2.

     Nekoliko minuta sam ostao sa Faulerom dok su ostali članovi Odbora odlazili u svoje sobe, a vožnja liftom od sale za sastanke do moje sobe na 86. spratu trajala je nekoliko sekundi. Kada sam stigao, Hester je raspremala moj sto.
     "Čestitam, g. Kortni", rekla je. "Selite se na 89. sprat. Zar to nije divno? I ja ću imati svoju sobu!"
     Zahvalio sam joj i uzeo telefon sa stola. Prvo što je trebalo da uradim bilo je da prikupim svoje osoblje; prvi do mene je bio Tom Gilespi. Ali, prvo što sam učinio bilo je da ponovo telefoniram u Ketin stan. Opet niko nije dizao slušalicu, tako da sam, ipak, odlučio da sazovem svoje ljude.
     Bilo im je zaista žao što odlazim, ali su isto tako svi bili srećni jer su svi unapređeni za jedan stepen.
     Kako je došlo vreme ručku, problem Venere sam odložio za posle podne.
     Telefonirao sam, ručao na brzinu u bifeu kompanije i spustio se liftom do pneumatičke železnice koja me je odnela šesnaest blokova na jug. Izlazeći, prvi put toga dana našao sam se na čistom vazduhu; posegao sam za tamponima protiv čađi, ali ih nisam stavio u nos. Kiša je promicala i vazduh je bio malo čistiji. Bilo je leto, sve je bilo vruće i lepljivo; gomila ljudi koja je blokirala trotoare žurila se kao i ja da što pre uđe u zgrade.
     Morao sam laktovima da se probijam preko ulice da bih ušao u zgradu.
     Liftom sam se popeo do četrnaestog sprata. Bila je to stara zgrada sa zastarelim načinom provetravanja, tako da sam osetio hladnoću u vlažnom odelu. Palo mi je na pamet da to iskoristim umesto priče koju sam pripremio, ali sam to ubrzo odbacio.
     Devojka u uštirkanoj beloj uniformi podiže pogled kada sam ušao u sobu. Rekao sam: "Zovem se Silver. Voiter P. Silver. Imam zakazano."
     "Da, g. Silver", setila se. "Vaše srce, rekli ste da je hitno."
     "Tako je. Naravno, to je verovatno psihosomatski slučaj, ali sam mislio..."
     "Naravno." Ona mi pokaza stolicu. "Dr Nevin će vas odmah primiti."
     Bilo je prošlo desetak minuta kada iz ordinacije izađe jedna mlada žena, a čovek koji je došao pre mene uđe. Kada je izišao, sestra reče: "Dr Nevin vas očekuje."
     Ušao sam. Keti, koja je vrlo lepo izgledala u lekarskom mantilu, stavljala je bolesnički karton u svoj sto. Kada se ispravila, reče prilično ljutito: "O, Mič!"
     "Samo sam jedno slagao", rekao sam, "i to moje ime, ali slučaj je hitan i u pitanju je moje srce."
     Izgledalo je kao da hoće da se nasmeši, ali to nije učinila. "Ne medicinski", reče.
     "Rekao sam devojci u čekaonici da je verovatno psihosomatski slučaj, a ona mi je rekla da ipak uđem."
     "Razgovaraću sa njom o tome. Mič, znaš da ne možemo da se viđamo u radno vreme. Sada, molim te..."
     Seo sam na stolicu kraj njenog stola. "Nećeš da se uopšte vidimo, Keti? Zašto?"
     "Tako. Molim te idi, Mič. Ja sam lekar i imam mnogo posla."
     "Ništa nije važno kao ovo. Keti, pokušavao sam da razgovaram sa tobom celo veče i jutro."
     Ona upali cigaretu ne gledajući me. "Nisam bila kod kuće."
     "Ne, nisi." Nagnuo sam se, uzeo njenu cigaretu i počeo da pušim. Malo je oklevala, slegla ramenima i uzela drugu. Rekao sam: "Pretpostavljam da nemam prava da pitam svoju suprugu gde provodi vreme."
     Keti suknu: "Do vraga, Mič, ti znaš..." Telefon zazvoni. Ona za trenutak zatvori oči. Podiže slušalicu i zavali se u stolicu gledajući u drugi kraj sobe sa izgledom lekara koji teši bolesnika. Razgovor je trajao samo nekoliko trenutaka, ali je i to bilo dovoljno da se potpuno pribere.
     "Molim te, idi", rekla je gaseći cigaretu.
     "Neću dok mi ne kažeš kada ćemo se videti."
     "Nemam... nemam vremena za tebe, Mič! Ja ti nisam žena. Nemaš prava da me ovako gnjaviš. Mogla bih da te prijavim ili pošaljem u zatvor."
     "Moje uverenje je u dosijeu", podsetio sam je.
     "Ali moje nije i nikada neće biti. Čim prođe godina dana sa nama je svršeno, Mič."
     "Hteo bih nešto da ti kažem." Keti je uvek mogla da se pridobije ako joj se probudi radoznalost.
     Nastupila je duga tišina i umesto da kaže: "Molim te idi", ona reče: "Dakle, šta hoćeš?"
     "To je nešto veliko, trebalo bi da se proslavi. To nije izgovor da bih večeras bio malo sa tobom. Molim te, Keti - mnogo te volim i obećavam da neću praviti scene."
     "...Ne."
     Ali, oklevala je. Rekoh: "Molim te?"
     "Pa..." Dok je razmišljala, zazvonio je telefon. "U redu", rekla mi je. "Biću kod kuće u sedam sati, a sad me pusti da lečim svoje bolesnike."
     Podigla je slušalicu. Izišao sam iz ordinacije dok je govorila, a ona me nije ni pogledala.
     Kada sam ušao, Fauler Šoken je bio nagnut preko stola i čitao poslednje izdanje Tontonovih nedeljnih novina. Časopis je treperio od boja pošto su oslobođeni molekuli boje prikupljali protone i otpuštali ih u mlazevima. On mahnu sjajnim stranicama i upita me: "Šta misliš o ovome, Mič?"
     "Slaba reklama", rekoh brzo. "Kad bismo morali da se spustimo tako nisko da podražavamo časopise kakve izdaje Kompanija Tonton - mislim da bih podneo ostavku. To je i suviše jeftin trik."
     "Hm." Spustio je časopis na sto okrenuvši naslovnu stranu nadole; sjajne boje sevnuše još jednom i izgubiše se pošto im je usahnuo izvor svetlosti. "Da, jeftino je", reče zamišljeno. "Ali treba da ih pohvališ zbog njihove preduzimljivosti. Tonton prikuplja šesnaest i po miliona čitalaca za svoje oglase svake nedelje. Ničiji drugi - baš Tontonovi klijenti. I, nadam se da nisi mislio bukvalno kad si rekao da bi podneo ostavku. Upravo sam uputio Harvija da radi na Šoku. Prvi broj izlazi u jesen sa porudžbinom od dvadeset miliona. Ne..." On podiže ruku da bi prekinuo moj pokušaj da promucam neko objašnjenje. "Razumeo sam šta si mislio, Mič. Ti si protiv jeftine reklame. I ja sam. Za mene je Tonton oličenje svega onoga što sprečava reklamiranje da zauzme svoje zasluženo mesto uz kler, medicinu i pravosuđe. Ne postoji nijedan podli trik koji on ne bi pokušao, od podmićivanja sudija do krađe službenika. Mič, to je čovek koga treba da se čuvaš."
     "Zašto? Mislim, zbog čega baš njega."
     Šoken se nasmeja. "Zato što smo Veneru ukrali od njega. Rekao sam ti da je preduzimljiv. Došao je na istu ideju na koju i ja. Nije mi bilo lako da ubedim Vladu da Venera pripadne nama."
     "A, tako", rekoh i sve mi je bilo jasno. Naša predstavnička vlada je sada više predstavnička nego ikad u istoriji. Ona ne mora da bude reprezentativna per capita, ali svakako mora da bude ad valorem. Ako hoćete filozofski problem, eto vam ga: da li treba glas svakog ljudskog bića da se računa podjednako kako zahtevaju pravni propisi i kao što su, po nekima, osnivači nacije želeli? Ili bi trebalo da se glas meri prema pameti, moći i uticaju, tj novcu glasača? To je filozofski problem, za vas, shvatite, ne za mene. Ja sam pragmatista, štaviše pragmatista na platnom spisku Faulera Šokena.
     Jedna stvar me je mučila. "Zar ne postoji opasnost da će Tonton preduzeti - ovaj, direktnu akciju?"
     "O, da, on će pokušati da prekrađu", reče Fauler
     "Ne mislim to. Sećate li se šta je bilo sa Eksploatacijom Antarktika."
     "Bio sam tamo. Sto četrdeset mrtvih i ranjenih sa naše strane. Bog će ga znati koliko su oni izgubili."
     "A to je bio samo jedan kontinent. Tonton te stvari uzima i suviše lično. Ako je krenuo u otvorenu borbu zbog jednog bednog smrznutog kontinenta, šta će tek uraditi zbog cele planete?"
     Fauler strpljivo reče: "Ne, Mič. Neće se usuditi. Otvorena borba je i suviše skupa. Osim toga, mi mu ne dajemo osnova - bar ne osnova koji će važiti na sudu. A, na trećem mestu... isprašićemo ga."
     "Tako sam i mislio", rekoh i osetih da me je ubedio. Verujte, ja sam lojalni službenik Kompanije Fauler Šoken. Čak i u dane šegrtovanja trudio sam se da živim "za Kompaniju i za Reklamu", ali industrijski obračuni, čak i u našoj profesiji, mogu da budu vrlo neprijatni. Pre nekoliko desetina godina, na primer, mala, ali uspešna agencija u Londonu krenula je u borbu protiv engleske filijale Kompanije B.B.D. & O. i potukla je do poslednjeg čoveka sa izuzetkom dva Bartona i jednog jedinog maloletnog Osborna. Priča se da još mogu da se vide mrlje od krvi na stepeništu glavne pošte u kojoj su se železničke kompanije Vestern Junion i Ameriken Ekspres borile za ugovor o prevozu pošte.
     Šoken ponovo poče: "Postoji jedna stvar koje treba da se čuvaš: ivice ludila. To je projekt koji mora da ih izazove. Svaka drljava organizacija od konzervacionista do Glavne obaveštajne službe će glasati za ili protiv. Osiguraj da svi budu za."
     "Čak i konzervacionisti?" procedio sam.
     "Ma, ne. Nisam mislio baš tako; oni će nam samo praviti komplikacije." Seda kosa mu je svetlucala dok je zamišljeno klimao glavom. "Hm. Možda bi trebalo da proneseš glas da su vasionski letovi i konzervacionizam dijametralno suprotni. Troši se i suviše sirovina, opada životni standard - već znaš kako to ide. Ubaci činjenicu da se za gorivo koriste organski materijali koji bi po mišljenju konzervacionista trebalo da se upotrebe za đubrivo..."
     Volim da posmatram kako znalac radi.
     Fauler Šoken mi je izneo ceo okvir kampanje; sve što je trebalo da dodam bilo je da ubacim detalje. Konzervacionisti su uplašeni zanesenjaci koji smatraju da moderna civilizacija na izvestan način 'pljačka' našu planetu. Gluposti. Nauka je uvek jedan korak ispred nestanka prirodnih izvora. Na kraju krajeva, kad bude nestalo pravog mesa, imaćemo spremne kobasice od soje. Kad je ponestalo benzina, tehnologija je pronašla pedomobil.
     Ranije sam bio podložan sentimentalnostima konzervacionista čiji su se argumenti uvek svodili na jedno: prirodni način života je jedini pravi način života. Smešno. Ako je 'Priroda' mislila da nam dG da jedemo sveže povrće, ona nam ne bi dala nijacin i askorbinsku kiselinu.
     Sedeo sam nepomično dvadeset minuta slušajući izlaganje Faulera Šokena i došao do saznanja do kojega sam i ranije često dolazio: da mi je on, kratko i sažeto, pružio sve činjenice i uputstva koja su mi bila potrebna.
     Detalje je ostavio meni, ali ja sam znao svoj posao.
     Želeli smo da Amerikanci kolonizuju Veneru. Da bismo to postigli, bilo je potrebno sledeće: kolonisti, način da se oni prebace na Veneru i posao koji će oni raditi kada stignu tamo.
     Prvo je bilo lako putem direktnog reklamiranja. Šokenova TV-propaganda je bila savršena osnova na kojoj je moglo da se gradi što god je bilo potrebno. Uvek je lako uveriti potrošača da je trava zelenija na drugoj strani livade. Već sam koncipirao detaljnu kampanju sa budžetom mnogo nižim od megadolara. Iznad toga bi bilo suvišno rasipništvo.
     Drugo pitanje je samo delimično bilo naš problem. Vasionske brodove su pravili Republička avijacija, Kompanija Bel i Američka industrija čelika, verovatno prema ugovoru sa Sekretarijatom za odbranu. Naš posao nije bio da omogućimo prevoz na Veneru, već da ga učinimo privlačnim. Kada vaša žena sazna da je nemoguće da se promeni hromirani deo na rešou zato što se hrom upotrebljava za pravljenje delova za upravljanje rakete na Veneru ili kada neizbežno mrzovoljni predstavnik nekog malog i gotovo propalog preduzeća u Kongresu maše hartijama iznad glave i govori o besciljnim troškovima Vlade na projekte nesigurnih banaka, onda nastupa naš trenutak: mi moramo da ubedimo vašu ženu da su rakete važnije od rešoa; mi moramo da ubedimo preduzeće čiji se predstavnik buni da mu je taktika nepopularna i da će ga to stajati mnogo novaca.
     Razmišljao sam o prostoj kampanji, ali sam tu ideju odbacio. Naši drugi poduhvati bi trpeli. Možda verski pokret - nešto kao poslanica onim osam miliona koji neće leteti u raketama...
     Zapisao sam to; Bruner bi tu mogao da mi pomogne. Prešao sam na treću tačku. Trebalo je da se pronađe šta bi kolonisti na Veneri radili.
     Na to je, znao sam, Fauler Šoken bacio oko. Državni novac koji bismo dobili za početnu kampanju prilično bi nam uvećao prihode, ali Fauler Šoken je bio i suviše veliki da bi pristao na jednokratnu naplatu. Mi smo želeli dugoročne investicije za izgradnju ogromnog industrijskog kompleksa; želeli smo da se kolonisti i njihova deca samo pridodaju našem kompleksu. Fauler je, naravno, mislio da ponovi na grandiozno uvećanom planu naš ogroman uspeh sa Indijastrijom. Njegovi odbori i on su organizovali celu Indiju u jedan gigantski kartel koji je sve što je proizvodio, od pletenih korpi i iridijumskih poluga do kolačića od opijuma, prodavao posredstvom reklame Faulera Šokena. Sad je to isto mogao da uradi na Veneri. To je potencijalno vredelo isto koliko bi vredela gomila novaca na koju bi bili naslagani svi dolari koji se trenutno nalaze u opticaju! Cela nova planeta, veličine Zemlje, u perspektivi bogata kao Zemlja - i svaki mikron, svaki miligram sa nje - naš.
     Pogledao sam na časovnik. Bilo je oko četiri; u sedam sam imao sastanak sa Keti. Imao sam veoma malo vremena. Telefonirao sam Hesteri da mi rezerviše mesto u mlaznjaku za Vašington, dok ja telefoniram čoveku čije sam ime i broj telefona dobio od Faulera. Čovek se zvao Džek O'Ši. On je bio jedino ljudsko biće koje je kročilo na Veneru - bar do sada. Glas mu je zvučao mladalački i uobraženo. Zakazali smo sastanak.

     Sletanje u Vašingtonu trajalo je pet minuta duže nego obično, a onda su nas ponovo zadržali na izlazu. Čuvari Brink ekspresa su se rojili oko našeg aviona, a njihov poručnik je svim putnicima pregledao dokumenta. Kad je došao red na mene, pitao sam šta se događa. Pogledao je u moju knjižicu službe bezbednosti sa niskim brojem i otpozdravio. "Oprostite što vas uznemiravamo, g. Kortni", izvinio se. "Konzervacionisti su bacili bombe blizu Topeke. Dobili smo dostavu da je krivac u mlaznjaku koji kreće iz Njujorka u 4.05. Izgleda da je dostava pogrešna."
     "Na šta su bačene bombe?"
     "Diponovo odeljenje za sirovine - znate, mi imamo ugovor sa njima da im štitimo postrojenja - otvorio je neki ugljenokop čija žica ide ispod žitorodne zemlje konzervacionista. Oni su priredili lepu svečanost i u trenutku kad je hidraulična rudarska mašina počela da kopa zemlju, neko je iz gužve bacio bombu. Ubijeni su mašinista, njegov pomoćnik i potpredsednik firme. Krivac se izgubio u gužvi, ali se zna ko je. Ovih dana ćemo ga sigurno uhvatiti."
     "Srećno, poručnice", rekoh i požurih u glavni bife na aerodromu. O'Ši je čekao sedeći kraj prozora, očigledno se dosađujući, ali se ipak nasmešio kada sam mu se izvinio.
     "To može svakome da se desi", reče klateći svojim kratkim nogama i istog časa pozva konobara. Kada smo poručili, on se zavali u stolicu i reče: "Dakle?"
     Pogledao sam preko stola u njega, a zatim skrenuo pogled na prizor koji se video kroz prozor iza njegovih leda. Daleko na jugu sa ogromnog stuba Ruzveltovog spomenika treperio je svetionik; iza njega su se videli majušni sumorni krovovi starog Kapitola. Ja, pričljivi reklamoautor, nisam mao odakle da pocnem, a O'Ši je uživao u tome. "Dakle?" ponovo upita očigledno se zabavljajući. Znao sam šta u tom trenutku misli: "Sad svi dolazite kod mene, pa, kako vam se sviđa promena uloga?"
     Odvažio sam se. "Šta ima na Veneri?" upitah.
     "Pesak i dim", odvrati on. "Zar niste čitali moj izveštaj?"
     "Naravno da jesam, ali bih želeo da znam više."
     "Sve sam rekao u izveštaju. Za ime boga, tri duga dana su me držali u sobi za ispitivanje kada sam se vratio. Ako sam tada nešto zaboravio, onda se sigurno ni sada neću setiti."
     "Ne mislim to, Džek. Ko je još proveo ceo život čitajući izveštaje? U Odeljenju za ispitivanje ima petnaest ljudi koji ne rade ništa drugo nego čitaju izveštaje i rezimiraju za mene tako da ne moram da ih čitam. Želeo bih da znam više. Želim da osetim planetu, a to mogu da dobijem samo na jednom mestu, jer je samo jedan čovek bio tamo."
     "Ponekad poželim da uopšte nisam išao tamo", reče O'Ši umorno. "Pa, gde da počnem? Znate kako su me izabrali - jedini kepec na svetu sa dozvolom za letenje. O brodu znate sve, a izveštaje o stvarima koje sam doneo već ste pročitali. Mislim da izveštaji nisu mnogo pouzdani, jer sam tamo bio samo na jednom mestu. Možda je geološki sastav nekog drugog mesta sasvim drukčiji."
     "To sve znam. Ali da probamo ovako, Džek. Pretpostavimo da želite da mnogo ljudi ode na Veneru. Šta biste im ispričali o njoj?"
     On se nasmeja. "Ispričao bih im mnogo, mnogo laži, ali da krenemo iz početka. Kakav posao je u pitanju?"
     Ukratko sam mu ispričao šta želi Kompanija Fauler Šoken, dok su me njegove okrugle očice posmatrale sa malog, okruglog lica. Crte kepeca su nekako glatke i lice im je kao od porculana, kao da ih je sudbina koja ih je učinila malim u isto vreme učinila savršenijim i uglađenijim od običnih ljudi, da bi pokazala da njihov nedostatak veličine ne znači nedostatak savršenstva. On je srkutao svoje piće dok sam ja svoje gutao u kratkim pauzama svog izlaganja.
     Kada sam završio, još uvek nisam znao da li je na mojoj strani ili ne, a to je i te kako bilo značajno. On nije bio lutka na koncima kakve je Fauler Šoken znao da vuče, niti je bio običan građanin koji je mogao da se kupi majušnim procentom naše imovine. Fauler mu je malo pomogao da putem svoje slave stekne izvestan kapitalčić preko svedočanstava, knjiga i predavanja, tako da nam je dugovao malo zahvalnosti, ali ništa više od toga.
     "Voleo bih da mogu da pomognem", reče, i sada mi se sve činilo lakšim.
     "Vi to možete", rekao sam mu. "Zato sam i došao kod vas. Recite mi, šta Venera može da pruži?"
     "Vrlo malo", reče, dok mu se od lakog mrštenja izboralo glatko čelo. "Odakle da počnem? Treba li da vam pričam o atmosferi? Znate, tamo je slobodni formaldehid - fluid za balsamovanje. Ili o toploti? Na prosečnoj temperaturi bi voda ključala - kad bi je bilo na Veneri. Bolje reći do nje se ne može doći. Ili o vetrovima? Izmerio sam da duvaju brzinom od 750 kilometara na čas."
     "Ne, ne bih želeo to", rekao sam. "To već znam, i pošteno govoreći za sve to može da se nađe rešenje. Želim da osetim kako je tamo, želim da znam šta ste mislili kad ste bili tamo, kako ste reagovali. Govorite, a ja ću vam reći kad budete došli na ono što želim."
     Zario je donje zube u ružičastu gornju usnu. "Pa", reče, "da krenemo od početka. Hoćemo li da popijemo još po jednu?"
     Konobar je došao, primio porudžbinu i vratio se sa pićem. Džek je dobovao pristima po stolu, srkutao rajnsko vino sa sodom i počeo svoju priču.
     Počeo je iz daleke prošlosti, a to mi je baš odgovaralo. Hteo sam da proniknem u dušu stvari, nedostižno, subjektivno osećanje koje je ležalo u osnovi njegovih stručnih izveštaja o Veneri, osnovna osećanja koja bi projektu dala snagu i ubedljivost.
     Pričao mi je o svom ocu, inženjeru hemije, visokom blizu dva metra, i o majci jedroj i punačkoj domaćici. Potpuno me je upoznao sa njihovom obeshrabrenošću i nesebičnom ljubavlju prema sinu visokom devedeset centimetara. Bilo mu je jedanaest godina kada se prvi put javio cilj njegovog života. Sećao se nezadovoljstva koje se pojavilo na njihovim licima kada je prvi put pomenuo cirkus. Zbog njih Džek to više nije pominjao, a kad se u njemu rodila želja da o tehnici i raketama nauči toliko da postane probni pilot, roditelji su mu to odobrili, plaćali školovanje i borili se uz njega protiv svih ismejavanja i odbijanja iz raznih škola.
     Naravno, put na Veneru je sve to isplatio.
     Tvorci rakete za Veneru su u svom radu naišli na veliku teškoću. Bilo je lako poslati raketu na Mesec, koji je udaljen 250 hiljada milja; teoretski, nije bilo ništa teže da se raketa izbaci do najbliže planete, Venere. Problem je bio u orbitama i vremenu, upravljanju brodom i njegovom povratku. Konstruktori su mogli da lansiraju brod na Veneru u roku od nekoliko dana, ali bi bilo potrebno toliko pogonskog goriva da ni deset brodova ne bi moglo da ga ponese. Druga alternativa je bila da se brod pošalje na Veneru po njenoj prirodnoj orbiti, kao što bi se čamac spustio niz reku, čime bi se uštedelo u gorivu, ali bi putovanje trajalo nekoliko meseci. U toku osamdeset dana čoveku je potrebno hrane dvaput više od njegove telesne težine; on udahne vazduha čija je težina devet puta veća od njegove i popije količinu vode dovoljnu da po njoj plovi čamac. Neko je predložio: destilišite vodu iz otpadnih materijela i ponovo je upotrebite, učinite isto sa hranom i vazduhom. Ali to je bilo nemoguće, jer je aparat za destilaciju bio teži od potrebne količine hrane, vode i vazduha. Tako je pilot ispao iz kombinacije.
     Ekipa projektanata je radila na automatskom pilotu. Kad je plan bio gotov, sve je bilo u redu, samo što je automatski pilot bio težak četiri i po tone, uprkos tome što su mnogi delovi bili konstruisani pod mikroskopom.
     Rad na projektu je stao i nije se nastavljao sve dok se neko nije setio najsavršenijeg mehanizma, kepeca teškog samo trideset kilograma. Džek O'Ši, koji je po težini bio trećina čoveka, jeo je trećinu hrane i udisao trećinu kiseonika potrebnih za čoveka normalne veličine. Sa svojom minimalnom težinom i sa potrebnim aparatima za prečišćavanje vode i vazdaha Džek je ispunjavao uslove i time sebi obezbedio besmrtnu slavu.
     Duboko zamišljen i malo pijan od dva slaba pića rekao je: "Gurnuli su me u raketu kao prst u rukavicu. Mislim da znate kako je brod izgledao. Rajsferšlusom su me zatvorili u pilotsko sedište. To nije bila stolica, više je ličilo na ronilačko odelo u kojem se nalazio jedini vazduh u celom brodu. Voda mi je dolazila do usana kroz jednu cevčicu. Štedelo se na težini..."
     Sledećih osamdeset dana proveo je u tom odelu. Ono ga je hranilo, pojilo, upijalo znoj i odstranjivalo izmet. Da se ukazala potreba, ubrizgavalo bi novokain u slomljenu ruku, podvezivalo presečenu femoralnu arteriju ili pumpalo vazduh umesto povređenih pluća. To je bila prava placenta, ali strahovito neudobna.
     U odelu je proveo 33 dana u odlasku i četrdeset jedan dan u povratku. I sve to vreme zbog šest dana koje je proveo na cilju puta.
     Džek je sa mukom spustio brod u apsolutnom mraku, oblaci gasova su mu zaslepljivali oči i onesposobljavali radar. Tek na tri stotine metara iznad planete mogao je da vidi nešto drugo osim žutog kovitlaca. Tada je aterirao i isključio rakete.
     "Naravno, nisam mogao da iziđem", rekao je. "Postoji četrdeset ili pedeset razloga zbog čega će neko drugi biti prvi čovek koji je kročio na Veneru. Verovatno neko kome nije baš stalo do disanja. Ipak, bio sam tamo i posmatrao sam unaokolo." Slegao je ramenima, izgledao je zbunjen i tiho je opsovao: "Stotinu puta sam to rekao na predavanjima, ali nikad to ne mogu da zaboravim. Rekao sam im da je najsličnija stvar na Zemlji Obojena pustinja. Možda i jeste, nisam bio tamo.
     Vetar na Veneri duva strahovitom snagom i cepa stenje. Meko kamenje pršti i stvara kovitlace prašine. Tvrdi delovi štrče u svim mogućim oblicima i raznovrsnim bojama. Neki od njih liče na ogromne spomenike. Izgleda kao u unutrašnjosti pećine, samo što nije mračno. Svetlost je čudna, nikada na Zemlji nisam video takvu svetlost. Narandžasto-smeđe svetlo, sjajno, vrlo sjajno, ali nekako zastrašujuće. Otprilike kao što nebo preteći deluje leti pred zalazak sunca kada se sprema oluja sa grmljavinam. Međutim, tamo nema pljuskova sa grmljavinom jer nema ni kapljice vode." Malo je oklevao. "Ima munja, mnogo munja, ali kiša nikada ne pada... ne znam, Mič", iznenada je zastao. "Da li vam ovo nešto koristi?"
     Oklevao sam da odgovorim. Pogledao sam na sat i video da je vreme da mlaznjak za Njujork krene, sagao sam se i isključio magnetofon u svojoj tašni. "Mnogo ste mi pomogli, Džek", rekao sam. "Ali to nije dovoljno. Sad moram da idem. Čujte, kako bi bilo da dođete u Njujork da malo zajedno radimo? Sve što ste rekli snimio sam na traku, ali bih želeo da to imam i vizuelno. Naši crtači mogu da nacrtaju sve što ste rekli, ali ima još mnogo stvari da se uradi. Vi ćete mi koristiti mnogo više nego crtači." Nisam mu rekao da će umetnici crtati utiske o onome kako bi Venera izgledala kad bi se razlikovala od onoga kakva jeste. "Kako bi bilo, a?"
     Džek se zavali u stolicu i poče da mi opisuje planove koje je njegov agent za predavanja napravio za sledećih nekoliko nedelja. Ipak je na kraju pristao. Razgovori kod Šrajnera mogu da se otkažu, odlučio je, a sastanci sa piscima fantastičnih priča mogu da se održe i u Njujorku, kao i u Vašingtonu. Upravo smo ugovarali sastanak za sutradan kad su objavili polazak mog aviona.
     "Otpratiću vas do aviona", ponudi se Džek. Skliznuo je sa stolice i bacio novčanicu za konobara na sto. Progurali smo se između stolova restorana do piste. Džek se cerio i šepurio čuvši kako ga sa obe strane obasipaju uzvici divljenja. Pista je gotovo bila u mraku, siluete aviona su se ocrtavale na blještavoj pozadini grada. Iz odeljenja za prtljag prema nama je jurio jedan veliki teretni helikopter od pedeset tona nosivosti, koji se sav sijao reflektujući svetlo sa aerodroma. Bio je na visini od samo petnaestak metara, tako da sam morao da držim šešir da ga ne bi odneo vetar koji su stvarale njegove ogromne elise.
     "Proklete šoferčine", gunđao je Džek gledajući u helikopter. "Trebalo bi ih sve pozatvarati. Samo zato što lako manevrišu, ti džokeji na vetrenjačama uobražavaju da smeju da se vozikaju kad im padne na pamet. Da sam ja tako upravljao mlaznjakom - Bežite, bežite!" Iznenada je zaurlao i gurnuo me svom snagom u stomak. Zinuo sam od čuda; tako se sve brzo desilo da nisam mogao ni da shvatim šta se dogada. Gurnuo me je svom snagom svog minijaturnog tela, tako da sam se zateturao nekoliko koraka unazad.
     "Šta se, do davola..." počeo sam da se bunim, ali ni sam nisam čuo svoje reči. Izgubile su se u užasnoj buci neke mašine i zujanju rotora, a zatim me je zagušila najjača lomnjava koju sam ikada čuo. To je priključak za teret sa helikoptera tresnuo na beton jedva jedan metar od mesta gde smo stajali. Iz njega su poleteli cilindrični paketi ovsa Kompanije Starcelijus Verili. Jedan tamnocrveni cilindar se dokotrlja do mene i ja ga, glupo blenući u njega, podigoh.
     Iznad nas je olakšani helikopter odleteo, ali ja nisam primetio da odlazi.
     "Za ime boga, dižite to sa njih!" vikao je Džek vukući me. Nismo bili sami na pisti. Ispod iskrivljenog aluminijuma promoli se jedna ruka držeći aktentašnu i kroz zaglušnu buku čuh bolno jaukanje ljudi. Sad mi je bilo jasno šta je Džek mislio sa "dižite to sa njih." Dozvolio sam mu da me odvuče do razlupanog metala i mi smo pokušali da ga podignemo. Izgrebao sam ruku i iscepao kaput, a onda su službenici aerodroma došli i oštro nam naredili da se udaljimo.
     Ne sećam se kuda sam išao, ali sam se uskoro našao na koferu naslonjen uza zid zgrade aerodroma dok mi je Džek O'Ši nešto uzbuđeno govorio. Psovao je pilote teretnih helikoptera i grdio me što sam stajao kao budala kad sam video da držači na helikopteru popuštaju i još mnogo drugih stvari koje nisam uspevao da shvatim. Sećam se kako mi je nestrpljivo izbio iz ruke crvenu kutiju sa upakovanim doručkom. Psiholozi kažu da nisam izuzetno osetljiv ili plašljiv, ali mi se čini da sam bio u šoku sve dok me Džek nije ubacio u avion.
     Kasnije, kada mi je stjuardesa rekla kako je deo helikoptera pao na pet ljudi, izgleda da sam se setio celog događaja, ali to je bilo tek kad smo već prešli polovinu puta do Njujorka. U trenutku kada sam se svega setio jedino mi je bilo važno ono što je Džek govorio dok su mu gorčina i ljutina krivili porculansko lice: "Suviše mnogo ljudi, Mič. Svuda ta prokleta gužva. Potpuno sam uz vas. Nama je potrebna Venera, Mič, nama je potreban prostor..."