4.

     Skupio sam hrabrost i čvrstim korakom uputio se u kancelariju Faulera Šokena. Želeo sam odgovor, a on možda zna. Može da se desi da me jednostavno izbaci iz kancelarije što ga uopšte i pitam, ali ja sam hteo odgovor.
     Izgleda da nisam odabrao baš najbolje vreme da Fauleru postavljam pitanja. Vrata su se preda mnom otvorila sa treskom i Tildi Metis je izletela napolje. Lice joj se krivilo od uzbuđenja. Buljila je u mene, ali sam mogao da se zakunem da se toga momenta ne bi mogla setiti moga imena. "Rirajtuj", reče ljutito. "Robujem do poslednjeg atoma snage tom sedom pacovu, a šta zauzvrat dobijem? Rirajtovanje." "To je dobar rad, ali ja od tebe tražim više no dobar rad", kaže. "Rirajtuj ga", kaže. "Želim bolje", kaže. "Želim dinamiku i lepotu, i smernu judsku toplinu, i ekstazu i sve nežne i tužne emocije tvoga osetljivog ženskog srca", kaže, "i to u petnaest reči." "Daću mu tih petnaest reči", jecala je i jurnula pored mene niz hodnik. "Daću tom licemernom milozvučnom hiperboličnom, pokroviteljskom Molohu, tom matorom..."
     Tresak vrata Tildine kancelarije prekinuo je njenu rečenicu. Bilo mi je krivo, trebalo je da dođe tako lepa imenica na kraju.
     Nakašljao sam se, kucnuo i ušao u Faulerovu kancelariju. U osmehu koji mi je uputio nije bilo ni traga od njegove svađe sa Tildom. U stvari, njegovo ružičasto lice i sjajne oči su odagnale sve moje sumnje, ali - mene su pokušali da ubiju.
     "Zadržaću te samo trenutak, Fauleru", rekoh. "Želeo bih samo da znam da li si sa Tontonovom ekipom igrao grubo."
     "Ja uvek igram grubo", žmirnuo je. "Oštro, ali čisto."
     "Hteo sam da kažem da li si igrao vrlo, vrlo grubo i vrlo, vrlo prljavo. Da li si, nekim slučajem, pokušavao da ubiješ nekog njihovog čoveka?"
     "Mič! Ja stvarno..."
     "Samo pitam", nastavio sam uporno, "jer sinoć je neki momak sa helikopterom pokušao da me udesi. Mislim da je jedini odgovor na to - Tontonova odmazda."
     "To možeš slobodno da odbaciš", rekao je uverljivo.
     Uzeo sam vazduh. "Fauleru", rekoh, "kaži mi, tebi niko nije 'najavio'? Možda ja i nisam važan, ali moram da pitam. Nisam samo ja u pitanju, već i ceo projekat Venera."
     U tom trenutku se sa lica Faulera Šokena izgubi crvenilo; bilo mi je jasno da moja prva A klasa i moj posao vise o koncu.
     On reče: "Mič, stavio sam te u prvu A klasu jer sam mislio da ćeš moći da rešiš sve probleme koji dolaze sa tim rangom. Nije samo rad u pitanju, ja znam da ti to možeš. Mislio sam da ćeš moći da slediš zakon trgovine."
     Prihvatio sam. "Da, gospodine", rekoh.
     Seo je i zapalio 'star'. Oklevajući trenutak, gurnuo mi je paklicu. "Mič, ti si mlad, još si nov kao prva A klasa, ali ti imaš snagu. Pet reči koje ti sastaviš dovoljno je da za samo nekoliko nedelja ili meseci potpuno izmene način života pola miliona potrošača. To je snaga, Mič, apsolutna snaga. Znaš za staru poslovicu. Moć uzdiže, apsolutna moć apsolutno uzdiže."
     "Da, gospodine", rekoh. Znao sam staru poslovicu i znao sam da će mi na kraju odgovoriti i na moje pitanje.
     "E, Mič", reče, sanjalački mašući cigaretom, "mi imamo naša preimućstva i naše dužnosti, i naš poseban rizik. Jedno bez drugog ne ide. Kad ne bi bilo otvorenih sukoba, ceo finansijski sistem bi propao."
     "Fauleru", rekoh osmehnuvši se, "ti znaš da se ja ne protivim sistemu. On je dobar; o njemu ne moraš da mi govoriš. Znam da su nam otvoreni sukobi potrebni. Potpuno i razumljivo da kad Tonton krene protiv nas, ti moraš da se vladaš prema pravilima. Znam da ne možeš da ovo razglasiš preko zvučnika; svi službenici bi se razbežali umesto da rade svoj posao. Ali, Fauleru, ja ceo projekt Venera držim u glavi. Tako ide brže, ako sve budem zapisivao, ići će mnogo sporije."
     "Naravno", reče on.
     "Šta ako ti Tonton 'najavi' i ja budem prvi koga ucmekaju - šta će se dogoditi sa projektom Venera?"
     "Možda si u pravu, Mič", priznao je. "Slažem se sa tobom, ali nije bilo 'najave'."
     "Hvala, Fauleru", rekoh iskreno. "Na mene jesu pucali, a taj nesrećni slučaj u Vašingtonu možda i nije bio slučaj. Misliš da Tonton ne bi ništa preduzeo a da ti prethodno ne 'najavi', zar ne?"
     "Nisam ih izazvao do te mere, ali siguran sam da oni tako nešto ne bi ni učinili. Oni jesu jeftini i pokvareni, ali znaju pravila igre. Ubistvo u industrijskom sukobu je dokaz nevaspitanja. Ubistvo bez najave je komercijalni prekršaj. Nisu te našli u nečijem krevetu, a?"
     "Ne", rekoh. "Život mi je vrlo dosadan. Sve mi ide naopako. Možda je i bila greška, ali mi je svakako milo što taj, ma ko on bio, loše gađa."
     "I meni, Mič, i meni! Ali dosta o tvom privatnom životu, imamo mnogo posla. Video si O'Šija?" Više mu pokušaj ubistva nije bio na pameti.
     "Da. Dolazi danas i radiće sa mnom."
     "Sjajno! Malo njegove slave će se zalepiti i na našu Kompaniju ako budemo dobro vodili igru. Kopaj, Mič. Ti već znaš kako."
     To je bio znak da treba da odem.

     O'Ši je čekao u sobi sekretarice. Čekanje mu nije teško padalo jer je gotovo sav ženski personal bio oko njega, a on je sedeo na stolu i mitingovao. Ne, njihovi pogledi me nisu varali. On jeste bio kepec od devedeset centimetara, ali je imao novac i slavu, dve stvari koje mi kao vrhunske ideale usađujemo u ljude. O'Ši je mogao da bira. Pitao sam se koliko ih li je samo odabrao od svog slavnog povratka na Zemlju.
     Mi smo strogi prema svojim službenicima, ali devojke se nisu razišle sve dok se nisam lako nakašljao.
     "'Brojtro', Mič", reče O'Ši. "Jesi li se povratio od jučerašnjeg šoka?"
     "Naravno. Ali sam imao još neprilika. Neko je pokušao da me ubije." Ispričao sam mu o događaju dok je on zamišljeno gunđao.
     "Jesi li razmišljao o tome da najmiš telesnu gardu?" upitao je.
     "Jesam, ali neću. Mora da je bila greška."
     "Kao i ono juče?"
     Zaćutao sam. "Džek, molim te, da promenimo temu? Podilazi me jeza od takvih razgovora."
     "U redu", sinuo je. "Hajdemo na posao - šta ćemo prvo?"
     "Prvo, reči. Potrebne su nam reči o Veneri, reči koje će da zagolicaju ljude. Reči koje će da ih prenu. Reči koje će ih navesti da razmišljaju o promeni, o vasioni. Reči od kojih će postati nezadovoljni onim što su i koje će im pružiti nadu da će postati nešto više. Reči koje će im pomoći da se ponose što tako misle, a ne da se stide. Reči koje će uraditi sve to i koje će ih razveseliti pri pomisli na postojanje Indijastrije, Starcelijus Verilija i Kompanije Fauler Šoken. Reči koje će ih naterati da pobesne pri pomisli na kompanije Univerzal i Tonton."
     Gledao me je preneraženo, razrogačenih očiju i širom otvorenih usta.
     "Ne misliš to, valjda, ozbiljno", najzad uzviknu.
     "Ti si sada u kolu", rekoh prosto. "Tako mi radimo. Tako smo i tebe obradili."
     "O čemu ti uopšte govoriš?"
     "Ti nosiš odelo i cipele Starcelijus Verilija, Džek. To znači da si naš. Tonton i Univerzal su se borili za tebe. Starcelijus i Šoken su se borili za tebe - i ti si odabrao Starcelijusa. Uhvatili smo te. Polako, a da toga nisi ni bio svestan, ubedili smo te da u Starcelijusovoj odeći i obući ima nešto lepo, a da su odeća i obuća Univerzala loši."
     "Ja nikad ne čitam oglase", reče izazivački.
     Nasmejah se. "Naša krajnja pobeda leži upravo u toj izjavi", rekao sam.
     "Svečano obećavam", reče O'Ši, "da ću čim stignem u hotel da bacim odelo u peć za sagorevanje smeća..."
     "Kofere, takođe?" pitao sam. "Kofere Starcelijusove proizvodnje?"
     Za trenutak je izgledao uznemiren, a zatim, kad se smirio, reče: "I kofere, a onda ću telefonom da poručim komplet kofera i odeće Kompanije Univerzal. I nećete me moći u tome sprečiti."
     "Ni u snu ne bih pokušao da te sprečim, Džek! Ti ćeš samo da povećaš obrt Starcelijusu. Da ti kažem šta će biti: kupićeš Univerzalov komplet kofera i odeće. Koristićeš kofere i nosićeš odela sa neodređenim prigušenim nezadovoljstvom. To će uticati na tvoju podsvest, jer su te naši oglasi u korist Starcelijusa - mada kažeš da ih nikad ne čitaš - ubedili da nije sasvim neškodljivo da se trguje sa nekom drugom firmom. Tvoje samopouzdanje će trpeti; duboko u duši osećaćeš da ne nosiš najbolje stvari. Tvoja podsvest to neće moći dugo da izdrži. A onda ćeš početi namerno da 'gubiš' delove Univerzalove odeće. Univerzalove pantalone će odjednom 'postati' preuske. 'Shvatićeš' da su Univerzalovi koferi suviše mali i odjednom će ti biti potrebno više prostora za rublje. Ući ćeš u radnju i u trenutku amnezije zbog ovog razgovora opet ćeš kupiti sve Starcelijusovo."
     O'Ši se nesigurno nasmeja. "I to ste postigli rečima?"
     "Rečima i slikama. Uzimamo u obzir sve: vid, sluh, miris, ukus i dodir. A najjače od svega su reči. Čitaš li poeziju?"
     "Sačuvaj bože, naravno da ne! Ko to može?"
     "Nisam mislio na savremenu poeoziju; tu si potpuno u pravu. Mislio sam na Kitsa, Svinberna, Vajlija - velike liričare."
     "Nekad sam čitao", priznao je oprezno. "Kakve to veze ima?"
     "Zamoliću te da provedeš današnji dan sa jednom od najvećih lirskih pesnikinja na svetu: devojkom po imenu Tildi Metis. Ona ne zna da je pesnikinja, ona misli da je šef reklamoslika. Nemoj to da joj kažeš. Možda bi zbog toga bila nesrećna.

     Ti netaknuta nevesto mira,
     Ti poćerko Tišine i sporog Vremena...

     Tako bi ona pisala pre revolucije reklame. Veza je savršeno jasna. Reklama se uzdiže, lirska poezija opada. Ima malo ljudi koji mogu da nižu reči tako da nas one uzbude, dirnu i razvesele. Kada je postalo moguće da se dobro zaradi na reklami pomoću takvog talenta, lirska poezija je prepuštena stihoklepcima koji su morali da se bore za pažnju i da se takmiče u ekscentričnosti."
     "Zašto mi sve to pričaš?" upitao je.
     "Rekao sam da si naš, Džek. Odgovornost ide zajedno sa vlašću. U našoj profesiji mi poniremo u duše ljudi i žena. Mi to činimo hvatanjem i usmeravanjem talenta u novom pravcu. Niko nema prava da se igra životima onako kako se mi igramo, sem ako nije podstaknut najvišim idealima."
     "Shvatam", rekao je meko. "Ne brini za moje motive. Ja nisam ovde zbog novca i slave. Ja sam ovde da bi čovečanstvo steklo novi životni prostor i povratilo svoje dostojanstvo."
     "U tome je stvar", rekoh dok mi se lice preobražavalo u izraz br. 1. Ali u sebi sam bio uznemiren, jer 'najviši ideal' koji sam hteo da pomenem bila je - reklama.
     Pozvonio sam Tildi. "Razgovaraj sa njom", rekao sam. "Odgovaraj na njena pitanja, postavljaj joj pitanja. Neka to bude dug, prijateljski razgovor. Neka se saživi sa tvojim iskustvima. Ona će, i ne znajući to, pisati stihove o tvojim iskustvima koje će stići pravo u srca i duše čitalaca. Ne uzdržavaj se pred njom."
     "Sigurno da neću. Ali, Mič, da se ona ne uzdržava preda mnom?"
     Izraz lica mu je ličio na figurinu mladog satira iz Tanagre koja je odisala izrazom punim nade.
     "Neće", svečano sam obećao. Svi su znali kakva je Tildi.
     To poslepodne, prvi put za četiri meseca, Keti me je pozvala.
     "Šta se desilo?" upitao sam oštro. "Šta mogu da učinim za tebe."
     Ona se nasmeja. "Sve je u redu, Mič. Samo sam htela da ti se javim i zahvalim na divnoj večeri."
     "Šta misliš o još jednoj večeri?" upitah brzo.
     "Večeras i kod mene, možeš li?"
     "Kako da ne. Naravno da mogu. Koju ćeš haljinu obući? Kupiću ti pravi cvet!"
     "O, Mič, ne moraš da budeš toliki rasipnik. Ne udvaraš mi se, a ja već znam da imaš više para nego Krez. Ali ima nešto što bih te molila da mi učiniš."
     "Što god zaželiš."
     "Dovedi Džeka O'Šija. Možeš li? Videla sam u vestima da je jutros stigao u grad i pretpostavljam da radi s tobom."
     Sav pokisao, rekoh: "Da tu je. Pitaću ga pa ću ti telefonirati. Ti su u bolnici?"
     "Da. Hvala ti unapred što ćeš ga dovesti. Strašno bih volela da ga vidim."
     Pozvao sam O'Šija koji je bio u Tildinoj kancelariji.
     "Jesi li rasprodat za večeras?" pitao sam.
     "Hmmm... možda i jesam", reče. O'Ši je očigledno već video kako stoje stvari sa Tildom.
     "Predlažem intimnu večeru u stanu sa mnom i mojom ženom. Ona je lepa, dobra kuvarica, prvoklasan hirurg i odličan drug."
     "Ugovoreno."
     Pozvao sam Keti i javio joj da dovodim retku pticu oko sedam.
     Upao je u moju kancelariju oko šest, gunđajući:
     "Teško tebi ako večera ne bude dobra, Mič. Tvoja gospođica Metis mi se dopala. Kakva lafica! Da li će biti dovoljno pametna da se konačno otkrije?"
     "Ne verujem", rekao sam. "Ali Kitsa je upecala neka mudra ženska, a Bajron nije bio dovoljno bistar da se čuva veneričnih bolesti. Svinbern je od života napravio tragediju. Treba li da nastavim?"
     "Molim te, ne. Kakav je tvoj brak?"
     "Privremen", zvučao sam jadno, iako to nisam želeo.
     Obrve su mu se malo podigle. "Možda sam ja tako vaspitan, ali mi takvi aranžmani idu na živce."
     "I meni", rekoh, "bar moj slučaj. Ako je Tildi propustila da te informiše, moja lepa i talentovana žena ne želi da se veže. Ne živimo zajedno, i ako ne uspem da je ubedim za sledeća četiri meseca, sve je propalo."
     "Tildi jeste propustila to da mi kaže", rekao je. "Izgleda mi da te cela ta stvar prilično muči."
     Zamalo da se rasplačem nad samim sobom i tražim od njega da me žali. Umalo da sam počeo da mu pričam kako mi je bilo teško, koliko sam je voleo, kako mi ona nije uzvrćala ljubav, kako sam pokušavao sve što mi je padalo na pamet i kako nisam uspeo da je ubedim. I tada sam shvatio da bih sve to pričao kepecu od trideset kila, koji bi, ako se oženi, svakog trenutka mogao da postane bespomoćna igračka i predmet podsmeha svoje žene.
     "Malčice me muči", rekoh. "Hajdemo, Džek. Imamo vremena da nešto popijemo, a onda na pneumatičku železnicu."

     Keti je divno izgledala, a ja sam se pokajao što sam je poslušao i nisam spiskao nekoliko dnevnica u Kartijevoj cvećari.
     Ona se pozdravi sa O'Šijem i on odmah glasno izjavi: "Dopadate mi se. Oči vam nemaju onaj izraz iz koga tako često čitam: 'Zar nije sladak', 'Bože, mora da je bogat i iskompleksiran', ili: 'Devojci se dozvoljava da sve bar jednom proba.' Ukratko, vi se sviđate meni i očigledno i ja vama."
     Kao što ste već verovatno primetili, bio je malo pijan "Dobićete šolju kafe, g. O'Ši", rekla je. "Spala sam s nogu dok sam nabavila prave svinjske kobasice i pravi sos od jabuka; moraćete ih probati."
     "Kafu?" rekao je. "Najkafu za mene gospođo. Piti kafu znači biti neveran velikoj Kompaniji Fauler Šoken sa kojom sarađujem. Nije li tako, Mič?"
     "Ovoga puta ti dajem razrešnicu", rekao sam. "Osim toga, Keti ne veruje da je neškodljivi alkaloid u Najkafi zaista neškodljiv." Srećom, bila je kod bifea, okrenuta leđima kad sam to rekao, te ili nije čula ili se samo pravila da ne čuje. Jednom smo se nepuna četiri sata strahovito svađali zbog toga, a u toku svađe su se čuli epiteti kao 'čedomor' i 'kilavi reformator', i još nekoliko kraćih ali zato sočnijih.
     Kafa je poslužena i O'Ši se malo smirio. Večera je bila nezaboravna. Posle večere smo se svi mnogo bolje osećali.
     "Bili ste na Mesecu, zar ne?" Keti upita O'Šija.
     "Ne još. Ići ću jednom."
     "Tamo nema ništa", rekao sam. "To je gubljenje vremena. To je jedan od naših najdosadnijih i najnekorisnijih poduhvata. Držimo ga samo radi iskustva koje nam je potrebno za projekat Venera. Nekoliko hiljada ljudi u rudnicima, i to je sve."
     "Izvinite me", reče O'Ši i povuče se.
     Brzo sam iskoristio priliku. "Keti, draga", rekao sam. "Divno je što si me pozvala. Da li to nešto znači?"
     Trljala je palcem o kažiprst i znao sam da će sve što bude rekla biti obična laž. "Možda, Mič", lagala je. "Treba mi vremena."
     Izbacio sam svoje tajno oružje. "Lazeš", rekao sam s gađenjem. "Ti to uvek učiniš pre nego što me slažeš - ne znam da li to isto činiš i pred drugima." Pokazao sam joj i ona se kratko nasmeja.
     "Fer je fer", rekla je sa gorkim zadovoljstvom. "Ti uvek duboko udahneš i gledaš me pravo u oči kad lažeš - ne znam da li to radiš i pred svojim klijentima i kolegama."
     O'Ši se vratio i odmah primetio zategnutu situaciju. "Moram da idem", rekao je. "Mič, ideš li i ti?"
     Keti je klimnula glavom i ja rekoh: "Da."
     Pred vratima smo prosipali uobičajene učtivosti i Keti me poljubi na rastanku. Bio je to dug, vruć poljubac kakvim je veče trebalo da počne, a ne da se završi. Primetio sam da se zajapurila. Ipak hladno zatvori vrata za nama.
     "Jesi li promislio o telesnoj gardi?" upita O'Ši.
     "Bila je greška", bio sam uporan.
     "Da ipak svratim do tebe... da nešto popijemo", predloži on.
     Situacija je bila gotovo dirljiva. Džek O'Ši od trideset kilograma čuvao je mene. "Naravno", rekao sam. Ušli smo u pneumatičku železnicu.
     Ušao je u sobu pre mene i upalio svetlo. Ništa se nije dogodilo. Dok je srkutao slabi viski sa sodom, šetao je po stanu i proveravao kvake i šarke na prozorima. "Ova stolica bi bolje tamo stajala", rekao je. "Tamo" je bilo van domašaja vatrenog oružja s prozora. Pomerio sam je.
     "Čuvaj se, Mič", rekao je kad je polazio. "Tvoja ljupka žena i prijatelji bi žalili za tobom kad bi se nešto dogodilo."
     Sve što se dogodilo bilo je da sam ogulio kožu na ruci dok sam rasklapao krevet, a to se uvek događalo. Čak je i Keti, sa svojim pažljivim i preciznim pokretima hirurga, nosila ožiljke života u gradskom stanu. Rasklopite krevet uveče, sklopite ga ujutru, rasklopite sto da biste doručkovali, sklopite ga da biste stigli do vrata. Nije nikakvo čudo što su kratkovidi ljudi tugovali za dobrim starim vremenom kad je bilo puno prostora, razmišljao sam dok sam se trudio da se što udobnije smestim u krevetu.