11.

     Posle scene u sali za oplođavanje, sva londonska elita se pomamila za onim divnim stvorom koji je pao na kolena pred direktorom Centra za inkubatorsku proizvodnju i sistematsku obradu - tačnije, bivšim direktorom, pošto je jadnik smesta dao ostavku i više ni nosa nije promolio u Centar - za onim stvorom koji se bacio na kolena i nazvao ga (anegdota je bila gotovo previše dobra da bi bila istinita) 'oče'. Linda, nasuprot njemu, nije izazvala nikakvu senzaciju, nikome nije bilo ni na kraj pameti da je vidi. Reći da je neko majka - to je već prestajalo da bude šala: to je bila skarednost. Sem toga, ona i nije bila prava divljakinja, pošto je bila izručena iz boce i obrađena kao i ceo svet, tako da nije ni mogla imati čudnih ćelija. Najzad - a ovo je bio daleko najjači razlog zbog koga jadnu Lindu nisu hteli da vide - trebalo je uzeti u obzir i njen izgled. Debela, ostarela, pokvarenih zuba, nečistog tena i sa onakvim telom (sačuvaj Forde!) - čovek prosto nije mogao da je gleda a da mu ne pripadne muka, da mu doista ne pripadne muka. Stoga je krem londonskog društva bio čvrsto rešen da ne vidi Lindu. A ni Linda, sa svoje strane, nije imala ni najmanju želju da vidi njih. Povratak civilizaciji je za nju značio povratak somi, značio mogućnost da se leži u krevetu i uzima odmor za odmorom, a da se ne mora vraćati s glavoboljom ili napadima povraćanja, da se ne mora osećati onako kao što se uvek osećala posle pejotla, kao da je uradila nešto do te mere stidno i antisocijalno da više nikad neće smeti da podigne glavu. Soma nije udarala ni na kakve muke. Ona je pružala stanje savršenog zadovoljstva, a ako bi sutrašnje jutro izgledalo neprijatno, ono je bilo takvo ne samo po sebi, nego u poređenju s praznikom koji priređuje soma. Lek se sastojao u tome da se praznik učini neprekidnim. Linda je nezasito tražila sve veće, sve češće doze. Doktor Šo je iz početka odbijao, najzad joj je počeo davati koliko je htela. Ona je uzimala i po dvadeset grama dnevno.
     "Što će je dokusuriti za mesec-dva", poveri se doktor Bernardu. "Jednog dana će joj se samo paralizovati centar za disanje, i gotovo. Uostalom, tako će biti najbolje. Kad bismo mogli da podmlađujemo, razume se da bi bila sasvim druga stvar. Ali ne možemo."
     Na opšte čuđenje (jer je pod dejstvom some Linda na zgodan način bila uklonjena s puta), Džon se bunio.
     "Ali zar joj ne skraćujete život time što joj dajete toliko some!?"
     "U izvesnom smislu, skraćujemo", priznade dr Šo. "Ali, s druge strane, mi ga u stvari produžujemo." Mladić se zagleda u njega, ne shvatajući. "Soma može da oduzme nekoliko godina objektivnog vremena", nastavi doktor. "Ali pomislite samo koliko beskrajno mnogo subjektivnog vremena dobijate samo pod njenim dejstvom. Svaki soma-praznik pruža delić onoga što su naši preci nazivali večnošću."
     Džon poče da shvata. "Večnost nam je bila u očima i na usnama", Antonije i Kleopatra, I, 3. promrmlja on.
     "Kako?"
     "Ništa."
     "Razume se", reče dr Šo, "ne može se dopustiti ljudima da beže u večnost ako treba da se radi. Ali pošto ona nema nikakvog ozbiljnog posla..."
     "Pa ipak", nije popuštao Džon, "mislim da to nije moralno."
     Doktor sleže ramenima. "Pa sad, naravno, ako više volite da je sve vreme slušate kako vrišti u ludilu..."
     Na kraju je Džon bio primoran da popusti. Linda je redovno dobijala svoju somu. Otada nije više izlazila iz svoje sobice na trideset sedmom spratu stambene zgrade u kojoj je stanovao i Bernard; ležala je u krevetu, a radio i televizor su bili neprestano uključeni; slavina za miris pačuli je bila otvorena taman toliko da kaplje, tablete some su bile nadohvatu ruke - nije se micala odatle, pa ipak nije bila u toj sobi, sve vreme je bila daleko, beskrajno daleko, na odmoru, na odmoru u nekom drugom svetu, gde je muzika iz radija bila lavirint zvučnih boja, lavirint koji je pulsirao i neprestano menjao oblike, kao da mu je udahnut život, koji je vodio (kakvim sve divno neizbežnim zavijucima) do blistavog centra apsolutne izvesnosti, gde su razigrane slike televizora bile izvođači u nekom neopisivo zanosnom totalno ozvučenom taktilu, gde je pačuli koji je kapao bio više nego miris - bio sunce, bio milion seksofona, bio Pope u njenom zagrljaju, samo mnogo više, neuporedivo više od toga, i beskrajno.
     "Ne, podmladiti ne možemo. Ali vrlo mi je drago", zaključio je dr Šo, "što mi se pružila ova prilika da vidim primer senilnosti kod ljudskog bića. Mnogo vam hvala što ste me pozvali." On srdačno steže Bernardovu ruku.
     Dakle, svima im je bilo samo do Džona. A pošto se samo preko Bernarda, određenog za čuvara, moglo doći do njega, Bernard oseti da se prvi put u životu s njim postupa ne smo normalno nego kao sa čovekom izuzetne važnosti. Više se nije pričalo o alkoholu u njegovom surogatu krvi, više se nisu zbijale šale na račun njegovog fizičkog izgleda. Henri Foster se trudio na sve moguće načine da se sprijatelji s njim, Benito Huver mu je pokloni šest paketića gume za žvakanje s dodatkom polnih hormona, pomoćnik direktora odeljenja za predodređivanje došao mu je na noge i gotovo prosjački izmoljakao pozivnicu za jednu od Bernardovih večernjih zabava. Što se tiče žena, bilo je dovoljno da samo nagovesti mogućnost da će ih pozvati, i mogao je imati koju je god hteo.
     "Bernard me je pozvao za sredu na upoznavanje s divljakom", pobednički objavi Fani.
     "Baš mi je drago", reče Lenina. "Sad stvarno moraš priznati da si pogrešila što se tiče Bernarda. Je l' da je on vrlo simpatičan mladić?"
     Načelnik odeljenja za flaširanje, direktor odeljenja za predodređivnje, tri zamenika pomoćnika generalnog direktora za oplođivanje, šef katedre za taktilnu kinematografiju više škole za emocionalnu tehnologiju, opat Vestminsterske pojaonice, nadzornik bokanovskizacije - spisak uglednih ličnosti koje su dolazile na Bernardove zabave bio je beskrajno dug.
     "A prošle nedelje sam imao šest devojaka", poveravao se on Helmholcu Votsonu. "Jednu u ponedeljak, dve u utorak, još dve u petak i jednu u subotu. Da sam imao vremena ili želje, bilo bi ih još najmanje tuce koje bi jedva dočekale..."
     "Ti mi zavidiš", reče on.
     Helmholc odmahnu glavom. "Samo sam malo tužan, to je sve", odgovori on.
     Bernard ode sav besan. Nikad, reče on u sebi, nikad više neće ni reč progovoriti sa Helmholcom.
     Dani su prolazili. Uspeh je opijao Bernarda kao penušavo vino i time ga potpuno pomirio (kao svaka dobra droga) sa svetom u kome se dotle osećao nelagodno. Sve dotle dok ga je priznavao kao važnu ličnost, red stvari bio je Bernardu dobar. Ali iako ga je uspeh pomirio sa svetom, Bernard se ipak nije odrekao povlastice da kritikuje taj isti red stvari. Sam čin kritikovanja pojačavalo je njegovo osećanje sopstvene važnosti, od njega se osećao većim. Sem toga, on je iskreno verovao da neke stvari i jesu za kritiku. (U isto vreme, iskreno je uživao u svojoj popularnosti i mogućnsti da ima svaku devojku koju bi poželeo.) Pred onima koji su mu se sada, zbog divljaka, udvarali, on beše počeo da paradira svojim zajedljivim nekonformizmom. Ljudi su ga učtivo slušali, ali su iza njegovih leđa mahali glavom. "Ovaj će mladić rđavo završiti", govorili su, proričući mu brzi kraj sa utoliko više ubeđenja ukoliko su bili spremni da, u prvo vreme, i sami doprinesu da on bude rđav. "Drugi put neće imati drugog divljaka da mu pomogne", govorili su. No, u međuvremenu je tu bio prvi divljak, i bili su učtivi. A pošto su bili učtivi, Bernard se osećao kao džin - kao džin, a istovremeno i kao van sebe od oduševljenja, lak kao pero.

     "Lak kao pero", reče Bernard, pokazujući prstom uvis.
     Visoko, visoko iznad njih, nalik na biser u nebu, balon meteorološkog zavoda ružičasto je blistao na suncu.
     "...da se pomenutom divljaku", glasila su Bernardova uputstva, "prikažu svi vidovi civilizovanog života..."
     Civilizovani život mu je trenutno prikazivan iz ptičje perspektive, perspektive s platforme kule na Čering-T. Vodiči su mu bili šef stanice i direktor mesnog meteorološkog zavoda, ali najviše je govorio Bernard. Opijen uspehom, on se ponašao kao da je, u najmanju ruku, Upravljač sveta koji je došao u posetu. "Lak kao pero."
     Bombajska zelena raketa sruči se s neba. Putnici iziđoše. Iz osam prozorčića na kabini posmatralo ih je osam istovetnih dravidskih blizanaca u sivomaslinastoj uniformi - osam stjuarda.
     "Hiljadu dvesta pedeset kilometara na sat", reče šef stanice želići da načini utisak. "Šta kažete na to, gospodine Divljače?"
     Džon reče da mu se dopada. "Samo", dodade on, "Pak je mogao da sklopi pojas oko cele Zemlje za četrdeset minuta." San letnje noći, II (prevod Sv. Stefanovića).

     "Divljak", pisao je Bernard u izveštaju Mustafi Mondu, "pokazuje iznenađujuće malo interesovanja ili straha pred pronalascima civilizovanog sveta. Nema sumnje da njegovo ovakvo reagovanje delimično rezultira iz činjenice da mu je o njima govorila žena po imenu Linda, njegova m..."
     (Mustafa Mond se namršti. "Šta misli ta budala, da sam toliko preosetljiv da ne mogu da tu reč vidim celu ispisanu?")
     "Delom zbog toga što je njegovo interesovanje usredsređeno na nešto što on naziva 'duša' i definiše kao pojavu nezavisnu od materijalnog sveta, dok, u stvari, kao što sam pokušao da mu kažem..."
     Upravljač preskoči sledeće rečenice i upravo je hteo da okrene stranicu tražeći nešto interesantnije i konkretnije, kad mu pogled pade na čitav niz sasvim neobičnih rečenica. "...mada moram priznati", čitao je on, "da se slažem s Divljakovim pogledom na civilizovani infantilizam, koji on smatra previše lakim, ili, po njegovim rečima, nedovoljno skupim, stoga bih želeo da iskoristim ovu priliku da skrenem pažnju Vašeg Fordstva na činjenicu da..."
     Gnev Mustafe Monda gotovo u istom trenutku ustupi mesto veselju. Da ova kreatura njemu - njemu - drži svečano predavanje o društvenom uređenju - pa to je više nego groteskno. Taj mora da je poludeo. "Morao bih da mu očitam lekciju", reče on u sebi, zatim zabaci glavu i glasno se nasmeja. Čitanje lekcije beše odloženo za trenutak.
     Nalazili su se u maloj fabrici električnih uređaja za helikoptere, ogranku Korporacije za proizvodnju električne opreme. Na samom krovu (jer Upravljačevo cirkularno pismo je imalo čarobno dejstvo), sačekali su ih tehnički direktor i načelnik Odseka za ljudski materijal.
     U fabriku su sišli zajedno.
     "Svaku fazu procesa proizvodnje", objasni načelnik Odseka za ljudski materijal, "obavlja, ukoliko uslovi dopuštaju, jedna ista grupa Bokanovski."
     I zaista, hladno presovanje su obavljale osamdeset tri crne brahicefalne Delte, kratkonose, gotovo krnje. Na pedeset šest četvoroosovinskih probojaca radilo je pedeset šest Gama ravnih noseva i riđe kose. U livnici je radilo sto sedam toplotno obrađenih Epsilon Senegalaca. Zavrtnje su narezivale trideset tri Delta devojke izdužene glave, pepeljaste kose, uskih karlica i sve visoke metar i šezdeset devet centimetara, s tolerancijom od dvadeset milimetara. U odeljenju za montažu, dinamo-mašine su sklapale dve ekipe Gama-plus kepeca. Dva niska radna stola stajala su jedan nasuprot drugom, između njih je klizio konvejer sa tovarom sastavnih delova, četrdeset sedam plavokosih glava sučeljavalo se sa četrdeset sedam smeđih. Četrdeset sedam prćastih noseva sa četrdeset sedam kukastih, četrdeset sedam uvučenih kontrolisalo je osamnaest istovetnih kestenjastih devojaka u Gama-zelenim radnim odelima, pakovalo u sanduke trideset četiri kratkonoga Delta-minus levaka, i tovarilo na kamione i kamionete šezdeset tri Epsilon poluimbecila plavih očiju, lanenoplave kose i pegavih lica.
     "O, vrli novi svete..." Neki zlobni trik memorije navede Divljaka da ponovi Mirandine reči. "O, vrli novi svete koji u sebi imaš takvih ljudi."
     "Uveravam vas", zaključi načelnik Odseka za ljudski materijal, dok su napuštali fabriku, "da sa radnicima tako reći i nemamo problema. Uvek izlazimo na..."
     Ali Divljak se beše iznenada otrgao od svojih pratilaca i počeo da povraća, iza grma lovora, kao da je čvrsta zemlja bila helikopter koji je zapao u razređen vazduh.

     "Divljak", pisao je Bernard, "odbija somu i izgleda veoma zabrinut zbog toga što je Linda, njegova m..., stalno uzima. Primećeno je da Divljak često obilazi svoju m... i veoma joj je privrežen, uprkos njenoj senilnosti i izvanredno odbojnom izgledu, što je interesantan primer koji pokazuje kako obrada u ranom detinjstvu može da izmeni i čak izopači prirodne impulse (u ovom slučaju impuls uzmicanja od mrskog predmeta)."

     U Itonu sleteše na krov zgrade Velikog koledža. Na suprotnoj strani školskog dvorišta, pedeset dva sprata Laptonove kule blistala su na suncu svom svojom belinom. Koledž, s njihove leve strane, i Školska kolektivna pojaonica, s desne, uzdizali su svoje poštovanja dostojne mase od betonskog gvožđa i vita-stakla. U sredini kvadratnog dvorišta stajala je čudna stara statua gospoda Forda od hromiranog čelika.
     Dr Gefni, rektor, i gospođica Kit, upraviteljica, sačekaše ih dok su silazili iz helikoptera.
     "Ima li ovde mnogo bliznaca?" upita Divljak s prilično bojazni kad su krenuli u obilazak.
     "O, ne", odgovri rektor. "Iton je rezervisan samo za decu iz najviših kasta. Jedna oplodna ćelija - jedna odrasla jedinka. Razume se, to otežava nastavu, ali pošto će naši učenici u životu zauzimati odgovorne položaje i morati da se snalaze u izuzetnim situacijama, to se nije moglo izbeći." On uzdahnu.
     Bernardu je, u međuvremenu, zapala za oko gospođica Kit. "Ako ste slobodni jedne večeri, ponedeljkom, sredom ili petkom", reče on, i dodade, pokazavši palcem na Divljaka:
     "Interesantan primerak. Vrlo čudan."
     Ona se osmehnu (zaista divan osmeh, pomisli on); da, hvala, biće joj vrlo milo da prisustvuje nekoj njegovoj zabavi.
     Rektor otvori vrata.
     Posle pet minuta u toj Alfa-dvostruko plus učionici, Džon je bio malo zbunjen.
     "Šta su to osnovi relativiteta?" došapnu on Bernardu. Bernard pokuša da objasni, a onda se predomisli i predloži da pođu u neku drugu učionicu.
     Iza jednih vrata u hodniku koji je vodio do Beta-minus geografskog kabineta čula se vika jednog zvučnog soprana: "Jedan, dva, tri, četiri", a zatim, umorno i nestrpljivo: "Na mestu voljno."
     "Maltusove vežbe", objasni upraviteljica. "Razume se, većina naših devojaka su štirkinje. I ja sama sam štirkinja." Ona se osmehnu Bernardu. "Ali imamo nekih osam stotina nesterilizovnih i one moraju stalno da vežbaju."
     U Beta-minus geografskom kabinetu Džon saznade da je rezervat za divljake 'oblast koju se, zbog nepovoljnih klimatskih ili geoloških uslova, ili nestašice prirodnog bogatstva, nije isplatilo civilizovati'. Nešto škljocnu, soba se zamrači, i odjednom se na ekranu iznad nastavnikove glave pojaviše Penitentes Pokajnici, ispaštači; prim. prev. iz Akome kako padaju ničice pred bogorodicom i leleču, kao što ih je on slušao u peublu, ispovedajući svoje grehe pred Isusom na krstu, pred Pukongom predstavljenim u obliku orla. Mladi Itonci su se grohotom smejali. Lelečući i dalje, Penitentes ustadoše, obnažiše se do pojasa i počeše se bičevati, udarac za udarcem, bičevima čiji su kaiševi bili vezani u čvor. Udvostručeni smeh nadjača čak i njihovo stenjanje koje se čulo iz pojačala.
     "Ali zašto se smeju?" upita Divljak s bolnim zaprepašćenjem u glasu.
     "Zašto?" Rektor okrete prema njemu lice koje je još bilo razvučeno u osmeh. "Zašto? Pa zato što je sve ovo krajnje smešno."
     U taktilskom sumraku, Bernard se usudi na potez koji nekada ni u potpunom mraku ne bi smeo da izvede. Snažan u svojoj novostečenoj važnosti, on obgrli upraviteljicu oko struka koji meko popusti, kao žalosna vrba. Upravo se spremao da ukrade koji poljubac, ili da je eventualno, blago uštine, kad nešto škljocnu i roletne se digoše.
     "Sad bismo mogli da krenemo dalje", reče gospođica Kit i uputi se vratima.
     "A ovo je", reče rektor trenutak kasnije, "hipnopedijski centar."
     Na policama duž tri zida sale stajalo je poređano na stotine aparata za sintetičku muziku, po jedan za svaku spavaonicu; u pregradama duž četvrtog stajali su valjci hartije na koje su bile snimljene razne hipnopedijske lekcije.
     "Ovde su ubaci valjak", objasni Bernard, prekinuvši dr Gefnija, "pritisne ovaj prekidač..."
     "Nije taj, onaj drugi", ispravi ga ozlovoljeni rektor.
     "Jeste, ovaj drugi. Valjak se odmotava: selenska ćelija pretvara svetlosne impulse u zvučni i ..."
     "I eto", zaključi dr Gefni.
     "Da li čitaju Šekspira?" upita Divljak dok su, idući prema laboratoriji za biohemiju, prolazili pored biblioteke.
     "Razume se da ne čitaju", pocrvenevši reče upraviteljica.
     "U našoj biblioteci", reče dr Gefni, "nalaze se samo priručnici. Ako je mladima potrebna zabava, naći će je u taktilu. Mi ih učimo da izbegavaju svaku zabavu koja pretpostavlja usamljenost."
     Pet autobusa dečaka i devojčica, raspevanih ili u nemom zagrljaju, prođe pored njih po zastakljenom drumu.
     "Upravo se vraćaju", objasni dr Gefni dok je Bernard šapatom zakazivao sastanak sa upraviteljicom za isto veče, "iz krematorijuma u Slou. Privikavanje na smrt počinje kad navrše osamnaest meseci. Svaka beba provodi dva prepodneva u sedmici u Umiralištu za samrtnike. Tamo se drže najlepše igračke, a kad neko umre, deli im se sladoled od čokolade. Tako nauče da prime smrt kao normalan događaj."
     "Kao i svaki drugi fiziološki proces", stručno ubaci upraviteljica.
     Hotel Savoj, u osam. Sve je bilo dogovoreno.

     Na povratku u London, zaustviše se kod fabrike TV korporacije u Brenfordu.
     "Nećete se ljutiti da me malo sačekate?" upita Bernard. "Idem samo da telefoniram."
     Divljak ostade da čeka i posmatra. Prva dnevna smena je upravo napuštala posao. Mnoštvo radnika nižih kasta stajalo je u redu na stanici jednošinske železnice - sedam ili osam stotina Gama, Delta i Epsilona, žena i muškaraca, a među njima jedva da je bilo tuce tipova lica ili telesne građe. Svakome od njih je stanični službenik izdavao uz kartu i po jednu kartonsku kutijicu. Duga gusenica ljudi i žena polako je milela napred.
     "Šta ima u onim ", (on se seti Mletačkog trgovca), "onim kovčežićima?" upita Divljak Bernarda kad mu se ovaj pridružio.
     "Dnevno sledovanje some", odgovori Bernard prilično nerazgovetno, jer je u tom trenutku žvakao jednu gumu iz Huverovog poklona. "Izdaje im se posle rada. Četiri tablete od po pola grama. Subotom šest."
     On prijateljski uhvati Džona pod ruku; uputiše se helikopteru.

     Lenina uđe u svlačionicu pevajući.
     "Nešto mi danas izgledaš zadovoljna", reče Fani.
     "Pa i jesam", odgovori ona. Zip! "Telefonirao mi je Bernard pre pola sata." Zip, zip! Ona iskorači iz svog šortsa. "Iskrsnuo mu je jedan nepredviđeni sastanak." Zip! "Moli me da večeras izvedem Divljaka u taktil. Moram da požurim." Ona pohita u kupatilo.
     "Ona baš ima sreće", reče Fani za sebe, posmatrajući je.
     U onoj primedbi nije bilo zavisti; dobroćudna Fani je samo konstatovala činjenicu. Lenina je zaista imala sreće; utoliko što je, pored Bernard, i njoj pripao zamašan deo Divljakove ogromne slave, utoliko što je njena beznačajna ličnost odražavala najveću senzaciju dana. Zar nije imala poziv od sekretarice Kola fordovskih sestara da održi predavanje o svojim doživljajima? Zar nije bila pozvana na godišnju večeru kluba Afroditeum? Zar se već nije pojavila u taktilo-filmskim novostima - vidljiva, čujna i opipljiva bezbrojnim milionima stanovnika cele planete?
     Pažnja koju su joj ukazivale čuvene ličnosti nije bila ništa manje laskava. Drugi sekretar regionalnog Upravljača sveta bio ju je pozvao na večeru i doručak. Jedan vikend je provela s Njegovim Fordstvom Vrhovnim Sudijom, drugi s Kenterberijskim arhipojcem. U današnjoj Engleskoj: Kenterberijski arhiepiskop - najviši crkveni velikodostojanstvenik posle vladara; prim. prev. Direktor Korporacije za unutrašnje i spoljne lučevine stalno ju je zivkao telefonom, a zamenik guvernera Evropske banke vodio ju je u Dovil.
     "Divno je, razume se. Samo, ipak", poveri se ona jednom prilikom Fani, "ipak se osećam kao da sam nešto stekla izigravši tuđe poverenje. Jer, naravno, prvo što ih interesuje to je kako izgleda imati se s Divljakom, a ja moram da im kažem da ne znam." Ona zatrese glavom. "Jasno, većina muškaraca mi ne veruje. Ali da znaš da je istina. Volela bih da nije", dodade ona tužno i uzdahnu.
     "Strašno je zgodan, je l' da?"
     "Pa zar se ti njemu ne sviđaš?" upita Fani.
     "Ponekad mi se čini da mu se sviđam, a ponekad opet ne. On se stalno trudi da me izbegne; izlazi iz sobe kad ja uđem; neće ni da me dodirne; neće čak ni da me pogleda. Samo ponekad kad se iznenada okrenem, uhvatim ga kako me proždire očima, i onda - uostalom, znaš već kako muškarci izgledaju kad im se dopadneš."
     Da, Fani je znala.
     "Ništa ne shvatam", reče Lenina.
     Nije mogla da shvati, i nije bila samo zbunjena nego i uznemirena.
     "Znaš, Fani, zato što se on meni sviđa."
     Sviđa, i to sve više i više. Pa, sad je prilika, pomisli ona, tapkajući se iza ušiju prstima ovlaženim parfemom. Tap, tap, tap - i te kakva prilika. Njeno raspoloženje nađe oduška u pesmi.

     Draži dok ne kažem; važi,
     Voli dok me ne zaboli,
     Dok ne padnem sva u komu,
     Ljubi, mazi u ekstazi:
     Ljubav prija, i ti i ja
     Volimo je kao somu.

     Orgulje za miris svirale su divni, osvežavajući Kapričo trave - treperavi arpeđo majčine dušice i lavandule, ruzmarina, bosiljka, mirte, kozlaca, niz smelih modulacija koje su dodirivale notne ključeve začina, sve do ambre, a onda lagani povratak, preko sandalovog drveta, kamfora, kedra i svežeg sena (s povremenim blagim disharmoničnim tonovima - ćuvom goveđeg pečenja, blagim vonjem svinjske balege), jednostavnim aromatskim linijama osnovne teme. Poslednji odjek majčine dušice polako zamre, začu se aplauz, svetla se upališe. U aparatu za sintetičku muziku poče da se odvija rolna. Sad je salu ispunjavala prijatno čežnjiva svirka trija za hiperviolinu, superviolončelo i surogat oboe. Trideset-četrdeset taktova - a onda, na instrumentalnoj pozadini, poče da ćurliče glas više nego ljudski, čas grlen, čas potmuo, čas šupalj kao flauta, čas nabijen čežnjivim garmonijskim linijama, on pređe bez napora celu skalu od rekordnog dubokog basa Gasparda Fostera, koji se nalazio na ivici čujnosti za ljudsko uvo, do najvišeg Ce, koje je (1770. godine, u Duždevoj palati u Parmi, na Mocartovo zaprepašćenje) jednom izvela Lukrecija Ajugari, jedina od svih pevačica u istoriji.
     Utonuli u svoje pneumatične fotelje, Linda i Divljak su njušili i slušali. Zatim dođe red na oči i kožu.
     Svetlost u sali sa ugasi, u tami se samo blistala, kao da se sama održavaju u vazduhu, vatrenocrvena trodimenzionalna slova. TRI NEDELJE U HELIKOPTERU. TOTALNO SUPEROZVUČEN (UKLJUČUJUĆI I SINTETITIČKI GOVOR) STEREOSKOPSKI TAKTILNI FILM U BOJI. UZ PRATNJU ORGULJA ZA MIRIS.
     "Uhvati ove metalne ručice na naslonu fotelje", prošaputa Lenina. "Inače nećeš osetiti taktilne efekte."
     Divljak učini kao što mu je bilo rečeno.
     Ona vatrena slova behu u međuvremenu iščezla, deset sekundi vladao je potpuni mrak, onda se odjednom, bleštavi i neuporedivo masivniji nego što bi izgledali u prirodi, mnogo stvarniji od stvarnosti, pojaviše na stereoskopskim slikama, čvrsto zagrljeni, ogroman crnac i zlatokosa brahicefalna Beta-plus devojka.
     Divljak poskoči. Šta to oseća na usnama? On podiže ruku do usta, nadražaj prestade; ponovo spusti ruke na metalne ručice; nadražaj se ponovo javi. Iz orgulja za miris, u međuvremenu se širio miris čistog mošusa. Glasom kao da izdiše, supergolubica sa zvučne trake zaguka "Oo-ooh", a bas, dublji od afričkog, sa svega trideset dve vibracije u seknudi, odgovori: "Aa-aah", "Ooh-ah i OOh-ah", stereoskopske usne se ponovo spojiše i erogene zone na licima šest hiljada gledalaca u alhambri ponovo zagolica gotovo neizdržljiva galvanska slast. "Ooh..."
     Zaplet filma bio je neobično jednostavan. Nekoliko minuta posle prvih ooh i aah (pošto je dvoje protagonista otpevalo duet i izvelo ljubavnu scenu na tom čuvenom medveđem krznu čija se svaka dlaka - pomoćnik direktora odeljenja za predodređivanje bio je potpuno u pravu - mogla osetiti posebice i sasvim jasno), crnac doživi nesrećan slučaj u helikopteru i padne na glavu. Bup! kakav potres u svakom čelu! Iz publike se začu hor jauka.
     Udar u glavu potpuno poništi crnčevu obradu. Kod njega se pojavi iključiva i manijačka strast prema Beta-plavuši. Ona ga odbija. On navaljuje. Slede otimanja, gonjenja, napad na suparnika i, najzad, senzacionalno kidnapovanje. Crnac otme Beta-plavušu usred prostranog neba i tri nedelje je drži u helikopteru koji lebdi u vazduhu, sam s njom, protivno svim društvenim normama. Najzad, posle čitavog niza avantura i posle mnogih vazdušnih akrobacija, trojica lepih mladića Alfa uspeju da je spasu. Crnac bude poslat u Centar za ponovnu obradu odraslih, i film se završi srećno i dolično, s tim što Beta-plavuša postaje ljubavnica sve trojice spasilaca. Radnja se za trenutak prekide da sve četvoro otpevaju sintetički kvartet, uz punu pratnju superorkestra i miris gardenija iz orgulja za miris. Zatim se medveđe krzno pojavi po poslednji put i, uz krešendo seksofona, poslednji stereoskopski poljubac se istopi u zatamnjenju, poslednji električni trnci zamreše na usnama publike kao moljac na umoru kad drhti, sve slabije, sve sporije i na kraju se sasvim, sasvim umiri.
     Ali za Leninu moljac nije sasvim umro. Čak i kad su se svetla ponovo upalila, dok su polako tapkali u gomili ka liftovima, sablasni odjek tog poljubca još joj je treperio na usnama, još je povlačio tanke drhtave crte zebnje i zadovoljstva po koži. Obrazi su joj bili zažareni, oči blistave kao rosa, disanje nemirno i duboko. Ona dohvati Divljakovu ruku i pritisnu je, mlitavu, uza svoj bok. On je pogleda za trenutak, bled, izmučen, obuzet željom i postiđen zbog nje. Nije bio dostojan Lenine, nije... Oči im se za trenutak sretoše. Kakvo su blago njene oči obećavale! Kraljevsku nagradu u temperamentu. On brzo skrete pogled, oslobodi svoju zatočenu ruku. Nejasno se pribojavao da ona ne prestane da bude nešto čega bi se on osećao nedostojnim.
     "Mislim da ovakve stvari ne bi trebalo gledati", reče on, hitajući da s Lenine prebaci na spoljne okolnosti krivicu za svako prošlo ili buduće nesavršenstvo.
     "Kakve stvari, Džone?"
     "Kao ovaj odvratni film."
     "Odvratni?" Lenina se istinski začudi. "Ja mislim da je baš dobar."
     "Nizak je", reče on uvređeno, "sraman."
     Ona odmahnu glavom. "Ne shvatam te." Zašto je tako čudan? Zašto se toliko trudi da pokvari stvari?
     U taksikopetru jedva da ju je i pogledao. Vezan neizrečenim zakletvama, pokoran zakonima koji su odavno prestali da važe, sedeo je ćuteći, okrenut u stranu. Ponekad bi mu se celo telo zatreslo do iznenadnog nervoznog trzaja, kao da neki prst povlači žicu zategnutu do kidanja.
     Taksikopter se spusti na krov zgrade u kojoj je bio Leninin stan. "Najzad", likujući pomisli ona izlazeći iz kabine. Najzad - iako je upravo sada bio toliko čudan. Zastavši ispod sijalice, ona zaškilji u svoje ručno ogledalo. Najzad. Da, nos joj se zaista malo sija. Ona istrese malo pudera iz pufne. Ona protrlja sjajno mesto na nosu, misleći pri tom: "Strašno je zgodan. On bar ne mora da se stidi kao Bernard. Pa ipak... Svako drugi bi to davno uradio. E, pa, najzad će se i to srediti." Onaj delić lica u okruglom ogledalcetu odjednom joj se nasmeši.
     "Laku noć", reče prigušeni glas pored nje. Lenina se naglo okrete. On je stajao na ulazu u taksi, razrogačenih očiju, ukočena pogleda, očigledno je tako gledao sve vreme dok je ona puderisala nos, i čekao - ali šta? Ili oklevao, pokušavajući da donese odluku, i sve vreme mislio, mislio - nije mogla da shvati kakve sve čudnovate misli. "Laku noć, Lenina", ponovi on i pokuša da se osmehne, ali na licu mu se samo pojavi neka neobična grimasa.
     "Ali Džone... mislila sam da ćeš... hoću da kažem, zar nećeš da...?"
     On zatvori vrata i saže se da nešto kaže vozaču. Taksi uzlete u vazduh.
     Gledajući kroz prozorčić na podu, Divljak je video Leninino lice okrenuto naviše, bledo u plavičastoj svetlosti sijalica. Usta su bila otvorena, dozivala ga je. Njena silueta, skraćena u perspektivi, brzo je nestajala, kvadrat krova koji se smanjivao izgledao je kao da tone u mrak.
     Pet minuta kasnije bio je u svojoj sobi. Izvadivši iz skrovišta knjigu koju su miševi bili nagrizli, on poče da prevrće umrljane i izgužvane listove s pobožnom pažnjom i zaustavi se na Otelu. Otelo je, seti se on, sličan junaku filma Tri nedelje u helikopteru - i on je crnac.
     Brišući oči, Lenina se uputi preko krova do lifta. Spuštajući se na XXVII sprat ona izvadi svoju bočicu some. Jedan gram će biti malo, zaključi ona, njena boljka je bila jača od te porcije. Ali ako uzme dva grama, rizikuje da se sutradan ujutru ne probudi na vreme. Ona, najzad, načini kompromis i na savijeni levi dlan istrese tri tablete od po pola grama.