Pitanje o poreklu grčke filozofije?

Poreklo grčke filozofije

Posle nekoliko godina studija grčke filozofije i desetina ispitanih hipoteza najzad sam našao odgovor na ovo za nas, (koji živimo dve i po hiljade godina posle ovih slavnih ljudi, te se zbog toga ne šetamo naokolo umotani u čarshav i ne lečimo zavezana creva živom nego operacijom), veoma važno pitanje.

Da ne razvlačim odgovor, u pitanju je bolest koja zahvata centralni nervni sistem.

Na osnovu čega ovo zaključujem?

Pa šta bi drugo moglo da natera nekog da:

Sad o kakvoj bolesti se zapravo radi?

Prvo definitivno je infekcija a ne adikcija, u suprotnom bi širenje bolesti bilo znatno brže, drugo bolest se teško prenosi, ponovo po brzini širenja. I treće, radi se o hroničnom oboljenju.

Ovo svodi skup mogucih oboljenja na sifilis.

Šta se verovatno dogadjalo?

Izvesna osoba sumnjivog morala, predstavljao se kao Tales, u Miletu poznat po spekulacijama sa maslinovim uljem, je doneo zarazu sa neke od svojih šverc tura po Egiptu i bliskom istoku //tamo su tripovali da su bogovi lično, odnosno da im neki bog poklanja neke tablice, da trubama ruše zidove, da hodaju po vodi i slično; uglavnom oboljenje je rezidentno medju stanovništvom još od praistorije// i posredstvom kako su oni to voleli da zovu učiteljsko-učenickog, družbeničkog {Koplston str.69} ili miljeničkog, u kasnijem jeziku, odnosa, preneo je bolest Anaksimandaru, koji je zatim zarazio maloletnog Anaksimena, ovaj je pak bolest preneo na Heraklita kod kog je bolest poprimila jeziv oblik i na Pitagoru koji će bolest preneti u južnu Italiju. Sa Pitagore bolest prelazi na Melisa, Parmenida i preko Parmenida na Zenona, te na celu grupu "učenika" koju će narod žigosati kao Pitagorejce. Iz južne Italije bolest će u Atinu stići preko Zenona (može se postaviti hipoteza da je stigla i direktno preko Parmenida, ali ipak teško je zamisliti) kao što to Platon opisuje u svom Parmenidu.

Najslavniji slučaj bolesti je ujedno i prvi u Atini, Sokrat, koji će kasnije bolest preneti Platonu pre nego što je odlučio da u to doba već tradicionalni način podučavanja izbaci iz prakse.

Nije jasno kako se bolest dalje širila sa Platona niti o kakvoj se to dijalektičkoj ekstatici radi u Akademiji, ali negde u to doba bolest je verovatno pretrpela mutaciju sličnu onoj koju je pretrpeo šarlah u drugoj polovini XX veka, te su simptomi već kod Aristotela daleko blaži, a kod Epikura i u srednjoj i novoj Akademiji gotovo bezopasni.

Pojedini teži slučajevi koji su se sporadično javljali sve do zabrane "filozofije" u Vizantiji (Proklo, Piron, Diogen iz bureta, Zenon Kipranin, i još po neki) se mogu pripisati preteranoj upotrebi alkohola koja je dovodila do oštećenja imuniteta i do direktnih oštećenja nervnog sistema.

Zaključak je da ovih par hiljada strana literature koje bi trebalo da iščitam za ispit, koji mi se vuče već dve godine, nije ništa drugo već gomila bljuzgarija pijanih pedera i hohštaplera.

Što se tiče metoda lečenja filozofije i sličnih oboljenja (istorija umetnosti, teorija muzike, srbi narod najstariji, znaš ti meni da si ti meni kao brat, itd.) pacijenta slobodno zveknite flašom u glavu //naravno praznom// i ako je akutni oblik izazvan trovanjem proćiće ga dok se probudi.

 

SoDoM 07.01.