INSTITUCIONALNA HIPOKRIZIJA

Moguće je navesti mnoštvo primjera za "institucionalnu hipokriziju". Tako je, uzmimo, u jednostranačkim sustavima mobilizacijski diskurs državno-partijske birokracije proizvodio masovnu apatiju. A ona je, naravno, opet davala povod za reprodukciju mobilizacijskog diskursa, koji je bio značajna poluga birokratske vlasti. Nadopuna tome mehanizmu je da kada dođe do masovne mobilizacije odozdo, do nje nikada ne dolazi na pravom kraju, na pravi način i "pravim kanalima". "Hipokrizija" je tako jedna od značajnih poluga vlasti. Ona je toliko snažno ugrađena u sustav da je čak i njezina denuncijacija u disidentskom diskursu mehanizam za reprodukciju odnosa vladavine i podređenosti.

Disidentski diskurs

U tim sustavima disidentski diskurs na prvi pogled izgleda zaista subverzivnim s obzirom na instituciju. S druge strane, jednostranačke ga institucije uredno preuzimaju u ritualima samokritike i u povremenim čistkama. Disidentski diskurs je dakle reproduktivan, čak i kada izgleda subverzivnim. Pitanje "kada je hipokritski" zato nema smisla. Zato što je disidentski diskurs po prirodi moralističan, što prividno pobija samog sebe, on je uvijek "hipokritski". Upravo time što samog sebe pobija, ipak pripada "nepotpunosti" institucije, koju zamjenjuje i tako reproducira.

U zadnjih petnaest godina jednostranačja došlo je u Sloveniji čak do institucionalizacije disidentskog diskursa u kulturnim aparatima, dijelom čak i u školskom aparatu države, osobito putem nastave nacionalnog literarnog kanona. To je bio vjerojatno jedan od značajnih strukturnih razloga što je promjena političkog sustava u stranački parlamentarizam dovela samo do nevažnog prestrukturiranja u vladajućoj klasnoj koaliciji, ujedno značajno osnažujući njezinu vlast, uvođenjem bitno represivnijih i izrabljivačkih "kapitalističkih" ekonomskih odnosa. Politička promjena tako je osigurala strukturni kontinuitet.

Disidentski diskurs se nakon kraja jednostranačke vladavine "re-institucionalizirao" u "antikomunizam bez objekta". Freudovska interpretacija mogla bi u toj preobrazbi vidjeti uspostavu diskursa žalovanja pri gubljenju objekta i proces njegove "interiorizacije". Činjenično uzevši, i taj je diskurs na razne načine "hipokritski": uzmimo stoga što su brojni njegovi govornici i govornice nekada pripadali upravo establišmentu, koji sada unatrag demoniziraju. Zato što taj diskurs manipulira fantazijom "apsolutne moći", posjeduje snažne interpelacijske potencijale i hrani krajnja politička usmjerenja i grupacije. U mjeri u kojoj se taj novi antikomunistički diskurs stvarno nastavlja na nekadašnji disidentski, a to bi, doduše, joštrebali provjeriti, svakako bi bilo zanimljivo istražiti u kojoj je mjeri bila fantazija o "svemogućnosti Partije" važan mehanizam discipliniranja i nadziranja unutar samog jednostranačkog "establišmenta". Traumatizacija prošlosti u "antikomunizmu bez objekta" zanimljiv je simptom, koji se vjerojatno hrani iz različitih izvora: jedan od značajnih vjerojatno je panika zbog gubitka normativne instance, znači panika zbog "slobode". Ujedno je možda taj diskurs i obrana pred regresijom, koju je moguće opaziti u drugim dijelovima vladajuće klasne koalicije. Mogli bismo reći kako je vladajući dio ovdašnje ideološke pozornice prihvatio onu interpretaciju Dostojevskog koja misli da ako Boga nema, više ništa nije moguće. Torbarski, regresivni dio Kirilova iz Bjesova čita prilično doslovno i misli kako je sada sve moguće.

Fantom "totalitarizma"

"Antikomunizam bez komunizma" uopće je ona točka u kojoj se križaju najrazličitije višestruke uvjetovanosti:

U blažem i razvodnjenijem obliku antikomunizam je element u političkoj ideologiji vladajućih. Ovdje mi se čini korisnim sačuvati razlikovanje koje sam uveo u analizama suvremenog političkog i društvenog sustava u kasnim sedamdesetima i u osamdesetim godinama: razlikovanje između vladajuće ideologije, u više ili manje althusserovskom smislu - ta osigurava i održava jedinstvo ideoloških aparata države, i ideologije vladajućih, koja osigurava jedinstvo u političkoj vladajućoj koaliciji. Donekle pojednostavljeno, možemo reći kako je sada ideologija vladajućih neoliberalizam, a vladajuća ideologija - jošuvijek - nacionalizam. Zato što veći dio današnje političke klase potječe iz nekadašnjih "komunističkih" birokracija, moglo bi se, barem na prvi pogled, činiti kao da je specifična dimenzija institucionalne hipokrizije u političkim institucijama sada bašvladajuća, ujedinjujuća, totalizirajuća, ideologija tih institucija. No, ipak je stvar zamršenija.

S jedne strane, ovdašnji je antikomunizam učinak neoliberalne ideološke operacije, koja je rasulo sovjetskog imperija, iskoristila za diskreditiranje lijevih političkih opcija. Sa stajališta neoliberalne ideologije moguće je izvršiti amalgam, koji u isti košstavlja sve ideologije socijalne odgovornosti, solidarnosti i socijalne države. Konačno, u tom horizontu je upravo stoga i moguće konstruirati fantom "totalitarizma", koji zahvaća razne fašizme i socijalne autoritarizme, uključivo s onima koji su se legitimirali s pomoću "komunističke" ideologije. Na rubovima taj konstrukt obuhvaća čak i socijaldemokratske varijante. Ipak, mjerilo za taj amalgam nije ideološko nego klasno. Ishodište mu je obrana sadašnjih odnosa vlasti u svjetskom sustavu - pa čak i protiv zagovornika "odgovornog" kapitalizma, kako u socijalnom tako i u ekološkom smislu. Zanimljivo je da neoliberalna ideološka operacija nije uspjela u središtima, kojima održanje sadašnjeg svjetskog sistema koristi, nego na rubovima gdje ta ideologija neposredno šteti velikoj većini ljudi.

Politika po mjeri javnog mnijenja

Hipokritska dimenzija u sadašnjoj ideološkoj konstelaciji ne djeluje između sadašnje ideologije vladajućih i njihove ranije biografije, nego, da tako kažem, na osi između iskaza i iskazne instance. Hipokrizija današnje političke klase nije u tome što su ti govornici i govornice sada neoliberali, a nekada su bili samoupravni komunisti - nego u tome što im je svejedno koju ideologiju javno zagovaraju. Ovdje možemo navesti riječi Mirana Potrča, zastupnika u svim dosadašnjim višestranačkim republičkim parlamentima: "Vrlo je mukotrpno raditi sa zastupničkom skupinom LDS-a (najjače parlamentarne stranke), jer je vode ljudi koji se ne pridržavaju dogovora. Beskrupulozni su i spremni da ono što su jučer rekli sutra mirno poreknu." Karakteristično je i čega, prema Potrčevoj ocjeni, nedostaje u stranačkoj politici: "Prije ili kasnije, morat će doći vrijeme kada će u Sloveniji morati biti nešto političara koji će braniti svoja gledišta, bez obzira na to hoće li od toga oni i stranke imati koristi ili ne, a ne da većina stranačkih političara najprije pita javno mnijenje, a potom zauzima takvo gledište koje je najbliže javnom mnijenju". S obzirom na to da je "javno mnijenje" proizvod industrije mnijenja, u kojoj je politička klasa značajan činitelj, svakako je značajno da se politička klasa u reproduktivnu djelatnost industrije mnijenja uključuje istodobno kao producent i konzument.

Komu treba iskrenost

Institucionalna hipokrizija današnje političke ideologije i njezinih aparata jest u tome što je "iskrenost" zabranjena u javnom političkom govoru, a istodobno se glavni retorički postupci u političkom govoru izvršavaju u dimenziji onoga što je stara retorika nazivala ethos, "značaj, karakter", što znači u dimenziji "lika", koji govornik ili govornica uprizoruju pred općinstvom.

Izraz "iskrenost" ovdje upotrebljavamo u konceptualnom značenju, a ne u smislu svakodnevne moralke. Znači nam diskurzivnu strukturu, točnije - povijesni strukturni odnos između iskaza i instance iskazivanja, na koju se smještaju svagdašnja govornica i govornik i na kojoj ju oslovljena i oslovljeni strukturno nužno "razumiju". Ta struktura nastala je zajedno s nastankom individualističkih društava, zajedno sa krajem "statusne" konstitucije, koja se temelji na "časti" i "poštovanju", dolaskom društava jednakih i slobodnih pojedinaca, gdje se odnosi između osoba uređuju na podlozi "ljudskog dostojanstva" i "međusobnog priznavanja".

Politika kao reprodukcija političke kaste

Cjelokupan stroj public relationsa, "odnosa sa javnošću", nije ništa drugo do razmjenjivanje "likova" za priznavanje statusa, npr. za izborne preference. U tom smislu sadašnje je društvo nevjerojatno arhaično. Sociolog Alain Caillé zlobno je napomenuo kako su današnja društva "kastinska društva, koja djeluju na podlozi egalitarističke ideologije". Slično bismo mogli reći za sadašnji vladajući politički diskurs. On je diskurs prestižnog razmetanja, čak i trošenja, diskurs potlača, koji djeluje kroz filter ideologije "racionalne deliberacije". Sadašnje društvo u tome je čak i regresivno s obzirom na društva koja su nekoćprakticirala potlač. I dok su si klan ili uglednik, koji su nekoćuprizorivali potlač, dobra, koja su za vrijeme obreda spektakularno uništili, morali priskrbiti sami i na svoj trošak, sadašnji klanovi i uglednici čine to na račun onih koji plaćaju poreze, što je jošprimjer više za "institucionalnu hipokriziju".

Sadašnja radikalna institucionalna hipokrizija u prevladavajućim političkim diskursima i političkim aparatima uzrokuje uspješnu cenzuru "političkog": tako da postoje političke institucije, no ne postoji i dimenzija "političkog". To se poznaje kako u položaju koji zauzima "politička sfera" među drugim društvenim sferama, tako i u unutrašnjoj strukturaciji same političke sfere. "Politička sfera" degenerirala je u aparate reprodukcije političke "kaste" i osamila se s obzirom na druga područja društvenog života. Ta osama je naravno od bitnog značenja za njezinu reproduktivnu funkciju. Antikomunistička ideologija vladajućih je, uzmimo, u oštroj suprotnosti s prevladavajućom ideologijom koju pokazuju ispitivanja "javnog mnijenja", iako su to, kako stvari sada stoje, zapravo istraživanja "privatnog mnijenja". Postotak ispitanika koji su mislili da su "odnosi u Sloveniji nakon Drugog svjetskog rata bili vrijeme straha i zatiranja" kretao se u godinama od 1992. do 1994. oko šest postotaka (najviša vrijednost bila je 6,8 posto, 1994.). Godine 1998. taj je odgovor pao na samo 3,9 posto. Cijelo vrijeme između 1992. i 1998. postotak ispitanika koji su ocjenjivali kako je u to doba bilo "mnogo toga dobrog i mnogo toga lošeg" kretao se oko dvije trećine. Izrazito pozitivnu ocjenu, kako je to bilo "vrijeme napretka i dobrog života", dalo je 1992. godine 14,5 posto, a 1998. godine 22,9 posto ispitanika (podaci su uzeti iz istraživanja javnog mnijenja pod vodstvom Nika Toša).

Samorazaranje političkog

U sklopu političke sfere, taj položaj prouzrokuje marginalizaciju političkih diskursa ili diskursa s naglašenom političkom dimenzijom, kakvi su diskursi alternativnih kultura ili općenito lijevi politički diskursi. Te ideologije gotovo pa da više nemaju pristupa u političke institucije. Zato marginalizaciju političkih opcija koje etiketiraju kao nastavljače nekadašnjeg jednostranačkog sustava ne uzrokuje neposredno nekakva pretpostavljena "loša savjest" drugih političkih aktera, nego više zajedničko djelovanje antikomunističke ideologije i depolitiziranog institucionalnog uređenja političke sfere. Drugi politički akteri u opcijama "kontinuiteta" ionako mogu vidjeti samo nekadašnje kolege i kolegice, koji u tadašnjem režimu nisu sudjelovali iz karijerističkih pobuda, nego iz ocjene da on uvažava pozitivne društvene vrijednosti.

Takva strukturiranost političkog, koja se temelji na depolitizaciji i istovremenoj perverznoj manipulaciji "iskrenih likova", stvara posebno strukturno mjesto za ideologije koje su u isti mah "apolitične" i "autenticističke" - što znači za diskurse desnog ekstremizma. Taj diskurs, koji uživa približno trećinsku potporu u izbornom tijelu i istodobno je prisutan u institucionalnom kosturu političke sfere, mogao bi dopuniti "samorazaranje političkog". Treba istaknuti kako njegove šanse ne proizlaze toliko iz njegovih dosadašnjih uspjeha u ideološkoj borbi, koliko iz njegova prilično postojanog položaja u političkim institucijama i iz istovremene društvene osamljenosti, "izolacionizma", sadašnje depolitizirane političke sfere. Zato što u izolacionizmu političke sfere (institucija i diskursa) sudjeluju i druge političke opcije, ti su izgledi utoliko realniji.

Ulomak iz knjige Tri teorije/Ideologija, nacija, institucija, Založba /*cf, Ljubljana