5.

     Posle nedelju dana posao je krenuo. Pošto sam se otarasio Ransteda koji je bio zauzet borbom sa Američkim ginekološkim institutom oko preparata 'Antibeba', mogao sam da sve uzde uzmem u svoje ruke.
     Tildini momci i devojke su sastavljali propagandne tekstove. Katkad bi s mukom sročili jedan red za ceo dan; katkad bi izbacivali stranice i stranice zacakljenih očiju kao da su začarani. Ona je režirala i sređivala njihove radove, meni je slala samo najbolje: radio-reklamne tekstove u trajanju od devet minuta, članke, feljtone, oglase, krilatice za proturanje viceva, rimovane pošalice (posne i masne), koje ćemo pustiti u promet.
     Odeljenje za vizuelnu reklamu radilo je punom parom. Crtači i kamermani su se zabavljali vajanjem planete. To je bio poslednji krik u reklamiranju po sistemu "Pre i posle", a njih je zahvatio smisao za istoriju.
     Odeljenje za razvoj je stvaralo čuda. Kad sam jednom primetio Kolijeru da je možda i suviše veliki optimista, on mi je odgovorio: "Energija je glavno, g. Kortni. Venera ima energiju. Ona je blize suncu. Sunce je obasipa energijom u obliku toplote, molekularnih veza i munjevitih čestica. Na Zemlji nam tako jaka energija nije pristupačna. Mi koristimo vetrenjače da bismo izvukli kinetičku energiju iz atmosfere. Na Veneri ćemo koristiti turbine. Ako nam na Veneri bude potreban elektricitet, dovoljno je da izgradimo akumulator, stavimo gromobran, odskočimo. To je nešto sasvim, sasvim drugo."
     Odeljenje za industrijsku antropologiju i istraživanje tržišta radilo je u San Dijegu oprobavajući uspeh Tildinih propagandnih tekstova i filmova Odeljenja za vizuelnu reklamu. Imao sam direktnu telefonsku vezu sa Hemom Harisom, Ranstedovim zamenikom u San Dijegu.
     Dani su sada redovno počinjali sastankom Odseka za Veneru: prvo bih ja održao kratak govor, a zatim bi svaki od mojih saradnika podneo izveštaj o napredovanju; zatim bi usledile primedbe na koordinaciju među odeljenjima. Haris bi, eventualno, telefonirao Tildi da krilatica 'kristalna atmosfera' ne prolazi dobro i da bi trebalo da pošalje nekoliko drugih. Tildi bi upitala Kolijera da li može da upotrebi izraz 'topazni pesak' u svom članku, čime bi se nagovestilo da je Venera puna nebrušenog dragog i poludragog kamenja. Kolijer bi rekao Odeljenju za vizuelnu reklamu da bi atmosfera trebalo da je crvenija u panorami od 'Pre', a ja bih mu možda rekao da to zanemari jer i ovako može da prođe.
     Kad bi se sastanak završio, svi bi jurnuli na posao, a moj dan je prolazio u razvezivanju čvorova, koordiniranju i objašnjavanju mojih naredbi odozgo do dole u celoj organizaciji. Pred kraj radnog vremena održali bismo još jedan sastanak za koji bih uvek izabrao neku specifičnu temu, kao: uključivanje proizvoda Kompanije Starcelijus u privredu Venere, ili: nivo dohodaka budućih kolonista Venere u odnosu na optimalnu kupovnu moć dvadeset godina posle naseljavanja.
     A tada bi dolazio najlepši deo dana. Keti i ja smo ponovo vodili ljubav. Još smo odvojeno živeli, ali ja sam sve više bio siguran da to neće trajati dugo. Čas sam ja njoj zakazivao sastanak, čas ona meni. Izlazili smo, provodili se, dobro jeli i pili, lepo se oblačili i osećali se kao dvoje mladih koji uživaju u životu. Nismo vodili mnogo ozbiljne razgovore. Ona to nije želela, a ja nisam navaljivao. Verovao sam da vreme radi za mene. Džek O'Ši je izlazio sa nama sve dok nije morao da ode da održi predavanje u Majamiju, a njegovo društvo mi je prijalo. Zgodan, lepo odeven par mogao je da zabavlja čoveka koji je uživeo svetsku slavu prvog reda. Život je bio lep.
     Posle nedelju dana solidnog, zadovoljavajućeg napredovanja na poslu, rekao sam Keti da ću morati na teren - da obiđem raketnu bazu u Arizoni i naš glavni štab u San Dijegu.
     "Divno", rekla je. "Mogu li i ja s tobom?"
     Bio sam srećan kao malo dete; neće proći mnogo, a ona će biti moja žena.
     Poseta raketi je bila čista formalnost. Imao sam nekoliko ljudi koji su održavali vezu sa Armijom, Republičkom avijacijom, Kompanijom Bel i Američkom čeličnom industrijom. Proveli su nas kroz to čudovište, mleli su kao pravi ciceroni: "...ogromna čelična školjka... kubatura veća nego prosečna njujorška zgrada... zatvorena cirkulacija regeneracije vode, hrane i vazduha... trećina pogon, trećina tereta, trećina prostor za život... hrabri iseljenici... potpuno izdvojeni... snaga domaćeg ognjista . . . klima-uređaj na sunčanoj i mračnoj strani... industrijske mogućnosti bez presedana... nacija se žrtvuje... služba bezbednosti..."
     Malo je čudno, ali mene raketa nije toliko impresionirala koliko ogromna čistina oko nje. Zemljište je bilo raskrčeno celu milju unaokolo: nije bilo ni kuća, ni staklenih bašti, ni cisterni za hranu, ni paraboličnih apsorbera Sunčeve energije. Delimično zbog obezbeđenja, a delimično zbog radijacije. Sjajni pesak ispresecan pumpama za irigaciju neobično je izgledao. Verovatno se tako nešto nije više nigde moglo videti u Severnoj Americi. Oči su me bolele jer već godinama nisam imao pred sobom prostor veći od nekoliko metara.
     "Kako je čudno", reče mi Keti. "Možemo li malo da prošetamo?"
     "Izvinite, dr Nevin", reče jedan od ljudi za vezu. "To je brisani prostor i čuvarima na osmatračnicama je naređeno da pucaju na svakog ko se tamo pojavi."
     "Izdajte suprotno naređenje", rekao sam. "Dr Nevin i ja želimo malo da prošetamo."
     "Razumem, g. Kortni", reče čovek zabrinuto. "Učiniću sve što mogu, ali će to malo potrajati, pošto ću morati to da uredim preko FIB, CIA, CIC, Mornaričke obaveštajne sluzbe, AEC i Vojne kontraobaveštajne službe, Službe bezbednosti..."
     Pogledao sam Keti i bespomoćno slegao ramenima. "Onda ništa", rekao sam.
     "Hvala bogu!" odahnu moj čovek za vezu. "lzvinite, g. Kortni, ali nešto slično nikad ranije nismo činili, tako da ne postoje uobičajeni kanali kroz koje bi se takva naredba sprovela. Vi, uostalom, znate šta to znači."
     "Da, znam i te kako", rekoh od srca. "Recite mi da li se sva ta bezbednost isplati?"
     "Izgleda da se isplati, g. Kortni. Do sada nam nije poznat nijedan slučaj sabotaže ili špijunaže ni inostrane ni od konzervacionista." Prstom na desnoj ruci polako seigrao vereničkim prstenom od hrastovine koji je nosio na domalom prstu leve ruke. Kad se vratim u Njujork, narediću da se proveri njegov čekovni račun; čovek sa njegovom platom teško da može sebi da dozvoli tako skup nakit.
     "Jesu li konzervacionisti zainteresovani?" upitao sam.
     "Ko zna? CIA, CIC i AEOS tvrde da jesu. Mornarička obaveštajna služba, FIB i OS kažu da nisu. Hoćete li da vas odvedem do komandira Mek Donalda? On je ovde šef bezbednosti. Specijalista za konzervacioniste."
     "Da li bi volela da se upoznaš sa specijalistom za konzervacioniste, Keti?" upitao sam.
     "Ako imamo vremena", odgovorila je.
     "Zadržaćemo avion dok vi ne dođete, ako bude potrebno", reče čovek za vezu spremno, pokušavajući da se iskupi za neuspeh sa stražom na osmatračnicama. Poveo nas je kroz lavirint baraka i skela do administrativne zgrade, pored sedam kontrolnih mesta Službe bezbednosti do kancelarije komandira.
     Mek Donald je pripadao grupi oficira koji vas čine ponosnim što ste američki državljanin - tih, efikasan i snažan. Po oznakama na reverima i ramenima video sam da je industrijski obaveštajac, specijalista iz Pinkertonove detektivske agencije. Bio je aktivac; nosio je prsten sa oznakom Pinkertonove škole za detektive i vojne obaveštajce. Prsten je bio od borovine i na njemu se videlo jedno otvoreno oko. To vam je siguran zaštitni znak - odmah vidite da pred sobom imate nepobitan kvalitet.
     "Želite da čujete o konzervacionistima?" upita mirno. "To je moj fah. Ceo život sam posvetio njihovom uništenju."
     "Lični razlozi, komandiru?" pitao sam, misleći da ću čuti neku melodramu.
     "Ne. Staromodni ponos, moglo bi se reći. Volim i uzbuđenja pri gonjenju, ali ovde nema mnogo gonjenja. Konzervacionisti se hvataju zamkama. Jeste li čuli o bombama u Topeki? Nemam namere ikog da krivim, ali straža je trebalo da zna da oseti da je to bila idealna prilika za konzervacioniste."
     "Zaista, komandiru?" upita Keti.
     Mudro se nasmešio. "To je njuh", rekao je. "To ne može lako da se izrazi rečima. Konzervacionisti su uvek bili protiv hidrauličnog rudarstva. Pružite im priliku da to javno pokažu i oni će je iskoristiti."
     "Ali zašto su protiv hidrauličnih rudarskih mašina?" insistirala je Keti. "Pa nama su i ugalj i gvožđe neophodni, zar ne?"
     "Pa", poče glumeći dosadu, "vi od mene tražite da prodrem u dušu konzervacionista. Ja sam ih saslušavao u sobi za mučenje i po šest sati i nikad od njih nisam čuo ništa što ima smisla. Recimo, kad bih uhvatio konzervacionistu iz Topeke, on bi rado govorio, ali to bi bilo pričam ti priču. Rekao bi da kopanje hidrauličnim mašinama uništava površinski sloj zemlje. Ja bih se složio sa njim i kazao: 'Pa, šta?' On bi rekao: 'Pa, zar ne shvatate?' A ja bih: 'Da shvatam, šta?' On bi rekao: 'Površinski sloj ne može da se obnovi.' Ja bih na to kazao: 'Može, ako mora, a uostalom u cisternama se dobijaju bolji rezultati.' On bi na to rekao da se u cisternama ne proizvode šume i da će životinjski svet izumreti itd. Epilog diskusije je uvek isti: njegova tirada o tome kako svet ide do đavola i kako ljudi treba to da shvate i moj zaključak - da su i do sad ljudi uvek uspevali da se snađu, pa će se i sad snaći."
     Keti se nasmeja, s nevericom, a komandir je nastavio: "Oni su budale, ali su uporni. Disciplinovani su. Organizacija po sistemu ćelija. Ako uhvatite jednog konzervacionistu, sigurno ćete uhvatiti još dva-tri iz njegove ćelije, ali više ne. Ćelije nisu horizontalno povezane, a vertikalna veza ostvaruje se preko javki. Da, mislim da ih poznajem i zbog toga se mnogo ne plašim sabotaže ili demonstracija ovde. Ne izgleda mi da je situacija za njih ovde povoljna."

     Keti i ja smo se ljuljuškali u sedištima mlaznjaka dok nam je pred očima prolazila parada reklama. Zasvirala je dobra stara pesmica o zvakaćoj gumi koju sam ja još kao početnik sročio pre mnogo godina. Munuo sam Keti i ispričao joj o tome dok se sa ekrana čula tema iz Zemlje Tandarije Viktora Herberta.
     Sve reklame su išle jednolično, a onda se čula najava.
     U skladu sa Federalnim zakonom, putnici se obaveštavaju da sada letimo nad San Andreasom i dolazimo u oblast zemljotresa. Klauzule koje se odnose na gubitak i naknadu štete nastale od zemljotresa kod svih osiguravajućih društava prestaju da važe i neće važiti sve dok ne napustimo oblast zemljotresa.

     Posle ovoga nastavila se serija reklama.
     "A", reče Keti, "pretpostavljam da tu negde sitnim slovima piše da osiguranje protiv ujeda jaka važi svuda sem na Tibetu."
     "Osiguranje protiv ujeda jaka?" upitao sam zaprepašćeno. "Zbog čega ti je ono potrebno?"
     "Čovek nikad nije siguran da li će sresti neprijateljski raspoloženog jaka, zar ne?"
     "Zaključujem da se šališ", rekao sam dostojanstveno. "Za nekoliko trenutaka se spuštamo. Voleo bih da neočekivano upadnem kod Hema Harisa. On je dobar čovek, ali ga je Ransted možda zarazio defetizmom. Kod nas nema ničeg goreg od toga."
     "Poći ću s tobom, ako smem, Mič."
     Virili smo kroz prozore kao turisti dok se mlaznjak uključivao u saobraćaj iznad San Dijega i monotono kružio čekajući dozvolu za spuštanje. Keti nikada nije bila u San Dijegu. Ja sam bio samo jednom, ali uvek ima da se vidi nešto novo, jer se jedne kuće ruše, a nove grade. I to kakve kuće! One ponajpre liče na plastične šatore razapete preko plastičnih kosturova. Ovakva konstrukcija im omogućava da podskakuju i ljuljaju se kada zemljotres prodrma južnu Kaliforniju umesto da popucaju i da se sruše. A ako je zemljotres zaista jak i zgrada se ipak sruši, šta se gubi? Samo nekoliko plastičnih omotača koji se cepaju po već označenim rubovima i nekoliko delova plastične konstrukcije koji bi možda i mogli da se poprave.
     Sa gledišta kontinentalne privrede, bila je dobra zamisao ne graditi mnogo skupocenih zgrada u južnoj Kaliforniji. Otkako su probe vodonične bombe napravile čuda u San Andreasu, postojala je mogućnost da cela teritorija sklizne jednog dana u Pacifik. Ali kada smo pogledali dole, sve je stajalo na svom mestu i, kao i svi drugi, znali smo da će tako stajati, bar još dok traje naša poseta. Ranije se stvarala panika kad su zemljotresi postali svakodnevni, i to uglavnom zbog toga što su se stare zgrade rušile i gnječile sve pod sobom. Ipak, ljudi su se navikli, i - kao što možete očekivati u južnoj Kaliforniji - postali ponosni na takvo stanje. Ljudi koji tamo žive u stanju su da vam citiraju cele stupce statistika da bi vam pokazali da ima mnogo više mogućnosti da vas udari grom ili neki meteorit nego da poginete od njihovog zemljotresa.
     Uzeli smo brzu limuzinu koja nas je odbacila do filijale Kompanije Fauler Šoken. Moje sumnje u Odeljenje za ispitivanje tržišta išle su dotle da sam podozrevao da je Hem Haris imao dostavljača na aerodromu koji će ga obavestiti o mom dolasku i omogućiti mu da se potpuno pripremi. Takvi tasteri su obično neupotrebljivi.
     Devojka u prijemnoj kancelariji me je prva iznenadila. Nije me poznala, a ni moje ime još ništa nije govorilo. Ona lenjo reče: "Videćemo da li je g. Haris zauzet, g. Koneli."
     "G. Kortni, mlada damo. I - ja sam šef g. Harisa." Keti i ja smo ušli i naišli na scenu takvog nerada i badavadžisanja da mi se kosa digla na glavi.
     Haris je sedeo bez sakoa i igrao karte sa dva mlada službenika. Druga dvojica su staklastih očiju zurila u hipnovizor, očigledno u transu. Peti momak je mlitavo jednim prstom perforirao holerit-karticu.
     "Haris!" zagrmeo sam.
     Svi, izuzov one dvojice u transu, okrenuše se otvorenih usta u mom pravcu. Prišao sam hipnovizoru i ugasio ga. Jedva su se nekako vratili svesti.
     "Go-go-spodin Kortni", mucao je Haris. "Nismo očekivali..."
     "Očigledno. Vi tamo, marš na posao. Haris, idemo u tvoju kancelariju." Keti nas je neprimetno pratila.
     "Haris", rekao sam, "ako se dobro radi, onda štošta može da se progleda kroz prste. Od tebe smo dobijali odlične izveštaje. Mene ozbiljno brine atmosfera koja ovde vlada. Ali to može da se popravi..."
     Telefon zazvoni i ja podigoh slušalicu.
     Glas uzbuđeno reče: "Hem? Stigao je. Požuri."
     "Hvala", rekao sam i prekinuo vezu. "Tvoj taster sa aerodroma", rekao sam Harisu. Pobledeo je. "Pokaži mi popisne liste", rekao sam. "Formulare za ankete. Šifre za perforiranje kartica. Matrice. Grafikone uspeha. Radove. Ukratko, sve što nisi mislio da ću ikada tražiti od tebe. Sve na videlo."
     Stajao je dugo, dugo ne progovorivši ni reči i najzad reče: "Nemam ih."
     "Šta onda imaš?"
     "Krajnje zaključke", promrmljao je. "Gotove informacije."
     "Misliš, falsifikate? Izmišljotine kojim si nas kljukao preko telefona?"
     Klimnuo je glavom. Pripala mu je muka.
     "Kako si mogao to da učiniš, Harise?" pitao sam. "Kako-si-mogao-to-da učiniš?"
     Iz njega je potekla bujica konfuznih reči. Ali ne namerno. To je bio njegov prvi samostalni rad. Možda samo nije dorastao važnosti zadatka. Pokušao je da čvrsto drži službenike, ali ni sam nije znao kako; oni su to osetili i razularili se toliko da nije smeo ništa da im kaže. A onda je prestao da kuka; pokušavao je da se brani. Kakve to, uostalom, ima veze? To je samo preliminarni posao. Nagađanja jednog čoveka vrede koliko i nagađanja drugog. I, uostalom, ceo projekt može propasti. Pa, šta ako se nije trudio; dao bi glavu da je bilo i drugih koji su tako postupali, pa je opet na kraju sve ispalo kako treba.
     "Ne", rekao sam. "Nisi u pravu i trebalo bi da znaš da nisi u pravu. Reklamiranje je umetnost, ali ono zavisi od nauke, od kvaliteta uzoraka, ispitivanja teritorije i poznavanja potrošača. Ti si potkopao temelje našeg programa. Spašćemo šta se može i početi iz početka."
     Još uvek se odupirao. "Samo traćite vreme, ako budete tako radili, g. Kortni. Već dugo radim sa g. Ranstedom. Ja znam šta on misli, a vi niste ništa veća zverka od njega. On misli da je ovaj administrativni posao samo jedna glupost koja košta."
     Poznavao sam Meta Ransteda i znao sam da on nije blesav da tako nešto kaže. Zato sam oštro rekao: "Da vidim čime možeš to da dokažes. Šta imaš? Pisma? Memorandume? Snimljene telefonske razgovore?"
     "Mora da imam nešto", reče i izvuče gomilu hartija iz svog pisaćeg stola. Nekoliko trenutaka prelistavao je pisma i beleške i puštao isečke trake, a lice mu je bilo sve zbunjenije i prestrešenije. Najzad smeteno reče: "Izgleda da ne mogu ništa da nađem - ali siguran sam..."
     Naravno da je bio siguran. Najviši oblik naše veštine jeste da se potrošač ubedi u nešto, a da nije ni svestan toga da ga ubeđujemo. Ovu strvinu je Ransted prvo obradio u duhu svojih ideja, a onda ga poslao na moj projekt da ga stručno upropasti.
     "Otpušten si, Harise", rekao sam. "Gubi se i da te više nisam video. I ne bih te savetovao da posle ovoga ponovo tražiš posao u reklamnom preduzeću." Izišao sam u spoljnu kancelariju i objavio: "Vaš posao je završen. Svih vas. Pokupite svoje prnje i napustite kancelariju. Platu ćete dobiti poštom."
     Zinuli su. Keti, koja je stajala pored mene, promrmlja: "Mič, da li je to zaista potrebno?"
     "Naravno da je potrebno. Da li je neko od njih obavestio direkciju o onome šta se događa? Ne, svi su džabalebarili i javašili. Rekao sam da je to zaraza, zar ne? To ti je to." Hem Haris uvređeno prođe kraj nas prema vratima. Bio je sasvim siguran da će ga Ransted podržati. U jednoj ruci je nosio prepunu aktentašnu, a u drugoj kišni kaput. Nije me ni pogledao.
     Ušao sam u njegovu kancelariju i podigao slušalicu direktnog telefona za Njujork. "Hester? Ovde je g, Kortni. Upravo sam otpustio celu filijalu u San Dijegu. Obavestite Personalno da se pobrine o njihovim platama i dajte mi Ransteda na telefon."
     Nestrpljivo sam prstima dobovao po stolu gotovo ceo minut dok najzad Hester ne reče: "G. Kortni, izvinite što ste čekali. Sekretarica g. Ransteda kaže da je on otišao na odsustvo u Malu Ameriku. G. Ransted je raščistio stvar sa Američkim ginekološkim institutom i smatrao je da mu je potreban odmor."
     "Smatrao je da mu je potreban odmor. Bože gospode! Hester, rezervišite mi kartu od Njujorka do Male Amerike. Vraćam se sledećim mlaznjakom. Želim samo da dodirnem tlo u Njujorku pre nego što jurnem na Pol. Shvatate li?"
     "Da, g. Kortni."
     Prekinuo sam vezu i video da me Keti netremice posmatra. "Znaš, Mič", rekla je, "bila sam nemilosrdna prema tebi kad sam se ljutila na tvoju nervozu. Sad vidim gde si je zaradio, ako je ovo tipičan slučaj."
     "Nije tipičan", rekao sam. "To je najgori slučaj flagrantne opstrukcije koji sam ikad video. Ali sličnih slučajeva ima mnogo. Svako svakom podmeće. Draga, sad moram da jurim na aerodrom i probijem se do prvog aviona koji leti na istok. Hoćeš li sa mnom?"
     Oklevala je. "Nemaš ništa protiv da ostanem i promuvam se kao turista malo za svoj groš?"
     "Naravno da ne. Lepo se provedi, a kada se vratiš u Njujork ja ću već biti tamo."
     Poljubio sam je i istrčao napolje. Kancelariju su dotle ispraznili, pa sam rekao portiru da zaključa kuću kad Keti iziđe i ne otvara je do daljeg.
     Kad sam stigao na ulicu, okrenuo sam se i pogledao nagore. Ona mi je mahala.