14.

     Umiralište u Park Lejnu bilo je šezdesetospratna kula obložena bledožutim pločicama boje jagorčevine. Dok je Divljak izlazio iz svog taksikoptera, konvoj šarenih vazdušnih mrtvačkih kola podiže se zujeći s krova i strelimice odlete na zapad, do krematorijuma u Slou. Na izlazu iz lifta šef portira mu dade obaveštenja koja je tražio i on se spusti u odeljenje 81 (odeljenje za galopirajuću senilnost, kako mu je objasnio portir) na sedamnaestom spratu.
     Soba je bila prostrana, svetla od sunca i žutih zidova, imala je dvadeset kreveta, svih dvadeset zauzeto. Linda je umirala u društvu - u društvu, i sa svim savremenim udobnostima. Vazduh su neprekidno oživljavale vesele sintetičke melodije. Kod nogu svakog kreveta, okrenut prema licu opruženog samrtnika, nalazio se televizor, uključen, kao otvorena slavina, od jutra do večeri. Miris koji je preovlađivao u sobi automatski se menjao svakih četvrt sata. "Mi se trudimo", objasni bolničarka koja ga je na vratima uzela u svoje ruke "mi se trudimo da stvorimo u svakom pogledu prijatnu atmosferu - nešto između prvoklasnog hotela i taktiloskopske sale, ako shvatate šta hoću da kažem."
     "Gde je ona?" upita Divljak, ne obraćajući ni najmanju pažnju na ova učtiva objašnjenja.
     Bolničarka se uvredi. "Ala se vi žurite", reče ona.
     "Ima li nade?" upita on.
     "Mislite, da ostane živa?" (On potvrdno klimnu glavom.) "Ne, razume se da nema. Koga pošalju nama, taj..." Iznenađena izrazom duboke tuge na njegovom bledom licu, ona se prekide. "Šta vam je?" upita ona. Nije bila naviknuta na ovakve pojave kod posetilaca. (Posetilaca, uostalom, nije ni bilo mnogo, niti ih je imalo zašto biti.) "Da niste bolesni?"
     On odmahnu glavom. "To je moja majka", reče jedva čujno.
     Bolničarka baci jedan zaprepašćen, užasnut pogled na njega, zatim hitro skrete oči. Od grla do slepoočnica, sva je bila u zažarenom crvenilu.
     "Odvedite me do nje", reče Divljak, trudeći se da govori običnim glasom.
     Još crvena od stida, ona ga povede kroz odeljenje. Za njima su se okretala lica još sveža i neuvela (jer senilnost je galopira tako brzo da nije imala vremena da donese starost obrazima - donosila ju je samo srcu i mozgu). Njihov prolazak pratile su bezizrazne, neradoznale oči drugog detinjstva. Gledajući sve to, Divljak zadrhta.
     Linda je ležala na poslednjem krevetu u drugom nizu, do samog zida. Poduprta jastucima, posmatrala je polufinale južnoameričkog šampionata u tenisu na Rimanovim površinama, koji se igrao u tihoj i smanjenoj reprodukciji na ekranu televizora smeštenog u dnu kreveta. Preko svog kvadrata osvetljenog stakla figurce su bešumno letele ovamo-onamo, kao ribe u akvarijumu - tihi ali rastrčani stanovnici drugog sveta.
     Linda je posmatrala ekran, smešeći se neodređeno i s nerazumevanjem. Njeno bledo, naduveno lice imalo je izraz imbecilne sreće. Kapci bi joj se svaki čas sklopili, pa je na trenutke izgledalo da drema. Onda bi se malo trgla i probudila - probudila u stvarnost akvarijumskog izvođenja teniskih šampiona, 'voli dok me ne zaboli' koje je izvodio Supervoks džuboks, toplog talasa vrbene koji je dopirao iz ventilatora nad njenom glavom, probudila bi se u stvarnost tih stvari, ili, radije, u san čiji su one bile predivni sastvani delovi, izmenjene i ulepšane somom u njenoj krvi, i još jednom osmehnu svojim iskrivljenim i bezbojnim osmehom detinjastog zadovoljstva.
     "E pa, ja moram da idem", reče bolničarka. "Moja grupa dece dolazi za koji minut. Pored toga tu je i broj tri." Ona pokaza prstom niz sobu. "Ta tek što nije otišla. Vi sedite, kao kod svoje kuće." Ona se udalji brzim korakom.
     Divljak sede kraj kreveta.
     "Linda", prošapta on uzevši je za ruku.
     Čuvši svoje ime, ona se okrete. Mutne oči joj sinuše prepoznavanjem. Ona mu steže ruku, osmehnu se, usne joj se pokrenuše, onda joj, sasvim iznenada, glava klonu. Spavala je. On je sedeo i posmatrao je - tražeći kroz izmoreno meso, tražeći i nalazeći ono mlado, blistavo lice koje se nadnosilo nad njegovo detinjstvo u Malpaisu, sećajući se (on zatvori oči) njenog glasa, njenih pokreta, svih događaja iz njihovog zajedničkog života. "Pre i posle jela..." Kako je lepo umela da peva! I one dečje pesmice, kako su bile čarobno čudne i tajanstvene!

     A, B, C, vitamin D,
     Riblje ulje sadrži vitamine sve.

     Oseti kako mu iza kapaka naviru vrele suze dok se prisećao reči i Lindinog glasa koji ih je izgovarao. A zatim časova čitanja, beba je u boci, mačka je na pragu i Osnovnih uputstava za Beta-radnike u skladištu embriona. I drugih večeri pored vatre, ili, leti, na krovu njihove kućice, kad mu je pričala one priče o Drugoj Strani, van rezervata, onoj divnoj, divnoj Drugoj Strani čiju je predstavu, kao sliku raja dobrote i lepote, i dalje čuvao celu i netaknutu, neukaljanu dodirom sa stvarnošću ovog stvarnog Londona, ovih stvarno civilizovanih ljudi i žena.

     Iznenadna buka pijukavih glasova natera Divljaka da otvori oči, na brzinu obriše suze i osvrne se. U sobu je kuljao beskrajni potok savršeno istovetnih osmogodišnjih blizanaca. Ulazili su, blizanac za blizancem, blizanac za blizancem - pravi košmar. Njihova lica, njihovo ponovljeno lice - jer svima su bili istovetna - buljilo je, prćasto, sve u nozdrvama, i bledim iskolačenim očima. Uniforma im je bila sivomaslinaste boje. Sva usta su bila razjapljena. Uđoše cičeći i brblajući. Za tren oka povrveše sobom kao crvi. Kuljali su između kreveta, pentrali se preko njih, podvlačili se ispod, zverali u televizor, bekeljili se na pacijente.
     Linda ih je zaprepastila i u dobroj meri uznemirila. Jedna grupa se gurala oko njenog kreveta, buljeći u nju s preplašenom i tupavom radoznalošću životinja iznenada suočenih s nepoznatim.
     "Ej, vidi, vidi!" Govorili su tihim, zastrašenim glasom, "Šta joj je? Što je tako debela?"
     Lice kao što je njeno nisu videli nikad - nikad nisu videli lice koje nije bilo mladoliko i glatke kože, telo koje je prestalo da bude vitko i uspravno. Sve ove šezdesetogodišnje žene na umoru izgledale su kao devojčice, gotovo kao deca. Sa svoje četrdeset i četiri godine, Linda je, nasuprot njima, delovala kao čudovište mlitave i izobličene senilnosti.
     "Jao što je strašna!" čuše se prošaptane primedbe. "Pogledaj joj samo zube!"
     Odjednom ispod kreveta iskrsnu jedan od prćastih blizanaca, između Džonove stolice i zida, i zabulji se u Lindino usnulo lice.
     "Je l' te..." poče on, ali njegova rečenica se prevremeno završi u vrisku. Divljak ga beše dograbio za okovratnik, podigao u visinu stolice i uz oštar udarac ga oterao, dok je ovaj urlao.
     Dečakovi krici privukoše glavnu bolničarku: ona mu pohita u pomoć.
     "Šta ste mu to uradili?" zagalami ona. "Ne dopuštam da tučete decu."
     "Onda ih ne puštajte da se približe ovom krevetu." Divljakov glas je podrhtavao od negodovanja. "Kakva uopšte posla ova žgebad imaju ovde? Sramota!"
     "Sramota? Šta je vama? Pa ovo je deo njigove obrade: privikavanje na smrt. A vi dobro slušajte šta ću reći", ratoborno ga upozori ona, "ako i dalje budete ometali obradu ove dece, pozvaću vratare i izbaciti vas napolje."
     Divljak ustade i pođe nekoliko koračaji prema njoj. Njegovi pokreti i izraz lica su bili toliko puni pretnje da bolničarka preplašen ustuknu. On se obuzda uz ogroman napor, okrete se bez reči i ponovo sede kraj kreveta.
     Umirena, ali s pomalo piskvim i nesigurnim dostojanstvom u glasu, bolničarka reče, "Ja sam vas upozorila, a vi pazite šta radite." Ona ipak odvede previše radoznale blizance i uključi ih u igru traženja patent-zatvarača, koju je jedna njena koleginica bila organizovala na drugom kraju sobe.
     "Idi ti slobodno sad na jedna rastvor kafeina", reče ona ovoj drugoj. Vlast joj povrati samopouzdanje: odmah se osećala bolje. "Ovamo, deco!" pozva ona.
     Linda se beše s mukom promeškoljila, otvorila oči za trenutak, mutno pogledala oko sebe, pa ponovo pala u san. Sedeći pored nje, Divljak se uporno trudio da povrati svoje malopređašnje raspoloženje. "A, B, C, vitamin D", ponovi on u sebi, kao da su te reči vradžbina koja može da oživi mrtvu prošlost. Ali vradžbina je ostala bez dejstva. Lepe uspomene su tvrdoglavo odbijale da se jave; jedino mu uskrsnuše zla sećanja na ljubomoru, rugobu i poniženja. Pope s potočićem krvi iz posekotine na ramenu, odvratno usnula Linda i muve koje zuje nad prolivenim meskalom pored kreveta, dečaci kako izvikuju one ružne reči kad ona prođe... Ah, ne, ne! On zatvori oči, odmahnu glavom, svom snagom odbijajući ova sećanja. "A, B, C, vitamin D..." Pokuša da se seti kako joj je sedeo u krilu a ona ga zagrlila i pevala mu, dugo, ljuljuškajući ga, uljuljkujući ga u san. A, B, C, vitamin D, vitamin D, vitamin D...
     Svirka iz Supervoks džuboksa beše dostigla jecavi krešendo; najednom vrbena ustupi mesto, u sistemu za cirkulaciju mirisa, jakom mirisu pačulija. Linda se promeškolji, probudi, zbunjeno zagleda nekoliko trenutaka u polufinaliste, a onda, podigavši glavu, pomirisa jednom-dvaput novonamirisani vazduh i odjenom se nasmeši, osmehom detinjske ekstaze.
     "Pope!" promrmlja ona i zatvori oči. "Jao, što to volim, što volim... " Ona uzdahnu, opusti se i ponovo utonu u jastuke.
     "Linda!" Divljakov glas je preklinjao. "Zar me ne poznaješ?" Trudio se svom snagom, učinio sve što je mogao; zašto mu ne dopušta da zaboravi? On steže njenu mlitavu ruku, gotovo očajničkom snagom, kao da bi je prisilio da se vrati iz tog sna o niskim zadovoljstvima, iz tih ružnih i niskih uspomena - vrati u stvranost: u stravičnu sadašnjicu, užasnu stvarnost - ali uzvišenu, ali značajnu, ali očajnički važnu upravo zbog neumitnog približavanja onog što ih je toliko plašilo. "Zar me ne poznaješ, Linda?"
     On oseti blagi stisak njene ruke u odgovor na svoj. Suze mu navreše na oči. On se naže nad nju i poljubi je.
     Usne joj se pokrenuše: "Pope!" ponovo prošapta ona, a njemu se učini da mu je neko pljusnuo u lice punu kofu đubreta.
     U njemu odjednom uskipe mržnja. Po drugi put suzbijen, njegov bol beše pronašao drugu odušku, pretvorio se u očajnički bes.
     "Ali ja sam Džon!" povika on. "Ja sam Džon!" I onako jadan i gnevan, on je dohvati za ramena i protrese.
     Lindini kapci zatreptaše i zatvoriše se, ona ga vide, poznade - "Džone" - ali stvarno lice, stvarne i grube ruke, smestila je u svet mašte - među svoje unutrašnje lične zamene za pačuli i superdžuboks, među preobražene uspomene i čudno ispremeštana osećanja koja su predstavljala vasionu njenog sna. Prepoznala ga je kao Džona, svog sina, ali on joj se čini uljezom u taj rajski Malpais gde je provodila svoj soma-praznik s Popeom. On se ljuti što se njoj Pope sviđa, drmusa je zato što je Pope s njom u krevetu - kao da je to nešto loše, kao da sav civilizovani svet ne radi to isto. "Svako pripada..." Glas joj je odjednom zamre u gotovo nečujnom isprekidanom krkljanju: usta joj se otvoriše: ona učini očajnički napor da napuni pluća vazduhom. No izgledalo je kao da je zaboravila da diše. Pokušala da uzvikne - ali ne ču se ništa, jedino je užas u razrogačenim očima otkrivao njenu patnju. Ruke joj poleteše ka grlu, zagrebaše prazni vazduh - vazduh koji ona više nije mogla uzdisati, vazduh koji, za nju, beše prestao da postoji.
     Divljak je bio na nogama, nagnut nad njom. "Šta ti je, Linda? Šta ti je?" Njegov glas je preklinjao, on kao da je molio za umirenje.
     Pogled koji ona upravi na njega bio je pun neizrecivog užasa - užasa i, kako mu se učini, prekora. Ona pokuša da se uspravi u krevetu, ali ne uspe i pade natrag na jastuke. Lice joj je bilo stravično izobličeno, usne modre.
     Divljak se okrete i potrča ka drugom kraju sobe.
     "Brzo! brzo!" povika on. "Brzo!"
     Stojeći u krugu dece koja su se igrala skrivalice sa patent-zatvaračem, glavna bolničarka se okrete. Prvo, trenutačno zaprepašćenje, gotovo istog sekunda ustupi mesto negodovanju. "Ne vičite! Vidite da su tu deca", reče ona, namrštivši se. "Pokvarićete dejstvo obrade... Ma, šta to radite?" On se beše probio kroz obruč dece. "Pazite!"
     Jedno dete je drečalo.
     "Brzo, brzo!" On je ščepa za rukav, povuče za sobom. "Brzo. Nešto se desilo. Ubio sam je."
     Kad su stigli do dna sobe, Linda je već bila mrtva.
     Divljak je za trenutak stajao bez reči, skamenjen, zatim pade na kolena pored kreveta i, pokrivši lice rukama, neuzdržano zajeca.

     Bolničarka je stajala neodlučno, pogledajući čas klečeću priliku (kakvo skandalozno ponašanje) čas (jadna deca) blizance koji su, prekinuvši traženje patent-zatvarača, buljili, zabezeknuti, s drugog kraja sobe, buljili svim svojim očima i nozdrvama u nepriličnu scenu koja se odigravala kraj kreveta broj 20. Da mu se obrati? Da ga opomene na pristojnost? Da ga podseti gde se nalazi? Kakve fatalne posledice ovakvo njegovo ponašenje može da ima po obradu ovih sirotih nevinašaca! Tako narušiti dejstvo obrade, privikavanja na smrt, ovom odvratnom drekom - kao da je smrt nešto strašno, kao da je ičiji život toliko važan! A deci bi to moglo da ulije krajnje opasne predstave o smrti, moglo bi dovesti do potpunog negativnog, antisocijalnog reagovanja.
     Ona koraknu napred, dotače ga po ramenu. "Znate li vi za red?" reče tihim, ljutitim glasom. Ali uto se osvrnu i vide da je šest blizanaca već bilo na nogama i približavalo im se. Krug se raspadao. Još jedan trenutak i... Ne, rizik je bio i suviše veliki, postojala je opasnost da cela grupa zaostane u obradi za šest ili sedam meseci. Ona pohita natrag svojim ugroženim pitomcima.
     "Ko hoće čokolad-štanglice?" upita ona glasno i veselo.
     "Ja!" povika u horu cela grupa Bokanovski. Krevet br. 20 bio je potpuno zaboravljen.
     "Oh, bože, bože, bože..." ponavljao je Divljak u sebi. U haosu bola i kajanja koji mu je ispunjavao glavu, to je bila jedina artikulisana reč. "Bože!" prošaputao je on naglas. "Bože..."
     "Šta priča ovaj?" reče neki glas iz neposreden blizine, jasan i oštar kroz izvijanje superdžuboksa.
     Divljak se naglo trže i, skinuvši ruke s lica, osvrnu se. Pet sivomaslinastih blizanaca, svaki sa ostatkom duge štanglice u desnoj ruci, potpuno jednakih lica različito umrljanih rastopljenom čokoladom, stajalo je poređano i prćonoso zveralo u njega.
     Susrevši njegov pogled, svi se istovremeno osmehnuše. Jedan od njih pokaza na Lindu ostatkom svoje štanglice.
     "Je li mrtva?" upita on.
     Divljak ih je, za trenutak, posmatrao bez reči. Onda se bez reči diže, bez reči polako ode do vrata.
     "Je li mrtva?" upita neumorno radoznali blizanac, kaskajući pored njega.
     Divljak ga pogleda i, još uvek ćuteći, odgurnu u stranu. Blizanac pade na pod i smesta zaurla. Divljak se i ne okrete.