15.

     Pomoćno osoblje u Umiralištu za samrtnike u Park Lejnu sastojalo se od sto šezdeset dve Delta, podeljene u dve grupe Bokanovski: jednu od osamdeset četiri riđokose bliznakinje i drugu od sedamdeset šest crnomanjastih dolikocefalnih blizanaca. U šest, po završetku radnog vremena, ove dve grupe su se okupljale u predvorju bolnice; tu im je zamenik podekonoma izdavao sledovanje some.
     Izlazeći iz lifta, Divljak se nađe usred njih. Ali njegove misli su bile na drugom mestu - sa smrću, s njegovim bolom, i njegovim kajanjem; mehanički, nesvestan šta čini, on se poče probijati kroz gomilu.
     "Ne guraj se! Kud si navalio?"
     Iz mnoštva pojedinačnih grla čula su se samo dva glasa: jedan pištav, drugi roktav. Bezbroj puta ponovljena, kao u nizu ogledala, dva lica - jedno: ćosav i pegav pun mesec sa narančastim oreolom, drugo: mršava pticolika maska obrasla strnjikom dvodnevne brade - počeše se ljutito okretati prema njemu. Njigove reči i oštri udarci njihovih laktova po rebrima prodreše kroz njegovu obamrlost. On ponovo postade svestan spoljne stvarnosti, pogleda naokolo, poznade ono što je video - poznade, sa užasnom i gađenjem - uz osećaj da propada u prazninu, delirijum svojih dana i noći koji se stalno ponavljao, košmar istovetnosti rulje u kojoj se niko ne može razlikovati i koja je sve plavila. Blizanci, bliznaci... Blizanci su vrveli kao crvi po tajanstvu smrti, Lindine smrti, kaljajući se. Novi crvi, ali veći, potpuno odrasli, oni su, evo, vrveli po njegovom bolu, po njegovom kajanju. On se zaustavi i, užasnuta i zgranuta pogleda, zagleda se u sivomaslinastu gomilu oko sebe, gomilu u kojoj je stajao nadvišavajući je za čitavu glavu. "Koliko je ovde prekrasnih stvorenja!" Reči pesme su mu se rugale. "Kako je divan ljudski rod! O vrli novi svete..."
     "Izdavanje some počinje!" povika jedan glas. "U red, molim. Požurite!"
     Dva poslužitelja behu iznela sto i stolicu u predvorje. Glas je pripadao jednom kočopernom mladom Alfi, koji beše ušao noseći crnu metalnu kasetu. Mrmor zadovoljstva prođe kroz gomilu blizanaca. Oni potpuno zaboraviše Divljaka. Pažnja im je sad bila usredsređena na crnu kasetu koju je mladić u međuvremenu stavio na sto i upravo je otključavao. Zatim podiže poklopac.
     "Oo-oh!" istovremeno izustiše svih sto šezdeset i dvoje, kao da posmatraju vatromet.
     Mladić izvadi pregršt kutijica s polulama. "Počinjemo", reče on glasom koji nije trpeo prigovora. "Jedan po jedan, i bez guranja."
     Jedan po jedan, i bez guranja, blizanci kretoše prema stolu. Prvo dva muškarca, zatim jedna devojka, zatim još jedan muškarac, zatim još tri devojke, zatim...
     Divljak je i dalje stajao i gledao. "O vrli novi svete, o vrli novi svete..." Reči koje su mu se odmotavale u glavi kao da su promenile melodiju. Rugale su mu se u njegovom jadu i kajanju, rugale mu se, i to kakvim užasnim tonom ciničkog podsmeha! Pakleno se cerekajući, one su neprestano podvlačile zlu rugobu, odurnu niskost košmara. Zatim najednom zatrubiše poziv na oružje. "O vrli novi svete!" Miranda je objavljivala mogućnost lepote, mogućnost da se čak i more pretvori u nešto plemenito i lepo. "O vrli novi svete!" To je bio izazov, zapovest.
     "Bez guranja!" ljutito povika zamenik podekonoma, i zalupi poklopac kasete. "Prekinuću izdavanje ako ne bude reda."
     Delte zagunđaše, malo se uskomešaše, i umiriše se. Pretnja je delovala. Biti lišen some - kakva zastrašujuća pomisao!
     "E, sad je već bolje", reče mladić i ponovo otvori svoju kasetu.
     Linda je bila rob, Linda je umrla, trebalo bi makar da ostali žive u slobodi, svet treba činiti lepim. To je naknada, to je obaveza.
     I Divljaku najednom jasno sinu šta treba da uradi, kao da se raskrilio prozorski kapak, kao da su se razmakle zavese.
     "Može", reče zamenik podekonoma.
     Iskorači još jedna sivomaslinasta devojka.
     "Stoj!" povika Divljak jasno i zvonko. "Stoj!"
     On se progura do stola; Delte su ga zaprepašćeno posmatrale.
     "Forde!" jedva izusti zamenik podekonoma. "Pa to je Divljak."
     On se prestravi.
     "Slušajte, molim vas", uzviknu Divljak. "Podarite mi vaš sluh" Julije Cezar. Nikad pre toga nije govorio pred svetom, bilo mu je teško da izrazi šta je hteo. "Ne uzimajte ovu grozotu. To je otrov, to je otrov."
     "Gospodine Divljače, molim vas", reče zamenik podekonoma uz pomirljiv smešak, "budite dobri i pustite me da..."
     "Otrov za telo i dušu."
     "Tako je, samo budite ipak dobri i dopustite mi da nastavim izdavanje. Bićete tako ljubazni." Nežno, oprezno, kao da miluje notorno zlu životinju, on potapša Divljaka po ruci... "Samo da ja..."
     "Nikad!" uzviknu Divljak.
     "Čujte, to ipak..."
     "Bacite sve to, sav taj otrov."
     Reči "Bacite sve to" prodreše kroz slojeve neshvatanja, do same srži svesti okupljenih Delta. Iz gomile se začu gnevno mrmljanje.
     "Dolazim da vam donesem slobodu", reče Divljak, ponovo se okrenuvši blizancima. "Dolazim da..."
     Zamenik podekonoma nije čuo ništa više; beše se iskrao iz predvorja i tražio jedan broj u telefonskom imeniku.

     "Nije u svom stanu", zaključi Bernard. "Nije u mom, nije ni u tvom. Nije u Afroditeumu, nije ni u Centru, ni u Višoj tehnološkoj. Kuda li se to izgubio?"
     Helmholc sleže ramenima. Njih dvojica su se vratili s posla očekujući da zateknu Divljaka na jednom od njihova dva uobičajena sastajališta, a od njega ne beše ni traga ni glasa. To im je ometalo planove, pošto su imali nameru da skoknu da Bijarica u Helmholcovom sportikoperu četvorosedu. Ako se uskoro ne pojavi, zakasniće na večeru.
     "Da mu damo još pet minuta", reče Helmholc, "pa ako se dotle ne pojavi..."
     Prekide ga telefon. On podiže slušalicu. "Halo. Da, ja sam." Zatim, posle dugog slušanja, opsova, "Ford te zgazio! Evo me odmah."
     "Šta se desilo?" upita Bernard.
     "Javio mi se jedan poznanik iz bolnice u Park Lejnu", reče Helmholc. "Kod njih je Divljak. Izgleda da je poludeo. U svakom slučaju, hitno je. Hoćeš li sa mnom?"
     Oni zajedno pohitaše hodnikom do lifta.

     "Pa zar vi volite da budete robovi?" govorio je Divljak kad oni uđoše. Lice mu se bilo zarumenelo, oči sijale od strasti i negodovanja. "Zar volite da budete bebe? Da, da, bebe. Koje brbljaju i povraćaju", Kako vam drago. dodade on; bes zbog njigove životinjske gluposti gonio ga je da baca uvrede u lica onih koje je došao da spase. Uvrede su se odbijale od debelog oklopa gluposti koji ih je štito; gledali su ga bezizrazno, s tupom i mrgodnom ozlojeđenošću u očima. "Jeste, povraćaju!" povika on. Bol i kajanje, saučešće i osećanje dužnosti - sve je to sad bilo zaboravljeno i, tako reći, rasplinuto u žestokoj sveobuhvatnoj mržnji prema ovim čudovištima nižim od ljudi. "Zar ne želite da budete slobodni, da budete ljudi? Zar vam nije jasno ni to šta znači čoveštvo i sloboda?" Bes mu je davao rečitost, reči su tekle lako, kuljale. "Zar vam nije jasno?" povika on, ali ne dobi odgovor na svoja pitanja. "Ako je tako, u redu", nastavi on mrsko. "Pokazaću vam; nametnuću vam slobodu, hteli vi to ili ne." I otvorivši prozor koji je gledao na unutrašnje dvorište Umirališta, on poče u pregrštima da izbacuje kutijice s tabletama some.

     Sivomaslinasta gomila za trenutak ostade nema, skamenjena od zaprepašćenja i užasa, posmatrajući ovaj prizor svetogrđa.
     "Pa on je lud", prošapta Bernard, posmatrajući scenu široko razrogačenim očima. "Ubiće ga. Ubi..." Iz gomile se odjednom razleže strahoviti urlik; zatalasana masovnim kretanjem, ona preteći srnu na Divljaka. "Neka mu je Ford na pomoći!" reče Bernard i skrenu pogled.
     "Pomozi sam sebi pa će ti i Ford pomoći." Sa smehom, sa smehom istinskog likovanja, Helmholc Votson se probi kroz gomilu. "Slobodni, slobodni!" vikao je Divljak i jednom rukom nastavio da izbacuje somu kroz prozor, dok je drugom rukom udarao po istovetnim licima svojih napadača. "Slobodni!" Odjednom pored njega iskrsnu Helmholc - "Stari dobri Helmholc!" - koji je takođe udarao - "Najzad ljudi!" - a u međuvremenu takođe izbacivao pune pregršti otrova kroz otvoren prozor. "Jeste, ljudi!" I više ne ostade nimalo otrova. On podiže metalnu kasetu i pokaza im njenu crnu prazninu. "Slobodni ste!"
     Urlajući, Delte navališe sa udvostručenim besom.
     Oklevajući na ivici bitke, Bernard reče: "Gotovi su", i, podstaknut iznenadnim impulsom, potrča da im pomogne, zatim se predomisli i stade, zatim, postiđen, ponovo koraknu napred, onda se ponovo predomisli, i stajao je u agoniji poniženja i neodlučnosti - misleći da će ona dvojica poginuti ako im ne pomogne, a da će poginuti on sam ako im priskoči u pomoć - kad (Fordu neka je hvala), buljavi i svinjoliki u gasmaskama, utrčaše policajci.
     Bernard im polete u susret. On zamaha rukama; to je predstavljalo akciju, radio je nešto. On nekoliko puta povika "U pomoć!" sve glasnije i glasnije, da bi sebi stvorio iluziju da je od koristi. "U pomoć! U pomoć! U POMOĆ!"
     Policajci ga odgurnuše s puta i nastaviše svoj posao. Tri policajca koja su na leđima nosila aparate za raspršivanje počeše da ispumpavaju guste oblake some. Druga dvojica se zabaviše oko aparata za sintetičku muziku. Noseći pištolje za vodu napunjene jakim uspavljujućim sredstvima, četiri druga policajca su se probijala kroz gomilu i sad su metodično obarala, mlaz po mlaz, najraspaljenije borce.
     "Brzo, brzo!" dreknu Bernard. "Ubiće ih ako ne požurite. Ubiće... Jaoj!" Iznerviran njegovim torokanjem, jedan policajac ga zali mlazom iz svog pištolja. Sekund ili dva, Bernard se nesigurno klatio na nogama koje kao da su odjednom izgubile kosti, sve žile, sve mišiće, kao da su postale pihtije i, najzad, čak ni pihtije - voda, on se skljoka na pod kao prazna vreća.
     Odjednom iz aparata za sintetičku muziku progovori neki glas. Glas Razuma, glas Dobrog Raspoloženja. U aparatu se odvijala zvučna traka sa Govorom broj 2 protiv uzbune (srednje jačine). Iz dna nepostojeće duše, glas reče: "Prijatelji, prijatelji!" tako dirljivo, s prizvukom tako beskrajno blagog prekora da se, iza gasmaski, čak i oči policajaca za trenutak zamagliše od suza; "Čemu sve ovo? Zašto niste svi srećni i dobri, svi zajedno? Srećni i dobri", ponovi glas. "Mirni, mirni." Glas zadrhta, spusti se do šapata, i za trenutak zamuknu. "Ja toliko želim da budete srećni", čežnjivo i predano poče on. "Toliko želim da budete dobri. Molim vas, molim vas budite dobri i..."
     Dva minuta kasnije, glas i isparenja some behu već postigli svoje. Suznih očiju, Delte su se grlile i ljubile - po pola tuceta blizanaca u sveopštem grljenju. Čak su i Helmholc i Divljak bili na ivici suza. Iz ekonomata je donesena nova zaliha kutijica s pilulama; užurbano se obavi nova raspodela i, uz zvuke blagoslova punog ljubavi koje je glas rasipao u mekom baritonu, blizanci se rasturiše, slineći kao da će im prepući srce. "Zbogom, moji dragi, dragi prijatelji, Ford neka vas čuva! Zbogom, moji dragi, dragi prijatelji, Ford neka vas čuva. Zbogom, moji dragi, dragi..."
     Kad se i poslednja Delta izgubi, policajac isključi aparat.
     Anđeoski glas umuče.
     "Hoćete li da pođete mirno?" upita policajac vodnik, "ili ćemo biti primorani da vas uspavamo?" On preteći podiže svoj pištolj za vodu.
     "Poći ćemo mirno, ništa se vi ne brinite", odgovori Divljak, naizmenično tapkajući maramicom posekotinu na usni, ogrebotinu na vratu i ujed na levoj ruci.
     Ne skidajući maramicu s raskrvavljenog nosa, Helmholc potvrdno klimnu glavom.
     Došavši sebi i ponovo na nogama, Bernard izabra taj trenutak da pođe vratima što je neprimetnije mogao.
     "Ehej, vi tamo!" povika vodnik, a jedan policajac sa svinjskom maskom pohita preko predvorja i položi ruku na mladićevo rame.
     Bernard se okrete sa izrazom negodovanja i nevinosti. Bekstvo? To mu ni na pamet nije palo. "Mada", reče on vodniku, "ne ide mi u glavu zašto mene treba da vodite."
     "Vi ste prijatelj uhapšenih, je li tako?"
     "Pa ovaj..." reče Bernard i zastade oklevajući. Ne, to ipak nije mogao poreći. "Zašto ne bih bio?" upita on.
     "E, onda hajdete", reče vodnik, i pođe ispred njih prema vratima, i policijskim kolima koja su čekala napolju.