Uvod

Dragi gospodine predsjedniče,

ovo je prvi, ali vjerojatno i posljednji put da Vam pišem, o stvarima koje smatram da biste trebali znati, ali Vam ljudi oko Vas sigurno nikada nisu rekli. Nisam ljut, molim Vas, recite im da Mijo Jagodar nije ljut, a ako Vas pitaju tko je Mijo Jagodar recite im da sam to ja i da me još samo nekoliko dana mogu naći u caffe baru “Stop” na Utrinama, svaki dan, od 11 do 15 i od 19 do 23, osim ako je subota, subotom sam tamo od 13 do 23, a i petkom ostanem duže...

I recite im da ću ih čekati iako najvjerojatnije neću čekati baš njih osobno, ako budem čekao, čekat ću nekoga iz svoje ekipe, ali, recite im, da bi to bilo dobro vrijeme da se i oni pojave pa da raspravimo o ovim stvarima o kojima ću Vam pisati i o još koječemu, evo, pozivam ih na kavu, čak ću je ja platiti, a ako nađete vremena pozivam i Vas na kavu, iako smatram da kava nije baš pretjerano zdrava i da bi čovjek na Vašem položaju trebao malo više računa voditi o svom zdravlju...

Jer to Vam ispadne nekako kao ono u stara vremena kada rudari nisu imali silnu sofisticiranu opremu za ispitivanje otrovnih plinova u jamama, pa su sa sobom, na kopanje, u krletkama nosili žute kanarince. I dok su kanarinci pjevali, sve je bilo u redu, ali kada bi kanarinci prestali pjevati, onda bi rudari znali da su u ozbiljnim govnima i da trebaju gibati odandje.

E, pa nekako mi se čini da ste upravo Vi kanarinac za sve nas rudare, iako nas najmanje polovica ne bi mogla zamahnuti krampom i zastrugati lopatom, sve i da nam život ovisi o tome. Vi ste naš kanarinac, i sve dok pjevate mi znamo da je zrak čist, i zato bi bilo dobro da malo pripazite i smanjite te kave, jer ako prestanete pjevati mi ćemo se naći u govnima.

A ja prvi ne bih htio tamo završiti.

Sada se sigurno pitate zašto Vam govorim sve ovo. E, pa od svih ljudi koje poznajem meni je najviše puta palo na pamet da Vam pišem. Činilo mi se da je to dobar način rješenja mojih problema. No, u posljednje vijeme to mi se čini kao jedini način rješenja mojih problema, čak mi se čini da čak ni to neće rješiti moje probleme, čini mi se da ću ja sam morati riješiti svoje probleme, ali sam odlučio da Vam prvo ipak moram napisati ovo pismo.

I, nekako, kao što smo mi birali Vas, tako su i ove stvari izabrale upravo mene da ih napišem, i ne mogu reći da mi je baš drago zbog toga, čini mi se da bih mogao pisati o toliko drugih, ljepših stvari, ali jednom kada si izabran, onda više nema vrdanja - Vi biste to mogli razumijeti bolje od bilo koga drugog.

I, kažem, ovo sada vjerojatno neće ništa promijeniti, ali mi je s jedne strane i drago zbog toga, jer sam pomalo sit toga da se stvari stalno mijenjaju, i da ih netko drugi mijenja za mene. Po prvi put u životu uzao sam stvari u svoje ruke i ne mogu reći da sam baš lud za tim osjećajem, ali čovjek nekako nauči da mu se baš i ne sviđa ni onaj osjećaj s kojim se svako jutro budi - ono svi smo u istom avionu koji je ludi pilot usmjerio ravno u zemlju.

Umjesto da vrištim, kao i svi ostali u avionu, ja sam odlučio da budem miran, sabran, da odem tamo do tog ušlagiranog pilota, da mu opalim šljagu i otmem mu joystick i sve nas zajedno odvezem u neku svjetliju budućnost. Iako ću osobno biti sretan i ako uspijem samo ukrasti padobran, poljubiti stjuardesu i iskočiti u sigurnost tren prije nego što se avion zakotrlja u plamenu loptu pokraj piste.

Kažu da vrlina nameće najveće odgovornosti, a ja ne znam tko je meni u karton upisao da imam bilo kakve vrline, ali osjećam toliku odgovornost da mora da posjedujem i nekakve kvalitete.

Ljudi su čudni, na osnovu krivih ili nikakvih pretpostavki zaključe da nešto vrijedite i nakon toga ih više ne možete razuvjeriti, bez obzira što učinili. Siguran sam da ste i Vi imali sličnih problema, no čovjeku je nekad teško slomiti njihova osjetljiva srca, pa malo stisne zube i pokuša učiniti nešto za njih.

Zato sam ja i odlučio napisati ovo pismo, na neki način ovime pokušavam opravdati njihovo ničim potaknuto povjerenje u mene i, nemajte brige, pokazat ću im pismo, i dat ću im na znanje da je sve to što namjeravam učiniti za sve nas i da će mi od tada prvi i jedini prioritet biti sreća i blagostanje samo jedne osobe, i to Mije Jagodara iliti mene osobno.

Uopće ne gajim iluzije da će ih to obeshrabriti, oni će i dalje misliti kako sam ja super tip, da se nastavljam bespoštedno žrvtovati za njih i da samo idem dalje da ispitam teren, zaradim koju kintu i onda pošaljem po njih.

No, ja sam smislio plan i ovo pismo je dio tog plana, točnije njegov najvažniji dio.

O kakvom je planu riječ?

Pa pretpostavljam da nema nikakvog razloga da Vam tajim, budući da ste Vi glavni igrač u mom planu.

Već neko vrijeme na mom stolu je jedna ispunjena narančasta povratnica. Na njoj je adresa Vašeg ureda s naznakom: n/r osobno predsjedniku Republike... i s Vašim imenom. Jednom kada primite ovo pismo, ja postajem slobodan čovjek, a Vama počinje teći Vaš mandat i tada će bilo tko iz moje ekipe biti upućen direktno na Vas.

Naime, često mi se činilo da Vama nitko nikada zapravo nije rekao ono: 3, 4, sad! i nije Vam dao znak kada zapravo trebate početi raditi ono za što ste izabrani. I ne vjerujem da su to namjerno propustili. Siguran sam da je to sve jedan veliki nesporazum.

Prvo je bila naporna kampanja, sreća Vam se osmjehnula, a možda čak ni sreća nije zaslužna za sve, uglavnom, pobijedili ste na izborima, i svi su bili sretni, slavilo se do kasno u noć. A onda ste, naravno, čekali inauguraciju, kada je došao taj trenutak Vi ste izgovorili svoj tekst i navečer se ponovo slavilo. A sljedeće jutro nitko nije imao srca da Vas probudi i Vi ste slatko spavali sve do podneva. Sljedeći tjedan svima je bilo neugodno da Vas upozore na Vaše dužnosti, sljedeći mjesec svi su već smatrali da Vas je netko drugi sigurno o njima obavijestio, ali da ga niste dobro čuli, godina je bila na isteku, a nekima se već činilo da je ono što Vi radite upravo ono što bi jedan predsjednik trebao raditi. I počeli su razmišljati o tome kako bi bilo da izaberemo još dva, tri predsjednika da Vam pomognu, da zajedno sredite stvari.

A moja ekipa? Oni se nisu brinuli, imali su mene. I ja sam na neki način imao njih. Ali sada je vrijeme da odem i za njih više ništa ne mogu učiniti. No, to ne znači da ću ih prepustiti sebi samima. O, ne, to bi bilo isuviše okrutno.

Dakle, shvatili ste, ostavljam ih Vama na brigu. Na kraju krajeva i oni su Vas izabrali, iako ne smatraju da je to naročito bitno, i da ste Vi time na bilo koji način obavezni prema njima. Ali sada, kada ja odlazim, netko se mora o njima brinuti i ja sam odlučio da to budete Vi.

Ne, ne, ne želim slušati što Vi imate za reći, ništa manje nego što Vi ne želite slušati što ja imam za reći, ali Vam kažem, dosta sam ja radio Vaš posao, sada je na Vama red i bolje da im ne pofali ni dlaka s glave, bolje da im ne učinite ništa nažao. Jer u suprotnom ja ću se vratiti, a onda bolje da Vas nema...

Sa štovanjem, naravno...