9.

     Dani su prolazili kao godine. Herera je sa mnom retko razgovarao, dok jedno veče u dnevooj sobi iznenada ne upita: "Jesi li ikada video Gallinu?" To je bilo Pilence. Rekao sam da nisam. "Hajdemo dole. Mogu da te uvedem. To vredi videti."
     Prošli smo kroz hodnik i okačili se za mrežu za teret koja se kretala naniže. Zatvorio sam oči. Kada se gleda nadole, može da se dobije vrtoglavica. Četrdeseti, trideseti, dvades,eti deseti, nulti, minus deseti...
     "Skači Horhe", reče Herera. "Ispod minus desetog su mašine." Skočio sam.
     Minus deseti sprat je bio mračan, a voda se cedila sa betonskih zidova. Plafon je bio poduprt ogromnim gredama. Hodnik u koji smo uskočili bio je pun isprepletanih cevi. "Hranljiva tečnost", reče Herera.
     Upitao sam ga zašto tavanica izgleda toliko teška. "Beton i olovo. Štiti od kosmićkih zrakova. Katkad i Gallina dobije rak." Pljunuo je. "Tada nije dobra za jelo. Moraš celu da je spališ ako ga ne uhvatiš na vreme i..." Svojim ogromnim nožem je zasekao vazduh da bi mi pokazao šta je mislio kad je rekao "uhvatiš."
     Gurnuo je vrata koja se teško otvoriše. "Ovo joj je gnezdo", rekao je ponosno. Pogledao sam i progutao pljuvačku.
     Bila je to velika betonska kupola sa betonskim podom. Gallina ju je ispunjavala maltene celu. Izgledala je kao sivkastomrka gumasta polulopta oko petnaest metara u prečniku. Desetine cevi ulazilo je u njeno pulsirajuće meso. Videlo se da je živa.
     Herera mi reče: "Ceo dan idem oko nje. Kad vidim da neki deo raste brže i da izgleda dobro i meko, ja ga odsečem.'" Njegov nož ponovo sevnu. Ovog puta je odsekao komad mesa debeo oko dva centimetra. "Momci koji stoje iza mene odvuku meso, raskomadaju ga i stave na pokretnu traku." Na spoljnim zidovima kupole videli su se tuneli u kojima su se belasale pokretne trake.
     "Zar ne raste i noću?"
     "Ne. Hrana se gotovo sasvim isključi, a izmet se akumulira. Svake noći ona maltene umre. Svako jutro ponovo vaskrsava kao San Lazaro. Ali se niko ne moli pred Probrecita Gallina, a?" On sa ljubavlju potapša gumastu masu pljoštimice svojim nožem.
     "Voliš je", rekoh.
     "Naravno, Horhe. Naučio sam je da izvodi trikove." Pogledao je unaokolo i obišao celo gnezdo pogledavši u svaki tunel. Izvadio je kratku gredu iz jednog tunela i namestio je na vrata koja su vodila do gnezda. Greda se tačno uglavila između poprečne šipke na vratima i jednog žleba na betonskom podu. Tako su vrata bila sigurno zatvorena.
     "Sad ću da ti pokažem trik", reče sa svojim actečkim osmehom. Mađioničarskim pokretom izvadi iz džepa neku vrstu pištaljke. Nije imala pisak. Imala je rezervoar sa vazduhom koji se punio pomoću male ručne pumpe. "To nisam napravio ja", požurio je da me uveri. "Zovu je Galtonova pištaljka, ali ne znam ko je taj Galton. Gledaj - i slušaj."
     Počeo je da pomera pumpu okrećući pištaljku prema Pilencetu. Nije se čuo nikakav zvuk, ali sam zadrhtao kada sam video kako se gumasta protoplazma povlači od pištaljke i stvara poluloptasto ulegnuće.
     "Ne boj se, companero", reče mi. "Samo gledaj." Pumpao je sve jače i dodao mi je baterijsku lampu koju ja glupo upalih. Herera je svirao bez muzike u pravcu Pilenceta. Ono je reagovalo tako da je stvaralo sve veći otvor koji se pretvorio u polukružni prolaz čiji je pod bio, u stvari, betonski pod gnezda.
     Herera je ušao u prolaz i rekao: "Za mnom." Pratio sam ga dok mi je srce uplašeno lupalo. Polako je napredovao pumpajući pištaljku, a prolaz je postao kupola. Ulaz u Pilence iza nas bio je sve manji... manji... manji.
     Bili smo sasvim unutra u poluloptastom mehuru; kretali se kroz masu od sto tona sivomrkog gumastog mesa. "Osvetli pod, companero", reče, i ja okrenuh baterijsku lampu nadole. Na betonu su bile ucrtane linije koje su izgledale kao da su slučajno tu, ali se Herera upravljao po njima. Polako smo išli napred, a ja sam sa strahom razmišljao šta bi se desilo kad bi se Galtonova pištaljka pokvarila.
     Posle oko dve hiljade godina sporog napredovanja svetlo iz moje baterije pade na jedan metalni polukrug. Herera je duvao i duvao tako da se polukrug pretvori u disk. Još uvek duvajući, on tri puta lupi nogom po njemu i on se podiže kao poklopac na šahtu. "Prvo ti", reče, i ja skočih kroz otvor ne znajući da li ću lupiti o meko ili tvrdo. Bilo je meko i ja sam ostao ležeći i drhćući.
     Trenutak posle mene Herera tresnu pored mene, a otvor se zalupi za njim. On se uspravi trljajući ruku. "Naporno ovo", reče. "Pumpam, pumpam, a ništa ne čujem. Jednog dana će prestati da radi, a ja neću ni primetiti sve dok..." On se ponovo isceri.
     "Džordž Grobi", predstavi me Herera. "Ovo je Roni Bauen." Bio je to zdepast, flegmatičan potrošač u činovničkom odelu. "A ovo je Arturo Dencer." Dencer je bio vrlo mlad i nervozan.
     Nalazili smo se u dobro osvetljenoj, maloj kancelariji koja je bila sva od betona i snabdevena aparatima za regeneraciju vazduha. U njoj su se nalazili pisaći stolovi i oprema za komunikacije. Bilo je teško poverovati da je jedini put dovde bio zatvoren tom planinom protoplazme. Još teže je bilo poverovati da nečujni visokofrekventni zvučni talasi mogu naterati tu planinu da otvori prolaz.
     Bauen me preuze. "Milo mi je što si sa nama, Grobi", rekao je. "Herera kaže da si pametan. Mi se ne bavimo gomilanjem dosijea, ali bih ipak hteo da imam tvoje podatke."
     Dao sam mu Grobijeve podatke i on ih zapisa. Usta su mu se sumnjičavo skupila kad sam mu rekao svoj niski stepen obrazovanja. "Da budemo iskreni", reče, "ne govoriš mi kao neobrazovan čovek."
     "Znate kakva je omladina", rekao sam. "Slobodno vreme sam provodio u čitanju i posmatranju. Teško je živeti u petočlanoj porodici. Nisi dovoljno star da te poštuju, a nisi ni dovoljno mlad da te maze. Dobio sam komplekse, pa sam se potrudio da se uzdignem."
     Prihvatio je to. "U redu je. A sad, šta znaš da radiš?"
     "Pa... mislim da mogu da napišem bolji formular za uspostavljanje veze od onog koji imate."
     "Zaista. Šta još?"
     "Pa, propagandu uopšte. Mogli biste da počnete od priča koje bi kružile medu ljudima, a oni ne bi ni znali da te priče potiču od kon... od nas. Nešto što će ih učiniti nezadovoljnim i što će ih razdrmati."
     "Vrlo dobra ideja. Daj mi jedan primer."
     Mozak mi je dobro funkcionisao. "Pustite glas kroz trpezariju da je pronađen način za pravljenje novih proteina. Kažite da imaju ukus kao pečena govedina i da će moći da se kupe po ceni od jednog dolara. Kažite da će detalji biti objavljeni kroz tri dana. A onda posle tri dana bez ikakve objave pustite štos: 'Kakva je razlika između pečene govedine i Pilenceta?' Odgovor: 'Sto pedeset godina progresa.' Tako nešto se uvrti ljudima u mozak i oni počnu nostalgično da razmišljaju o dobrim starim vremenima."
     Bilo je lako jer to nije bio prvi put da sam podrivao proizvod za koji nisam mario.
     Bauen je sve zapisivao na pisaćoj mašini sa prigušivačem. "Dobro", reče. "Vrlo pametno, Grobi. Probaćemo. Zašto kažeš 'tri dana'?"
     Nisam mogao da mu kažem da su tri dana optimalni period cirkulisanja proturene vesti. Umesto toga rekoh mu nelagodno se osećajući: "Pa, to mi je izgledalo kao najbolje."
     "Pa, pokušaćemo tako. Čuj, Grobi, ti moraš da prođeš kroz studijski period. Ovde imamo klasičnu konzervacionističku literaturu koju treba da pročitaš. Takođe imamo publikacije od posebnog interesa za nas, a koje ti treba redovno da pratiš: Statistički izvodi, Žurnal vasionskih letova, Bilten poljoprivredne biometrike i još mnogo drugih. Ako naiđeš na nešto što ti nije jasno, a naići ćeš, potraži pomoć. U stvari, treba da odabereš predmet koji te posebno privlači i da se specijalizuješ za njega vodeći računa i o novim otkrićima. Obavešteni konzervacionista je efikasni konzervacionista."
     "Zašto Žurnal vasionskih letova?" upitao sam sa sve većim iznenađenjem. Odjednom sam našao odgovor: Ranstedova sabotaža, moje kidnapovanje, beskrajna odlaganja i nezgode u projektu. Da li su to bile zavere konzervacionista? Da li su konzervacionisti u svojim pokvarenim, nelogičnim mozgovima došli do zaključka da vasionski let ugrožava ljudske živote?
     "To je vrlo važno", reče Bauen. "Potrebno je da o njima saznaš sve što možeš."
     Usudio sam se. "Mislite da bismo ih sprečili?"
     "Sigurno da ne!" eksplodirao je Bauen. "Pobogu, Grobi, pomisli samo šta nam Venera znači - netaknuta planeta bogatstva kakva su nam potrebna, polja, hrane i sirovine. Promisli malo, čoveče!"
     "A", rekoh. Gordijev čvor je ostao nerazrešen.
     Zatrpao sam se trakama Biometrike i svaki čas sam tražio objašnjenja koja mi nisu bila potrebna. Biometrika je bila svakodnevni alat reklamoautora. U njoj su se javljali podaci o promenama broja stanovništva, koeficijenta inteligencije, stepena smrtnosti, uzroka smrtnosti i ostalog. U gotovo svakom broju je bilo dobrih vesti za nas - vesti na koje su ovi konzervacionisti gledali s prezirom. Porast stanovništva je uvek bila dobra vest za nas. Više ljudi, više prodaje. Manje mozga, više prodaje. Ali ovi ekscentrični fanatici to nisu mogli tako da sagledaju, a ja sam morao da se pretvaram da se slažem sa njima.
     Posle izvesnog vremena prešao sam na Žurnal vasionskih letova. Tu su vesti bile loše, sasvim loše. Nastala je opšta apatija; javljao se nemi protest zbog ograničenja koja je zahtevala izgradnja rakete za Veneru; uopšte uzevši, javljao se opšti defetizam u pogledu stvaranja kolonije na Veneri; sumnjalo se da će kolonisti imati išta da rade čak i ako se nasele.
     Ali najgore od svega je bila naslovna strana poslednjeg broja. Legenda je glasila: 'Džek O'Ši se smeje dok mu ljupka prijateljica čestita na počasnoj medalji koju mu je upravo uručio predsednik.' Ljupka prijateljica je bila moja žena Keti. Nikad nije lepše izgledala.

     Ušao sam u konzervacionističku ćeliju. Za tri dana se već osetilo rastuće nezadovoljstvo zbog hrane u trpezariji. Posle nedelju dana potrošači su govorili: "Što nisam rođen pre sto godina... što je ova spavaonica toliko velika... želeo bih da mogu da dobijem malo zemlje bilo gde i da radim za sebe."
     Ćelija je bila puna uzbuđenja. Bilo je očigledno da sam učinio više za nedelju dana nego oni za celu godinu. Bauen, koji je radio u Personalnom odeljenju, mi je rekao: "Potrebna nam je takva glava, Grobi. Ti se nećeš znojiti kao skramer celog života. Ovih dana šef personala će te upitati da li znaš nešto o hemijskom sastavu hranljivih sastojaka. Kazaćeš mu da znaš. Ja ću te na brzinu naučiti svemu što treba. Prvo ćemo te skloniti sa onog vrelog sunca."
     Dogodilo se to posle nedelju dana kada su svi govorili: "Baš bi bilo fino šetati po šumi. Možete li da zamislite sve ono drveće koje je nekada postojalo?" ili: "Proklet bio sapun za slanu vodu!" a nikad im ranije nije ni palo na pamet da razmišljaju o sapunu za slanu vodu. Šef personala je došao kod mene i rekao poslovno: "Grobi, da li znaš nešto o sastavu hranljivih sastojaka?"
     "Kud baš to da spomenete", rekao sam mu. "Proučavao sam to prilično. Znam odnose sumpora, fosfora, ugljenika, kiseonika, vodonika i azota za Klorelu, znam optimalne temperature i slične stvari."
     Očigledno je bilo da je i to što sam mu rekao prevazilazilo njegovo znanje. "Je l'?" i ode impresioniran.
     Posle nedelju dana prepričavao se mastan vic o trustu Starcelijus Verili, a mene su prebacili na nov posao sa osmočasovnim radnim vremenom u centru zgrade gde sam čitao razne instrumente i okretao ventile koji su kontrolisali protok hranljivih sastojaka u rezervoare Klorele. Bio je to lakši posao. Vreme sam provodio ispod Pilenceta - mogao sam da prođem ispod njega pomoću Galtonove pištaljke gotovo bez po muke - rirajtujući fantastično neprikladan formular br. 1 za uspostavljanje veze:

     Imate li uslove za napredovanje u poslu
     Vi i samo vi možete da odgovorite na ova važna pitanja: Jeste li inteligentan, napredan čovek ili žena u godinama između četranaeste i pedesete?
     Imate li elana i ambicije koji su potrebni za vođenje pravih velikih poslova koje će doneti sutrašnjica? Mogu li vam se poveriti - potpuno poveriti - najveće novosti našeg vremena u koje se polažu najveće nade? Ako ne možete da se isprsite i uzviknete DA! na svako od ovih pitanja, onda vas molimo da ne čitate dalje. Ali, ako možete, onda vi, vaši prijatelji i vaša porodica imate mogućnost da stignete u prizemlje...

     I tako dalje. Bauen je bio zaprepašćen. "Zar ne misliš da taj apel na gornje granice koeficijenta inteligencije nije malo preteran?" upitao je zabrinuto. Nisam mu rekao da je jedina razlika između ovog standarda i standarda za radnike dvanaeste klase bila u tome što se dvanaestoj klasi to serviralo oralno - jer oni nisu umeli da čitaju. Rekao sam da ne mislim tako. On je klimnuo glavom. "Ti si rođeni reklamoautor, Grobi", rekao mi je svečano. "U konzervacionističkoj Americi ti bi dogurao do - prve A klase." Skromno sam prihvatio taj kompliment. On je nastavio: "Ne mogu da te zadržavam; moram da te prebacim na viši stepen. Nije pravo da se tvoj talent traći u ćeliji. Poslao sam izveštaj o tebi", pokazao je na aparat za komunikacije, "i očekujem da će te preuzeti. To si zaslužio. Ne volim što nam ideš. Međutim, ja sam već uredio neke stvari. Evo ti priručnik za kupovine sa Klorele..."
     Srce mi je zaigralo. Znao sam da Klorela ima ugovore za isporuku sirovina sa izvesnim brojem filijala u Njujorku.
     "Hvala", promucao sam. "Želim da radim tamo gde najbolje mogu da poslužim."
     "Znam, Grobi", reče. "Nego, čuj, pre nego što odeš. Ovo nije zvanično, Džordž, ali - i ja malo pišem. Imam ovde neke beleške, da ih tako nazovem, i bilo bi mi milo ako bi ih poneo sa sobom i..."
     Najzad sam izišao sa priručnikom i samo četrnaest Bauenovih 'beležaka'. Bila su to detinjasta piskaranja u kojima nije bilo ni trunke reklame. Bauen mi je rekao da ima još mnogo takvih stvari na kojima bismo on i ja mogli da radimo.
     Bacio sam se na priručnik iz sve snage.
     Posle osam sati okretanja ventila osećao sam se mnogo življi nego posle skramiranja, a Bauen se trudio da mi posao bude što lakši da bi me oslobodio za rad na njegovim 'beleškama'. Rezultat toga je bio da sam najzad imao dovoljno slobodnog vremena da ispitam sredinu u kojoj se nalazim. Herera me je jednom poveo u grad i tako sam otkrio šta radi za vreme svojih izleta o kojima se niko nije usuđivao da govori. Saznanje me je šokiralo, ali mi se nije zgadilo. U krajnjoj liniji, podsetilo me je da se provalija između izvršne vlasti i potrošača ne može premostiti nečim apstraktnim i nestvarnim kao što je 'prijateljstvo'.
     Pošto smo izišli iz staromodne pneumatičke železnice na maglovitu kostarikansku kišicu, prvo smo svratili u trećerazredni restoran na ručak. Herera je insistirao da pojedemo po jedan krompir, i to na njegov račun. "Ne, Horhe, to će biti mala proslava. Dozvolio si mi da živim pošto sam ti dao formular za uspostavljanje veze, zar ne? Zato ćemo da proslavimo." Herera je sijao tokom obeda, mnogo je govorio na dva jezika sa mnom i sa konobarom. Sjaj njegovih očiju, brz, tečan govor, lak, nepotreban smeh - sve je to ličilo na veselje mladića na sastanku sa devojkom.
     Mladić na sastanku sa devojkom. Setio sam se svog prvog sastanka sa Keti, tog dugog popodneva u Centralnom parku, šetnje ruku pod ruku duž slabo osvetljenih hodnilka, sale za igru, tog večnog trenutka koji sam proveo pred njenim vratima...
     Herera me je potapšao po ramenu i video sam kako se on i konobar smeju. Ja sam se, takođe, nasmejao braneći se, a njihov smeh se udvostručio; očigledno, šala je bila na moj račun. "Ništa, Horhe", reče Herera, smejući se. "Idemo, mislim da će ti se dopasti ono što sam spremio za posle ručka." Platio je račun, a konobar podiže jednu obrvu.
     "U zadnju prostoriju", reče Herera. "Hajde, Horhe."
     Išli smo između stolova dok nam je konobar pokazivao put. Otvorio je vrata i brzo nešto na španskom procedio Hereri. "A, ne brini", reče mu Herera. "Nećemo se dugo zadržavati."
     Pokazalo se da je "zadnja prostorija" bila biblioteka.
     Bio sam svestan da me Herera ne ispušta iz vida i mislim da mi se na licu nije videlo šta osećam. Ostao sam sa njim bezmalo ceo sat dok je on gutao neku požutelu knjigu koja se zvala nešto kao Mobi Dik, a ja prelistavao neke prastare časopise. Neki od ovih starih klasika su mi malo olakšali savest - tu sam video jednu od prvih: Da li pravite uobičajene greške u engleskom? i lepo izdanje knjige Niko se nije zakašljao u punom automobilu koje bi lepo izgledale na zidu moje kancelarije u Šokenovoj zgradi. Ali, ipak, nisam mogao potpuno da se opustim okružen sa tako mnogo knjiga u kojima nije bilo ni jednog jedinog oglasa. Ja nisam protiv usamljeničkih zadovoljstava kada ona služe korisnoj nameni, ali i moja tolerancija ima granica.
     Mislim da je Herera znao da ga lažem kad sam mu rekao da me boli glava. Kada je mnogo kasnije saplićući se ušao u spavaonicu, okrenuo sam glavu. Posle toga jedva da smo uopšte i razgovarali.
     Nedelju dana kasnije, posle gotovo otvorene pobune u trpezariji (koju su izazvale glasine da je u kolače sa jabukama stavljana strugotina), pozvali su me u kancelariju.
     Glavni personalac me je pozvao unutra posle celog sata čekanja. "Grobi?"
     "Da, g. Milo."
     "Odlično ste napredovali. Odlično. Vidim da je vaša efikasnost ocenjena sve samim peticama."
     To je Bauen namestio. On je pravio izveštaje. Trebalo mu je pet godina da se uglavi na to mesto. "Hvala, g. Milo."
     "Nema na čemu, nema na čemu. Izgleda da ćemo u bliskoj budućnosti imati jedno slobodno mesto. Jedan od naših ljudi na severu počeo je da podbacuje u radu."
     Nije on podbacivao - izveštaji o njegovom radu su podbacivali; senka njegovog rada na hartiji; senka koju je pažljivo ocrtao i zacrnio Bauen. Počeo sam da cenim neograničenu moć konzervacionista.
     "Da li se možda interesuješ za kupovine, Grobi?"
     "Kud baš to da me pitate", rekoh monotono. "Uvek sam imao interesa za nju. Mislim da ću se pokazati kao dobar kupac."
     Pogledao me je skeptično jer sam mu dao prilično standardan odgovor. Počeo je rafalom pitanja, a ja sam kao iz rukava izbacivao odgovore iz priručnika Klorele. On ih je naučio pre nekih dvadeset godina, a ja tek pre nedelju dana. Nije mogao da se meri sa mnom. Posle jednog sata bio je ubeđen da je Džordž Grobi jedina nada za Klorela proteine i da bi me trebalo odmah ubaciti na odgovarajući položaj.
     Uveče sam pričao o tome u ćeliji.
     "To znači Njujork", reče Bauen uvereno. "To znači Njujork." Nisam mogao da zadržim duboki uzdah. Keti, pomislio sam. Nastavio je nemarno: "Moram da ti kažem nešto važno. Pre svega da te upoznam sa znacima raspoznavanja."
     Naučio sam znake raspoznavanja. Dodir šake za blizinu. Znak i velike opasnosti za srednji domet. Šifra u obliku novinskog oglasa za daljinu. Morao sam da vežbam znake i da naučim šifru napamet. To je trajalo do u sitne sate. Kada smo izlazili kroz Pilence, palo mi je na pamet da toga dana nisam video Hereru. Kad smo izašli, pitao sam šta se desilo.
     "Kalirao je", reče prosto Bauen.
     Ništa nisam rekao. To je bila neka vrsta lakonskog razgovora među konzervacionistima. "Taj i taj je kalirao" značilo je: "Taj i taj je godinama radio za stvar SSK. Predavao je svoju celu zaradu i odricao se i ono malo zadovoljstava koja je za nju mogao da kupi. Nije se ženio niti je spavao sa ženama jer je to moglo da ugrozi bezbednost. Borio se sa takvim sumnjama koje nije smeo da priča ni sebi ni nama. Sumnje i strah su rasli. Rastrzao se na mnogo strana, digao je ruku na sebe i umro."
     "Herera je kalirao", rekoh glupo.
     "Ne misli o tome", reče oštro Bauen. "Ti ideš na sever. Imaš svoj posao."
     I zaista sam ga imao.