17.

     Bio sam tako raspoložen da niko nije smeo da mi priđe. Šta sam mogao, živeo sam samo za jednu stvar: dnevne izveštaje o Džeku O'Šiju. Drugo mi ništa nije polazilo za rukom; to me je dražilo i mučilo do besvesti.
     Za nedelju dana dvadeset četiri čoveka je pratilo O'Šija i ljude sa kojima je razgovarao. Bili su to konobari, agenti za organizovanje predavanja, devojke, stari probni pilot koji je radio na Astoriji, policajac sa kojim se u pijanom stanju svađao - ali da li je zaista bio pijan i da li su se zaista svađali? - i drugi neinteresantni ljudi.
     Jedne večeri na spisku sam našao novo lice: "Potrošač ženskog pola, oko trideset godina starosti, visoka oko 160 centimetara, teška oko šezdeset kilograma, crvenokosa, ili nismo videli, jeftino obučena. Ušla u restoran Heš Heven u 18.37 pošto je četrnaest minuta čekala napolju i odmah sela za sto gde ju je čekao prijatelj od koga se neposredno pre toga rastao O'Ši. Poručila je haše, jela brzo, izmenila nekoliko reči sa prijateljem. Možda su izmenjali ceduljice, ali to nije moglo da se vidi sa mesta sa kojega smo posmatrali. Žena preuzela praćenje nove osobe."
     Oko trideset godina, 160 centimetara, šezdeset kilograma.
     Mogla je da bude ona. Podigao sam slušalicu i rekao:
     "Pratite je izbliza. Hitno me obavestite o svemu u vezi sa njom. Pokušajte da saznate nešto više u restoranu."
     Čovek iz Odseka za poslovnu špijunažu nelagodno je počeo da mi objašnjava da će oni to učiniti ako insistiram, ali da to nije dobar metod jer obično praćena osoba sazna da je praćena i...
     "U redu", rekao sam. "Radite kako je najbolje."
     "Molim vas, sačekajte trenutak, g. Kortni. Naša službenica je upravo donela nove vesti - žena je otišla kući u Tontonovu zgradu. Njoj pripadaju sedamnaesti i osamnaesti stepenik na trideset petom spratu."
     "Ko je sve na trideset petom spratu?" upitao sam teška srca.
     "Četiri para."
     "Je li ona...?"
     "Ona je sama, g. Kortni. Naša službenica je tražila slobodno mesto. Rečeno joj je da gospođa sa sedamnaestog drži i osamnaesti stepenik jer joj dolazi muž koji je na radu van grada."
     "U koliko se zatvaraju stepenice kod Tontona?" pitao sam.
     "U deset uveče, g. Kortni."
     Pogledao sam na časovnik na stolu. "Ne morate je više pratiti", rekao sam. "Za sada je to sve."
     Ustao sam i rekao svojim pratiocima: "Idem bez vas, gospodo. Sačekajte me ovde. Poručniče, pozajmite mi svoj revolver."
     "Razume se, g. Kortni." Pružio mi je svoj UHV, kalibra 0,25. Pregledao sam šaržer i krenuo pešice, sam.
     Čim sam izašao iz hola Šokenove zgrade, jedan mladić se odlepi od zida i krete za mnom. Pokušao sam da mu umaknem. Prošao sam napuštenom ulicom, mračnim prolazom između ogromnih zgrada u centru grada. Vazduh je bio pun monoksida i smoga. To mi nije smetalo jer sam imao aparat za prečišćavanje čađi. On ga nije imao. Čuo sam ga kako teško diše na priličnoj udaljenosti od mene. Jedan zatvoreni taksi projuri pored nas. I šofer je teško disao.
     Ne okrećući se, zašao sam za ugao Šokenove zgrade i pribio se uza zid. Moj pratilac prođe pored mene i zbunjeno se zaustavi pretražujući tamu.
     Udario sam ga dugačkom drškom revolvera u vrat udarcem koji ubija i produžio. Verovatno je bio jedan od mojih ljudi, ali u tom trenutku nisam želeo da me iko prati.
     Ušao sam u Tontonovu zgradu na ulaz za stanare u minut do deset. Vrata su se zalupila za mnom. Ušao sam u mali lift, ubacio novčić od dvadeset pet centi i čitao razna obaveštenja dok se lift klimavo vukao nagore.

     STANARI SU ODGOVORNI ZA SVOJU SIGURNOST, UPRAVA NE PRIMA ODGOVORNOST ZA KRAĐE, NAPADE I SILOVANJA. STANARIMA SE DAJE NA ZNANJE DA SE OGRADE DIŽU SVAKO VEČE U 22.10 I DA PREMA TOME TREBA DA USKLADE SVOJE PRIRODNE NAGONE. STANARINA SE PLAĆA SVAKO VEČE, UNAPRED, NA AUTOMATU. UPRAVA ZADRŽAVA PRAVO DA USKRATI STANOVANJE POKLONICIMA STARCELlUSOVIH PROIZVODA.

     Vrata su se otvorila na trideset petom spratu. Gledao sam neobičnu gužvu. Ljudi, muškarci i žene, uvijali su se na stepeništu pokušavajući da se smeste pre nego što se dignu ograde. Pogledao sam na časovnik. Bilo je deset i osam minuta. Krenuo sam polako i pažljivo kroz prigušeno svetlo preko udova i tela, izvinjavajući se svakome, dok sam u sebi brojao... na sedamnaestom stepeniku nagazio sam nekoga u trenutku kad je moj časovnik pokazivao deset i deset.
     Sa treskom, ograde su se podigle odvajajući sedamnaesti i osamnaesti stepenik na kojima smo se nalazili ja i...
     Uspravila se, izgledala je Ijutita i uplašena, a mali revolver joj je svetlucao u ruci.
     "Keti", rekao sam.
     Ispustila je revolver. "Mič, budalo." Govorila je tiho i brzo. "Šta radiš ovde? Oni te nisu zaboravili, još žele da te ubiju..."
     "Znam", rekao sam. "Pravim se važan, Keti. Stavljam glavu u lavlju čeljust da ti pokažem da te ne lažem kad ti kažem da si u pravu ti, a ne ja."
     "Kako si me pronašao?" upitala je sumnjajući.
     "Osetio sam tvoj parfem na Džeku O'Šiju. Menage a Deux."
     Pogledala je po skučenom prostoru u kojem smo se nalazili i nasmejala se. "Osetio si, jel' da?"
     "Nema ljutnje, Keti", rekao sam joj. "Nisam došao ovamo da se mazim s tobom sa tvojim pristankom ili bez njega. Došao sam da ti kažem da sam uz tebe. Traži i dobićeš."
     Pogledala me je zažmirivši malo i upitala: "Veneru?"
     "Tvoja je."
     "Mič", rekla je, "ako lažeš... ako lažeš..."
     "Znaćeš već sutra, ako se odavde izvučemo živi. Do sutra o tome nemamo šta da pričamo. Sad na spavanje."
     "Da", rekla je. "Na spavanje." A zatim, iznenada, strasno mi reče: "Bože, koliko si mi nedostajao!"

     U šest sati ujutro zasvirale su sirene za buđenje. Sirene su bile snabdevene supsonicima koji su išli pravo u glavu spavača tako da nije moglo da se desi da neka spavalica propusti jutarnju evakuaciju.
     Keti je brzo raspremala ležaje na stepenicama. "Ograde se spuštaju za pet minuta", rekla je. Podigla je poklopac sedamnaestog stepenika i u njemu potražila kutiju koja je ličila na kutije za šminku. "Stani mirno!"
     Dreknuo sam kad mi je brijač prešao preko desne obrve. "Stoj - mirno!" Kr-r-r-r! Prešao je i preko moje leve obrve. Nekom čudnom ćetkom mi je brzo dodirnula lice.
     "Plop!" rekoh dok mi je podizala gornju usnu i gurala komad plastike u usta. Pomoću dva gumasta jastučeta zalepila mi je uši za glavu, rekla: "Pogledaj" i pružila mi ogledalo.
     "Dobro je", rekao sam joj. "Jednom sam odavde izašao u jutarnjoj gužvi. Nadam se da će nam to ponovo poći za rukom."
     "Spuštaju se ograde", rekla je napregnuto, pošto je čula neke prethodne šumove koji su promakli mojim nenaviknutim ušima.
     Ograde se spustiše. Bili smo jedini stanari koji su ostali na trideset petom spratu, ali, ipak, nismo bili sami. B. Dž. Tonton i dva njegova momka stajali su pred nama. Tonton se sav crven u licu njihao i cerio. Oba njegova momka su u rukama imala mašinske revolvere uperene u mene.
     Tonton štucnu i reče: "Baš si izabrao srećno mesto da loviš curice, Kortni, stari druže. Foto-registrom lako otkrivamo provalnike kao što si ti. Curice, budi ljubazna, pa stani na stranu..."
     Nije se pomerila u stranu. Jurnula je napred i zabila mu svoj mali revolver pravo u stomak. Crveno lice mu polako izgubi boju. "Znaš šta treba da radiš", rekla je smrknuto.
     "Momci", rekao je slabim glasom. "Bacite revolvere. Za ime boga, bacite ih!"
     Oni izmenjaše poglede. "Bacite ih!" molio je.
     Prošla je cela jedna večnost dok nisu spustili revolvere na pod. Tonton poče da jeca.
     "Okrenite leđa", naredio sam im, "i lezite." Moj pozajmljeni revolver mi je bio u ruci.
     U liftu je lako moglo da se desi da naiđemo na otrovni gas. Išli smo niza stepenice. Bilo je to dugo, sporo i pažljivo silaženje, mada su svi stanari bili izbačeni mnogo ranije da bi B. Dž. Tonton mogao da nas napadne. Jecao je i brbljao celim putem. Na desetom spratu je zacvileo: "Moram nešto da popijem, Kortni. Umirem. Ovde je bife, vodi me sa revolverom..."
     Keti se veselo nasmejala njegovom lukavom predlogu i mi nastavismo da silazimo.
     Na izlazu za stanare stavio sam kaput preko Ketine ruke u kojoj je držala revolver. "U redu je!" B. Dž. Tonton viknu jednom iznenađenom stražaru koji nam je krenuo u susret. "To su moji prijatelji. Sve je u redu!"
     Sa njim smo peške otišli do ulaza u pneumatičku železnicu i ušli, a njega smo ostavili izbezumljenog i oznojenog na ulici. Bili smo bezbedni. Jedini način da dođe do nas bio je da digne u vazduh celu pneumatičku železnicu, a to, ipak, nije mogao. Izvesno vreme smo se vozili u cikcak, a kancelariju sam pozvao telefonom sa stanice. Moji pratioci su nas sačekali na sledećoj stanici, a petnaestak minuta kasnije bili smo u Šokenovoj zgradi.
     U jutarnjim novinama pročitali smo vest koja nas je dobro nasmejala. Između ostalog je pisalo da je u tri sata ujutro otkriveno da je u Tontonovoj zgradi procurila tečnost za hlađenje. B. Dž. Tonton je lično po cenu života prisustvovao evakuaciji stanara koja je obavljena u rekordnom vremenu, i to bez povređenih.
     Za doručkom sam rekao Keti: "Kosa ti strašno izgleda. Može li ta boja nekako da se promeni?"
     "Dosta tog udvaranja", rekla je. "Kazao si mi da mogu da dobijem Veneru. Mič, ja sam to ozbiljno mislila, jer Venera pripada nama. Jedino mi znamo šta ćemo s njom, a mi smo i prvog čoveka poslali na Veneru. O'Ši je naš čovek, Mič."
     "Od kada?"
     "Od trenutka kad su njegovi roditelji otkrili da više ne raste. Oni su znali da će Svetskom savezu konzervacionista uskoro biti potrebni vasionski piloti - i to što manji to bolje. Zemlja nije otkrila Veneru, već SSK, i zato zahtevamo pravo da je mi naselimo. Možeš li da nam daš to pravo?"
     "Naravno", rekao sam. "Biće glavobolje. Spiskovi su već zaključeni - naivčine nestrpljivo očekuju da odu na Veneru da bi ih Zemlja i Fauler Šoken eksploatisali. Pa, povući ćemo se."
     Okrenuo sam broj Odeljenja za ispitivanje i razvoj. "Čarli", rekao sam. "U vezi sa konkurencijom ugljen-dioskida sa zemaljskim proizvođačima. Napustite to. Saznao sam da Tonton drži većinu proizvođača."
     "U redu, g. Kortni", rekao je veselo. "Preliminarni rezultati pokazuju da će ih to upropastiti."
     Rekao sam Keti: "Možeš li da povratiš Ransteda u život? Ne znam gde ga SSK skriva, ali nam je sada potreban. To će biti pravi posao. Najveća umetnost reklamoautora jeste da ubedi čoveka u nešto, a da on nije svestan da je ubeđen. Sada moram da nateram svoje reklamoautore da razuvere ljude tako da ni oni a ni ljudi ne saznaju šta im spremam. Koristila bi mi pomoć takve snage sa kojom bih mogao slobodno da razgovaram."
     "Uredićemo nekako", rekla je poljubivši me. "To ti je za ono što si rekao 'nama'."
     "A?" rekoh. "Zar sam rekao 'nama'?" I shvatio sam. "Čuj, draga, imam lep apartman na spratu, četiri sa četiri metra. Imali smo napornu noć. Kako bi bilo da odeš malo gore i odspavaš. Ionako imam mnogo da radim."
     Ponovo me je poljubila i rekla: "Nemoj da se pretrgneš radeći, Mič. Do viđenja večeras."