3.

     Ketin stan u centru Bensonhersta bio je mali ali udoban. Pošto je bio lepo namešten, čovek je u njemu mogao da se oseća kao kod kuće. Ko bi to, uostalom, bolje znao od mene? Pritisnuo sam zvonce označeno sa "Dr Nevin" i nasmešio joj se kad je otvorila vrata.
     Nije mi uzvratila osmeh. Rekla je samo dve stvari: "Zakasnio si, Mič", i: "Mislila sam da ćeš telefonirati pre nego što dođeš."
     Ušao sam i seo. "Zakasnio sam zato što sam maltene poginuo, a nisam telefonirao jer sam zakasnio. Je li ti to dovoljno?" Postavila mi je pitanje koje sam želeo da mi postavi i ja sam joj ispričao koliko sam to veče bio blizu smrti.
     Keti je lepa žena sa toplim, prijatnim licem. Kosa joj je obično besprekorno očešljana i presijava se u dve plave nijanse, a oči su joj uvek nasmejane. I ranije sam je često posmatrao, ali nikad pažljivije nego kad sam joj pričao o mom bliskom susretu sa smrću. Sve u svemu, bio sam razočaran. Nema sumnje da se uplašila, ali Ketino srce se otvara pred stotinama ljudi i ja na njenom licu nisam video ništa što bi me uverilo da joj je do mene stalo više nego do nekog drugog starog prijatelja.
     Ispričao sam joj i drugu veliku novost, planove za naseljavanje Venere i moju ulogu u svemu tome. U tome sam već imao malo više uspeha; bila je iznenađena, srećna i uzbuđena; poljubila me je. Ali kad sam ja nju poljubio, što sam već mesecima želeo, ona se povakla u drugi kraj sobe, kao da priprema piće.
     "Vredi da se nešto popije za tu novost, Mič", nasmešila se. "Bar šampanj. Dragi Mič, to je divna novost!"
     Pokušao sam da iskoristim priliku. "Hoćeš li da proslavimo? Zaista da proslavimo?"
     Sumnjičavo me je gledala svojim smeđim očima. "Hm", poče, a zatim: "Naravno da hoću, Mič. Zajedno ćemo da proslavimo - ja plaćam i nemoj da se opireš. Samo moraću da te napustim tačno u 24,00. Spavaću u bolnici. Ujutru imam jednu histerektomiju i zato ne smem da legnem i suviše kasno, ni mnogo da pijem."
     Ipak se nasmešila.
     Odlučio sam da ne kušam sreću više nego što je potrebno. "Divno", uzviknuh oduševljeno i nisam glumio. Keti je bila divno društvo za izlaske. "Mogu li da se poslužim tvojim telefonom?"
     Dok je ona nalivala piće, rezervisao sam karte za bioskop, sto za večeru i mesto u baru. Keti se malo zabrinu. "Prilično obiman program za pet časova, Mič", rekla je. "Moja operacija neće biti baš uspešna ako mi budu drhtale ruke." Brzo sam je ubedio da ne treba da brine. Keti je mnogo izdržljivija nego što se pravi. Jednog jutra je sjajno izvela operaciju mozga posle noći koju smo proveli urlajući jedno na drugo.

     Što se mene tiče, večera nije uspela. Neću da kažem da sam epikurejac koji ne može da podnese ništa drugo sem svežeg proteina, ali se razbesnim kada platim kao da sam jeo sveže meso, a poture mi regenerisani protein. Mešano meso koje smo oboje poručili nije izgledalo veštačko, ali ukus nisu mogli sakriti. Izbrisao sam taj restoran sa svog spiska i izvinio se Keti za lošu večeru. Ona se samo nasmejala. Predstava na koju smo otišli posle večere bila je dobra. Obično me od hipnoze boli glava, ali sam ovog puta pao u trans čim je film počeo, a posle predstave nisam osećao nikakve posledice.
     Bar je bio prepun, a šef sale je pogrešio vreme rezervacije tako da smo morali da čekamo u holu pet minuta. Keti je odlučno odmahnula glavom kad sam je zamolio da malo odloži vreme odlaska, ali kada nam se konobar bogzna kako izvinio i duboko se klanjajući odveo nas do naših mesta i kada su stigla pića, ona me poljubi još jedanput. Osećao sam se u devetom nebu.
     "Hvala", reče. "Veče je bilo divno, Mič. Trudi se da češće dobijaš unapređenja, molim te. Volim ovakve proslave."
     Upalio sam cigarete za nju i za sebe i otvorio usta da nešto kažem, ali sam se predomislio.
     Keti reče: "Hajde, kaži."
     "Pa, hteo sam da kažem da se nas dvoje uvek lepo zabavljamo."
     "Znam da si to hteo reći. Mogu ti reći da sam znala čemu sve ovo vodi, ali odgovor je još: ne."
     "Znao sam to", rekoh smrknuto. "Hajdemo, do đavola, odavde."
     Ona plati račun i kad smo izišli, stavismo tampone protiv čađi. "Taksi, gospodine?" upita vratar.
     "Da, molim", reče Keti. "Tandem."
     On dozva dvosedi pedomobil i Keti dade kočničaru adresu svoje bolnice. "Možeš da pođeš sa mnom, ako želiš, Mič", reče i ja se popeh pored nje. Vratar nas pogurnu i mašina zakrča dobijajući na brzini.
     Iako to nije tražila, navukao sam krov. Za trenutak je sve izgledalo kao u doba kada smo vodili ljubav: prijateljska tama, blag, ustajao miris platnenog krova, škripanje federa. Ali, to je trajalo samo trenutak. "Pazi, Mič", reče upozoravajući me.
     "Molim te, Keti", rekoh pažljivo. "dozvoli mi da ipak kažem. Neće trajati dugo." Nije odbila. "Venčali smo se pre osam meseci", rekoh brzo, jer je htela da me prekine, "to nije bio apsolutni brak. Ali, potpisali smo privremenu obavezu. Sećaš li se zašto smo to uradili?"
     Posle kratkog vremena ona strpljivo reče: "Voleli smo se."

     "Tako je", rekoh, "voleli smo se. Oboje smo imali svoje poslove o kojima je trebalo misliti i znali smo da nam je ponekad teško da se složimo. Zato smo i prihvatili privremeno rešenje. Trebalo je da prođe godina dana pre nego što se odlučimo hoće li biti stalno ili ne." Dodirnuo sam joj ruku, ali je ona odmaknu. "Draga Keti, zar misliš da onda nismo znali šta radimo? Zar ne možemo, ako ništa drugo, da pustimo da prođe ta godina? Ima još samo četiri meseca. Pokušajmo. Ako ne želiš da predaš svoje uverenje u dosije posle isteka te godine - pa, bar neću moći da kažem da mi nisi pružila priliku. Što se mene tiče, ja ne moram da čekam. Moje uverenje je u dosijeu i ja ostajem pri tome."
     Prolazeći pored ulične svetiljke, videh da su joj usne skupljene, ali nisam mogao da protumačim izraz njenog lica. "Do đavola, Mič", reče žalosno, "ja znam da ti ostaješ pri tome. Zato to i jeste tako strašno. Zar moram ovde da počnem da te vređam da bih te ubedila da nema nade? Moram li da kažem da si ti namćorasta, prepredena, makijavelistička svinja sa kojom se ne može živeti? Nekada sam mislila da si dobar, Mič. Idealist kome su važni principi i etika, a ne novac. Imala sam i razloga da tako mislim. Sam si mi to govorio, i to vrlo ubedljivo. Bio si vrlo zainteresovan za moj posao. Interesovala te je medicina, dolazio si tri puta nedeljno da gledaš kako operišem, pričao si svim našim prijeteljima, čak i u mom prisustvu, kako si ponosan što ćeš se oženiti jednim hirurgom. Trebalo mi je tri meseca da shvatim šta si time mislio. Svako može da se oženi devojkom koja će biti domaćica. Ali samo Mičel Kortni može da se oženi prvoklasnim hirurgom i pretvori je u domaćicu." Glas joj je drhtao. "To ne mogu da podnesem, Mič, i nikad neću moći. Ne želim rasprave, durenje i večne svađe. Ja sam lekar. Ponekad život zavisi od mene. Ako se sva iskidam u svađi sa mužem, onda nisam u stanju da spasavam taj život, Mič! Zar ne možeš to da shvatiš?"
     Učinilo mi se da je zajecala.
     Tiho sam upitao: "Keti, zar me više ne voliš?"
     Nije odgovorila. Onda se glasno i kratko nasmejala. "Evo bolnice, Mič", reče. "Ponoć je."
     Podigao sam krov da bismo mogli da izađemo. "Sačekaj", rekoh kočničaru i ispratih je do vrata. Nije me poljubila na rastanku i nije pristala da se opet nađemo. Stajao sam u holu oko dvadeset minuta da bih se uverio da će zaista spavati u bolnici, a zatim sedoh u taksi i kretoh ka najbližoj stanici pneumatičke železnice. Bio sam grozno raspoložen. Nije me oraspoložio ni kočničar kad me je nedužno upitao: "Izvinite, gospodine, šta znači ... makijavelistički?"
     "To španskom znači, gledaj svoja posla, budalo", rekoh mu. A dok sam se vozio pneumatičkom železnicom, razmišljao sam koliko bi trebalo da budem bogat da bih mogao da kupim to zadovoljstvo da vodim privatno razgovore koje niko neće čuti.
     Ni sledećeg jutra kad sam došao u kancelariju nisam bio ništa bolje volje. Hester je morala da upotrebi sav svoj takt da joj od ranog jutra ne iskopam oči, a samo bogu imam da zahvalim što nije bilo sastanka Odbora. Dok sam pregledao poštu i interne informacije koje su se nagomilale preko noći, Hester pažlivo iščeze za izvesno vreme. Kad se vratila, donela mi je šolju kafe - prave, pravcate kafe odgajene na plantaži. "Čistačica ženskag klozeta je kuva krišom", objasni. "Obično nam ne da dG je iznosimo jer se plaši ekipe koja radi na Najkafi. Ali pošto ste vi postali prva A klasa..."
     Zahvalio sam joj i dao traku na koj je bio snimljen razgovor sa Džekom O'Šijem da je obradi. Onda sam se dao na posao.
     Prvo je bilo odabiranje terena za opite i glavobolja sa Metom Ranstedom. On je šef Odeljenja za ispitivanje tržišta i ja sam morao da sarađujem sa njim. A on nije pokazivao ni najmanje želje da radi sa mnom. Stavio sam kartu južne Kalifornije u projektor dok su Met i njegova dva bezlična pomoćnika tresli pepeo od cigareta po podu.
     Štapićem sam uokvirio probne i kontrolne terene: "Od San Dijega do Tihuane; polovina opština oko Los Anđelesa i donji kraj Montreja. To bi bili kontrolni. Ostatak Kalifornije i Meksika od Los Anđelesa na jug koristićemo za probe. Met, mislim da bi sad ti morao da odeš na lice mesta. Preporučujem ti naše predstavništvo u San Dijegu za glavni štab. Tarner tamo rukovodi, a on je dobar čovek."
     Ransted je gunđao: "Ni pahuljice snega cele godine. Ne bih mogao da prodam nijedan zimski kaput čak i kad bih davao belu robinju uz njega. Za ime boga, čoveče, zašto ne prepustiš ispitivanje tržišta nekome ko se u to razume. Zar ne vidiš kako ti klima kvari plan?"
     Mlađi od njegovih bezizraznih asistenata je počeo da podržava svog šefa, ali sam ga ja presekao. Ransteda sam morao da koristim kao konsultanta na probnim terenima - to je bio njegov posao, ali Venera je bila moj projekt i ja sam hteo njime sam da upravljam. Rekao sam malo bezobrazno: "Regionalni i svetski dohodak, godine starosti, gustina naseljenosti, zdravstveno stanje, psihičko naprezanje, raspored starosnih grupa i uzrok i stepen smrtnosti su najvažnije stvari, Met. Teritoriju Kalifornija - Meksiko je bog lično stvorio za probni teren. U malom krugu manjem od sto miliona nalazimo kopiju svakog važnog dela Severne Amerike. Projekt je moj i neću ga menjati; držaćemo se teritorije koju sam odabrao." Posebno sam nastojao da zvučno i upadljivo naglasim reč moj.
     Met reče: "Neće to valjati. Temperatura je glavni činilac, to bar svakome treba da bude jasno."
     "Ja nisam svako, Met, ja vodim ovaj posao."
     Met Ransted ugasi cigaretu i ustade. "Hajdemo da razgovaramo sa Faulerom", reče i izađe. Ostalo mi je samo da krenem za njim. Odlazeći čuo sam njegovog starijeg pomoćnika kako javlja sekretarici da obavesti Faulera Šokena da dolazimo. Taj Ransted je imao odlične ljude. Razmišljao sam malo o tome kako bi trebalo i sam da stvorim takvu ekipu pre nego što sam počeo da smišljam šta da kažem Fauleru.
     Fauler Šoken ima siguran sistem za rešavanje internih svađa. Primenio ga je i na nas; kad smo ušli on glasno reče: "Tu ste! Baš vas dvojicu želim da vidim! Met, molim te sredi mi jednu stvar. Imam muke sa Američkim ginekološkim institutom. Oni tvrde da naš rad na preparatu 'Antibeba' kvari njihove poslove. Prete da će prići Tontonu ako mi ne prekinemo rad na 'Antibebi'. Oni baš ne plaćaju mnogo, ali mi je jedan taster otkucao da ih je Tonton na to nahuškao." Nastavio je objašnjavajući pojedinosti našeg odnosa sa Američkim ginekološkim institutom. Slušao sam ga nezainteresovano; naša kompanija "Beba kakva treba" za predodređivanje pola deteta povećala im je broj porođaja bar za dvadeset procenata. Trebalo bi zbog toga da se drže nas. Ransted je bio istog mišljenja.
     On reče: "Oni nemaju osnove da nas napuste, Fauler. Mi prodajemo i piće i lek za mamurluk. Oni nemaju šta da traže na drugoj strani. Ali, kakve to, do đavola, ima veze sa ispitivanjem tržišta?"
     Fauler se zadovoljno nasmeja: "U tome i jeste stvar", graknuo je. "Zatrpajte ih grafikonima i statistikama da im dokažete da 'Antibeba' ne sprečava rađanje; ona im samo dozvoljava da odlože dolazak bebe do trenutka kada budu za to spremniji. Drugim rečima, njihova stopa prođaje raste, a obim ostaje isti. Prvo, to je direktan udarac Tontonu u lice. Drugo, advokati gube posao jer zastupaju protivrečne interese. To će mnogo njih skupo platiti. Moramo obezbediti da svaki pokušaj da se nametne sličan princip našoj profesiji bude sasečen još u začetku. Možeš li mi pomoći, Met?"
     "Naravno da mogu", progunđao je Ransted. "A šta je bilo sa Venerom?"
     Fauler mi namignu. "Sa Venerom? Možeš li da mi pozajmiš Meta na izvesno vreme?"
     "Mogu zauvek", rekoh. "U stvari, zato sam i došao ovamo. Met se plaši južne Kalifornije."
     Ransted ispusti cigaretu i ostavi je da polako progoreva Faulerov najlonski tepih. "Šta do đavola..." poče ratoborno.
     "Polako", reče Fauler. "Da čujemo u čemu je stvar, Met."
     Ransted me pogleda popreko. "Samo sam rekao da južna Kalifornija nije mesto za probe. U čemu je velika razlika izmedu Venere i Zemlje? U temperaturi! Nama je potreban predeo za testiranje sa umerenokontinentalnom klimom. Čoveka iz Nove Engleske će možda privući toplota Venere, ali ljude iz Tihuane nikad, jer već sada je u Kaliforniji i Meksiku i suviše toplo."
     "Hm", promrmlja Fauler Šoken. "Čuj, Met. O ovome treba da promislim, a ti ćeš se baciti na posao sa Američkim ginekološkim institutom. Odaberi čoveka koji će te zameniti na projektu Venera, dok si ti na drugoj strani, pa ćemo o tome da popričamo na sutrašnjem sastanku. U međuvremenu", on pogleda na časovnik koji se nalazio na stolu, "senator Denton me čeka već sedam minuta. Slažete li se?"
     Što se tiče Meta, uopšte se nije slagao, a ja sam celog dana bio veseo. Sve je išlo kao podmazano. Iz Odeljenja za usavršavanje poslali su izveštaj koji su izvukli sa O'Šijeve trake. Perspektive za proizvodnju su bile tu. Neke su bile privremene, kao mali sićušni globusi Venere proizvedeni od materijala koji je kružio po onome što mi nazivamo Venerin 'vazduh'; neke dugoročne - jedna analiza je pronašla čisto gvožđe: ne devet devetina gvozđa ili devedeset devet procenata, već apsolutno čisto gvožđe koje se ne može naći ili proizvesti na planeti gde ima kiseonika. Laboratorije bi dale pare da ga dobiju. A Odeljenje za usavršavanje nije usavršilo već je pronašlo divnu stvarčicu, zvanu Hilšova cev. Bez ikakve pogonske snage može da rashlađuje kuće doseljenika korišćenjem vrelih oluja Venere. Bila je to prosta stvarčica pronađena još 1943. godine, ali na koju niko nije obraćao pažnju. Niko je pre nas nije mogao da koristi jer niko pre nas nije raspolagao takvim olujama.
     Trasi Kolijer, čovek za vezu između Odeljenja za usavršavanje i Odseka za Veneru, govorio mi je nešto o katalizatorima koji fiksiraju azot. Klimao sam glavom i shvatio da sunđerasta platina 'drobljena' na Veneri može povezana sa neprestanim strašnim munjama da prouzrokuje 'sneg' od nitrata i 'kišu' od ugljovodonika, čime bi se atmosfera očistila od formaldehida i amonijaka.
     "Da to nije skupo?" upitah obazrivo.
     "Koštaće upravo onoliko koliko želite", rekao je. "Platina nikad neće nestati jer jedan gram traje milion godina."
     Nije mi bilo baš sve mnogo jasno, ali je lepo zvučalo. Potapšao sam ga po ramenu i izgurao iz kancelarije.
     Odeljenje za industrijsku antropologiju me je donekle obeshrabrilo. Ben Vinston se žalio: "Ne možeš da nateraš ljude da luduju za životom u konzervi zagrevanoj vodenom parom. Svi će biti protiv toga. Ko će da putuje šezdeset miliona milja da ostatak života čuči u plehanoj kolibi - kad može da ostane na Zemlji i uživa u hodnicima, liftovima, ulicama, krovovima i plavom nebu? To je protivno ljudskoj prirodi, Mič!"
     Pokušao sam da ga ubedim, ali nisam uspeo. Pričao mi je o američkom načinu života - odveo me do prozora i pokazao stotine hektara krovova po kojima su ljudi i žene mogli da se šetaju na vazduhu, i to samo sa tamponima protiv čađi u nosu umesto glomaznih šlemova i boca sa kiseonikom.
     Na kraju sam se razljutio: "Neko mora da želi da ide na Veneru, inače zašto bi se Džek O'Šijeva knjiga onako prodavala? Zašto bi glasači mirno slušali o dodeljivanju bilion i više dolara za izgradnju rakete? Zar ja treba da te učim: anketiraj sve koji su kupili O'Šijevu knjigu, sve stalne gledaoce O'Šijevih TV-programa, sve koji na njegova predavanja dolaze mnogo pre početka, a posle diskutuju po hodnicima. O'Ši je na našem platnom spisku, izvuci od njega sve što možeš. Raspitaj se o koloniji na Mesecu - raspitaj se koja vrsta ljudi tamo živi, a onda ćemo znati na kakve ljude da upravimo našu propagandu. Jasno?" Izgleda da mu je bilo.
     Hester je dotle stvarala čuda praveći raspored sastanaka i poslova za taj dan, tako da sam sGm posvršavao sve poslove sa šefovima odseka koji su bili uključeni u projekt. Ali ona nije mogla da umesto mene čita materijale i do kraja radnog vremena na mome stolu se nakupila hrpa hartije od desetak centimetara. Hester je ponudila da ostane sa mnom, ali zaista nije mogla da mi pomogne. Zamolio sam je da mi donese sendvič i još jednu šoIju čaja, a onda sam je oterao kući.
     Kad sam završio posao, bilo je već prošlo jedanaest. Pre nego što sam otišao kući svratio sam do menze na petnaestom spratu gde se večera mogla dobiti preko cele noći. Menza nije imala prozora i mirisala je na ekstrat od koga se pravila kafa, a šunka u sendvičima je imala ukus soje. No, to je bilo tako nevažno. Kad sam otvorio vrata svoga stana, čulo se jedno klik, a zatim pucanj i nešto mi prolete pored glave i tresnu u dovratak. Sagnuo sam se i zaurlao. Kroz prozor sam video siluetu čoveka sa revolverom na lestvicama od konopca koje su poletele naviše.
     Bio sam toliko neoprezan da odjurim do prozora i promolim glavu da bih video čoveka koga je vukao helikopter. Bio bih mu savršena meta da su lestvice bile nepomične.
     I sam iznenađen svojom smirenošću, pozvao sam Kompaniju za gradsku zaštitu.
     "Jeste li pretplaćeni, gospodine?" upita telefonistkinja.
     "Jesam, do đavola. Već šest godina. Pošaljite čoveka ovamo! Pošaljite ceo vod!"
     "Samo trenutak, g. Kortni... g. Mičel Kortni? Reklamoautor prve A klase?"
     "Ne", rekoh ljutito, "po zanimanju sam meta na strelištu. Molim vas, pošaljite vašeg čoveka pre nego što se tip koji je pucao na mene ne vrati."
     "Izvinite, g. Kortni", reče sladunjav, smireni glas. "Da li ste rekli da niste reklamoautor prve A klase?"
     Škrgutao sam zubima. "Jesam prve A klase", priznao sam.
     "Hvala, gospodine. Kod mene je vaš dosije, gospodine. Žao mi je, gospodine, ali vaša pretplata je zastarela. Mi ne primamo pretplatu za prvu A klasu pod običnim uslovima zbog rizika od industrijskih obračunavanja, gospodine." Ona mi reče brojku od koje mi se diže kosa na glavi.
     Nisam eksplodirao jer je ona bila samo običan službenik. "Hvala", rekoh umorno i spustih slušalicu. Stavio sam deo traka Crvene knjige od Programiranja štampe do Rudarskag trusta u čitač i pustio da se vrti do Privatnih detektivskih agencija.
     Tri ili četiri agencije su me odbile, ali je najzad jedan sanjivi detektiv pristao da dođe pod uslovom da mu dobro platim.
     Pojavio se posle pola sata i odmah tražio honorar, a onda me ugnjavio nepotrebnim pitanjima i tragao za otiscima prstiju kojih nije bilo. Posle izvesnog vremena otišao je rekavši da će se pozabaviti mojim slučajem.
     Legao sam u krevet i zaspao sa pitanjem koje mi se vrzmalo po glavi, a na koje nisam mogao da odgovorim: ko bi mogao da želi da ubije jednog običnog, bezopasnog reklamoautora kao što sam ja?