13.

     "Mič", rekla je zaprepašćeno. "Pobogu, Mič", smejala se kao da ju je uhvatila histerija. "Nisi hteo da čekaš, a? Nisi hteo da ostaneš na ledu."
     Astrolog izvadi revolver iz džepa i upita je: "Da li?"
     "Ne, Voren. U redu je. Poznajem ga. Možete nas ostaviti nasamo. Molim vas."
     Ostavio nas je. Keti se sruši u stolicu, drhteći. Ja sam stajao nepomičan. Moja žena je bila veliki konzervacionista. Mislio sam da je poznajem, ali nisam bio u pravu. Uvek me je lagala, a ja to nisam znao.
     "Zar nećeš ništa da mi kažeš?" upitao sam.
     Bilo je očigledno da se pribrala. "Šokiran?" upitala je.
     "Ti, reklamoautor prve A klase ljubakaš se sa konzervacionistkinjom? Bojiš li se da će se to saznati i da će ti škoditi u poslu?" Ona se na silu podsmehnu, ali joj se lice uozbilji čim sam je pogledao. "Do đavola", prasnu. "Sve što sam od tebe tražila kad sam se osvestila bilo je da se izgubiš iz mog života i da mi se više ne vraćaš. Najveću grešku sam napravila kad sam sprečila Tontona da te ubije."
     "Ti si naterala Ransteda da me udari?"
     "Jer sam bila luda. Šta radiš sad ovde? Šta znače te tvoje divljačke majstorije? Zašto me ne ostaviš na miru?" vrištala je.
     Keti konzervacionista. Ransted konzervacionista. Odlučivali su i radili ono što je bilo najbolje za jednog Miča. Tonton je odlučivao i radio ono što je bilo najbolje za jednog Miča. Pomerali su me po šahovskoj tabli kako su hteli.
     "Damin pešak", rekao sam, podigao je i ošamario. Snaga joj se izgubi iz očiju, tako da je izgledala samo iznenađena. "Zovi onoga, kako se zvaše, unutra", rekao sam.
     "Šta smeraš, Mič?" upitala je pribrano.
     "Zovi ga ovamo."
     "Nećeš mi ti naređivati..."
     "Hej, ti", viknuo sam. "Mađioničaru!"
     Utrčao je pravo na moju pesnicu. Keti mi se kao divlja mačka bacila na leđa dok sam mu pretresao džepove. Našao sam revolver, gadnu stvarčicu, automatski pištolj kalibra 0,25 i odbaci je na pod. Gledala me je iznenađeno, mehanički trljajući ugruvani kuk. "Ti si stvarno gadan", reče zapanjeno.
     "Odjednom", složio sam se. "Da li Fauler Šoken zna da si na Mesecu?"
     "Ne", reče trljajući palcem o kažiprst.
     "Lažeš."
     "Mali moj detektoru za otkrivanje laži", tepala mi je ironično. "Mali moj vatreni reklamoautoru..."
     "Budi pristojna", rekao sam, "ili ćeš dobiti ovim posred lica."
     "Pobogu", rekla je. "Ne misliš valjda ozbiljno." Ona polako podiže ruku ka licu gledajući u revolver.
     "Milo mi je što si se opametila. Da li Fauler Šoken zna da si na Mesecu?"
     "Ne, zapravo", rekla je posmatrajući revolver. "On me je savetovao da otputujem da prebolim svoj gubitak."
     "Zovi ga. Neka dođe ovamo."
     Ćutala je i nije ni pokušala da se približi telefonu.
     "Slušaj", rekao sam. "Sad ti govori Grobi. Grobija su tukli, boli noževima, pljačkali i kidnapovali. Video je pre nekoliko sati kako mu je jedini prijatelj koga je imao otrovan. Njega je obradovala sadistkinja koja odlično poznaje anatomiju. On ju je zbog toga ubio i nije mu žao. On se toliko zaglibio u Kloreli da se nikada neće izvući. Traže ga zbog ubistva i kršenja ugovora. Žena za koju je mislio da ga voli pokazala se kao lažljivi fanatik i kučka. Grobi nema šta da izgubi. Mogu da pošaljem metak kroz kupolu i da se svi nadišemo praznine. Mogu da iziđem na ulicu, predam se i kažem sve što znam. Neće mi verovati, ali će proveravati da bi se uverili i pre ili posle će dobiti potvrdu moje izjave - meni će već biti uništen mozak, ali to nije važno. Nemam šta da izgubim."
     "A", upitala je mirno, "šta imaš da dobiješ?"
     "Prekini tu tvrdoglavost. Zovi Šokena."
     "Samo još jedan pokušaj, Mič. Jedna reč me je posebno uvredila - 'fanatik'. Ima dva razloga zašto sam tražila od Ransteda da te onesvesti. Želela sam da sprečim Tontona da te ubije i želela sam da malo okusiš život potrošača. Mislila sam... ne znam. Mislila sam da ćeš videti kako su svi postali pokvareni. To se teško vidi sa vrha. Sa dna se bolje uočava. Mislila sam da ćemo moći razumno da razgovaramo kad te vratimo u život i da ćemo moći zajedno da radimo na jednom poslu koji vredi raditi. Ali, nije išlo. Taj tvoj prokleti mozak - tako pametan, a tako izopačen. Ti samo želiš da ponovo postaneš prva A klasa i da jedeš, piješ i spavaš malo bolje od ostalih. Šteta što i ti nisi fanatik. Isti stari Mič. Pa, bar sam pokušala. Hajde, učini šta misliš da bi trebalo da učiniš. Ne vređaj me samo pričajući o tome. Neće me više povrediti nego one noći koje smo proveli vrišteći jedno na drugo. Ili kad sam obavljala konzervacionističke zadatke, a nisam mogla da ti kažem i kad sam morala da gledam tvoju ljubomoru. Ili kad sam te otpremila na Klorelu težeći da od tebe stvorim zdravog, razumnog čoveka uprkos onome što su reklame učinile od tebe. Ili što nikad nisam mogla potpuno da volim, da ti se cela dam, dušom i telom, zbog moje tajne. Bila sam vređana. Udaranje revolverom je šala prema onome kako sam bila vređana."
     Nastupila je pauza, duga kao večnost.
     "Zovi Šokena", rekoh nervozno. "Reci mu da dođe ovamo. Onda se gubi i povedi astrologa sa sobom. Ne znam - ne znam šta ću mu reći, ali ću se smilovati na tebe i tvoje prijatelje za nekoliko dana. Daću vam vremena da promenite sedište i znake raspoznavanja i celu vašu glupu lakrdiju. Zovi Šokena i gubi se odavde. Ne želim više da te vidim."
     Nisam mogao da joj vidim izraz lica dok je dizala slušalicu i pritiskala brojeve.
     "Sekretaricu g. Šokena, molim", rekla je. "Ovde dr Nevin, udovica g. Kortnija. Nadam se da ćete me naći na spisku... hvala. Sekretaricu g. Šokena, molim. Ovde dr Nevin, udovica g. Kortnija. Mogu li da dobijem sekretaricu g. Šokena? Na spisku sam... hvala... Halo, gđica Grajs; ovde dr Nevin. Mogu li da dobijem g. Šokena?... Naravno... hvala..." Okrenula se meni i rekla: "Treba da sačekam nekoliko minuta." Minuti su prolazili u tišini, a zatim ona reče: "Halo, g. Šoken... dobro, hvala. Da li biste možda mogli da dođete, imam sa vama nešto važno da razgovaram... poslovno i privatno... što pre to bolje, na žalost... Prva ulica radnji, blizu prijemne - kod dr Astrona... ne, ne. Samo zgodno mesto za sastanak. Velika hvala, g. Šokene."
     Zgrabio sam slušalicu od nje i čuo Faulera Šokena kako kaže: "U redu je, draga moja. Misterija me privlači. Do viđenja." Klik. Ona je bila dovoljno pametna i mogla je da se pravi kao da razgovara, ali nije. Glas je bio pravi. Vratila su mi se sećanja na sastanke Odbora kada je završavao duge i teške sate rada rečima "Odlično, odlično!" a njegovo lukavo vođenje kroz naš zamršeni poziv me ispuni nostalgijom, osećao sam se kao kod kuće.
     Tiho i uporno Keti je podizala astrologovo opušteno telo. Bez reči je izišla iz opservatorije. Vrata se otvoriše i zatvoriše.
     Do đavola sa njom.
     Prošlo je nekoliko minuta pre nego što se čuo veseli glas Faulera Šokena: "Keti! Gde si?"
     "Ovamo", pozvao sam.
     Dva naša Brinksova detektiva i Fauler Šoken uđoše. Lice mu je imalo purpurnu boju. "Gde je..." počeo je, a zatim: "Vi ličite na - ti si! Mič!" Zgrabio me je i oduševljeno okretao po okrugloj sobi dok su detektivi zapanjeno gledali. "Kakvu ste to šalu pripremili starcu? Šta je s tobom, momče? Gde je Keti?" Zaustavio se zadihan čak i pri slaboj mesečevoj gravitaciji.
     "Radio sam neke tajne poslove", rekao sam. "Nažalost, upao sam u neprilike. Da li bi hteo da pozoveš još ljudi iz bezbednosti? Možda ćemo morati da se borimo sa Bernsovim ljudima iz filijale Luna Sitija." Naši brinksovci, koji su bili ponosni na svoj posao, srećno se isceriše.
     "Naravno, Mič. Zovi", rekao je postrance naredniku koji veselo pritrča telefonu. "Zbog čega je sve ovo?"
     "Za sada", rekao sam, "recimo da je to put na teren koji se pokvario. Recimo da sam se privremeno i samovoljno ponizio da bih ocenio kako stoji projekat Venera među potrošačima - i zaglavio sam. Fauleru, molim te da ne ulazimo u detalje. Loše se osećam. Gladan sam, umoran, prljav i uplašen."
     "U redu, Mič. Ti znaš moju devizu. Nađi dobrog konja, pusti ga da misli svojom glavom i podržavaj ga do najveće mere. Do sada me nisi izneverio i - bog mi je svedok da mi je milo što te opet vidim. Koristićeš projektu Venera. Sve je krenulo naopako. Indeksi za Severnu Ameriku su opali na 3,77, a trebalo bi da budu bar 4,00 ili još više. A obrt? Bože! Došao sam ovamo da regrutujem, znaš: mali napad na kompaniju Luna Sitija, na mesečeve rudnike i druge odeljke u potrazi za sezonskim ljudima."
     Bilo je divno što sam ponovo među svojima. "Ko vodi projekt?" pitao sam.
     "Ja. Rotirali smo nekoliko ljudi iz Odbora, ali ništa nije vredelo. Osim drugih poslova morao sam sGm da preuzmem projekt Venera. Milo mi je što si se vratio!"
     "Ransted!"
     "On me zamenjuje, jadnik. U kakvu si to gužvu upao da ti je potrebna tolika zaštita? Gde je Keti?"
     "Molim te, kasnije... Traže me na Zemlji zbog ubistva i kršenja ugovora. Ovde sam sumnjiva osoba bez dokumenata. Osim toga, protivio sam se hapšenju, onesvestio sam detektiva i štetio svojinu Luna Sitija."
     Bio je ozbiljan. "Znaš, ne sviđa mi se kršenje ugovora", rekao je. "Pretpostavljam da je bila neka formalna greška u ugovoru?"
     "Nekoliko", uveravao sam ga.
     Oraspoložio se. "Onda ćemo platiti kaznu za ostatak vremena i boriti se da se raščisti kršenje ugovora, ako je potrebno sve do Trgovinske komore, koja firma je u pitanju?"
     "Klorela iz Kostarike."
     "Hm. Srednje veličine, ali solidna. Odlični ljudi. Pravo je zadovoljstvo poslovati sa njima."
     Ali ne odozdo nagore, mislio sam i ćutao.
     "Siguran sam da je njihova krivica. A ako i nije, imam većinu ljudi iz Trgovinske komore u džepu. Moram nešto da učinim za svoje ljude, a?" On me krišom munu u rebra. Bio je beskrajno oduševljen što se oslobodio projekta Venera.
     Ušlo je desetak naših brinksovaca. "To će biti dovoljno", sinu Fauler Šoken. "Poručniče, Bernsovi ljudi koji rade za Kompaniju Luna Sitija će možda pokušati da nam otmu g. Kortnija. Mi to nećemo dozvoliti."
     "Ne, gospodine", reče poručnik hladnokrvno.
     "Onda, idemo."
     Išli smo niz Prvu ulicu radnji iznenadivši nekoliko zakasnelih turista. Iz ove ulice smo prešli u Prvu ulicu stanova, zatim Drugu i Treću i najzad stigli do Prve trgovačke ulice.
     "Hej, vi!" viknu Bernsov pozornik. Mi smo išli raštrkano i on očigledno nije shvatio da su Brinksovi ljudi moja pratnja.
     "ldi, igraj klikere, burazeru", reče mu narednik.
     Pobledeo je, ali je zviznuo na uzbunu i u tom trenutku su ga naši ljudi izgazili i premlatili.
     Bernsovi ljudi su jurili zasvođenim ulicama. Na vratima kuća pojavila su se radoznala lica. Naš komandir odeljenja naredi: "Gotovs!" i njegovi ljudi počeše da vade cevi, postolja, redenike i ostale delove ispod svojih uniformi. Za tren oka su dva mitraljeza bila postavljena na svoja tronoga postolja spremna da otvore vatru na oba kraja ulice. Bernsovi ljudi se nesigurno zaustaviše nekoliko metara dalje. Stajali su neodlučno i klatili svoje palice.
     Naš poručnik viknu: "Kakva vas nevolja muči, gospodo?"
     Bernsov čovek odvrati: "Je li taj čovek Džordž Grobi?"
     "Jeste li vi Džordž Grobi?" upita me poručnik.
     "Ne, ja sam Mičel Kortni."
     "Čuli ste ga", viknu poručnik. Nišandžije su otkočile svoje mitraljeze na znak svog komandira. Zvuci koji su se čuli pri napinjanju mitraljeza tako su odjeknuli od svodova da su se i poslednji radoznalci povukli.
     "Ej", slabim glasom reče Bernsov čovek, "onda je u redu. Možete da produžite." Okrenuo se ostalim pozornicima. "Dakle? Šta čekate, punjene ptice? Zar me niste čuli?" Oni su ga poslušali, a mi produžismo niz Prvu trgovačku ulicu. U broju 75 nalazila se filijala Kompanije Fauler Šoken u Luna Sitiju. Ušli smo zvizdućući. Naši ljudi su postavili mitraljeze u predvorju.
     Bila je to fantastična predstava. Nikad nisam video tako nešto. Šoken mi je sve objasnio dok me je vodio u unutrašnjost agencije, "Tako ti je to na granici, Mič. To je nešto što bi trebalo da ubaciš u svoje tekstove. 'Uravnilovka', tako to zovu. Rang pojedinca ovde ne vredi mnogo. Do zuba naoružan vod predstavlja vrhunac zakona u stratosfeti. To je vraćanje na elementarne stvari u životu; čovek je čovek bez obzira koliko mu je visok broj službe bezbednosti."
     Prošli smo kraj jednih vrata. "O'Šijeva soba", rekao je. "Naravno, još se nije vratio. Čovečuljak je otišao u lov na ružine pupoljke dok još može - a neće još dugo. Jedini dosadašnji putnik na Veneru. Prevazići ćemo ga, zar ne, Mič?"
     Uveo me je u malenu spavaću sobu i spustio mi krevet. "Zabavljaj se ovim", rekao je vadeći svežanj beležaka iz unutrašnjeg džepa na kaputu. "Nekoliko beležaka da pregledaš. Poslaću ti nešto za jelo i Najkafu. Sat-dva rada na beleškama, a zatim san pravednika, a?"
     "Da, g. Šoken."
     Pogledao me je veselo i otišao, navukavši zavesu. Bezizrazno sam buljio u beleške. "Šestobojni dvostruki kamioni. Napasti ranije neusp. let. Cit. Lirojd. 1959, Holden. 1961. Mek Gil 2002 i ost. herojske pionire, nesebične žrtve itd. itd. Ne pominjati Majer-Vajtov pad 2010. jer verovatno eksplod. pre nego ušli Mesečevu orb. Pokušati odstranjivanje slučaja M-U iz novinske dokument i istor. arhiva. Predračun troškova. Pretražiti arhive i naći slike L, H i MG. 1. plav, 2. smeđ, 3. riđ. Vasionski brodovi u pozadini. Senke. Zadihana žena, ali zaneseni pogledi heroju pionira ne obraćaju pažnju. Pikantnih knjiga nema..."
     U sobici sam našao olovku i hartiju. Počeo sam da pišem: "Bili smo obični momci. Voleli smo Zemlju i sve lepo što nam je pružala. Jutarnja šolja Najkafe... prvi dim 'stara'... divno osećanje novog Verilijevog prugastog odela... topao osmeh devojke u svetloj prolećnoj haljini - ali sve to nije bilo dovoljno. Postojala su udaljena mesta koja smo morali da vidimo i stvari koje smo morali da saznamo. Mali momak je Lirojd, 1959, ja sam Holden, 1961, crvena kosa pripada Mek Gilu, 2002. Da, mi smo mrtvi, ali smo bili na udaljenim mestima i saznali smo ono što smo morali saznati pre nego što smo umrli. Ne žalite nas. Sve smo učinili zbog vas. Sedokosi astronomi su mogli da nagađaju o Veneri. Otrovni gas, govorili su. Vetrovi su toliko vreli da se kosa pali i toliko jaki da podižu i bacaju ljude na veliku daljinu. Ali, oni nisu bili sigurni. Šta radite kad niste sigurni? Odete i vidite."
     Čuvar je ušao sa sendvičima i Najkafom. Jeo sam i pio jednom rukom, dok sam drugom pisao.
     "Za to vreme smo imali relativno dobre brodove. Spakovali su nas i snabdeli sa dovoljno goriva da stignemo tamo, ali nije bilo goriva za povratak. Ne žalite nas; morali smo da saznamo. Uvek je postojala mogućnost da su astronomi pogrešili, da ćemo moći da se izvučemo, da dišemo čist vezdah i da se kupamo u hladnoj vodi - i da se snabdemo gorivom za povratak sa divnim novostima. Ali, nije ispalo tako. Ispalo je da astronomi nisu pogrešili. Lirojd nije čekao da umre od gladi u svojoj krletki; otvorio je kabinu i udahnuo metan pošto je završio svoj dnevnik. Moja krletka je bila lakša. Vetar ju je podigao i razbio - mene sa njom. Mek Gil je imao više hrane i pića i teži brod. Sedeo je tamo i pisao nedelju dana i onda - pa, bilo je izvesno šta će mu se desiti. Sa sobom je poneo cijanid. Ali, ne žalite nas. Bili smo tamo i videli smo i na izvestan način smo poslali vesti jer se nismo vratili. Sad znate šta i kako da radite. Znate da su astronomi u pravu. Venera je divlja žena i zato morate da imate opremu i znanje da biste je ukrotili. Kad je ukrotite, biće dobra prema vama. Ne žalite nas, kad nađete nas i naše krletke. To smo učinili za vas. Znali smo da nas nećete izneveriti."
     Ponovo sam bio stari Mič Kortni.