10.

     Kazaljke svakog od četiri hiljade električnih časovnika u sve četiri hiljade prostorija centra u Blumzberiju označavale su dva i dvadeset sedam minuta. "Ova košnica industrije", kao što je direktor voleo da kaže, bila je u punom zujanju posla. Svako je bio uposlen, svaka stvar u urednom pokretu. Pod mikroskopima, besno bijući repom, spermatozoidi su se urivali, glavom napred, u ženske oplodne ćelije; oplođene, ćelije su se širile, delile, ili ako su već bile bokanovskizovane, pupile i cepale se u čitave vojske posebnih embriona. Iz Sale za društveno predodređivanje, eskalatori su se uz potmulu buku spuštali u podrum, a tamo su, u grimiznoj tami, čvareći se na jastučetu od trbušne maramice i kljukani surogatom krvi i hormona, fetusi rasli i rasli, ili, otrovani, zaostajali i kržljali na putu u epsolonstvo.
     Uz tihi mrmor i zveket, pokretne police su neprimetno puzile kroz sedmice i sumirane eone prošlosti do onog mesta u sobi za izručivanje gde su novoizručene bebe puštale svoj prvi krik užasa i zaprepašćenja.
     U podrumu su preli generatori; liftovi su sevali naviše i naniže. Na svih jedanaest spratova jasala bilo je vreme hranjenju. Iz hiljadu i osam stotina boca, hiljadu i osam stotina brižljivo etiketirane dece istovremeno je sisalo svoje pola litra pasterizovane spoljne lučevine.
     Iznad njih, na deset uzastopnih spratova spavaonice, dečaci i devojčice koji su još bili tog uzrasta da im je bio potreban popodnevni san, bili su uposleni kao i svi ostali, iako toga nisu bili svesni: slušali su, nesvesno, hipnopedijska predavanja o higijeni i društvenosti, o kastnoj svesti i seksualnom životu deteta koje tek što je prohodalo. Još više iznad njih, bile su sale za igru gde se, pošto je padala kiša, devet stotina starije dece zabavljalo s kockicama i plastelinom, i igralo ćorave bake i erotskih igara.
     Bzz, bzz! zujala je košnica, vredno radosno. Veselo se orila devojačka pesma nad epruvetama, predodređivači su zviždukali nad svojim poslom, a kakve su se tek divne šale zbijale nad praznim bocama! Ali direktorovo lice, kad je ušao u salu za oplođavanje sa Henrijem Fosterom, bilo je ozbiljno, kao od kamena isklesano.
     "Javna osuda", govorio je on. "U ovoj sali, jer je ovde najveći procent radnika iz najviših kasta. Rekao sam mu da bude u pola tri."
     "On je vrlo dobar na radnom mestu", ubaci Henri s dvoličnom velikodušnošću.
     "Znam. Ali to je upravo razlog više za strogost. Njegova intelektualna uzdignutost povlači za sobom i odgovarajuću moralnu odgovornost. Što su nečije sposobnosti veće, veća je i opasnost da druge zavede na pogrešan put. Bolje da se jedan žrtvuje nego da se mnogi iskvare. Razmotrite stvar objektivno, gospodine Fosteru, i videćete da nijedan prestup nije do te mere gnusan kao što je nekonformizam u ponašanju. Ubistvo likvidira samo jedinku - a, na kraju krajeva, šta je jedinka?" Širokim pokretom on pokaza redove mikroskopa, epruvete, inkubatore. "U svako doba možemo da stvorimo novu, bez ikakvih komplikacija - koliko god hoćemo. Nekonformizam ugrožava nešto više nego život jedne jednike; on udara na samo Društvo. Da, na samo Društvo", ponovi on. "A, evo i njega."
     Bernard beše ušao u salu i približavao im se između redova oplođivača. Tanka prevlaka naduvenog samopouzdanja jedva je uspela da skrije njegovu nervozu. Glas kojim je rekao: "Dobro jutro, gospodine direktore", bio je besmisleno glasan; a glas kojim je, ispravljajući grešku, rekao: "Rekli ste mi da dođem ovamo na razgovor s vama", komično tanak, piskutav.
     "Da, gospodine Marks", zloslutno reče direktor. "Zaista sam vas pozvao da mi se javite ovde. Vi ste se sinoć vratili sa odmora, je li tako?"
     "Da", odgovori Bernard.
     "Pa-a", ponovi direktor, otegavši "a" kao zmiju. Zatim najednom podiže glas i zatrubi: "Dame i gospodo!"
     Pesma devojaka nad epruvetama, zaneseno zviždukanje mikroskopičara, odjednom prestadoše. Zavlada duboka tišina; svi se okretoše.
     "Dame i gopodo", još jednom ponovi direktor, "oprostite što vas ovako prekidam u poslu. Na to me nagoni neprijatna dužnost. Bezbednost i stabilnost Društva su u opasnosti. Da, u opasnosti, dame i gospodo. Ovaj čovek", on optužujući upre prst u Bernarda, "ovaj čovek koji ovde stoji pred vama, ovaj Alfa-plus za koga je mnogo učinjeno, i od koga se, normalno, mora mnogo i očekivati, ovaj vaš kolega - ili da preduhitrim stvari pa da kažem: vaš bivši kolega? - podlo je izneverio poverenje na sport i somu, svojim skandalozno nekonformističkim seksualnim životom, svojim odbijanjem da se pridržava učenja gospoda Forda i van radnog mesta ponaša 'kao beba u boci'", (na ovo direktor napravi znak T), "on se pokazao kao neprijatelj Društva, kao podrivač, dame i gospodo, sveg Reda i Stabilnosti, kao zaverenik protiv same Civilizacije. Iz tog razloga ja sam za to da ga otpustimo, da ga uklonimo s dužnosti koju je obavljao u ovom Centru; ja sam za to da smesta zatražim da bude premešten u neki Potcentar najnižeg reda, i to, da bi njegova kazna poslužila Društvu u najvećoj mogućnoj meri, u Potcentar najudaljeniji od ma kog značajnijeg Centra stanovništva. Na Islandu će gospodin Marks imati najmanje prilike da navede druge na pogrešan put svojim fordohulnim primerom." Direktor zastade; zatim se, upečatljivo skrstivši ruke, okrete Bernardu. "Markse", reče on, "možete li nam izneti ma kakav razlog zbog koga ne bi trebalo da izvršim kaznu koja vam je izrečena?"
     "Mogu", vrlo glasno odgovori Bernard.
     Malo pometen, ali ipak veličanstvenim tonom, direktor reče: "Onda ga iznesite."
     "Svakako. Samo, on je u hodniku. Jedan trenutak." Bernard pohita vratima i otvori ih širom. "Uđite", naredi on, i razlog uđe i prikaza se.
     Ču se opšte "ah!" mrmljanje zaprepašćenja i užasnutosti; jedna devojka vrisnu; popevši se na stolicu da bolje vidi, neko preturi dve epruvete pune spermatozoida. Podbula, mlohavog mesa koje je visilo sa nje, neobično i strahovito čudovište sredovečnosti među tim čvrstim mladalačkim licima, Linda uđe u salu, usana kokteno razvučenih i iskrivljenih u bezbojan osmeh i njišući u hodu svojim ogromnim kukovima, pokretom koji je trebalo da bude zavodljivo talasanje. Pored nje je išao Bernard.
     "Evo ga", reče on pokazujući na direktora.
     "Zar ste mislili da ga ne bih prepoznala?" uvređeno reče Linda; zatim, okrenuvše se direktoru: "Naravno da sam te poznala, Tomi; prepoznala bih te svuda, među hiljadu ljudi. Ali možda si ti mene zaboravio. Zar se ne sećaš, Tomi? Tvoja Linda." Stajala je i gledala ga, nakrivljene glave, smešeći se i dalje, ali osmehom koji je, pred direktorovim izrazom skamenjenog gađenja, sve više gubio samopouzdanje, koji zatreperi i najzad se ugasi. "Zar se ne sećaš, Tomi?" ponovi ona drhtavim glasom. Oči su joj bile pune strepnje, pune neizrecitog bola; umrljano i omlitavelo lice se groteskno zgrči u grimasu krajnje patnje. "Tomi!" Ona raširi ruke. Neko se zakikota.
     "Šta treba da znači", poče direktor, "ova čudovišna..."
     "Tomi!" Ona potrča prema njemu dok se ćebe vuklo za njom, savi mu ruke oko vrata, sakri lice na njegove grudi.
     Prolomi se nezadrživ urlik smeha.
     "...ova čudovišna lakrdija", povika direktor.
     Crven u licu, on je pokušavao da se oslobodi njenog zagrljaja. Ona se držala očanjičkom snagom. "Ali ja sam Linda, ja sam Linda." Glas joj se gubio u opštem smehu. "Ti si mi napravio dete", zavrišta ona nadjačavši galamu. Najednom se svi utišaše, preplašeni; sve oči počeše s nelagodnošću da se skrivaju, ne znajući kuda da pogledaju. Direktor preblede, prestade da se otima i ukoči se, ruku na njenim zglobovima, buljeći u nju, preneražen. "Jeste, dete - a ja sam njegova majka." Ona izbaci tu sramotnu reč kao izazov u ozlojeđenu tišinu; zatim, otrgavši se od njega, postiđena, postiđena pokri lice rukama i zajeca. "Nisam je kriva, Tomi. Ja sam uvek radila Maltusove vežbe, zar nisam? Zar nisam? Uvek... Ne znam kako... Kad bi znao, Tomi, kako je strašno... Ali on mi je ipak bio uteha. Džone", pozva ona okrenuvši se vratima. "Džone!"
     On smesta uđe, zastade za trenutak na vratima, osvrte se, a zatim, nečujan u mokasinama, hitrim koracima pređe preko sale, pade na kolena pred direktorom i reče jasnim glasom: "Oče!"
     Ova reč (reč 'otac' nije bila toliko strašan - jer je izražavala udaljenost za jedan stepen od gnusnog i moralno niskog čina rađanja dece - već prosto vulgarna, pre skatološki nego pornografski nepristojan), ova smešno prostačka reč prekide napetost koja je već bila postala neizdržljiva. Odjeknu smeh, urnebesan, gotovo histeričan, salva za salvom, kao da nikad neće prestati. Direktor - a ovamo otac! Oče! Gospode Forde! To je zaista bilo više nego smešno. Vriska i grogot se pojačaše, lica su izgledala kao da će se svakog trenutka raspući, suze su tekle potocima. U gužvi se preturi još šest epruveta spermatozoida. Oče!
     Bled, izbezumljena pogleda, direktor je buljio oko sebe u najstrašnijim mukama zbunjenosti i poniženja.
     Oče! Smeh, koji je pokazivao znake zamiranja buknu još jače. On pokri uši rukama i istrča iz sale.