1.

     Zdepasta siva zgrada od samo trideset četiri sprata. Iznad glavnog ulaza, reči: LONDONSKI CENTAR ZA INKUBATORSKU PROIZVODNJU I SISTEMATSKU OBRADU, i, na reljefu u obliku štita, geslo Svetske Države: ZAJEDNICA, ISTOVETNOST, STABILNOST.

     Ogromna sala u prizemlju bila je okrenuta severu. Hladna uza sve leto iza okana, uza svu tropsku toplotu same sale, kroz prozore je bleštala oštra tanka svetlost, žudno tražeći kakav bledi oblik akademske naježene kože, ali ne nalazeći ništa sem laboratorijskog stakla, nikla i mutnosjajnog porculana. Zima je odvraćala zimom. Radnici su bili odeveni u belo, a na rukama su imali rukavice blede lešne boje. Svetlost je bila smrznuta, hladna, sablasna. Jedino je od žutih cevi mikroskopa uzimala nešto bogate i žive materije, i ležala duž uglačanih cilindara kao buter, jedna sočna traka za drugom, u dugoj perspektivi niz radne stolove.
     "A ovo je", reče direktor otvarajući vrata, "sala za oplođavanje."
     Pognuto nad svojim instrumentima, tri stotine oplođivača je bilo udubljeno kad je direktor Centra ušao u sobu, u tišinu bez daha, u nesvesno pevušenje ili zviždukanje koje odaje najdublju koncentraciju. Stado novopridošlih studenata, vrlo mladih, žutokljunih, pratilo je nervozno, i prilično ponizno, direktora u stopu. Svaki je nosio svesku u koju je, kad god bi veliki čovek progovorio, očajnički užvrljavao zabeleške. Iz prve ruke. To je bila izuzetna povlastica. D. C. je uvek lično vodio svoje nove strudente po raznim odeljenjima.
     "Koliko da dobijete opštu predstavu", objašnjavao bi im. Jer neku opštu predstavu bi, naravno, morali da imaju, ako svoj posao treba da obavljaju inteligentno - ali što je mogućno bleđu, ako treba da postanu dobri i srećni članovi društva. Jer detalji, kao što svako zna, dovode do prave vrline i sreće; uopštavanja su, sa intelektualne tačke gledišta, nužna zla. Ne čine kostur društva filozofi, nego ljubitelji kanarinaca i skupljači maraka.
     "Sutra ćete", dodavao bi, osmehujući im se i ispoljavajući dobroćudnost, "krenuti u ozbiljan rad. Nećete imati vremena za uopštavanja. U međuvremenu..."
     U međuvremenu: izuzetna povlastica. Iz prve ruke, pa pravo u svesku. Momčići su žvrljali kao ludi.
     Visok i prilično mršav, ali uspravan, direktor stupi u salu. Imao je izduženu bradu i krupne, prilično isturene zube koje su mu usne, pune i gizdavo izvijene, jedva pokrivale kad je govorio. Star, mlad? Trideset godina? Pedeset? Pedeset pet? Bilo je teško odrediti. U svakom slučaju, takvo pitanje se nije ni postavljalo; u ovoj godini stabilnosti, godini 632. F. E., nikome nije padalo na pamet da tako šta pita. Fordove ere. U originalu A. F. - Anno Fordi; prim. prev.
     "Počeću iz početka", reče D. C., a revnosniji studenti zapisaše njegovu nameru u svoje sveske: početi iz početka. "Ovo su", on mahnu rukom, "inkubatori." I, otvorivši jedna izolovana vrata, pokaza im redove i redove stalaka s numerisanim epruvetama. "Nedeljna zaliha ženskih oplodnih ćelija. Čuvaju se", objasni on, "na temperaturi koja je jednaka telesnoj; dok se muške gamete", na to on otvori druga vrata, "moraju čuvati na trideset pet umesto trideset sedam stepeni. Puna telesna toplota sterilizuje." Ovnovi umotani u termogen ne prave jagnjad.
     I dalje naslonjen na inkubatore, on im ukratko opisa, dok su olovke nečitko žvrljajući letele preko stranica, savremeni proces oplođavanja; poče, naravno, sa hirurškim zahvatom - "operacijom na dobrovoljnoj osnovi, za dobro Zajednice, da i ne govorimo o nagradi koju ona za sobom povlači, a koja je jednaka šestostrukom iznosu mesečne plate"; s nekoliko reči nastavi o tehnici održavanja izvađenog jajnika u životu i aktivnom razvoju; pređe na pitanja optimalne temperature, saliniteta, viskoznosti; pomenu tečnost u kojoj se čuvaju izdvojene i sazrele oplodne ćelije; i povevši svoje pitomce do radnih stolova, pokaza im kako se tečnost izvlači iz epruveta; kako se nanosi, kap po kap, na specijalno zagrejane staklene pločice mikroskopa; kako se ćelije tu ispituju da bi se abnormalne uklonile, broje i skupljaju u porozan sud; kako se (na to ih on povede da posmatraju proces) ovaj sud potapa u topli bujon koji sadrži oslobođene spermatozoide - u koncentraciji, naglasi D. C. "od najmanje sto hiljada na kubni centimetar", kako se, posle deset minuta, sud vadi iz tečnosti i njegov sadržaj ponovo ispituje; kako se, ako ostane neoplođenih ćelija, ponovo potapa, pa, ako je potrebno, još jednom; kako se oplođene ćelije vraćaju u inkubatore, gde grupe alfa i beta ostaju sve do konačnog pretakanja u boce; dok se grupe gama, delta i epsilon ponovo vade, posle trideset šest časova, i podvrgavaju procesu Bokanovski.
     "Procesu Bokanovski", ponovi direktor, a studenti podvukoše u svojim sveščicama.
     Jedna oplodna ćelija, jedan embrion, jedna odrasla jedinka - normalnost. Ali bokanovskizovana ćelija ima sposobnost da se razmnožava, deli, pupi. Osam do devedeset šest pupoljaka, a svaki pupoljak naraste u savršeno formiran embrion, i svaki embrion u normalnu odraslu jedinku. Stvara se devedeset šest ljudskih bića od materijala ranije potrebnog za samo jedno. Napredak.
     "Bokanovskizacija", zaključi D. C., "u osnovi predstavlja niz intervencija kojima se zadržava razvoj oplodne ćelije. Zaustavimo normalan tok razvoja, a ćelija, paradoksalno, reaguje tako što počinje da pupi."
     Reaguje tako što počinje da pupi. Olovke su neumorno letele.
     On pokaza prstom. Nošen vrlo sporom pokretnom trakom, jedan stalak epruveta je ulazio u veliki metalni sanduk, a drugi izlazio. Mašinerija je jedva čujno prela. Prolaženje traje osam minuta, objasni D. C. Osam minuta podvrgavanja jakom rendgenskom zračenju; ćelije mogu da izdrže samo toliko. Neke uginu; od ostalih, najotpornije na zračenje dele se u dve; većini izrastu četiri pupoljak; nekima osam; sve se vraćaju u inkubator, gde pupoljci počinju da se razvijaju; zatim se, posle dva dana, podvrgavaju hlađenju i kontroli. Dva, četiri, osam, sad pupoljci puštaju svoje pupoljke; posle toga im se daje gotovo smrtonosna doza alkohola; na šta oni ponovo propupe i potom - sad je već reč o pupoljcima pupoljačkih pupoljaka - dalje zausavljanje je po pravilu fatalno - ostave da se razviju na miru. U toj fazi je prvobitna ćelija već na dobrom putu da se razvije u najmanje osam a najviše devedeset šest embriona - što predstavlja, priznaćete, veliko poboljšanje prirodnog procesa. Istovetni blizanci - ali ne bedno po dvoje ili troje kao u prošla živorodna vremena kad se poneka ćelija slučajno delila; nego po deset, po dvadeset.
     "Po dvadeset", ponovi direktor i raširi ruke kao da deli bogate poklone. "Po dvadeset."
     Ali jedan student beše toliko glup da upita u čemu je preimućstvo.
     "Dečko dragi!" direktor se naglo okrete prema njemu. "Pa zar ne shvatate? Zar ne shvatate?" On podiže ruku; lice mu je imalo svečan izraz. "Proces Bokanovski je jedan od najvažnijih elemenata društvene stabilnosti!"
     Najvažnijih elemenata društvene stabilnosti.
     Standardni ljudi i žene; u jednoobraznim serijama. Čitavo osoblje jedne manje fabrike iz jedne jedine bokanovskizovane ćelije.
     "Devedeset šest istovetnih blizanaca radi na devedeset šest istovetnih mašina!" Glas je gotovo podrhtavao od oduševljenja. "S tim već može nešto da se počne. Prvi put u istoriji." On odrecitova geslo planete. "Zajednica, istovetnost, stabilnost." Velike reči. "Kad bismo mogli da bokanovskizujemo u neograničenim količinama, ceo problem bi bio rešen."
     Rešen standardnim Gamama, jednakim Deltama, istim Epsilonima. Milioni istovetnih blizanaca. Princip masovne proizvodnje najzad primenjen i u biologiji.
     "Ali, nažalost", odmahnu glavom direktor, "ne može se bokanovskizovati beskonačno."
     Devedeset šest je gornja granica; sedamdeset dva dobar prosek. U naporima da se od jednog istog jajnika i gameta jednog istog muškarca proizvede što više serija istovetnih blizanaca, to je najviše (nažalost, ne i sve) što se može postići. No, čak je i to teško.
     "Jer u prirodi je potrebno trideset godina da dve stotine oplodnih ćelija dostignu zrelost. Ali naš je zadatak da stabilizujemo stanovništvo u ovom trenutku, ovde i sada. Da gubimo po četvrt veka proizvodeći blizance pomoću pipete - kakva korist od toga?"
     Očigledno nikakva. Ali Podsnapov metod je jako ubrzao proces sazrevanja. Može se računati s najmanje sto pedeset sazrelih oplodnih ćelija u roku od dve godine. Oplođenje i bokanovskizacija - drugim rečima, množenje sa sedamdeset dva - i dobija se u proseku blizu jedanaest hiljada braće i sestara u sto pedeset serija istovetnih blizanaca, sve za otprilike dve godine.
     "A u izuzetnim slučajevima uspevamo da od jednog jajnika dobijemo više od petnaest hiljada odraslih jedinki."
     On mahnu rukom jednom plavokosom, rumenom mladiću koji je u tom trenutku prolazio pored njih: "Gospodine Fosteru." Rumeni mladić priđe. "Gospodine Fosteru, hoćete li da nam kažete koji je rekordni broj postignut iz jednog jajnika?"
     "Šesnaest hiljada dvanaest u našem Centru", odgovori Foster bez oklevanja. Govorio je vrlo brzo; imao je živahne, plave oči i očigledno je uživao iznoseći brojke. "Šesnaest hiljada dvanaest; u sto osamdeset i devet serija identičnih jedinki. Naravno, u nekim tropskim centrima", klepetao je on dalje, "postignuti su mnogo bolji rezultati. U singapurskom su često proizvodili po više od šesnaest i po hiljada; a u Mombasi su dostigli celih sedamnaest. Samo, stvar je u tome što oni imaju mnogo povoljniju situaciju. Da vidite samo kako crnački jajnici reaguju na sluz! Da se čovek začudi, naročito ako je navikao na evropski materijal. Pa ipak", dodade on uz osmeh (ali oči su mu sijale borbenošću, a brada bila prkosno isturena), "ipak ćemo mi gledati da ih nadmašimo. Sad baš radim na jednom divnom delta-minus jajniku, tek mu je osamnaest meseci. Do sada već imamo više od dvanaest hiljada i sedam stotina dece, što izručeno, što u embrionu. A proizvodnja i dalje teče punom parom. Još ćemo mi njima da pokažemo."
     "Takav duh volim!" uzviknu direktor i potapša Fostera po ramenu. "Hajdete malo s nama, da iskoristimo vaše stručno znanje za dobro ovih momaka."
     Foster se skromno osmehnu. "Sa zadovoljstvom."
     U sali za flaširanje vladala je skladna žurba i metodičan rad. Sveži komadi svinjske trbušne maramice, već sasečeni na potrebnu veličinu, doletali su na malim liftovima iz skladišta organa, smeštenom u podrumu. Bzzz, a onda: škljoc! automatski su se otvarala vratanca lifta; oblagač boca je imao samo da pruži ruku, uzme komad maramice, ubaci ga, izravna krajeve, i pre nego što bi obložena boca odmakla beskrajnom trakom van dohvata ruke, bzzz, škljoc! novi komad maramice bi već bio uzleteo iz dubina, spreman da se ubaci u novu bocu, sledeću u toj sporoj beskonačnoj povorci na traci.
     Do oblagača stajali su materičari. Povorka je išla dalje; materičari su premeštali oplodne ćelije, jednu po jednu, iz epruvete u veće sudove; vešto rasecali oblogu od trbušne maramice, spuštali morulu, nalivali fiziološki rastvor... i boca bi već prošla, a red dolazio na etiketare. Oni su prenosili podatke - nasleđe, datum oplođenja, pripadnost datoj grupi Bokanovskog, sve se to prenosilo sa epruvete na bocu. Ne više anonimna, već sa imenima, identifikovana povorka je lagano produžavala svoj put: kroz otvor na zidu, polako, do sale za društveno predodređivanje.
     "Osamdeset osam kubnih metara kartoteke", reče Foster sa uživanjem, dok je grupa izlazila.
     "Koja sadrži sve potrebne podatke", dodade direktor.
     "Ažurira se svakog dana, ujutru."
     "I koordinira svakog dana po podne."
     "Na osnovu toga se prave kalkulacije."
     "Toliko i toliko jedinki, takvog i takvog kvaliteta", reče Foster.
     "Koje se raspodeljuju u tim i tim količinama."
     "Optimalna stopa izručivanja u svakom datom trenutku."
     "Nepredviđeni otpis se smesta nadoknađuje."
     "Smesta", ponovi Foster. "Da znate samo koliko sam morao da radim prekovremeno posle ovog poslednjeg zemljotresa u Japanu!" On se vedro nasmeja i zavrte glavom.
     "Predodređivači šalju svoje brojke oplođivačima."
     "Koji im daju tražene embrione."
     "Posle čega se šalju u skladište embriona."
     "Kuda i mi sad idemo."
     I, otvorivši vrata, Foster povede grupu niza stepenice u podrum.
     Temperatura je i ovde bila tropska. Siđoše u sumrak koji se sve više zgušnjavao. Dvoja vrata i hodnik koji je dva puta skretao štitili su podrum od svakog prodora dnevne svetlosti.
     "Embrioni su kao negativ", vragolasto reče Foster, otvarajući druga vrata. "Podnose samo crvenu svetlost."
     I zaista, sparna tama u koju su ga studenti pratili bila je vidljiva i grimizna, kao tama koja nastaje kad se u letnje popodne zatvore oči. U nizovima prepunih polica, na bocama se presjavalo bezbroj rubina, a među rubinima su se kretale crvenkaste utvare ljudi i žena purpurnih očiju i sa svim simptomima lupusa. Zujanje i klopot mašinerije blago su komešali vazduh.
     "Iznesite im nekoliko brojki, gospodine Fosteru", reče direktor, koji se beše umorio govoreći.
     Gospodin Foster s najvećim zadovoljstvom iznese nekoliko brojki.
     Dužina dvesta dvadeset metara, širina dvesta, visina deset. On pokaza naviše. Kao pilići kad piju, studenti digoše oči ka udaljenoj tavanici.
     Tri sprata polica: prizemlje, prva galerija, druga galerija.
     Paučinaste čelične konstrukcije su se na sve strane gubile u tami. Nedaleko od njih, tri crvena duha marljivo su istovarivala balone s pokretnih stepenica.
     Eskalator iz sale za društveno predodređivanje.
     Svaka boca se mogla staviti na jednu od petnaest polica, a svaka polica, mada se to nije videlo, bila je konvejer koji se kretao brzinom od trideset tri santimetra i jednu trećinu na sat. Dve stotine šezdeset sedam sati po osam metara dnevno. Sve u svemu, dve hiljade sto trideset šest metara. Jedan krug tovara na nivou prizemlja, jedan na prvoj galeriji, pola na drugoj i dve stotine šezdeset sedmog jutra na svetlost dana u sali za izručivanje. Samostalno postojanje - takozvano.
     "Ali uspeli smo", zaključi Foster, "da im mnogo šta učinimo za to vreme. Oh, zaista mnogo šta." Smeh mu je bi trijumfalan, znalački.
     "Ovakav duh volim!" ponovi direktor. "Hajdemo u obilazak. Vi im ispričajte sve, gospodine Fosteru."
     Gospodin Foster im i ispriča.
     Ispriča im o razvoju embriona na postelji od trbušne maramice. Dade im da okuse gust surogat krvi kojim se embrion hrani. Objasni zašto se mora stimulirati placentinom i tiroksinom. Ispriča im o corpus luteum ekstraktu, pokaza im cevi kroz koje se ekstrakt automatski ubrizgava svakih dvanaeset metara, od nultog do dve hiljade četrdesetog. Reče kako se postepeno povećavaju doze sluzi koje se unose tokom poslednjih devedeset šest metara puta. Opisa veštački majčin krvotok koji se u svaku bocu ugrađuje na sto dvanaestom metru; pokaza im rezervoar surogata krvi, centrifugalnu pumpu koja pokreće tečnost preko placente i tera je kroz sintetička pluća i filter od otpadnog materijala. Pomenu neprijatnu sklonost embriona ka anemiji i ogromne doze ekstrakta svinjskog i džigericu fetusa ždrebeta koji im se zbog toga moraju davati.
     Pokaza i jednostvani mehanizam koji na poslednja dva metra od svakih osam potresa sve embrione istovremeno da bi ih navikao na kretanje. Nagovesti ozbiljnost takozvane 'traume izručivanja' i nabroja mere predostrožnosti koje se uvežbavanjem embriona u boci svode na minimum. Ispriča im o testovima za utvrđivanje pola koji se rade u blizini dvestotog metra. Objasni sistem etiketiranja - veliko T za muški pol, krug za ženski, a za one, određene da postanu štirkinje, znak pitanja, crn na beloj pozadini.
     "Jer, naravno", reče Foster, "u ogromnoj većini slučajeva plodnost samo smeta. Jedan plodan jajnik na dvanaest hiljada - to bi nam bilo sasvim dosta. Ali, potreban nam je širi izbor. I, naravno, uvek se mora ostaviti široka margina sigurnosti. Zato puštamo da se čitavih trideset odsto embriona normalno razvije. Ostali dobijaju po jednu dozu muškog hormona na svakom dvadeset četvrtom metru do kraja puta. Rezultat: izručujemo ih kao štirkinje strukturalno sasvim normalne (jedino, morao je da prizna, što imaju blagu tendenciju ka rastenju brade), ali sterilne. Garantovano sterilne. Što nam, najzad, omogućuje", nastavi Foster, "da napustimo područje ropskog podražavanja prirodi i uvodi nas u mnogo zanimljiviji svet ljudskog izuma."
     On protrlja ruke. Jer, naravno, oni se ne zadovoljavaju da samo izlegu embrione: to bi mogla i svaka krava.
     "Mi, uz to, predodređujemo i obrađujemo. Mi našu decu izručujemo kao socijalizovana ljudska bića, kao Alfe ili Epsilone, kao buduće čistače kanalizacije ili buduće..." Hteo je da kaže "buduće Upravljače sveta", ali se ispravi i reče "buduće direktore Centra za inkubatorsku proizvodnju i sistematsku obradu."
     D. C. primi ovaj kompliment uz osmeh.
     Prolazili su pored 320. metra na polici 11. Jedan mladi Beta-minus mehaničar poslovao je odvrtkom i francuskim ključem oko pumpe za surogat krvi na boci koja je upravo prolazila. Zujanje električnog motora postajalo je sve dublje, za delić po delić tona, dok je on okretao zavrtnje. Dublje, dublje... Poslednji okret, pogled na brojač obrtaja, i posao je bio gotov. On pođe dva koraka uz traku i zabavi se istim poslom na sledećoj pumpi.
     "Smanjuje broj obrtaja u minutu", objasni Foster. "Surogat cirkuliše sporije; drugim rečima, prolazi kroz pluća u dužim razmacima; drugim rečima, daje embrionu manje kiseonika. Ništa bolje od smanjene porcije kiseonika ako hoćete da embrion bude ispod normale." I ponovo protrlja ruke.
     "Ali zašto da bude ispod normale?" upit jedan naivan student.
     "Magarče!" reče direktor, prekinuvši dugo opšte ćutanje. "Zar vam ne pada na pamet da epsilon embrion mora da imao ne samo epsilon okolinu nego i epsilon nasleđe?"
     Očigledno mu nije palo na pamet. Obuze ga zbunjenost.
     "Što niža kasta", reče Foster, "to manje kiseonika." Pogođen biva prvo mozak. Posle toga, kostur. Na sedamdeset odsto od normalne količine dobijaju se patuljci. Na manje od sedamdeset čudovišta bez očiju.
     "Koja ne vrede ništa", zaključi Foster.
     "Međutim (glas mu postade poverljiv i strastven), kad bismo samo mogli da pronađemo metod za skraćenje perioda sazrevanja, kakav bi to bio uspeh, kakvo dobročinstvo Zajednici!"
     "Uzmite za primer konja."
     Oni ga uzeše za primer.
     Zreo u šestoj godini; slon u desetoj. Dok u trinaestoj godini čovek još nije seksualno zreo; a potpuno je odrastao tek u dvadesetoj. Odakle, naravno, onaj plod zakasnelog razvitka: ljudska inteligencija.
     "Ali za Epsilone", reče Foster, "inteligencija nam nije potrebna." I bio je potpuno u pravu.
     Nije potebna, pa im se i ne daje. Ali Epsiloni, iako duhovno zreli u desetoj godini, postaju telesno sposobni za rad tek u osamnaestoj. Duge godine suvišne i straćene nezrelosti. Kad bi se fizički razvoj mogao ubrzati dok se ne skrati kao, na primer, kod krave, kakva bi to bila ogromna ušteda za Zajednicu!
     "Ogromna!" promrmljaše studenti. Fosterov entuzijazam je bio zarazan.
     On zatim pređe na čisto stručne stvari; zadrža se na abonormalnoj koordinaciji endokrinih žlezda zbog koje čovek raste tako sporo; svali krivicu za to na mutaciju klice. Može li se poništiti dejstvo mutacije? Može li se Epsilon jedinka, odgovarajućim postupkom, vratiti na normalnu situaciju kao kod krava i pasa? U tome je problem. Koji samo što nije rešen.
     Pilkington, u Mombasi, proizveo je jedinke koje su bile seksualno zrele sa četriri godine, a potpuno odrasle sa šest i po. Trijumf nauke. Ali društveno nekoristan. Šestogodišnji ljudi i žene preglupi su čak i za poslove koje obavljaju Epsiloni. A u pitanju je bio proces koji je išao na sve ili ništa: modifikacija, ili potpuna, ili nikakva. Još se radilo na idealnom kompromisnom rešenju između zrelosti u šestoj godini i zrelosti u dvadesetoj. Dosad bez uspeha. Foster uzdahnu i odmahnu glavom.
     Lutanje kroz grimizni sumrak beše ih dovelo u blizinu 170. metra na polici 9. Od tog mesta nadalje, polica 9 je bila zatvorena, a boce su ostatak puta prelazile kroz nešto nalik na tunel, koji su, tu i tamo, prekidali otvori dva do tri metra širine.
     "Toplotna obrada", reče Foster.
     Topli tuneli su se smenjivali sa hladnim. Hladnoća je bila vezana s nelagodnošću u vidu jakog rendgenskog zračenja. Kad dospeju u fazu izručivanja, već imaju usađenu odvratnost prema hladnoći. Bili su predodređeni da se odsele u tropske krajeve i postanu rudari i radnici u fabrikama acetatne svile ili čeličanama. Kasnije će im i duh biti obrađen tako da potvrdi mišljenje tela. "Dovodimo ih do toga da im toplota prija", zaključi Foster. "Kolege na spratu će ih naučiti da je zavole."
     "A to je", ubaci direktor s poučnom ozbiljnošću, "to je tajna sreće i vrline - voleti ono što mora da se radi. To je svrha celokupne obrade: navesti ljude da vole svoju neizbežnu društvenu sudbinu."
     U otvoru između dva tunela, jedna bolničarka je pažljivo ubadala dugom tankom iglom pihtijastu sadržinu boce koja je prolazila. Studenti i njihova dva vodiča zastadoše za trenutak i posmatrahu je u tišini.
     "Pa, Lenina", reče Foster kad ona najzad izvadi iglu i ispravi se.
     Devojka se trže i okrete. Videlo se da je, i pored sveg lupusa i crvenih očiju, bila neobično lepa.
     "Henri!" osmeh joj blesnu kao crvena munja i otkri niz koralnih zuba.
     "Divna, divna devojčica", promrmlja direktor i, potapšavši je dva-tri puta, primi u zamenu jedan osmeh, u dobroj meri ispunjen poštovanjem.
     "Šta im dajete?" upita Foster, obojivši svoj glas vrlo profesionalnim tonom.
     "Kao i obično: protiv tifusa i spavaće bolesti."
     "Određeni za rad u tropskim krajevima dobijaju injekciju od 150. metra nadalje", objasni Foster studentima. "U toj fazi embrioni još imaju škrge. Imunizujemo ribu protiv bolesti budućeg čoveka." Zatim, okrenuvši se Lenini: "Dakle, danas u deset do pet na krovu", reče, "kao i obično."
     "Divna", reče direktor još jednom i, ponovo je potapšavaši, ode za ostalima.
     Na polici 10 nizovi budućih hemičara prolazili su kroz postupak privikavanja na podnošenje dejstva olova, kaustične sode, katrana, hlora. Prva serija embriona - raketnih mehaničara, kojih je bilo dvesta pedeset, upravo je prolazila pored oznake za hiljadu stoti metar na polici 3. Naročiti mehanizam bez prestanka obrtao je njigove boce. "Da im se usavrši osećaj ravnoteže", objasni Foster. "Kad je raketa u vazduhu, pipav je posao opravljati je spolja. Kad stoje kako treba, usporavamo cirkulaciju, tako da maltene uginu od gladi, a kad stoje naglavačke, udvostručavamo priliv surogata. Na taj način se priviknu da povezuju stajanje naglavce s prijatnošću; u stvari, istinski su srećni jedino kad dube na glavi."
     "A sad", nastavi Foster, "sad ću da vam pokažem vrlo interesantan postupak kome podvrgavamo Alfa-plus intelektualce. Imamo veliku seriju na polici 5. Prva galerija", doviknu on dvojici mladića koji behu pošli ka prizemlju.
     "Oni su negde oko 900. metra", objasni on. "Dok fetusima ne otpadne rep, nema ni govora o nekom korisnom tretmanu za intelektualce. Hajdete za mnom."
     Ali direktor beše pogledao na sat. "Deset do tri", reče. "Nećemo imati vremena za intelektualne embrione. Moramo gore do jasala, dok se deca nisu probudila posle popodnevno odmora."
     Foster beše razočaran. "Makar samo da pogledamo u salu za izručivanje", zamoli on.
     "Može." Direktor se blagonaklono osmehnu. "Samo da pogledamo."