16.

     Soba u koju ih uvedoše bila je Upravljačev radni kabinet.
     "Njegovo Fordstvo će stići za koji trenutak." Gama-batler ih prepusti samima sebi.
     Helmholc se glasno nasmeja.
     "Kao da nas je pozvao na rastvor kafeina a ne na saslušanje", reče on i spusti se u najluksuzniju pneumatičnu fotelju koju je našao. "Glavu gore, Bernarde", dodade on, spazivši pozelenelo i snuždeno lice svoga prijatelja. Ali Bernard se nije dao razveseliti; ne odgovorivši, čak i ne pogledavši Helmholca, on se odmače i sede u najneudobniju fotelju u sobi, koju beše pažljivo izabrao neodređeno se nadajući da će time nekako ublažiti gnev viših sila.
     Divljak je za to vreme nemirno lutao po sobi, razgledajući s neodređenom i površnom radoznalošću knjige na policama, rolne zvučnih traka i kalemova traka za mašinu za čitanje, smeštene u numerisane pregrade. Na stolu kod prozora ležala je debela knjiga ukoričena u meki crni surogat kože, u koju su bila utisnuta zlatna velika slova T. On je podiže i otvori. GOSPOD FORD: MOJ ŽIVOT I DELO. Knjiga je bila štampana u Detroitu, u izdanju Društva za širenje Fordove nauke. On poče dokono da lista strane, čitajući ovde jedan pasus, tamo jednu rečenicu; i upravo je došao do zaključka da ga knjiga ne zanima, kad se vrata otvoriše i Svetski upravljač za Zapadnu Evropu odsečnim korakom uđe u sobu.
     Mustafa Mond se rukova sa svom trojicom, ali se obrati Divljaku. "Znači, gospodine Divljak, naša civilizacija vam se ne dopada baš previše", reče on.
     Divljak ga pogleda. On se beše spremio da laže, da bude ohol, da ostane mrgodan i nem; no umiren dobrim raspoloženjem i inteligencijom Upravljačeva lica, on reši da kaže istinu, pravo u lice. "Ne." I odmahnu glavom.

     Bernard se trže, a na licu mu se pojavi užasnut izraz. Šta će pomisliti Upravljač? Biti obeležen kao prijatelj čoveka koji kaže da mu se civilizacija ne dopada - koji to kaže otvoreno, i to baš Upravljaču - pa to je stravično. "Džone, šta ti to govoriš", poče on. Jedan pogled Mustafe Monda natera ga u ponizno ćutanje.
     "Razume se", nastavi Divljak priznajući, "ima i vrlo lepih stvari. Na primer, sva ova muzika u vazduhu..."
     "Instrumenata hiljadu bi ponekad zazvučalo mi oko ušiju, a nekad opet glasovi." Bura, III, 2.
     Divljakovo lice se ozari od iznenadnog zadovoljstva. "Jeste li ga i vi čitali?" upita on. "Mislio sam da ovde u Engleskoj niko ne zna za njegove knjige."
     "Gotovo niko. Ja sam jedan od šačice ljudi koji znaju. Naime, one su zabranjene. Ali pošto ja ovde pravim zakon, ja ga isto tako mogu i kršiti. Nekažnjeno, gospodine Marks", dodade on okrenuvši se Brenardu. "Što za vas, nažalost, ne važi."
     Bernard utonu u još beznadežniji jad.
     "Ali zašto su zabranjene?" upita Divljak. Uzbuđen što se upoznao sa čovekom koji je čitao Šekspira, on za trenutak beše zaboravio sve ostalo.
     Upravljač sleže ramenima. "Zato što su stare, to je glavni razlog. Stare stvari nam ovde nisu potrebne."
     "Čak i kad su lepe?"
     "Onda naročito. Lepota privlači, a mi nećemo da ljude privlače stare stvari. Mi hoćemo da vole nove."
     "Ali te nove su tako glupe i odvratne. One predstave, na primer, gde se vide samo helikopteri kako lete i gde se oseća kad se dvoje ljube." On napravi grimasu. "Jarci i majmuni!" Jedino je u Otelovim rečima nalazio pravi izraz za svoj prezir i mržnju.
     "Baš fine životinje, pitome", promrmlja Upravljač kao uzgredni komentar.
     "Zašto im umesto toga ne date da vide Otela?"
     "Pa, rekao sam vam, to je stara stvar. Pored toga, ne bi ga ni shvatili."
     Da, to je bilo tačno. On se seti kako se Helmholc smejao Romeu i Đulijeti. "Pa dobro", reče on posle kratke pauze, "onda nešto novo što bi ličilo na Otela, a što bi oni mogli da shvate."
     "To je ono što svi hoćemo da napišemo", reče Helmholc, prekidajući dugo ćutanje.
     "I što nikad nećete napisati", reče Upravljač. "Jer ako bi to zaista ličilo na Otela, niko ga ne bi shvatio, ma koliko bilo novo. A ako bi bilo novo, ne bi moglo ličiti na Otela."
     "Zašto?"
     "Da, stvarno, zašto?" ponovi Helmholc. On je takođe zaboravljao na neprijatnu stvarnost situacije. Zelen od strepnje i straha, samo se Bernard nje prisećao; ostali su ga ignorisali.
     "Zašto?"
     "Zato što naš svet nije isti kao Otelov. Nema limuzina bez čelika - i nema tragedija bez društvene nestabilnosti.
     A svet je sada stabilan. Narod je srećan; imaju sve što žele, a što nemaju, neće ni poželeti. Imućni su; bezbedni su; nikad ne boluju; ne boje se smrti; žive u blaženom neznanju o strasti i starosti, ne vise im o vratu ni majke ni očevi; nemaju ni žena, ni dece, ni ljubavnika, dakle nikog prema kome bi galiji jake emocije; tako su obrađeni da praktično i ne mogu a da se ne ponašaju onako kako i treba da se ponašaju. A ako nešto zaškripi, tu je uvek soma. Koju vi bacate kroz prozor, gospodine Divljače, u ime slobode. Slobode!" On se nasmeja: "Tražite da Delte znaju šta je sloboda! A sad biste još hteli da shvate i Otela! Molim vas!"
     Divljak je neko vreme ćutao. "Pa ipak", nastavi on tvrdoglavo. "Otelo je dobar. Otelo je bolji od onih kinotaktiloskopa."
     "Sigurno", složi se Upravljač. "Ali to je cena kojom plaćamo stabilnost. Mora se birati: ili sreća, ili ono što se zvalo velika umetnost. Mi smo žrtvovali veliku umetnost. Umesto nje imamo taktile i orgulje za miris."
     "Ali oni nemaju nikakvog smisla."
     "Imaju svoj sopstveni smisao; oni predstavljaju prijatna osećanja za publiku."
     "Ali oni su... oni su priča lude."
     Upravljač se nasmeja. "Niste baš učtivi prema svom prijatelju, gospodinu Votsonu. Jednom od naših najistaknutijih inženjera emocionalne tehnologije..."
     "Ne, on je u pravu", mračno reče Helmholc. "To i jeste bezumlje. Pisati kad nema šta da se kaže..."
     "Tačno! Ali za tako šta potrebna je izvanredna inventivnost. Vi pravite limuzine od apsolutno minimalne količine čelika - umetnička dela praktično ni od čega sem od golih čulnih osećaja."
     Divljak zatrese glavom. "To mi zvuči prosto jezivo."
     "Razume se. Prava sreća uvek izgleda prilično mršava stvar u poređenju s natkompenzacijama za bedu. U stanju zadovoljstva nema ničeg od onog sjaja koga ima u muškoj borbi protiv nesreće, nimalo slikovitosti koje ima u rvanju sa iskušenjima, ni konačnom padu prouzrokovanom strašću ili sumnjom. Sreća nikad nije veličanstvena."
     "Verovatno i nije", reče Divljak posle kratke pauze. "Ali mora li baš doći do gadosti kao što su oni blizanci?" On pređe dlanom preko očiju kao da želi da izbriše zapamćenu sliku onih dugih nizova istovetnih kepeca za montažnim stolovima, onih stada blizanaca u redu pred ulazom u brentfordsku stanicu jednošinske železnice, onih ljudskih crva koji su vrveli oko Lindine samrtničke postelje, onog beskrajno ponovljenog istog lica u svih njegovih napadača u bolnici. On pogleda zavoj na svojoj levoj ruci i uzdrhta. "Jezivo!"
     "Da, ali korisno! Vidim da ne volite naše grupe Bokanovski, ali ja vas uveravam da su one temelj na kome počiva cela zgrada. One su žiroskop koji stabilizuje raketni avion države na njegovom neumitnom putu." Duboki glas je uzbudljivo podrhtavao, ruka koja je gestikulirala nemo je izražavala svu veličinu i snagu nezadržive mašine. Besedništvo Mustafe Monda bilo je maltene na visini sintetičkog.
     "Nije mi jasno", reče Divljak, "šta će vam one uopšte - pošto iz tih vaših boca možete da dobijete što god hoćete. Kad ste već kod toga, zašto ne učinite da svako postane Alfa-dvostruko plus?"
     Mustafa Mond se nasmeja. "Zato što ne želimo da budemo zaklani", odgovori on. "Mi verujemo u sreću i stabilnost. Društvo koje bi se sastajalo od samih Alfa ne bi moglo a da ne bude nestablino i nesrećno. Zamislite fabriku u kojoj bi radile samo Alfe - naime posebne jedinke, dobrog nasleđa, bez socijalne kohezije, i obrađene tako da su sposobne (u granicama mogućnosti) da slobodno odabiraju i preuzimaju odgovornost. Samo zamislite!" ponovi on.
     Divljak pokuša da zamisli, ali bez mnogo uspeha.
     "To bi bio apsurd! Čovek izručen i obrađen kao Alfa poludeo bi ako bi morao da obavlja posao Epsilon-poluimbecila - poludeo, ili polomio sve oko sebe. Alfe se mogu potpuno socijalizovati - ali samo pod uslovom da im se da posao predviđen za Alfe. Epsilonske žrtve može da podnese samo Epsilon, prosto zato što to za njega i nisu žrtve, nego linija najmanjeg otpora. Proces obrade predstavlja polaganje šina po kojima on ima da se kreće. On tu ne može ništa - on je sudbinski predodređen. Čak i kad ga izruče, on ostaje u boci - nevidljivoj boci infantilnih i embrionalnih fiksacija. Razume se, svako od nas", zamišljeno produži Uprvaljač, "odživi svoj život u boci. Doduše, ako smo kojim slučajem Alfe, naše boce su, relativno govoreći, ogromne. Žestoko bismo patili ako bi nam se taj prostor stesnio. U boce nižih kasta ne može se naliti surogat šampanjca za više kaste. To je teoretski očigledno, a isprobano je i u praksi. Rezultat kiparskog eksperimenta bio je u tom pogledu ubedljiv."
     "A kakav je bio taj eksperiment", upita Divljak.
     Mustafa Mond se osmehnu. "Pa, to bi se sasvim lepo moglo nazvati eksperiment ponovnog flaširanja. Počelo je 473. godine F. E. Po naredbi Upravljača, s Kipra je iseljeno celokupno stanovništvo, posle čega je obavljena rekolonizacija. U tu svrhu poslali su specijalno pripremljenu seriju od dvadeset dve hiljade Alfa. Data im je sva poljoprivredna i industrijska oprema i prepušteno im je da sami sobom upravljaju. Rezultat se potpuno poklopio s teorijskim predviđanjima. Zemlju su loše obrađivali, organizovali su štrajkove u svim fabrikama; gazili su zakone; nisu izvršavali naređenja; svi kojima su pali u deo poslova nižih kasta stalno su spletkarili da bi došli do posla viših, a oni opet koji su imali poslove viših kasta, bavili su se kontraspletkarenjem da bi po svaku cenu ostali na svojim mestima. Za manje od šest godina došlo je do prvoklasnog građanskog rata. Kad je izginulo devetnaest hiljada od prvoodabrane dvadeset i dve, preživeli su jednoglasno uputili peticiju Upravljaču da ponovo preuzmu upravljanje nad ostrvom. Što su ovi i uradili. I tu je bio kraj jedinom društvu u istoriji sastavljenom od samih Alfa."
     Divljak uzdahnu, duboko.
     "Idealan odnos u strukturi stanovništva", reče Mustafa Mond, "zasniva se na principu ledenog brega - osam devetina pod vodom, jedna devetina iznad."
     "A ovi pod vodom, jesu li oni srećni?"
     "Srećniji nego oni iznad. Srećniji, na primer, nego ovi vaši prijatelji." On pokaza rukom Helmholca i Bernarda.
     "I pored onog strašnog rada?"
     "Strašnog? Oni sami ne smatraju ga takvim. Naprotiv, oni ga vole. Poslovi su laki, detinjski jednostvani. Sedam i po sati lakog rada koji ne iscrpljuje, a posle toga sledovanje some, plus igre, plus neograničeno parenje, plus taktiloskop. Šta im više treba? Doduše", dodade on, "mogli bi da zahtevaju kraće radno vreme. Razume se, mi bismo im ga mogli dati. Tehnički bi bilo sasvim jednostavno svesti radno vreme svih nižih kasta na tri ili četiri sata dnevno. Samo, da li bi oni zato bili srećniji? Ne bi. Pokušalo se i to, pre nešto više od jednog i po veka. Za celu Irsku je određeno četvoročasovno radno vreme. A rezultat? Neredi i povećana potrošnja some; toliko. Ta dodatna tri i po sata slobodnog vremena toliko su bila daleko od toga da budu izvor streće i zadovoljstva, da su ljudi uzimali soma-odmor od njih. Biro za pronalaske prepu je planova za tehnološke postupke kojima se štedi u vremenu. Ima ih na hiljade." Mustafa Mond načini jedan širok pokret rukom. "A zašto ih mi ne sprovodimo? Za dobro radnika. Natovariti im suviše slobodnog vremena bila bi čista svirepost. Isto je i u poljoprivredi. Mi bismo mogli da sintetički proizvodimo sve namirnice, do poslednje mrve. Ali mi to ne radimo. Više volimo da trećinu stanovništva držimo u poljoprivredi. Za njihovo dobro - zato što na taj način proizvodnja namirnica traje duže nego fabričkim putem. Uz to, moramo da vodimo računa i o svojoj stabilnosti. Ne želimo da menjamo stvari. Svaka promena ugrožava stabilnost. To je još jedan razlog zašto tako škrto primenjujemo nove pronalaske. Svako otkriće u čistoj nauci je potencijalno subverzivno; čak se i nauka ponekad mora posmatrati kao eventualni neprijatelj. Da, čak i nauka."
     Nauka? Divljak nabra obrve. Reč mu je bila poznata. Ali šta je tačno značila, to nije znao. Šekspir i starci iz puebla nisu nikad pominjali nauku, a od Linde je čuo samo blede nagoveštaje: nauka je nešto pomoću čega se prave helikopteri, zbog čega se treba smejati ritualnoj igri za kukuruz, što sprečava bore i ispadanje zuba. On napreže sve svoje snage da bi shvatio smisao Uprvaljačevih reči.
     "Da", govorio je Mustafa Mond, "to je još jedna stavka koja ulazi u cenu koštanja sreće. Nije samo umetnost nespojiva sa srećom nego i nauka. Nauka je opasna. Moramo je držati na jakom lancu, s dobrom brnjicom."
     "Šta?" zaprepasti se Helmholc. "Ali mi uvek govorimo da je nauka sve. To je uobičajena hipnopedijska fraza."
     "Tri puta nedeljno između trinaeste i sedamnaeste godine", ubaci Bernard.
     "I sva ova naučna propaganda koju obavljamo u Višoj školi..."
     "Da, ali o kakvoj je nauci reč?" sarkastično upita Mustafa Mond. "Vi nemate naučnog obrazovanja, dakle ne umete da to ocenite. Ja sam u svoje vreme bio dosta dobar fizičar. Preterano dobar - taman toliko dobar da shvatim da je sva naša nauka samo jedan 'Narodni kuvar', sa ortodoksnom teorijom kuvanja koju niko ne sme da dovodi u pitanje, i spiskom recepata kome se ništa ne sme dodavati bez odobrenja glavnog kuvara. Sad sam ja glavni kuvar. Ali u mladosti sam bio radoznali parakuvar. Bio sam počeo da kuvam na svoj način. Neortodoksno, ilegalno. U stvari, da se bavim pravom naukom." On ućuta.
     "I šta se desilo?" upita Helmholc Votson.
     Upravljač uzdahnu. "Zamalo ono što će se desiti vama dvojici. Za dlaku me nisu poslali na neko ostrvo."
     Galvanizovan ovim rečima, Bernard se dade u burnu i nedoličnu aktivnost. "Mene na ostrvo?" On skoči na noge, zatrča se preko sobe i stade pred Upravljača, nesuvislo mašući rukama. "Zašto mene? Ja nisam ništa uradio. Oni su. Kunem vam se da su to sve oni." Optužujući, on pokaza prstom na Helmholca i Divljaka. "Molim vas, nemojte me slati na Island. Obećavam, radiću sve što treba da radim. Pružite mi još jednu priliku. Molim vas, pružite mi još jednu priliku." Onda potekoše suze. "Kad vam kažem, oni su krivi", zajeca on. "Nemojte na Island. Molim vas, Vaše Fordstvo, molim vas..." I u krajnjem poniženju on se baci na kolena pred Upravljačem. Mustafa Mond pokuša da ga podigne; ali Bernard je bio uporan i u svom unižavanju; bujica reči je nezadrživo navirala. Na kraju je Upravljač morao da pozvoni svom četvrtom sekretaru.
     "Dovedite tri čoveka", naredi on, "i odnesite gospodina Marksa u spavaću sobu. Dajte mu jednu dobru inhalaciju some, onda ga smestite u krevet i ostavite ga."
     Četvrti sekretar iziđe i vrati se s trojicom slugu blizanaca u zelenoj uniformi. Oni odvedoše Bernarda, koji je i dalje kukao i plakao.
     "Rekao bi čovek da ga vode na klanje", reče Upravljač dok su se vrata zatvarala. "Međutim, da ima i mrvu pameti shvatio bi da je njegova kazna u stvari nagrada. Biće poslan na ostrvo. Drugim rečima, na mesto gde će se upoznati s najzanimljivijim ljudima i ženama na svetu. Sa svima onima koji su, iz ovog ili onog razloga, postali previše individualisti da bi se mogli uklopiti u kolektivni život. Sa svima koji su nezadovoljni ortodoksnošću, koji imaju svoja lična, nezavisna shvatanja. Jednom reči, sa svima koji nešto znače. Ja vam, gospodine Votsone, gotovo zavidim."
     Helmholc se nasmeja. "Pa zašto onda niste i vi sami na nekom ostrvu?"
     "Zato što sam se, najzad, privoleo ovome", odgovori Upravljač. "Dali su mi da biram: da me pošalju na neko ostrvo, gde bih mogao da nastavim svoju čistu nauku, ili da me uzmu u Savet upravljača, s perspektivom da u dogledno vreme postanem i sam Upravljač. Ja sam izabrao ovo, a odbacio nauku." Posle kraće pauze, on dodade: "Ponekad zažalim za naukom. Sreća je nezgodan gospodar - naročito tuđa sreća. Mnogo nezgodniji nego istina, sem ako čovek nije tako obrađen da je prima bez pogovora." On uzdahnu, ponovo ućuta, zatim nastavi odsečnijim tonom. "Pa, sad, služba je služba. Ne može se uvek ono što bi čovek hteo. Mene zanima istina, privlači me nauka. Ali istina je pretnja, nauka je javna opasnost. Isto je onoliko opasna koliko nam je bila korisna. Dala nam je najstabilniju ravnotežu u istoriji. U poređenju s nama, Kina je bila beznadežno nesigurna; čak ni primitivni sistemi matrijarhata nisu bili stabilniji od našeg. Ponavljam, zahvaljujući nauci. Međutim, nauci se ne sme dopustiti da uništi sve ono dobro koje je učinila. Zato mi tako brižljivo ograničavamo delokrug naučnog istraživanja - zato ja, zamalo, nisam otišao na ostrvo. Mi joj dopuštamo da se bavi samo onim problemima koji su nam u datom trenutku hitni. Sve ostalo naučno istraživanje se brižljivo sprečava. Interesantno je čitati", nastavi on posle kratke pauze, "šta su ljudi u doba Gospoda Forda pisali o napretku nauke. Njima se, izgleda, činilo da se taj proces može nastaviti do u beskraj, bez obzira na sve. Znanje je bilo vrhunsko božanstvo, istina najveće dobro; sve ostalo je bilo drugostepeno i potčinjeno njima. Doduše, mišljenja su već tada počela da se menjaju. I sam Ford je učinio mnogo da se naglasak pomeri sa istine i lepote na udobnost i sreću. To je zahtevala masovna proizvodnja. Industrija se razvija normalno u uslovima opšte sreće, a ne istine i lepote. I, razume se, kad god bi mase osvojile političku vlast, sreća je postajala važnija od istine i lepote. No ipak, uprkos svemu ovome, naučno istraživanje je i dalje bilo dopušteno. I dalje se govorilo o istini i lepoti kao da su to najveća zemaljska blaga. Sve do samog Devetogodišnjeg rata. E, onda su zasvirali u druge diple. Šta vredi istina, ili lepota, ili znanje, kad vam svuda naokolo eksplodiraju antraks bombe? Tada su prvi put nauci pritegnute uzde - tek tada, posle Dvetogodišnjeg rata. U to vreme ljudi su bili spremni da i svom apetitu stave uzde. Samo da bude mira. I od tada smo nastavili da pritežemo. Razume se, istini to baš nije koristilo, ali koristilo je sreći. Ništa nije besplatno. Za sreću se mora platiti. Vi, gospodine Votsone, plaćate - plaćate zato što ste, eto, previše zainteresovani za lepotu. Ja sam bio previše zainteresovan za istinu; platio sam i ja koliko je koštalo."
     "Ali vi niste otišli na ostrvo", reče Divljak, prekidajući svoje dugo ćutanje.
     Upravljač se osmehnu. "Time sam upravo i platio. Time što sam izabrao službu sreći. Tuđoj, ne mojoj. Sreća je", dodade on posle kraće pauze, "što na svetu ima toliko ostrva. Ne znam što bismo bez njih. Onda bismo sve vas, verovatno, trpali u gasne komore. Uzgred, gospodine Votsone, da li vam se sviđa tropska klima? Na primer Markiska ostrva, ili Samoa? Ili biste negde svežije?"
     Helmholc ustade sa svoje pneumatične fotelje. "Voleo bih krajnje hladnu klimu", odgovori on. "Mislim da se bolje piše ako je klima hladna. Recimo, ako bi bilo mnogo vetra i oluje..."
     Upravljač klimnu glavom u znak odobravanja. "Gospodine Votsone, vaš stav mi se dopada. Zaista mi se mnogo dopada. U onoj meri u kojoj ga zvanično ne odobrava." On se osmehnu. "Šta velite za Foklendska ostrva?"
     "Odgovara mi", reče Helmholc. "A sad, ako nemate ništa protiv, otišao bih da vidim šta je sa sirotim Bernardom."