17.

     "Umetnost, nauka - vi ste, izgleda, skupo platili svoju sreću", reče Divljak kad su ostali sami. "Je li vas stajalo još nečega?"
     "Jeste religije, naravno", odgovori Upravljač. "U svoje vreme je postojalo nešto što se zvalo bog - još pre Devetogodišnjeg rata. Ali ja se zaboravljam: vi verovatno i sami znate to za boga."
     "Pa..." Divljak zastade. Želeo je da kaže nešto o samoći, o noći, o mesi bledoj na mesečini, o provaliji, o ronjenju u senovitu tamu, o smrti. Želeo je da govori, ali reči nije bilo. Čak ni kod Šekspira.

     Upravljač beše u međuvremenu prešao na drugi kraj sobe i otključavao je veliki sef smešten u zidu između dveju polica. Teška vrata se otvoriše. Brkajući po mraku u sefu, on reče: "To je tema koja me je oduvek privlačila." On izvuče jednu debelu knjigu u crnim koricama. "Na primer, ovo sigurno niste čitali."
     Divljak je uze u ruke. Sveto pismo Starog i Novog zaveta, pročita on naglas s naslovne strane.
     "Ni ovo." On mu pruži još jednu.
     Viljem Džejmz: Vrste religioznih doživljaja.
     "Imam ih još mnogo", nastavi Mustafa Mond, ponovo sedajući. "Čitavu kolekciju starih pornografskih knjiga. Boga u sefu, a Forda na policama." Nasmejavši se, on pokaza svoju zvaničnu biblioteku - police s knjigama, pregrade pune kalemova za mašine za čitanje i zvučnih traka smotanih u kotur.
     "Ali ako znate za boga, zašto im ne kažete?" s negodovanjem upita Divljak. "Zašto im ne date te knjige o bogu?"
     "Iz istog razloga iz koga im ne dajemo Otela: stare su, govore o bogu od pre sto godina. Ne o sadašnjem bogu."
     "Ali bog se ne menja."
     "Menjaju se ljudi."
     "Kakve to veze ima?"
     "I te kako ima veze", reče Mustafa Mond. On ponovo ustade i ode do sefa. "Jednom je postojao jedan čovek po imenu Kardinal Njumen", reče on. "Kardinal", objasni on uzgred, "to je bilo nešto nalik na arhipojca."
     "'Ja, Pandolfo, kardinal lepog grada Milana'. Čitao sam o njima kod Šekspira."
     "Svakako. Elem, kao što rekoh, jednom je postojao jedan čovek po imenu Kardinal Njumen. A, evo i knjige." On je izvadi. "Kad sam već kod toga, mogao bih i ovu da izvadim. To je od jednog drugog, koji se zvao Men de Biran. To je bio filozof, ako znate šta je to."
     "To je onaj koji sanja o manjem broju stvari nego što ih ima na nebu i zemlji", Aluzija na Hamletov odgovor Horaciju (I, 5). odgovori smesta Divljak.
     "Upravo to. Sad ću vam pročitati nešto o čemu on jeste sanjao. U međuvremenu, čujte šta veli onaj stari arhipojac." On otvori knjigu na mestu obeleženom komadićem hartije i poče da čita: "Mi ne pripadamo sebi više nego što nam pripadaju stvari koje su naša svojina. Mi nismo stvorili sebe, stoga ne možemo ni biti iznad sebe. Mi nismo svoji gospodari. Mi smo božja svojina. Nije li naša sreća upravo u takvom pogledu na stvar? Je li ikakva sreća ili uteha smatrati da pripadamo samima sebi? Tako, možda, misle mladi i ljudi od uspeha. Njima se može učiniti velikom stvari to što je sve, kako oni misle, po njihovom - što ne zavise ni od koga - što ne moraju misliti ni o čemu van neposrednih potreba, što su slobodni od tegobe koju predstavlja stalna zahvalnost, stalna molitva, stalno povezivanje svojih dela s voljom drugoga. No, vremenom oni, kao i svi ljudi, dođu do zaključka da nezavisnost nije za čoveka - da je ona neprirodno stanje stvari - da neko vreme može poslužiti, ali da nas ne može bezbedno dovesti do kraja..." Mustafa Mond stade, odloži prvu knjigu, uze drugu i poče listati. "Evo, na primer, ovo", reče on i ponovo poče da čita svojim dubokim glasom: "Čovek stari, oseća u sebi ono sveobuhvatno osećanje slabosti nemira, nelagodnosti, koje dolazi od nakupljenih godina i, tako se osećajući, zamišlja da je samo bolestan, uljuljkujući svoje zebnje pomišlju da je to uznemirujuće stanje posledica nekog određenog uzroka od koga se on nada da će ozdraviti, kao od bolesti. Uzaludnih li nada! Ta bolest, to je starost, a ona i jeste strašna bolest. Kaže se da je strah od smrti i onog što dolazi posle smrti to što nagoni ljude da se okrenu veri u svojim poznijim godinama. Međutim, moje lično iskustvo dalo mi je ubeđenje da je versko osećanje, bez obzira na sav onaj strah i proizvode mašte, sklono da se razvija uporedo s našim starenjem, da se razvija zato što, u onoj meri u kojoj se strasti stišavaju, a mašta i osećajnost postaju sve manje uzbuđeni i podložni uzbuđenju, naš um biva sve manje ometen u svom radu, sve manje zamračen predstavama, željama i zabavama koje su ga nekad zanosile; tada se, kao iza oblaka, pojavljuje bog; naša duša oseća, vidi, okreće se prema izvoru sve svetlosti, okreće se prirodno i neizbežno; jer sada kad je sve ono što je svetu čula davalo život i draž počelo da otiče od nas, sad kad postojanje više nije poduprto ni utiscima spolja ni utiscima iznutra, mi osećamo potrebu da se oslonimo na nešto čega neće nestati, nešto što nas nikad neće izigrati - neku stvarnost, neku apsolutnu i večitu istinu. Da, neizbežno se okrećemo bogu; jer ovo osećanje vere je po prirodi tako čisto, tako razgaljuje dušu koja ga doživljava, da nam nadokanđuje sve ostale gubitke." Mustafa Mond zaklopi knjigu i zavali se u fotelju. "Jedna od bezbrojnih stvari na nebu i zemlji o kojima ovi filozofi nisu ni sanjali jeste upravo ovo", (on mahnu rukom), "mi, modreni svet. 'Od boga se može biti nezavistan samo dok je čovek mlad i dok mu sve napreduje; nezavisnost vas neće bezbedno dovesti do kraja.' E pa, mi sad imamo i mladost i napredak do samog kraja. Šta iz ovoga proizilazi? Očigledno to da možemo biti nezavisni od boga. 'Osećanje vere nadoknađuje nam sve gubitke.' Ali mi nemamo gubitka koje treba nadoknaditi; osećanje vere je suvišno. Zašto da tražimo zamenu za mladalačke želje, kad mladalačke želje uopšte ne slabe? Zamenu za zabave, kad u svim tim ludorijama uživamo do same smrti? Kakva nam je potreba za odmorom kad nam se i telo i duša trajno raduju aktivnosti? Za utehom, kad imamo somu? Za ma čim neprevrtljivim, kad imamo društveno uređenje?"
     "Vi, znači, mislite da bog ne postoji."
     "Ne, ja upravo mislim da on vrlo verovatno postoji."
     "Pa onda zašto..."
     Mustafa Mond ga zaustavi. "Ali on se raznim ljudima prikazuje na razne načine. U premodernim vremenima on se prikazao onako kako je opisano u knjigama. Danas..."
     "Kako se prikazuje danas?" upita Divljak.
     "Pa eto, prikazuje se svojim odsustvom, kao da ga uopšte i nema."
     "To je vaša krivica."
     "Bolje recite da je krivica do civilizacije. Bog je nespojiv s mašinama, medicinskom naukom i opštom srećom. Čovek se mora opredeljivati ili za jedno ili za drugo. Naša civilizacija se opredelila za mašine, medicinsku nauku i sreću. Zato i moram da ove knjige držim pod ključem u sefu. Za nas je njihova sadržina skaredna. Ljudi bi se sablaznili kad bi..."
     Divljak ga prekide. "Ali zar nije prirodno osećati da postoji bog?" "To je upravo tako kao kad biste pitali da li je prirodno upotrebljavati patent-zatvarač na pantalonama", sarkastično reče Upravljač. "Podsećate me na jednog od tih starih učenjaka, nekog Bredlija. On je definisao filozofiju kao iznalaženje slabih razloga za ono u šta instinktivno verujemo. Kao da se u bilo šta veruje instinktivno! Čovek veruje u ono čemu ga uče da veruje. Iznalaženje slabih razloga za ono u šta se veruje iz drugih slabih razloga - eto šta je filozofija. Ljudi veruju u boga jer su naučeni da veruju u boga."
     "Pa ipak", navaljivao je Divljak, "ipak je prirodno verovati u boga kad je čovek sam - sasvim sam, u noći, i razmišlja o smrti..."
     "Ali danas ljudi nisu nikad sami", reče Mustafa Mond. "Mi ih obrađujemo tako da ne vole samoću, a uređujemo im život tako da im je gotovo i nemoguće da budu sami."
     Divljak potišteno klimnu glavom. U Malpaisu je patio zato što je bio izključen iz zajedničkih aktvinosti puebla; u civilizovanom Londonu patio je zato što nikako nije mogao pobeći od zajedničkih aktivnosti, nikako biti miran i sam.
     "Sećate li se onoga iz Kralja Lira?" upita on najzad. "'Bogovi su pravedni, a naši prijatni gresi postaju sredstva kojima nas muče; zlo i mračno mesto kuda te je doveo koštalo ga je očiju', a Edmund odgovara - sećate se, ranjen, na umoru - 'Pravo si rekao, istina je. Točak je napravio pun krug, i evo me ovde.' Šta na to kažete? Zar ne izgleda da postoji bog koji upravlja stvarima, kažnjava, nagrađuje?"
     "Da li izgleda?" zapita Upravaljač sa svoje strane. "Danas se možete upustiti u koliko hoćete prijatnih greha s kakvom štirkinjom, nimalo ne rizikujući da vam ljubavnica vašeg sina iskopa oči. 'Točak je napravio pun krug, i evo me ovde.' Ali gde bi Edmund bio u današnje vreme? Sedeo bi u pneumatičnoj fotelji, s rukom oko devojačkog pasa, sisao žvakaću gumu na bazi polnih hormona i posmatrao taktiloskopsku predstavu. Bogovi su pravedni. Nema sumnje. Ali, u krajnjoj liniji, njigov zakonik nameću ljudi koji organizuju društvo. Proviđenje igra kako ljudi sviraju."
     "Jeste li sigurni?" upita Divljak. "Jeste li sasvim sigurni da Edmund u toj pneumatičnoj fotelji nije kažnjen isto onako strogo kao i ranjeni Edmnud koji iskrvavi do smrti? Bogovi su pravedni. Nisu li oni iskoristili njegove prijatne grehe kao sredstvo kojim će ga uniziti?"
     "Uniziti? S kakve to visine? Kao građanin koji je srećan, koji vredno radi i konzumira robu, on je savršen. Naravno, ako odaberete merila različita od naših, onda biste još i morali reći da je unižen. Samo što se čovek mora pridržavati jedne iste garniture postulata. Ne može se igrati elektromagnetski golf po pravilima centrifugalne lore."
     "Vrednost nije u proceni pojedinca samo. Vrednost je stvari i vrednost po sebi, bez obzira na procenjivača." Troil i Kresida, II, 2 (po prevodu Ž. Simića i S. Pandurovića).
     "Eh, eh", pobuni se Mustafa Mond, "niste li otišli malo predaleko?"
     "Kad biste dopustili sebi da mislite na boga, ne biste dopustili da vas prijatni gresi unize. Imali biste razlog da strpljivo podnosite stvari, da budete hrabri u svom delanju. Video sam to kod Indijanaca."
     "Svakako", reče Mustafa Mond. "Samo što mi nismo Indijanci. Civilizovan čovek nema nikakve potrebe da podnosi išta što bi bilo ozbiljno neprijatno. A što se tiče delanja - ne dao Ford da mu tako šta dođe u glavu. Celo bi se društveno uređenje uzdrmalo ako bi ljudi počeli da delaju na svoju ruku."
     "A šta ćemo sa samoodricanjem? Da imate boga, imali biste i razlog za samoodricanje."
     "Da, samo industrijska civilizacija je mogućna jedino ako nema samoodricanja. Traži se samopovlađivanje, ograničeno jedino zahtevima higijene i ekonomike. Inače dolazi do zastoja u industrijskom razvoju."
     "Imali biste razlog za nevinost!" reče Divljak, lako crveneći dok je to izgovarao.
     "Ali nevinost znači strast, nevinost znači neurasteniju. A strast i neurastenija znače nestabilnost. A nestabilnost znači kraj civilizacije. Nema trajne civilizacije bez prijatnih grehova u velikim količinama."
     "Ali bog je već razlog postojanja za sve što je plemenito, dobro i herojsko. Kad biste imali boga..."
     "Dragi moj mladi prijatelju", reče Mustafa Mond, "civilizacija nema apsolutno nikakve potrebe za plemenitošću i heroizmom. To su simptomi političke nesposobnosti. U pravilno organizovanom društvu kao što je naše, nikome se ne pruža prilika da se ponese plemenito i herojski. Da bi se ukazala takva prilika, situacija mora da bude krajnje nestabilna. Kad je rat, kad ima oprečnih mišljenja, kad se treba odupreti iskušenjima, braniti voljeno biće ili se boriti za njega - onda, očigledno, plemenitost i heroizam imaju nekog smisla. Ali u današnje vreme nema ratova. Ulažu se najveći napori da se spreči prejaka ljubav. Oprečnih mišljenja nema; svi su tako obrađeni da ne mogu a da ne rade ono što treba. A ono što treba raditi, u celini je tako prijatno, toliko je slobode dato iživljavanju prirodnih impulsa, da zaista i nema iskušenja kojima se treba odupirati. A ako se baš nekom zlom srećom i desi što neprijatno, molim: tu je uvek soma koja omogućuje da se pobegne iz stvarnosti. Uvek je tu soma koja smiruje bes, koja pomiruje s neprijateljima, koja daje strpljivost i izdržljivost. U prošlosti se tako što moglo postići samo uz ogromne napore i godine intenzivne moralne obuke. A danas - popijete dve-tri tablete od pola grama, i sve se sredi. Vrlina je sada dostupna svima. Bar polovinu morala uvek imate uz se, u bočici. Hrišćanstvo bez suza - eto šta je soma."
     "Ali suze su potrebne. Zar se ne sećate Otelovih reči? 'Ako posle svake bure dođe ovako zatišje, nek vetrovi duvaju dok ne probude i samu smrt.' U pueblu nam je jedan starac pričao jednu indijansku priču, o devojci iz Matsakija. Mladići koji su želeli da je uzmu za ženu morali su da jedno celo jutro riljaju u njenoj bašti. Izgledalo je lako; samo, bilo je muva i komaraca, čarobnih. Većina mladića prosto nije mogla da izdrži ubode i pecanje. Ali onaj koji je mogao - taj je dobio devojku za ženu."
     "Divan priča! Ali u civilizovanim zemljama", reče Upravljač, "devojke možete imati a da ne riljate za njih, a nema ni muva ni komaraca. Njih smo potamanili još odavno, pre mnogo vekova."
     Divljak klimnu glavom, namrštivši se. "Potamanili. Da, to na vas i liči. Vi uklanjate sve što je neprijatno, umesto da se naučite kako ćete ga podnositi. Je li dostojnije uma trpeti praćke i strele sudbe obesne il' se oružati protiv mora bede i otporom učiniti im kraj... Hamlet, III, 1 (prevod Sv. Stefanovića). Ali vi ne radite ni jedno ni drugo. Niti trpite niti se odupirete. Vi prosto ukidate praćke i strele. To je i suviše lako."
     On odjednom zaćuta, misleći o svojoj majci. U svojoj sobi na trideset sedmom spratu, Linda je plovila morem raspevane svetlosti i mirisnih milovanja - plivala i otplivala, van vremena, van prostora, van tamnice svojih upomena, svojih navika, svog ostarelog i naduvenog tela. A Tomi, bivši direktor Centra za inkubarotsku proizvodnju i sistematsku obradu, Tomi je i dalje bio na odmoru - na odmoru od poniženja i patnji, u svetu gde se nisu čule one reči, onaj podrugljivi smeh, gde se nije videlo ono odvratno lice osedele kose, one vlažne i mlitave ruke oko vrata, u predivnom svetu...
     "Vama bi trebalo", nastavi Divljak, "nešto što košta suza, promene radi. Ovde ništa ne košta koliko treba."
     ("Dvanaest i po miliona dolara", beše se pobunio Henri Foster kad mu je Divljak rekao to isto. "Dvanaest i po miliona dolara - toliko je koštao novi Centar. Ni centa manje.")
     "Izlažuć što je smrtno, nesigruno, svemu što sreća, smrt, opasnost sme - a sve za jednu ljusku od jajete. Hamlet, IV, 4 (prevod Sv. Stefanovića). Zar vam se ne čini da tu ima nečega?" upita on, pogledavši Mustafu Monda. "Bez ikakve veze s bogom - mada bi, razume se, bog bio razlog za tako šta. Zar vam se ne čini da ima nečeg u životu izloženom stalnoj opasnosti?"
     "Ima mnogo", odgovori Upravljač. "Nadbubrežne žlezde se moraju povremeno stimulirati."
     "Šta kažete?" upita Divljak, ne shvatajući.
     "To je jedan od uslova za savršeno zdravlje. Zato smo uveli obavezne kure SDO."
     "SDO?"
     "Surogat dubokih osećanja. U redovnim razmacima, jednom mesečno. Ceo organizam se preplavi adreninom. Potpuni fiziološki ekvivalent straha i besa. Sve lekovito dejstvo ubijanja Dezdemone i smrti od Otelove ruke, ali bez ijedne neprijatne posledice."
     "Ali ja želim neprijatne posledice."
     "Mi ne", reče Upravljač. "Mi više volimo udobnost."
     "Ali ja ne volim. Ja hoću boga, hoću poeziju, hoću pravu opasnost, hoću slobodu, hoću dobrotu. Hoću greh."
     "Vi u stvari tražite pravo", reče Mustafa Mond, "da budete nesrećan."
     "Da i ne govorimo o pravu da ostarite, poružnite i postanete impotentni; pravo da imate sifilis i rak; pravo da nemate dovoljno za jelo; pravo da imate vaške; pravo da živite u stalnom strahu od svega što se može desiti sutra; pravo da obolite od tifusa; pravo da budete mučeni svim mogućnim neizrecivim bolovima."
     Zavlada duga tišina.
     "Tražim ih sva", reče najzad Divljak.
     Mustafa Mond sleže ramenima. "Samo izvolite", reče on.