18.

     Trenutno nisam mogao ništa da učinim bez Ransteda. Sjurio se iz Čikaga, gde je bio sakriven otkako je simulirao samoubistvo koje je izveo prema tajnoj poruci od Keti. Stigao je usred sastanka Odbora. Rukovali smo se, a ostali članovi Odbora su progutali priču da je morao da se izgubi da bi obavio neke tajne poslove. Uostalom, oni su i ranije verovali takvim pričama. Ransted je znao svoj posao i prionuo je na njega svim srcem.
     Konzervacionista ili ne, još uvek sam mislio da je Ransted propalica, ali morao sam da priznam da je sve krenulo nabolje.
     Kompanija Fauler Šoken je raspisala veliki nagradni konkurs za sve klijente sa hiljadu pet stotina prvih nagrada - nagrada je bila mesto u raketi za Veneru. Ukupno je bilo osam stotina hiljada nagrada, ali ostale nisu bile važne. Sastavljanje žirija je bilo povereno jednoj neutralnoj firmi kojom je, kako se ispostavilo, rukovodio prijatelj Ranstedovog zeta. Met mi je rekao da je samo hiljadu četiri stotine dobitnika, u stvari, pripadalo konzervacionističkom podzemlju. Ostalih sto imena je bilo izmišljeno da bismo imali slobodnih mesta sve do poslednjeg trenutka.
     Pošao sam sa Keti u Vašington da obavimo poslednje pripreme za let rakete, dok je Ransted ostao da svršava poslove u Njujorku. U Vašington sam često išao na ručak ili čak na celo popodne, ali je ovo bio prvi put da tamo ostanem puna dva dana. Radovao sam se tome kao malo dete. Pošto sam ostavio Keti u hotelu i od nje dobio obećanje da neće ići da razgleda grad sama, uzeo sam taksi i odvezao se u Ministarstvo spoljnih poslova.
     U predsoblju me je čekao mrzovoljni čovečuljak sa polucilindrom. Kad sam mu se predstavio, žurno je ustao i ponudio mi stolicu. Kakva promena posle Klorele, Mič, pomislio sam. Naš ataše je usplahireno izišao da me pozdravi. Umirio sam ga i rekao mu šta želim.
     "Ništa lakše, g. Kortni", obećao je. "Proturiću predlog zakona na sastanku komiteta i, sa malo sreće, on će još večeras proći kroz oba predstavnička doma."
     "Odlično. Treba li vam pomoć?"
     "Mislim da neće biti potrebna, g. Kortni. Možda bi bilo dobro da ujutro održite govor u Kongresu, ako imate vremena. Oni bi voleli da vas čuju, a time bi se olakšalo brzo rešavanje stvari."
     "Vrlo rado", rekao sam posegavši za svojom tašnom. Čovek sa polucilindrom je bio brži i dodao mi je lako se poklonivši. "Ugovorite vreme, Ejblz", rekao sam predstavniku. "Doći ću sigurno."
     "Velika vam hvala, g. Kortni!" Otvorio mi je vrata. Čovečuljak oprezno reče: "G. Ejblz?"
     Predstavnik odmahnu glavom: "Zar ne vidite koliko sam zauzet", reče ljubazno. "Dođite sutra."
     Čovečuljak se zahvalno nasmeši i iziđe za mnom. Obojica smo pozvali taksi, i on mi otvori vrata. Već znate kakav je taksi u Vašingtonu. "Mogu li da vas povezem donekle?" upitao sam.
     "Vrlo ste ljubazni", rekao je i ušao za mnom. Vozač se nasloni na pedale i pogleda nas.
     "Ja ću u Park star, ali prvo odvezite gospodina gde želi."
     "Naravno", vozač je klimnuo glavom. "U Belu kuću, predsedniče?"
     "Da, molim vas", reče mali čovek. "Ne mogu vam reći koliko se radujem što sam se upoznao sa vama, g. Kortni", nastavio je. "Čuo sam šta ste razgovarali s g. Ejblzom. Neobično me je zanimala činjenica da je raketa za Veneru bezmalo gotova. Kongres me u poslednje vreme neredovno obaveštava o događajima. Naravno, meni je poznato da su zauzeti istraživanjima, ali..." Nasmešio se. Šeretski je rekao: "Učestvujem u vašem takmičenju, g. Kortni. Moja parola je: 'Zvezdanim očima gledam u zvezde', uistinu je tako. Ipak, mislim da ne bih mogao da putujem ni kad bih dobio mesto."
     Iskreno sam mu rekao: "Ne vidim kako biste mogli da putujete." A zatim sam dodao malo manje iskreno: "Sigurno imate mnogo posla i ovde."
     "Pa i nemam ga nešto naročito. U januaru ga ima najviše. Tada sazivam Kongres i oni mi pročitaju poruku naroda. Ostatak godine prolazi, tako reći, bez događaja. Hoćete li sutra zaista da govorite pred Kongresom, g. Kortni? To znači da će biti zajednička sednica, a u takvim prilikama zovu i mene."
     "Radovaću se ako budete prisustvovali", rekoh srdačno.
     Mali čovek se ljubazno nasmeši iza svojih naočara. Taksi se zaustavio i predsednik mi toplo steže ruku pre nego što je izišao. Proturio je glavu kroz prozor. "A", rekao je gledajući u vozača, "bili ste sjajni. Možda nije baš na mestu da vam kažem, ali ako bih smeo - ja se malo razumem u astronomiju, to mi je pasija, i nadam se da nećete čekati lansiranje rakete do kraja sadašnjeg rasporeda zvezda."
     Zablenuo sam se. Venera je za deset stepeni bila u opoziciji i sve se više udaljavala - to nije bilo važno jer će putovanje u svakom slučaju biti plovidba niz maticu.
     Stavio je prst na usta. "Do viđenja, gospodine", rekao je. Preostali deo vožnje proveo sam buljeći u vozačeve kosmate uši, pokušavajući da proniknem šta je mali čovek hteo da mi kaže.

     To veče Keti i ja nismo radili ništa, pa smo pošli da razgledamo grad. Čuveni trešnjevi cvetovi zaista su bili lepi, ali moja nova konzervacionistička osećanja učinila su da mi izgledaju raskošno. "Jedno tuce bi bilo dovoljno", rekao sam. "Rasturanje po vazama, kao što ovde rade, u stvari je razbacivanje novca poreskih obveznika. Znaš li koliko koštaju kod Tifanija?"
     Keti se nasmeja. "Mič, Mič", rekla je. "Čekaj dok osvojimo Veneru. Da li si ikada razmišljao o tome da imaš celu planetu na kojoj možeš da zasadiš biljke kakve hoćeš? Hektari i hektari cveća, drveća i svega?"
     Punačka žena koja je ličila na učiteljicu stajala je naslonjena na ogradu pored nas. Kad nas je čula, uspravila se, pogledala, odmahnula glavom i otišla. "I suviše govoriš, Keti", rekao sam. "Hajdemo natrag u hotel pre nego što upadnemo u neku gužvu."

     Probudio me je Ketin uzbuđen glas. "Mič", govorila je iz kupatila uvijena u veliki peškir, "ovde imaju kadu! Otvorila sam vrata da uđem u prostoriju sa tušem, a tuša nema! Mogu li, Mič. Molim te?"
     Katkad i pošteni konzervacionista uživa u tome što je direktor Kompanije Fauler Šoken. Zevnuo sam, poslao joj poljubac i rekao: "Naravno, i uzmi svežu vodu, Keti?"
     Keti se pravila da pada u nesvest, ali nije gubila vreme da zove sobaricu. Dok se kada punila, ja sam se oblačio. Doručkovali smo i ruku pod ruku odšetali do Kapitola.
     U novinarskoj loži sam našao mesto za Keti i požurio u salu. Naš predstavnik u Vašingtonu dolazio mi je u susret. Pružio mi je komad hartije. "Ovde vam sve piše, g. Kortni", rekao je. "Ovaj, je li sve u redu?"
     "U najboljem redu", rekao sam mu. Otišao je, a ja sam pogledao u hartiju. Bilo je to pismo od Dikena koji je radio kod rakete:

     Putnici i posada spremni i na oprezu. Ukrcavanje počinje u 11.45 po istočnoameričkom vremenu, a završava se u 16.45. Brod snabdeven gorivom, opremom i namirnicama od 9.15. Pozvano je obezbeđenje, ali se zna da su Vojni i Plovni intelidžens servis ubacili svoje ljude pod lažnim imenima. Red letenja: lansiranje je moguće tek posle ponoći.

     Protrljao sam hartiju između prstiju i ona se pretvorila u prah. Dok sam se peo na podijum, neko me povuče za ruku. Bio je to predsednik koji se naslonio na ogradu svoje svečane lože. "G. Kortni", prošaputao je sa osmehom na licu, "nadam se da ste razumeli šta sam juče u taksiju hteo da vam kažem. Radujem se što je raketa spremna. I..." osmeh mu se proširio dok je klimao glavom kao državnik koji menja kurtoazne poglede sa visokim gostom, "vi to verovatno znate, ali - on je ovde."
     Nisam imao prilike da saznam ko je "on." Kad me je predsednik Kongresa pozvao na govornicu i kad je počeo zaglušni aplauz, na silu sam se nasmešio. Bio je to običan trik mišićima. Nisam imao čemu da se smejem kad su vesti o raketi za Veneru procurile čak do predsednika.
     Fauler Šoken je bio stari licemer, Fauler Šoken je bio stara nasmejana varalica, ali da nije bilo Faulera Šokena, ja nikad ne bih uspeo da održim taj govor. U ušima su mi zvonile njegove reči: "Prodaj im, Mič, možeš da im prodaš ako znaš da žele da kupe." I prodao sam sakupljenim poslanicima ono što su hteli da imaju. Ukratko sam se dotakao američke preduzimljivosti i domaćeg života, ponudio sam im ceo svet kao ratni plen i sav svemir sa njim kad pioniri Faulera Šokena probiju put. Prikazao sam im sliku niza planeta koje poseduju i kojima upravljaju naši Ijudi, naši preduzimljivi američki poslovni ljudi koji su učinili da civilizacija postane velika. To im se svidelo. Aplauz je bio frenetičan.
     Kada su se utišali prvi talasi aplauza, video sam da nekoliko poslanika stoji i pljeskajući traži da govori njihov predstavnik. Primetio sam da je Keti nestala iz novinarske lože. Predsednik Kongresa je izabrao starog, sedog Kolbija koji je za sobom imao četrdeset godina službe.
     "Predsedništvo daje reč gospodinu iz Jami-Kole."
     "Velika hvala, g. predsedniče." Na Kolbijevom licu titrao je ljubazan osmeh, ali su mi njegove oči izgledale kao oči zmije. Jami-Kola je nominalno bila jedna od nezavisnih firmi, ali sam se sećao da mi je Fauler pričao da je njihova centrala blisko vezana za Tontona. "Ako bih smeo da govorim u ime Gornjeg doma, zahvalio bih našem visokom gostu na njegovim odabranim rečima koje smo ovde čuli. Siguran sam da je svima milo što su čuli čoveka njegovog kalibra i položaja." Govorio je iskvarenim jezikom, a ja pomislih kako bi tog uobraženka iz Vestčestera trebalo poslati u Berlicovu školu. Osetio sam da nailazi bura. Kolbi je nastavio: "Ako mi predsedništvo dozvoli, uputio bih našem gostu nekoliko pitanja među kojima i neka u vezi sa zakonima koje bi trebalo ovde da razmotrimo." Nego šta nego da razmotriš, kopile jedno, mislio sam. Sad su već i na galerijama znali šta se događa. Nije mi bilo potrebno da slušam nastavak Kolbijeve govorancije.
     "Možda je vašoj pažnji izmaklo, ali mi smo srećni što možemo da pozdravimo još jednog takvog gosta. Naravno, mislim na g. Tontona." Mahnuo je prema galeriji za posetioce gde se Tontonovo crveno lice pojavi između dva grmlja za koje sam odmah znao da su njegova telesna garda. "U kratkom razgovoru, pre ovog sastanka, g. Tonton je bio ljubazan da mi da neka obaveštenja o kojima bih želeo da čujem mišljenje g. Kortnija. Prvo", zmijske oči su se ukočile, "pitao bih g. Kortnija da li mu je poznato ime Džordž Grobi koga traže zbog kršenja ugovora i ubistva. Drugo, hteo bih da pitam da li je g. Kortni g. Grobi. Treće, hteo bih da pitam g. Kortnija da li je istinit izveštaj koji sam u poverenju dobio od osobe za koju g. Tonton tvrdi da nikada ne laže, a u kojem se kaže da je g. Kortni član na visokom položaju u Svetskom savezu konzervacionista, za koji većina lojalnih Amerikanaca zna da je..."
     Ni sam Kolbi nije mogao da čuje svoje završne reči. Zavladala je užasna galama i gužva.