baš mi se jedu mandarine.

Dižem ovratnik vjetrovke i uranjam bradu koliko mogu. Tamnoputi prodavač tvrdog akcenta žonglira mandarinama pred nekom daktilografkinjom koju kod kuće čeka samo televizor. Uopće ne gledaju prema meni. Lagano, u hodu ispružim ruku. Vidio sam jednu veliku, zlatnu loptu taman izdvojenu, lako ću je…

- Jebem li ti, drž ga, lopov, majku ti, vraćaj to, vraćaj!

Gazim mandarine koje su mi se prosule pod noge.

Kako sam uspio izabrati pravu… glupan, a zašto nisi kupio, pristojno, jednu mandarinu, pa šta, sigurno bi ti je poklonili…

Bi, malo morgen, to poklanjaju samo maloj djeci i to isključivo ako su u pratnji nasmiješenog djedice.

Mislio sam da će trčati za mnom, ali sva sreća pa tipu za štandom nije ni palo na pamet da me slijedi, radije se sagnuo do rasutog voća. Do njega je ona žena. Pomaže mu, a dok skuplja mandarine rastvara joj se dekolte.

Čujem ih kako se smiju.

Takav sam, stvarno mi se ne da natezati s prodavačima, ukrasti je jednostavno bezbolnije. Jer prodavači uvijek nešto komentiraju, pitaju da li ćeš još i da ovo moraš probati. Doduše, mogao bih glumiti da sam nijem, ali to bi me tek odvuklo u vrtloge sažaljenja.

Zubi mi škripe sami od sebe, prazni - mandarina mi je ispala pri bijegu.

Prolazim kraj kioska s velikom čašom coca-cole umjesto dimnjaka.

Burek s mesom.

Zagrizem tako požudno da se zagrcnem. Vruće je. Žvačem u hodu. I premalo mesa. Gleda me trapavi bijeli pas. Sori, stari, slegnem ramenima, ovo je predobro za tebe.

- Ne bulji u ljude, dušo - mlada mama diskretno vuče za rukav djevojčicu s plavom kapicom.

- Mama, ovaj striček jede brzo. Tako se ne smije, jel’ da, mama, tako pajceki jedu! - mala zarokće - pajcek, pajcek!

Da bar to nisam čuo, zašto sam to morao registrirati? Ponekad, dok idem gradom imam filing da sam filmski junak, kamera klizi zajedno sa mnom, čuje se Pat Matheney u pozadini, mladi čovjek na vjetrometini životnih odluka, teški egzistencijalizam. Ali ne s ovakvim slikama - ta me mala udarila batićem za meso po tintari, aperkat, kroše i direkt zajedno.

Imam ja još takvog smeća, sitnog, ali dovoljnog da me spusti na zemlju. Kad sam prvi put poljubio curu, plavokosu Lejlu za koju se pričalo da u grudnjak trpa vatu da bi joj dude izgledale veće (nikad nisam saznao je li to istina), pitala me zašto nisam oprao zube i još je dodala da pržena slanina nije zdrava, poslije ili je to bilo prije toga, vjerojatno prije, neki je tip zaključio da ja imam najmanju stvar od svih muških u školi, užas, on je to valjda skužio na tuširanju. Moj je valjda centimetar skvrčeniji od ostalih i još se nekako čudno klima. Što je najnevjerojatnije nikome nije bio sumnjiv taj njegov voajerski aktivizam, svima su bili zanimljiviji sami rezultati istraživanja. I šta da radim s takvim uspomenama? Ne mogu ih zaboraviti, a kome da ih ispričam: unucima ili voljenoj ženi? Jedino na smrtnoj postelji, kao posljednju stvar koju sam zatajio.

Ljudski bi mozak trebalo pročišćavati, jednostavno ga doneseš na Jakuševac i isprazniš, ako nešto i valja, za to će se pobrinuti vrane i podivljali psi. Čisto da se čovjek riješi neugode.

Želudac mi se grči u agoniji, prenaglo sam smazao taj burek.

Prolazim pored četiri banke, jedna do druge, identične. Prva je bivša knjižnica, druga je bivša turistička agencija, treća je bivši sendvič-bar, a četvrta je bivša zajednica slijepih. U stvari je sve jedna banka. Jer najprije je došao povratnik iz Australije, očiju punih domoljubnog zanosa, malo je radio, više nije nego je, domaći mu svijet nije htio dolaziti malo zbog siromaštine, više zbog ljubomore, država ga je odrala porezima, zamotao je ono malo imovine, što mu je ostalo, u trobojnicu i vratio se nazad u Australiju. Neposredno prije nego što je otišao, u susjedstvo je stigla jedna domaća banka, odmah do nje poslovnicu je otvorila konkurentska banka. Obje su se da bi preživjele zadužile kod treće, strane banke, koja ih na kraju drži sve u džepu. Ljudi je malo unutra, samo jaka neonska svjetla i novi mahagonij-namještaj. Nekad su banke imale one velike kožne fotelje u hodniku, čovjek bi, naročito ako je dijete i nema pametnijeg posla, zasjeo u te velike fotelje koje su pucketale pod stražnjicom kao neko živo stvorenje i mogao je tako sjediti i sjediti. U ovim suvremenim uredima možeš zaraditi samo upalu pluća zbog prejakog er kondišna.

Pod stablima, preko puta, stoje starci i gledaju u pješčanike, netko je na stolu ostavio kuglu za boćanje. Danas nije za igru, premokro je.

Kad ostarim, obećavam da se neću žaliti na taj novi svijet, neću plakati za starim vremenima, da ću stisnute zube ako me uhvati reuma i da ću redovito slušati vremensku prognozu. Svečano obećavam da neću mrziti nikoga osim sebe. Amen.

Uznojio sam se, zrak je gust. Svrbi me dupe, poprilično. Okrenem se, ali iza mene ima ljudi, ne mogu se počešati.

Ponekad me zna uzbuditi misao da ne nosim donje rublje, ali to je samo kod kuće. Kad se konačno nađem na ulici, jednostavno se ne mogu toliko osloboditi. Nikad ne bih mogao biti čovjek u trenču koji skakuće po gradskom parku u potrazi za curicama.

Opet su skinsi porazbijali lampe. Komadiće stakla više nitko i ne kupi. Ljudi gaze po staklu, staklo se mrvi i samo se noću može vidjeti kako svjetluca iz trave i tamnih pora asfalta.

Ni grafite po zidovima nitko više ne briše. Strance na grance. Sonja ja te volim. Pa malo dalje. Sonja, kurvo.

Već me pomalo noge bole. A kako bi bilo da kupim auto, neki polovnjak, tisuću maraka, toliko imam, uložim i vozim taksi. Ako se uspijem prisiliti da brišem bljuvotine sa stražnjeg sjedala, čak bi moglo i upaliti.

Sumnjam.

Kakve sve boleštine možeš tako pokupiti, zamisli, čuvaš se cijeli život, oprezni spolni život ili možda čak i celibat, sve to, a onda ovakva neka banalna stvar. Može li se AIDS dobiti u bazenu?

A da prodajem svoje misli i ideje? Ljudi danas ne stignu misliti, jednostavno imaju previše briga. Otvorim besplatni telefon, kuna za svaku misao, želite izaći na spoj, opustiti se u društvu, a nedostaje vam tema za razgovor? Nudimo široki spektar tema: od viceva na tuđi račun do erotskih maštanja kojima ćete uzbuditi vašeg partnera. Ne znate koji je smisao života? Nudim nekoliko solucija: teorije o razmnožavanju, praktična teorija o kopanju jame u koju bi drugi doista pao dok se mi sunčamo na havajskom otočju, ljubezna teorija o zdravom prežderavanju i dodatnim začinima, šest pravila za zabijanje glave u pijesak. Ako dnevno nazove sto ljudi, što je uz dobru reklamu moguće, to je tri tisuće kuna mjesečno - sasvim solidna plaćica. Troškovi nikakvi jer se kuna ubire po minuti poziva - zavodljivi ženski glas najprije najavi, pričekajte molim, na što ode bar pet sekundi, zatim objašnjenje, ovo ipak nije klasični erotski telefon, zatim…

Žedan sam. A kosa mi je već potpuno vlažna.

Pred radničkim domom je gužva, djeca viču, nekakav dugobradi čiča maše rukama kao da pravi zmajeve od papira.

Osjećam kako mi se trbuh nadima. Kako bi me oslobodio samo jedan odlazak u wc! Sav sam pretjerano težak, pun otpada. Izdahnem u dlan i ponjušim. Blaži zadah ima tvor kojem zoo-redar nije dao tic-tac mjesec dana. Podrignem, a zahvalni želudac mi zauzvrat izbaci natrag u usta ostatke posljednjeg obroka. Pljuckam ih u vjetar. Šta se ono prenosi zrakom? Dobre misli?

Stat ću u “Stopu”, nisam bio već dugo, od jučer.

Skrećem prema malom trgu između nebodera. Pokraj mene žena s masnim konjskim repom na glavi gura ogromna kolica iz osvijetljenog “Merkatonea”. Ili je to možda “Merkator”? Pitam se zašto joj trebaju tako ogromna kolica kad unutra ima samo kruh i topljeni sir za mazanje - najobičnija, neuvezena, loše dizajnirana zdenka. A onda shvatim da je to od neugode. Kad izlaziš iz velikog, jarko osvijetljenog “Merkatonea” u kojem kupuje pola Europe jednostavno moraš do auta dovesti velika, teško pokretna kolica, iako unutra imaš samo dva obična artikla, domaća da domaćinskija ne mogu biti. Ta kolica ti daju nekakav osjećaj moći, oni su napola prijevozno sredstvo pa se vozikaš s njima kao da su kakav najnoviji model mercedesa ili peugeota dugim, beskrajnim stazama prodajnog centra dok kraj tebe protječe zemlja obilja, od čokoladnih keksa, nemasnih salama do najnovije after-shave kreme. Wonderland kojim skoro da ne moraš ići pješice.

Zamalo se u mene zalete dugokose djevojčice na rolama. Vrište. Malo dalje od njih gleda ih debeli dječak obučen u trenerku koja mu visi kao vreća. Cure se smiju, nešto si došaptavaju. Zatim se zavrte, još jače, i zalete prema dječaku. On se smješka nesigurno. Jedna od njih mu dozuji sasvim blizu, sagne se i povuče mu hlače do koljena. Mali nema gaća. Cure se vrtoglavo vrte, on je toliko iznenađen da je zaboravio dignuti hlače, lice mu se smirilo, umrtvilo, kao pred napad histerije. Cure vrište, pokazuju rukom na njegovu golotinju. Ljudi prolaze, nitko se ne obazire. U jednom trenutku shvatim da me mali gleda u panici. Mehanički mašem rukama da podigne hlače. Shvatio je. Zatim bježi.

Ljudi čekaju red na bankomatu. Velika reklama za još jednu stranu banku.

Tko posjeduje sve te velike raskošne trgovine, financijske kuće, ogromne zgrade? Sigurno je da ih netko posjeduje. Ekscentrični gospodin koji živi u blindiranom dvorcu i alergičan je na sunce? Tajnovita bivša miss Karipskih otoka koja se u javnosti pojavljuje isključivo s velikim naočalama? Doktor No? Ili tek djevojčica koja je izumila stalak za cijeđenje slanine?

Jesam li siguran da zapravo mene netko ne posjeduje? Tko zna kada sam i pod kojim uvjetima kupljen i prodan da se pojavim na ovom svijetu, tko mi je bio jamac i koliko se debeljuškastih anđela kladilo na moju kartu? A ako nisu bili anđeli?

Kupujem juicy fruit na kiosku, “Playboy” je preskup, “Smokvin list” ipak nema gole slike Natalie Portman. Šta, nema ni “Playboy”? Prodavač me gleda sumnjičavo. Nudi mi nešto u celofanu. Ako te zanimaju djeca… Pa Portmanica je skoro moje godište, kako je onda? Kad se udaljim, opet prolaze cure na rolama. Nije valjda tip na kiosku?… je, prasac, s kioska se točno vidi cijeli ovaj mali trg, pa je vidio onu scenu s malim. I sad misli da sam ja tu nekakav pedofil koji namjerno režira predseksualne reflekse slabo odgojene djece.

Neću više ovdje kupovati.

Sužavam si životni prostor na najbanalnije načine. Ona mandarina od prije koji sat držat će me dalje od tržnice, u vlastitom sam stanu progonjen, a sad još i ovo. Bajanja o slobodi življenja u velikom gradu su najobičnija glupost. Uvijek se dogodi da na kraju živiš u selu, jer ne možeš kupovati kruh pet kilometara dalje, a novine ćeš valjda kupiti na najbližem kiosku. Ako tu prokockaš milost prodavača, uprskao si mnogo više od obične kupovine. Na kraju ispadne da uvijek ovisiš o dobroj volji poznanika. Cijeli svijet funkcionira po principu: ti mi se sviđaš, a ti ne. Nijedna slučajno registrirana rečenica, nijedan pogled na ulici, nijedna gesta najobičnijeg stranca ne mogu biti neutralni, sve nosi nekakvo prokletstvo plusa i minusa, moralnog određenja, predestinacije. Jedva čekam globalnu kompjuterizaciju. Što se mene tiče, ne moram uopće izlaziti iz kuće, sve se može riješiti pritiskom entera na tastaturi - jelo, režije, odjeća, knjiga, film, diploma, posao. I cijelo vrijeme možeš ležati na kauču. Enter.

U “Stopu” je polumrak tek ponegdje nagrižen točkama svjetla. Hladno je. Gazda bo’me štedi na svemu. U kutu sjedi Kost, sam kao po običaju, u maskirnoj uniformi kao i uvijek. Make mi mahne odsutno. Na ušima su mu slušalice, vidim da za stolom ima desetak novih CD-a. Kroz zvučnike koji vise na zidu stenje Hendrixova gitara, nije čudo što je Make pokrio uši - nevjerojatan tip, alergičan je na svaku notu koja nije iscurila iz kompjutera i koja bi u sebi mogla imati potencijalnu emociju - DJ Make, čovjek-beton. Na šanku se objesilo par ćelavih klinaca u narančastim jaknama i docmartensicama. Zato volim “Stop”, ovdje je sve predvidljivo sigurno i stalno. Osim konobarica, naravno.

- Suzi! - cura kratke kose boje naranče prtlja nešto oko blagajne i uopće me ne šljivi. Zovem još jednom. Ništa!

- Ej, narančasta!

Okrenula se.

Da, nije ni čudo, Suzi više nije tu, a i ona nije izdržala više od tri, četiri mjeseca. Šteta. Imala je simpatičan madež u obliku badema na palcu i uvijek mi se činilo da će mi u čašu piva ili kavu sasuti i taj smiješni, mali badem.

- Izvolite? - gledala me podozrivo.

- Ajme, koliko ti imaš godina? - zastenjao sam pomalo razočaran - Gazda bi ti mogao završiti u zatvoru zbog zapošljavanja djece, znaš?

- Imam osamnaest! - pocrvenila je.

Odmahnuo sam rukom kao da odustajem:

- Zašto nema Suzi?

Kao da sam uopće trebao pitati. Rok za ostanak u ovom kafiću je pet mjeseci. Plaća stigne redovno prvi mjesec, a ostalo je igranje strpljivošću. Stalno treba nešto urediti u kafiću, investirati, dok cure konačno ne izgube živce. Nitko za njima ne plače, ugovora o radu ionako nemaju, a nove bezimene koje trebaju posao, bilo kakav posao, jednostavno rastu na svakoj grani. Ako im voćni plodovi ne rastu na prstima, nikom ništa.

- Šta mi možeš dati za dobru probavu, a?

Narančasta me gleda i premješta težinu s jednog boka na drugi.

- Nešto s čime bih se mogao olakšati?

Mala već uplašeno zirka u pravcu vrata, tamo negdje iza šanka.

- Ej, Mi, opet maltretiraš!

Ranko se strovali na stolicu do mene i baci novine na stol.

- Dva piva - naruči samouvjereno, a zatim ipak provjeri - može?

Kimnem glavom.

- Šta je, nije valjda da te nešto muči u tvom bezbrižnom nezaposlenom životu?

- Ne serem već skoro cijeli tjedan.

- Jesi siguran? - Ranko se ceri - jesi probao s laksativima?

- Ništa ne pomaže, a preveliku količinu ne želim uzeti, šta ću onda s proljevom - gledam novine.

- Čitaj, čitaj, ovo te ni ne može natjerati nikamo osim na školjku!

- Šta ‘oćeš, pa dobio si naslovnicu! Treća salmonela u slastičarnici “Sport” ove godine - čitam velika crvena slova - Državna inspekcija prijeti zabranom rada albanskom vlasniku.

- A sad vidi ovo! - Ranko izvadi izgužvanu plavu kovertu iz džepa.

Na papiru su bila zalijepljena slova izrezana iz novina. Iz aviona se vidjelo da je riječ o anonimnoj prijetnji. Spominjalo se lupanje po lajavoj njuški i davljenje kraj Savskog kanala.

Ranko nije izgledao očajno, ali bio je blizu.

- To su rizici dobrog novinarstva, samo hrabro stari! Nadam se da su ti bar nešto platili za ovo.

On šuti i dalje me netremice gledajući. Grize donju usnicu.

- Čuj, stari, ako ti kako mogu pomoći, znaš da kod mene uvijek možeš doći ako ti je sila.

I dalje me gledao potpuno odsutan.

- Iskoristili su me k’o najvećeg jadnika - prošaptao je.

Opet je zašutio. U međuvremenu je Narančasta donijela pivo. Dok je stajala pored nas, on ustane i napravi nekoliko koraka do vrata. Kao da ga je uhvatila groznica. Konačno se vratio i slio pivo u sebe.

- Nekoliko je ljudi poslalo anonimnu dojavu u redakciju da su se potrovali salmonelom u slastičarnici “Sport”. Zvao sam bolnicu, vlasnika, sve se činilo uobičajeno. Pokvarena jaja, ništa posebno. Objavio sam stvar, državna inspekcija je konstatirala da se radi već o trećem slučaju, sam vlasnik Aljemi bio je izvan sebe. Već je u prethodna dva navrata otpustio svoja dva rođaka, sada više nije znao koga da otpusti, ženu ili sebe. U međuvremenu, u redakciji je šef stalno pumpao stvar, hvalio me, što nikad ne radi. To mi je već trebalo biti sumnjivo. Onda sam dobio ovo pismo, mafija, ništa posebno, zapravo je benigno, nema nikoga u redakciji tko se bavio sličnim temama da nije dobio nešto slično. A onda sam jučer saznao da je prostor “Sporta” zatvoren i da ga je već kupio drugi vlasnik.

- Tko?

- Šogor od sestre od žene od šefa, kužiš? - gledao me kao da traži nekakvu gestu milosti u mojim očima.

- Iskoristili su me! Upropastio sam ljude u slastičarnici i nitkovima servirao ono za što su se ljudi mučili cijeli život, proklet da sam… - Ranko zagrize u vlastiti dlan.

- Daj, čovječe, smiri se, takve se stvari događaju, svi smo mi jebeni na ovaj ili onaj način…

- Ne shvaćaš, čovječe, neugodno mi je u vlastitoj koži.

A šta da mu kažem? Daj otkaz, pridruži mi se u svetoj misiji čekanja boljeg sutra. U tome je stvar, bolje sutra nikada ne dolazi, ono uvijek ostaje dan nakon u kalendaru. Dan D. Koliko ih je poginulo u Normandiji? Stotine tisuća? Zašto bismo baš nas dvojica bili među preživjelima.

- Večeras dođite u “Big Blue”, bit će dobro! - DJ Make dobrodušno se smješka češući se po crvenim kratkim hlačama koje je navukao na sivkastu trenerku.

- I koji će ritam danas biti glavni - Ranko se konačno sabrao - tf-tf-tf-tf ili a-aa-a-aa-aaaaa!

- Dolazi i DJ Smoke iz Berlina večeras - Make se nije dao smesti - cool stvar. Koji je ovo vrag?

Make se sad koncentrirao na modri plakat nalijepljen kraj šanka. Od nervoze se gladio po svojoj proćelavoj glavi. On je jedan od rijetkih ljudi koji je u 23-oj uspio oćelaviti zbog lagodnog života. Materijalno zbrinut onako kako to samo djeca gastarbajtera mogu biti i potpuno lišen bilo kakve odgovornosti budući da ga je kao sina zapravo odgojila baka. Otpala mu je kosa zbog neprestanog blajhanja, sada razmišlja kako da ćelu oboji u neku duginu boju.

- Ovi gadovi se opet reklamiraju. Radio sam kod njih jedno dva vikenda, nikad mi nisu platili, ali sam si sam naplatio kad sam maznuo zvučnike i jedan mikser, he-he!

- Ej, šta to radite! - vikala je Narančasta, dok joj je Make pokazao znak da šuti jer nema problema, ima on to riješeno s gazdom već dugo.

Skinuo je plakat i izgužvao ga, zatim potražio koš, namjestio se za tricu i fulao.

- A ako netko ipak želi otići na taj party večeras? - pitao sam ga ravnodušno jer smo zapravo gledati x-tu reprizu serije “Slomi konkurenciju” u izvedbi ljubomornog DJ-a.

- Neka dođu u Big Blue. Uostalom, večeras mora biti puno, dovedite obavezno prijateljice - vikao nam je na izlazu.

- Prijateljice? - Ranko se nasmije, pa skoro bih rekao, sjetno.

Nad stol nam se naginje mlada Ciganka s djetetom u naručju, traži par kuna. Kad odmahnemo glavom da nemamo, odvuče se do drugog stola. Za njom ostane miris neoprane sintetike.

- Znaš što sam oduvijek htio biti kad sam bio klinac? - Ranko ispije i zadnji gutljaj iz čaše, a onda gladno zareži - zašto tu ne služe vruće kobasice sa senfom, baš bi mi dobro došle!

- Policajac, sportaš ili astronaut - pretpostavio sam budući da djeca imaju uglavnom sklonost prema ljudima u uniformi. Budući da se teže koncentriraju na lica odraslih, ona su im ionako sva ista, diferencija dolazi po boji opreme, kapi ili priručnom pendreku, željeznoj kugli ili velikim rukavicama.

- Ništa. Nisam htio biti ništa. Jedino sam želio živjeti u zemlji koja se zove Irak-Iran, a da ih još nisam znao ni pokazati na karti. Tamo je bilo puno pijeska i ljudi su hodali umotani u ručnike, stalno se igrajući sa konjima, devama, ovcama. Osim toga, svuda su bili nekakvi gradovi, poludovršeni, poluuređeni. Bio sam siguran da su od kocaka i da je moja misija da ih doradim kako treba. I da nisam sadomazohist? Poželjeti živjeti u zemlji koja ti imenom kaže što od nje možeš očekivati: i raka na koži i rane zbog prejakog pustinjskog sunca… A ti?

- Ja? Ne sjećam se, stvarno. Moja sjećanja počinju tamo oko sedme godine kada me društvo počelo registrirati, i to su uglavnom neugodna spuštanja glave i sram jer nisam dobro igrao nogomet. Sve prije je samo bjeličasta magla. Valjda mi je bilo dobro onako čvrsto zamotanom u vati da me nitko ne dira.

“Stop” sada odjednom preplavi miris indijskih štapića koje su sa sobom donijeli hare-krišne. Namještali su dijaprojektor i tražili najbolji zid gdje će pokazivati ono što su htjeli pokazati. Glazba na radiju promijenila se u tom smjeru. A kad je netko pokazao na zid iznad našeg stola, ljubezno smo se odvukli van.

- Vidimo se! - rekao je Ranko zijevajući. Pivo je djelovalo.

Bilo je mračno. Valjda je i ovdje netko porazbijao ulične lampe. Cestu su uglavnom osvjetljavala svjetla iz hodnika susjednih nebodera.

Čula se sirena hitne pomoći, ili možda vatrogasci, zavijala je u panici. Ili je šofer samo izgubio živce čekajući na semaforu.

Malo dalje, iz radničkog doma upravo su izlazili polaznici tečaja engleskog. Čulo se kako glasno komentiraju rezultate testova; jedna je cura plakala ljutito gledajući u drugu:

- Zašto se nisi okrenula? Tri puta sam te zvala, tri puta, ne laži da te mogla vidjeti, nitko te nije mogao vidjeti, svi su ionako prepisivali, da znaš, nemoj me više zvati, s nama je gotovo, a za matematiku se snađi kako znaš, bilježnice ću ti vratiti sutra u školi!

Jedan sredovječni bradonja usmjeravao je ručnu svjetiljku na uska ulazna vrata. Kad sam prošao pokraj, vidio sam da skida pločicu s natpisom: Psihološko savjetovalište na petom katu, prof. dr. itd. Očito posao ne ide. Morat će se preseliti u neki bogatiji kvart. Uostalom ovdje ima previše stručnjaka o stanju duše: svi čitaju horoskope i gledaju meksičke tv-sapunice.

Tip sigurno ima i jedan od onih poznatih psihoanalitičkih kauča, ali nikako mi nije išlo u glavu kako ga je uspio uvući kroz ovako malo vrata. Možda ga je unio u dijelovima?

Prolazim pored trga sa satom. Već je toliko? Još jedan izdangubljeni dan. Ali nisam ja kriv, ispalo je da sam nekako progonjen, morao sam bježati da izvučem živu glavu. Možda da odem do “Big Bluea” da se oraspoložim? Možda se odlučim za tečaj engleskog?

Šta je ovo? Odakle toliko ljudi? Jedna debela gospođa zapomaže na travnjaku, a oko nje druge debele gospođe uplašenih lica. Odakle tako jako svjetlo? Ne bi se štel mešati, ali ja ipak moram doma, i to ovim putem, ako ne mislim po zaobilaznici. Jedan policajac nervozno odmahuje rukom. Onda vidim nešto kao žutu traku koja se u mraku nervozno klati. Policija pali reflektore, ima puno službenih lica, i jedna bolnička kola. Ljudi šapuću poluglasno.

- Maknite se, nemojte se gurati, idite doma! - rafalno ispucava jedan policajac.

Možda snimaju tv-seriju? Nevjerojatni su ti ljudi s televizije, kad su snimali ispred moje zgrade, čovjek nije mogao izaći ni do pekare da ga netko ne zaustavi i pita: A koji ste vi lik? Zar ne biste trebali biti u kadru 42? Ne znam zašto režiseri vole ove bezlične kvartove, možda baš zato, jer su bez oblika, bez smisla pa se na njima da iskonstruirati bilo koja tema, bez straha da će bilo što u okolini privući pažnju na sebe.

- Šta ćeš ti ovdje? - pita me mračan tip u civilu. Škiljim, reflektori su prejaki.

- Idem doma, ja stanujem tamo, dvije ulice niže.

- ‘Ajde onda, požuri! - tip mi daje znak i podiže žutu traku. Saginjem se i brzam naprijed - mislim da ću propustiti priliku da mu zahvalim.

Kad se konačno ispravim, ne mogu ne vidjeti prizor. Jedna žena leži na asfaltu licem prema tlu, udovi joj mlitavo vise, slomljeni, svaki na svoju stranu. Ne vidim krv, ne vidim ništa, od tog glupog reflektora. Opet netko zapomaže. Muškarac viče negdje s petog kata i drži nekakav konopac ili je to metar? Možda ju je netko gurnuo? Ali nema uhapšenih, policajci su nekako mirni, kao da se sve već zna, tko je i zašto i gdje.

Netko mi tura u ruke ceduljicu. Pokušavam razaznati o čemu se radi. Oči me već bole. Na ceduljici koja je zapravo letak nacrtan je čovjek s pištoljem uperenim u vlastitu glavu i zatim prekrižen. Malo dalje, iza strelice, taj isti čovjek, sav od crvenih crta i bijelih ploha, neprirodno pravilan pokazuje na oblačić iznad sebe u kojem piše: Samoubojice čine smrtni grijeh. Ja sam zahvalan Bogu za svoj život. Budi i ti.

Tražim koš za smeće, ali ga nema. Ne mogu to baciti na tlo. Ne volim stvari bacati za sobom, ne zbog ikakvih ekoloških razloga, već iz jednostavnog razloga što se bojim ostavljati tragove za sobom. Tko zna, tko me sve slijedi i što sve može zaključiti o meni.

Iza mene mijauče neka mačka na stablu. Možda ne zna sići?

Konačno sam kraj svoje zgrade, gledam u kaslić. Nijedna prijava do sada. Nije valjda da su susjedi odlučili oprostiti mi jutrošnju poplavu?

Penjem se po stepenicama. Ne da mi se u lift da još nekoga ne sretnem.

Otključavam vrata, ali…

Ne mogu ih odgurnuti, to jest, otvorio sam ih samo malo, ali dalje ne ide.

Osvrćem se oko sebe, nema nikoga.

Sagnem se da vidim. Možda je tepih zapeo.

Napipavam rukom dok se čelom oslanjam o vrata, da, stvarno je tepih. Odmičem ga.

Ali i dalje ne ide? Šta je ovo?

Dlan mi zagrebe po nečem oštrom.

Samo ne to!

Parketi. Parketi su se izdigli zbog vode barem pet centimetara. Ne mogu vjerovati!

Lupam onom ispruženom rukom. Nešto odskoči u zrak.

Sva sreća, parketi su sastavljeni od malih pločica, koje sad ispadaju kao požutjeli starački zubi, vadim ih na slijepo sve dok se vrata ne otvore dovoljno da se mogu provući unutra.

Čujem zujanje lifta.

U zadnji tren sam u stanu. Ovaj put ne zaboravljam zaključati vrata.

Hodam po hodniku koji više sliči na teren za mini-golf.

Cijeli stan smrdi po vlažnoj odjeći. Baš me briga. Smrdim i ja.

Zašto se ljudi ubijaju, kad je život tako lijep?

Odjednom osjetim neko pomicanje u želucu, pa malo niže odostraga.

Neću valjda…

Trčim u wc, blijed od sreće.

Ne ide glatko, moram priznati, ali zato postojano. Kano klisurine.

Odlučio sam da se više neću brinuti. Od sad ću biti samo dobro raspoložen, od sad je sve nekako lakše.

Gledam nokte na rukama, nekako su mi prenaglo izrasli. Previše mesa u ishrani? Da se možda ne pretvaram u predatora?