....Danas, pak, nitko vise ozbiljno ne razmislja o mogucim alternativama kapitalizmu, dok je popularni imaginarij posjednut vizijama nadolazeceg sveunistenja prirode, zatiranja sveg zivota na Zemlji - kao da je liberalni kapitalizam Realno koje bi nadzivjelo i globalnu ekolosku katastrofu, lakse nam je zamisliti smak svijeta nego daleko skromniju promjenu u nacinu proizvodnje... Ova nam paradoksalna cinjenica govori mnogo o novom, danas vladajucem, "postpolitickom" ideoloskom konsenzusu; njegove su temeljne premise prihvacanje globalnog kapitalizma kao "jedine igre u gradu", te liberaldemokratskog sistema kao konacno pronadjenog, optimalnog politickog ustroja drustva.

Dvopartijski sistem, dominirajuci oblik politike u nasem postpolitickom dobu, nije do privid izbora tamo gdje izbora zapravo nema. Oba se pola doticu svojim ekonomskim politikama (sjetimo se nedavne pohvale "minimalne fiskalne politike" kao kljucnog nacela moderne ljevice), dok se razlika izmedju njih u konacnici svodi na suprotstavljene kulturalne stavove: multikulturna, spolna, itd. "otvorenost" nasuprot tradicionalnih vrijednosti. Ovaj nas politicki izbor - socijademokrata ili krscanski demokrata u Njemackoj, demokrata ili republikanac u SAD - ne moze ne podsjetiti na nedoumicu koje dopadamo pozelimo li artificijelno sladilo u americkoj kafeteriji: sveprisutni izbor izmedju Nutra-Sweew Equal i High&Low, plavih i crvenih vrecica, gdje bezmalo svaka osoba ima svoju preferencu (izbjeci crvene, jer sadrze kancerogene tvari, ili suprotno), pri cemu ovo smijesno istrajavanje na izboru samo naglasava potpunu beznacajnost obje alternative.

....

"Postmoderna" se ljevica voli nazvati Trecim putom, nadilazeci stare ideoloske pozicije. U ovom je samoodredjenju na djelu zacudna enigma: sta bi imao biti DRUGI put? Nije li se ideja Treceg puta pojavila upravo u trenutku kada su se - barem na Zapadu - sve druge alternative, od staromodnog konzervativizma do radikalne socijaldemokracije, srusile pred trijumfalnim naletom globalnog kapitalizma i njegove pretpostavke, liberalne demokracije. Prava poruka Treceg puta jeste da NEMA DRUGOG PUTA, da nema ALTERNATIVE globalnom kapitalizmu, tako da nas Treci put, u svojevrsnoj parodiji pseudohegelovske negacije negacije, vraca na PRVI I JEDINI PUT - Treci put nije do globalni kapitalizam sa ljudskim licem, odnosno pokusaj da se smanje ljudski gubici u globalno-kapitalistickoj masineriji, a da njeno funkcioniranje ostane neporemeceno. Treci put je naprosto socijaldemokracija pod vladavinom liberaldemokratskog kapitalizma, odnosno lisena svoje minimalne subverzivne zaoke, cime je uspjesno odstranjena i poslednja referenca na antikapitalizam i klasnu borbu.

Na fonu ovoga nam je i promisljati i uspon nove populisticke desnice u posljednjem desetljecu. Ova desnica igra kljucnu ulogu u legitimizaciji liberaldemokratske tolerantne multikulturalisticke hegemonije... Na ovaj nacin, postojenje populisticke desnice izmjesta ISTINSKU zizu politicke borbe na solidarnost cijelog demokratskog bloka protiv desnicarske opasnosti. Od apsolutno je kljucnog znacaja cinjenica da je novi desnicarski populizam jedina "ozbiljna" politicka snaga koja se danas ljudima obraca antikapitalistickom retorikom, premda zamotanom u nacionalisticke/rasisticke religijske krpe...

....Ucesce ekstremne desnice u vlasti nije kazna za ljevicarsko "sektastvo" i "neizlazenje na kraj sa novim postmodernim uvjetima" - posve suprotno, to je cijena koju ljevica placa za svoje odricanje od svakog radikalnog politickog projekta, za prihvacanje liberalnog kapitalizma kao "jedine igre u gradu".

.... U danasnjem je politickom govoru rijec "radnik" isceznula iz rijecnika, zamijenjena i/ili potisnuta rijecju "useljenik" (Alzirci u Francuskoj, Turci u Njemackoj, Meksikanci u SAD) - na ovaj se nacin klasna problematika eksploatacije radnika promece u multikulturalisticku problematiku "netrpeljivosti spram Drugosti"...

....konformisticki liberalni lupezi mogu nalaziti licemjerno zadovoljenje u svojoj obrani postojeceg poretka: znaju oni da postoje i korupcija, i izrabljivanje, itd., no svaki pokusaj da se stvari promijene oni ce, prizivajuci duh "totalitarizma", denuncirati kao eticki opasan i neprihvatljiv. Ovakvo bi se sto moglo i ocekivati od liberalnih odmetnika; no, jos je simptomaticnije kako u ovoj igri ucestvuju cak i samoproglaseni "postmarksisticki" radikali. Oni temu multikulturalne trpeljivosti spram Drugog prihvataju za zizu politicke borbe; oni pristaju na zjap izmedju etike i politike gurajuci politiku u domen dokse, pragmatickih obzirnosti i kompromisa koji uvijek i po pravilu ne ispunjavaju bezuvjetni eticki zahtjev. Pretpostavku politike koja se ne bi svodila na seriju pukih pragmatickih intervencija, nego bi bila politika Istine, odbacuje se kao "totalitarnu". Izlaz iz ovog corsokaka jeste ponovno zagovaranje politike Istine i ono sto bi danas trebalo imati oblik POVRATKA LENJINU.

Zasto Lenjin, zasto ne naprosto Marx? Nije li pravi povratak - povratak pravom ishodistu? "Povratci Marxu" vec su akademska pomodnost. Kakvog Marxa dobijamo kao rezultat takvih vracanja? S jedne strane, Marxa kulturoloskih studija, Marxa postmodernistickih sofista, mesijanskog obecanja; s druge strane Marxa koji je najavio dinamiku danasnje globalizacije te ga se kao takvog evocira cak i na Wall Streetu. Ono sto je zajednicko obojici ovih Marxova jeste poricanje prave politike: "postmoderna" se politicka misao upravo suprotstavlja marksizmu, u sustini je postmarksisticka. Pozivanje na Lenjina nam omogucava izbjeci ove dvije stupice.... Dakle, bas poput Sv. Pavla i Lacana, koji su originalna ucenja ponovo upisali u razlicite kontekste (Sv. Pavle je Kristovo raspece reinterpretirao kao njegov trijumf; Lacan je Freuda protumacio kroz Saussurea), Lenjin je Marksa nasilno izmjestio, iscupao mu teoriju iz njenog originalnog konteksta, presadio je u drugi povjesni trenutak i tako je zapravo univerzalizirao. Drugo, jedino takvim nasilnim izmjestanjem "originalna" teorija moze profunkcionirati, ostvarujuci svoj potencijal za politicku intervenciju. Znakovito, rad u kojem se Lenjinov jedinstveni glas po prvi put jasno cuo jeste Sto nam je raditi?, tekst koji izlaze Lenjinovu bezuvjetnu volju da intervenira u datim okolnostima , ne u pragmaticnom smislu "prilagodjavanja teorije realistickim zahtjevima kroz nuzne kompromise" nego, posve suprotno, u smislu rusenja svih oportunistickih kompromisa, zauzimanja radikalne pozicije sa koje je jedino i moguce intervenirati na nacin da sama nasa intervencija mijenja koordinate situacije. ovo je u jasnom kontekstu spram danasnje politike "post-politike" Treceg puta, koja naglasava potrebu da iza sebe ostavimo stare ideoloske podjele i suprotstavimo se novim izazovima, naoruzani neophodnim strucnim znanjem i slobodnim razmisljanjem da se uzmu u obzir konkretne potrebe i zahtjevi ljudi. Na nacin koji podsjeca na Dengov moto iz 60-ih:"Nije bitno je li macka crna ili bijela sve dok hvata miseve", zagovaratelji Treceg puta vole naglasavati da bismo bez predrasuda trebali uzimati dobre ideje i primjenjivati ih, bez obzira na njihove (ideoloske) korijene. A kave su to dobr ideje? Odgovor je naravno: ideje koje funkcioniraju. ... Kazati da su dobre ideje "ideje koje funkcioniraju" znaci unaprijed prihvatiti (globalnu kapitalisticku) konstelaciju koja odredjuje sto je to sto funkcionira...

....Kao takva, Lenjinova je politika istinski kontrapunkt ne samo pragmatickom oportunizmu Treceg puta, nego i marginalistickom ljevicarsko stavu...

....istinski lenjinist ne boji se prijeci na djelo i preuzeti sve konsekvence, ma kako neprijatne, ostvarenja svog politickog projekta. Kipling...je prezirao britanske liberale koji su zagovarali slobodu i pravdu, precutno racunajuci da ce konzervativci za njih odraditi nuzne prljave poslove; isto se moze reci i za odnos liberalnih ljevicara (ili "demokratskih socijalista") spram lenjinistickih komunista: liberalni ljevicari odbacuju socijaldemokratski "kompromis" , oni hoce istinsku revoluciju, ali izbjegavaju stvarnu cijenu koja se mora platiti i otud preferiraju zauzeti stav Divne duse i sacuvati ciste ruke.

....Povratak Lenjinu je pokusaj da se ponovi jedinstveni trenutak u kojem se misao vec promece u ustrojstvo kolektiva, ali se jos uvijek ne fiksira u Instituciju (Crkva, Medjunarodna psihoanaliticka asocijacija, staljinisticka Partija-Drzava). On ne cilja niti na nostalgicno ozivljavanje "dobrih starih revolucionarnih vremena", niti na oportunisticko-pragmaticku prilagodbu starog programa "novim okolnostima", nego na ponavljanje lenjinisticke geste pokretanja politickog projekta u aktualnim svjetskim uvjetima s ciljem potkopavanja totaliteta globalnog liberal-kapitalistickog poretka, i, stovise, projekta koji bi se bez stida prihvatio djelovanja u ime istine, intervenirajuci u sadasnjoj globalnoj situaciji sa stanovista potisnute istine. Ovom nam je zadatku prici u duhu nesmiljenog (samo)kritickog stava, bez apriorne sektaske iskljucivosti.