|
Tako je govorio Zaratustra. • Putnik • O priviđenju i zagonetki • O nametnutom blaženstvu • Pred izlazak sunca • O vrlini koja umanjuje • Na brdu maslinovu • O mimoprolaženju • O otpadnicima • Povratak u zavičaj • O tri zla • O duhu težine • O starim i novim tablicama • Ozdravljenik • O velikoj čežnji • Druga pesma uz igru • Sedam pečata • |
|
| »Vi gledate gore kad hoćete da se uzvisite. Ja gledam dole,
jer sam uzvišen. Koji među vama može da se smeje i da je uzvišen u isti
mah? Ko se penje po najvišim brdima, taj se smeje svima žalosnim igrama
i žalosnim zbiljama.«
Zaratustra,
|
|
|
Bila je ponoć kad Zaratustra pođe putem preko ostrva da bi stigao u ranu zoru na drugu obalu: jer onde je hteo da se ukrca u lađu. A tu je imala dobra luka, u kojoj su i strane lađe rado bacale kotvu; one su odnosile mnoge koji su sa blaženog ostrvlja hteli preko mora. Idući Zaratustra tako uzbrdo, sećao se usput, kako je još od mladosti mnogo sâm hodio, i na koliko se već proplanaka i brda i vrhova penjao. Ja sam putnik i pešak po brdima, reče u srcu svom, ja ne volim ravnice, i izgleda da ne mogu dugo mirovati. I što je god suđeno da mi se još desi i da doživim, – imaće da se putuje, i da se penje uzbrdo: na kraju krajeva doživljuje čovek samo još sama sebe. Prošlo je doba kad mi se smelo slučajno nešto desiti; a šta bi se još i moglo sa mnom slučiti što ne bi već bilo moje! Vraća se samo natrag, vraća mi se najzad doma – moje rođeno Ja, i ono od njega što je dugo bilo u tuđini, i rasuto svud po stvarima i po raznim slučajevima. Još ja nešto znam: ja sada stojim pred svojim poslednjim vrhom, pred onim od čega sam najduže bio pošteđen. Ah, treba da se počnem penjati najkamenitijom stazom svojom! Ah, pošao sam evo na najusamljeniji put svoj! Ali ko je kao ja što sam, toga neće mimoići ovakav čas: čas koji mu kaže: »Sada tek kročiš svojim putem veličine! Vrh i ambis – sad su jedno i isto! Ti kročiš svojim putem veličine: sad je postalo poslednjim utočištem tvojim ono što je dosad bila najveća opasnost tvoja! Ti kročiš svojim putem veličine: sada treba da ti najviše hrabrosti uliva to što iza tebe nema više puta! Ti kročiš svojim putem veličine: njime se niko neće šunjati za tobom! Sama noga tvoja izbrisala je za sobom trag svoj i put, a na putokazu stoji: Nemogućnost. Ako odsada ne bude imalo nigde stepenica koji gore vode, moraćeš naučiti da se penješ na svoju rođenu glavu: jer kako bi inače otišao u visinu? Na rođenu glavu svoju, i preko rođenog srca svog! Najtvrđim mora postati sada ono što je najmekše na tebi. Ko se uvek mnogo čuva, boluje naposletku od tog svog mnogog čuvanja. Blagosloveno ono što čini tvrdim! Ja ne blagosiljam zemlju u kojoj maslo i med – teku! Potrebno je da ne vidi sebe, ko hoće mnogo da vidi: – tu tvrdoću treba da ima svaki koji se penje uzbrdo. A ko, željan saznanja, upire oči na sve strane, kako bi taj mogao videti na stvarima drugo do spoljašnje uzroke njihove! Ti, o Zaratustra, ti si hteo da vidiš dno i pozadinu stvari: ti moraš dakle preći preko sama sebe, – gore, u visinu, dok i zvezde tvoje ne budu ispod tebe! « Dâ! Da gledam dole na sama sebe, i još i na zvezde svoje: To tek znači za mene vrh, to je još preostalo za mene kao poslednji vrh! Tako je govorio u sebi Zaratustra penjući se, tražeći u tvrdim izrekama utehe srcu svom: jer srce mu je bilo bolno više nego ikad. A kad je stigao na najvišu tačku ostrva, gle, ono drugo more ležalo je rašireno pred njim: i on zasta, i ćutao je dugo. A noć je bila hladna na toj visini, i vedra i zvezdana. Ja vidim udes svoj, reče naposletku žalostivo. Ah neka! Ja sam spreman. U ovaj čas otpoče poslednja osama moja. Ah, to crno tužno more podamnom! Ah, ta trudna, noćna natmurenost! Ah, sudbino, ah, more! K vama se sada moram dole sići! Stojim pred najvišim brdom svojim, i pred najdužim putovanjem svojim: stoga prvo moram sići dublje nego što sam se ikad popeo: – dublje dole u bol nego što sam se ikad popeo, do usred njegove najcrnje bujice! To ište od mene sudbina moja. Ali neka! Ja sam spreman. Otkuda dolaze najviša brda? tako sam pitao nekad. I naučih tad, da dolaze iz mora. Svedočanstvo o tome zapisano je u stenje njihovo, i na zidove vrhova njihovih. Iz najdublje dubine mora da dobije visinu svoju ono što je najviše. – Tako je govorio Zaratustra na vrhu brda, gde je bilo hladno; a kad je stigao u blizinu mora, te stajao najzad sâm među obroncima, umorio ga beše put, i čežnja ga spopade više nego ikad. Sve sad još spava, reče, i more spava. Sanjivo, i kao da me ne poznaje, pogleda na me. Ali ja osećam kako toplo diše. I osećam, i kako sanja. Ugiba se i previja u snu, na tvrdome uzglavlju. Čuj! Oslušni! Kako teško uzdiše od zlih uspomena! Ili, zlih iščekivanja? Ah, ja sam tužan kao i ti, ti mračno čudovište, i još ljut na sama sebe tebe radi. Ah, što moja ruka nema dosta snage! Rado bih te, zaista ti kažem, izbavio od zlih snova! – I dok je Zaratustra tako govorio, smejao se neutešno i gorko samome sebi. Je li, Zaratustra! reče, zar bi ti još i moru da pevaš pesmu uspavanku? Ah, ljubazna budalo Zaratustro, preblaženi u poverljivosti svojoj! Ali, takav si bio oduvek: uvek si ti s poverenjem prilazio svemu strašnome. Svako strašilo ti bi da pomiluješ. Zadrhće li samo malo zrak od toplog mu daha, ugledaš li mu ma i čuperak mekih dlaka na šapi : – odmah si spreman da ga miluješ i k sebi prizivaš. Ljubav je opasnost najusamljenijeg, ljubav prema svemu, samo ako diše! Smešne su, odista, ludost moja i skromnost moja u ljubavi! – Tako je govoro Zaratustra, i pri tom se po drugi put smejao: ali se tada seti svojih prijatelja koje je bio napustio – i kao da se ogrešio o njih mislima svojim, ljutio se na sebe zbog svojih misli. Nabrzo, tako, od smeha pređe u plač: – gorko plakaše Zaratustra od ljutine, i od čežnje. Kad se raščulo među lađarima da je Zaratustra na brodu – a bio je na lađu došao zajedno s njim čovek jedan sa blaženog ostrvlja – nastade velika radoznalost, i iščekivanje. Ali je Zaratustra dva dana ćutao, budući hladan i nem od žalosti, i nije odgavarao ni na poglede ni na reči. Uveče drugog dana, međutim otvori opet uši svoje, iako je još ćutao: jer bilo je da se čuje na toj lađi mnogo štošta čudno i s opasnošću skopčano, što je dolazilo izdaleka a htelo ići još i dalje. Zaratustra je ipak bio prijatelj svih onih koji idu na daleke puteve, i koji ne vole život bez opasnosti. I gle! slušajući, odreši se naposletku i njemu jezik, i raskravi se led sa srca njegova: – I on progovori ovako i reče: Vama, smelim kušiteljima, iskušiteljima, i svima koji se ikad prepredenim jedrima navezoste na strašno more, – vama, opijenima zagonetkama, obožavaocima sumraka, čiju dušu mame glasi frula u sve varljive vrtloge. – jer vi nećete mlakom rukom da se povodite za koncem koji napipate; i, gde možete da naslutite tu vi ne volite da zaključujete – vama samo reći ću zagonetku koju videh – sablast najusamljenijega. – Namršten išao sam nedavno kroz mrtvački bledi sumrak, – namršten i okoran, sa stisnutim usnicama. Ne beše mi zašlo samo jedno sunce. Staza jedna koja se prkosno penjala kroz kamenje, nevaljala, usamljena staza, za koju ne htedoše da znaju već ni korov ni šiblje: ta brdska staza stenjala je pod prkosom moga kroka. Nemo koračajući preko podrugljivoga prštanja šljunka, drobeći kamen sa kojeg je klizao, tako se korak moj sam primoravao napred u visinu. U visinu: – usprkos duhu koji ga je vukao dole, sunovrat dole, duhu težine, mome đavolu i din-dušmaninu. U visinu: – iako je ovaj useo bio na me, upola čovečuljak upola krtica; sâm uzet a čineći uzetim; kapajući mi olovo u uši, i olovne misli u mozak. »O Zaratustra, šaputao je podrugljivo slog po slog, ti kamenu mudrosti! Ti si se bacio u visinu, – ali svaki u vis bačen kamen mora – pasti! O Zaratustra, kamenu mudrosti, u vis bačeni kamenu, razbijaču zvezda! Ti si sâm sebe bacio u tu visinu, – ali svaki u vis bačen kamen mora – pasti! Osuđen na sama sebe, i na kamenovanje sama sebe: O Zaratustra, daleko si doduše kamen bacio, – ali na tebe će natrag pasti!« Na to zaćuta čovečuljak; i to je tako trajalo dugo. Njegovo mi je ćutanje padalo teško; na ovaj način udvoje, čovek je više usamljen nego kad je sam! Penjao sam se, penjao, sanjao sam, razmišljao sam, – ali mi je sve padalo teško. Bio sam kao bolesnik kojega umaraju opaki bolovi njegovi, a kojega onda san još više opak probudi od spavanja. – Ali ima nešto u meni što zovem smelošću: ona mi je uvek dosad ubijala svaku nesmelost. Ta smelost naredi mi najzad da stanem, i da rečem. »Čovečuljku! Ti! Ili ja!« – Jer smelost najbolje ubija, – smelost koja napada: iz svakoga napadaja odjekuje zveket igre. A čovek je najsmelija životinja: zato je i savladao sve ostale životinje. Zvonkom igrom nadvladao je dosad još svaki bol; a čovečanski je bol najdublji bol. Smelost ubija i nesvesticu pred ponorima: a gde čovek nije pred ponorom? Zar nije i samo gledanje – gledanje u ponor? Smelost najbolje ubija: smelost ubija i sažaljenje. A sažaljenje je najdublji ponor: kako god duboko vidi čovek u život, isto toliko duboko vidi i u patnju. Ali smelost najbolje ubija, smelost koja napada: ona će ubiti još i smrt, jer ona kaže: Je li to bio život? Pa hrabro! Daj ga još jednom!« U takvoj je izreci mnogo zvonke igre. Ko ima uši, neka čuje. – »Stani, čovečuljku! rekoh. Ja! Ili ti! Ali ja sam jači od nas dvojice: – ti ne poznaješ misao moju duboku kao ponor! Nju – ti ne bi mogao izdržati! « – Tada se dogodi nešto što mi olakša teret: čovečuljak, radoznalac jedan, skoči mi dole s ramena! I šćućuri se preda mnom na jednom kamenu. A tu gde stadosmo beše baš prosek kroz stenu. »Pegle ovu kapiju, čovečuljku! nastavih ja govor: ona ima dva lica. Dve se staze ovde sastaju: njima još niko nije išao do kraja. Ova duga ulica što vodi unazad: crna je duga koliko čitava večnost. A ona duga naviše – ona je druga večnost. Te staze protivuslove jedna drugoj, one se sukobljavaju i suzbijaju: – i baš ovde, na ovoj kapiji, one se sučeljavaju. Ime kapije stoji eno napisano: »Trenutak«. Ali kad bi kogod pošao jednom od njih unapred – sve dalje i dalje: da li misliš, čovečuljku, da te staze večno protivuslove jedna drugoj?« – »Sve što je pravo, laže, mrmljao je prezrivo čovečuljak. Svaka je istina kriva, a samo vreme je krug.« »Duše težine! rekoh gnevno, ne izvlači se tako olako! Ili ću te sad ostaviti da čučiš tu na tom kamenu, kljakonogo, – a ja sam te poneo u vis! Pogle, rekoh dalje ovaj trenutak! Od ove kapije »Trenutak« vodi duga večna staza unazad: iza nas leži jedna večnost. Zar nije sve na svetu što može da trči, imalo jednom već da pretrči ovu stazu? Zar se nije sve na svetu što može da se dogodi, jedanput već dogodilo, svršilo, prešlo? A ako je sve već jedanput bilo: šta misliš ti, čovečuljku, o ovome trenutku? Zar nije i ova kapija već jedanput – bila? I zar nisu sve stvari na ovom svetu tako čvrsto jedna s drugom skopčane, da ovaj trenutak povlači za sobom i sve što će doći? – Dakle – i sâm sebe. Jer, sve na svetu što može da trči: i po ovoj dugoj stazi napolje – mora još da trči! – I onaj lagani pauk što puzi po mesečini, i sama ta mesečina, i ja i ti na kapiji, šapućući ovako jedan s drugim, šapućući o večnim stvarima, – zar nismo svi mi već jednom bili? – i zar nećemo opet doći, i trčati ovom drugom stazom, napolje, ispred nas, tom dugom jezovitom ulicom – zar se nećemo večno opet vraćati? – « Tako sam govorio, i sve to tiše: jer sam se strašio svojih rođenih misli i primisli. Tada, odjedared, čuh gde u blizini zavija pas. Jesam li ikada čuo psa da tako zavija? Moja misao poteče unazad. Jeste! Dok dete bejah, u ranom detinjstvu – tada sam čuo psa da tako zavija. I video sam ga tad, narogušena, s glavom u vis, drhćući, sred gluhe ponoći, kad i psi veruju u aveti: – tako da se sažalih. Baš je pun mesec, nemo kao smrt, prelazio preko kuće, baš je bio zastao, kao zaokrugljen oganj, – nepomičan na ravnome krovu, kao na tuđoj imovini: – To je tada prestravilo bilo psa; jer psi veruju u kradljivce i u aveti. Pa kad sam sad opet začuo onako zavijanje, sažalih se ponovo. Kud se dede sada čovečuljak? I kapija? I pauk? I sav onaj šapat? Da li sam ja sve to sanjao? Jesam li se probudio iza sna? Stajao sam odjedared, iznenadno, između divljih stenurina, sâm, napušten, sred puste mesečine. Ali, tu je ležao čovek! A tu! Tu je skakao pas, narogušen, zavijajući, – eno me ugleda gde dolazim – i zaurlika, stade vikati: – da li ikad čuh psa da tako viče za pomoć? Zaista vam kažem, što tu videh, nikada toga još ne videh. Videh mlada čobanina gde se previja od bola, gušeći se, grčeći se, izmenjena lika, a njemu iz usta visaše crna teška zmija. Jesam li ikada video toliko gađenja i blede strave na jednome licu? On je zacelo spavao? A zmija mu tad uljegla u ždrelo, i tu se zagrizla. Rukom svojom stao sam da trgam zmiju što sam bolje mogao: – uzalud! ruka ne mogade istrgnuti iz ždrela zmiju. Tada poviče nešto iz mene: »Zagrizi, zagrizi! Glavu dole! Odgrizi joj glavu!« – tako je vikalo iz mene, moja strava, moja mržnja, moje gadenje, moja samilost, sve moje dobro i sve moje nevaljalo vikalo je iz mene u jedan glas. –Vi smeli oko mene! Vi kušitelji, iskušitelji, i oni od vas koji se sa prepredenim jedrima navezoste na nepoznata mora! Vi obožavaoci zagonetaka! De rešavajte zagonetku koju sam tada sagledao, protumačite mi priviđenje najusamljenijega! Jer to beše priviđenje i predviđenje: – šta je to što videh tada u slici? I ko je to koji ima još da dođe? Ko je onaj čobanin, što mu je zmija onako uljegla u ždrelo? Ko je taj čovek kojemu će tako sve što je najteže, najcrnje, uljeći u ždrelo? – A čobanin zagrize, kao što sam mu vičući savetovao; zagrize i odgrize! Daleko od sebe ispljunu glavu zmijinu : – i poskoči na noge. – Ne više čoban, ne više čovek, – on beše preobražen, ozaren, i smejao se! Nikad još na zemlji nije se čovek smejao kao što se on smejao! O braćo moja, ja sam čuo smeh koji ne beše smeh čovekov, – i sada me mori žeđ, mori žud koju ne mogu da umirim. Mori me žud moja za onim smehom: o kako mogu podnositi da još živim! Ali kako bih mogao podneti, da sada umrem! – Tako je govorio Zaratustra. Noseći takve zagonetke i gorčine u srcu svom, plovio je Zaratustra morem. Ali kada se udaljao na četiri dana hoda od blaženog ostrvlja i od svojih prijatelja, savladao je bio sav svoj bol: – pobedonosno i čvrstom nogom stajao je opet na svojoj sudbini. I tada je ovako govorio Zaratustra uskliktalo j savesti svojoj : Opet sam sâm, i hoću da sam sâm sa vedrim nebom i sa slobodnim morem; i opet je oko mene popodne. Popodne je bilo kad sam nekad prvi put našao prijatelje svoje, popodne kad sam ih našao i po drugi put: – u čas kad se svaka svetlost smiruje. Jer, što se od sreće nalazi još uz put između neba i zemlje, to traži sad sebi konaka u kakvoj svetloj duši: usled sreće smiruje se sad svaka svetlost. O popodne moga života! Nekad je i moja sreća sišla u dô da traži sebi konaka: i našla je tu one iskrene gostoljubive duše. O popodne moga života! Šta sve nisam dao da bih imao jedno: onaj živi sâd misli mojih i onu jutarnju rumen najviše nade moje. Sadrugove tražio je nekad stvaralac, i decu svoje nade: i gle, ispostavilo se da ih ne može naći, osim ako ih tek sâm ne stvori. I tako se nalazim evo posred dela svog, idući ka deci svojoj i dolazeći od njih: radi dece svoje mora Zaratustra usavršiti sama sebe. Jer čovek iz dna srca voli samo dete svoje, i svoje delo; i gdegod ima velike ljubavi za samoga sebe, tu je ona znamenje trudnoće: tako sam to našao. Još mi se zelene deca moja u prvom proleću svom, stojeći nablizu jedno do drugog i povijani istim vetrovima, drveta moga vrta i najboljeg zemljišta mog. Zaista vam kažem! Gde je takvih drveta, jedno blizu drugoga, tu ima blaženog ostrvlja! Ali ću ih ja jednom iz zemlje iskopati, i svako ću za sebe posaditi: da se navikne na samoću i na prkos i na opreznost. Čvornovato i svijeno, čvrsto i savitljivo u isti mah, neka mi se tad diže kraj mora, kao živa kula-svetilja, nesavladljivog života. Onde gde se vihori strmoglavljuju u more, i gde se surla planinâ vodom poji, tu neka svaki po jedared obdan i pojedared obnoć stoji na straži, da bi ispitao sebe i spoznao. Treba mu izveštaj i ispit o tome da li je od moga roda i od moga kolena, – da li je gospodar jedne druge valje, ćutljiv i kada govori, i podajući se tako da dajući uzima: – da bi jednom postao sadrugom mojim, i onim koji stvara i koji svetkuje zajedno sa Zaratustrom – : onim koji moju volju ispisuje na moje tablice: da bi se sve na svetu do savršenstva usavršilo. Njega radi i njemu podobnih radi moram da načinim savršenim sam sebe: stoga izbegavam sada sreću svoju i podajem se svakoj nesreći – da bih i sâm položio poslednji ispit svoj i dao izveštaj o sebi. Zaista vam kažem bilo je vreme da pođem i putnikova sen, i najduži rok, i najtiši čas – svi su me nagovarali: »krajnje je vreme!« Vetar mi je duvao kroz ključaonicu, i govorio »Dođi!« Vrata su mi se potajno rasklopila, i rekla »Idi!« A ja sam ležao prikovan za ljubav prema deci svojoj: živa želja namakla mi je tu zamku, živa želja za ljubavlju, da bih postao plenom dece svoje, i da bih sebe izgubio njih radi. Želeti – već to je za mene što i izgubiti sebe. Ja imam vas, decu svoju! I u tome što vas imam, sve neka bude izvesnost a ništa želja. Ali sunce ljubavi moje ležalo je teško grejući nada mnom, rođenim sokom svojim kuvao je Zaratustra, – i senke i sumnje odleteše preko mene. Već se zaželeh mraza i zime: »o da bi me već mraz i zima opet dohvatili, da škljocam ustima i zaškripim zubima!« uzdisao sam: – i ledne magle pokuljaše iz mene. Prošlost moja provali grobove svoje, mnogi se živ sahranjeni bol probudi : – ta i legao je bio u grob tek da se ispava, sakriven u mrtvačke pokrove. I sve mi glasno govoraše znacima: »Vreme je!« Ali ja – nisam slušao: dok se najzad bezdan moja ne uskoleba i misao me moja ujede. Ah, misli iz bezdna, ili moja misli! Kada ću steći snage da slušam kako ponireš u dubinu a da ne zadrhćem? Do u podgrlac zalupa mi srce kada te čujem kako ponireš! I samo me ćutanje tvoje davi, ti koja si ćutljiva kao bezdana! Još se nikad ne usudih pozvati te da izađeš: dosta već beše što te u sebi – nošah! Još ne bejah dosta snažan za poslednju, lavlju obest, i lavlji nestašluk. Dosta strašna činila mi se oduvek već težina tvoja: ali jednom ću steći snage i glas lava, koji će te pozvati da izađeš! A kada se budem savladao u tome, prevladaću se još i u većemu; i pobeda biće pečat usavršenja mog! – Međutim lutam još tamo-amo po neizvesnim morima: slatkorečivi mi se slučaj udvara; gledam unapred i unazad –, još ne gledam prema kraju. Još mi nije stigao čas moje poslednje borbe, – ili stiže li mi zar baš evo sad? Odista, sa zluradom lepotom posmatraju me iz okola more i život! O Popodne moga života! O, srećo pred Večerjem! O, pristanište nasred morske pučine! O, pokoju u neizvesnome! Kako u sve vas nemam vere! Odista, nemam vere u vašu zluradu lepotu! Ja sam kao ljubavnik koji nema vere u osmeh odviše ljubak. Kao što on gura ispred sebe svoju draganu, nežan još i kad je osoran, ljubomornik – tako i ja guram ispred sebe ovaj blaženi čas. Dalje od mene, blaženi času! S tobom mi dođe blaženstvo i protiv volje moje! A mene evo ovde volina da trpim najdublji bol svoj: – u nevreme si došao! Dalje od mene, blaženi času! Bolje je da potražiš konaka onde – kod moje dece! Pohitaj! i blagoslovi ih još pre večeri mojom srećom! Evo se već veče približuje: sunce seda. Gde – moja sreća! – Tako je govorio Zaratustra. I čekaše na svoju nesreću celu noć: ali čekaše uzalud. Noć osta vedra i tiha, a sama sreća sve mu se više približavaše. Pred zoru, nasmeja se Zaratustra u srcu svom, i reče podrugljivo: »sreća trči za mnom. To dolazi otud što ja ne trčim za ženama. Jer, sreća je žena«. O nebo nada mnom, neba čisto, nebo duboko! Ti bezdana svetlosti! Gledajući te sav ceptim od božanskih požuda. Da se bacim u tvoju visinu – to je za mene dubina! Da se skrijem u tvoju čistotu – to je moja nevinost! Boga pokriva lepota njegova: tako i ti skrivaš zvezde svoje. Ti ne govoriš: tako mi ti objavljuješ mudrost svoju. Nemo nad uzburkanim morem rodilo si se danas meni, ljubav tvoja i tvoja sramežljivast govore otkrovenjem uzburkanoj duši mojoj. Došlo si k meni lépo, skriveno u svoju lepotu, progovorilo si meni nemo, otkrivajući mi se u mudrosti svojoj: Kako ne bih naslutio svu sramežljivost duše tvoje! Pre sunca došlo si k meni, k najvećem usamljeniku. Mi smo prijatelji odiskona: mi imamo iste muke i iste misli, i sunce je za nas isto. Mi ne govorimo jedno s drugim jer znamo premnogo –: mi ćutimo jedno s drugim, mi s osmehom saopštavamo znanje svoje jedno drugome. Zar nisi ti svetlost ognja moga? Zar nije duša tvoj a sestra pronicavosti mojoj? Skupa smo se svemu učili; skupa smo naučili uzdići se preko nas k nama samima, i razgoniti oblake iz osmeha našeg: – – bez oblaka osmehivati se u nizine iz sjajnih očiju i iz dalekih daljina, dok se ispod nas spušta kao kiša para od nasilja, i cilja, i krivnje. A dok sam išao sâm: čega je bila gladna duša moja u noćima, i po stranputicama? I kad sam se penjao na bregove, koga sam uvek tražio, do tebe, na bregovima? Sve moje hodanje i pevanje: do nevolje mi beše, i trebaše da bude pomoć onome koji ne ume sebi da pomogne: – jedino što cela volja moja hoće, to je da poleti, da uzleti u tebe! I šta sam većma mrzeo nego brze oblake, i sve što tebe mrljom zaklanja? I samu rođenu mržnju svoju mrzeo sam, jer tebe mrljom zaklanja! Krivo mi je na brze oblake, te divlje mačke što se šunjaju: oni uzimaju od tebe i od mene ono što je naše, – nedoglednu i bezgraničnu moć da kažemo tako je i tako neka bude. Krivo nam je na te menjače i mešače, na te brze oblake: na te polutane, koji niti su naučili blagosiljati niti proklinjati iz dna duše. Većma volim da sedeći u buretu ne vidim neba, ili da sedim u provaliji gde nema neba, nego da gledam kako tebe, sjajna nebesa, brzi oblaci mrljama zaklanjaju! Često sam imao živu želju da ih prikačim uglastim zlatnim žicama munjinim pa da, kao grom udaram u talambase po kotlastom im trbuhu: – da udaram gnevno, zato što otimaju od mene tvoje Tako je i tako neka bude, ti nebo nadamnom, prečisto! presvetlo! ti bezdano svetlosti! – zato što otimaju od tebe moje. Tako je i tako neka bude! Jer većma volim još graju i gromove, i prasak bure, nego tu opreznu nepoverljivu mačju tišinu; i među ljudima najviše mrzim one koji idu na prstima i koji sumnjaju u sve, i uopšte polutane, te oblake što oklevaju. A »ko ne ume blagosiljati, taj neka nauči proklinjati!« – taj vedri nauk pada mi iz vedrine nebeske, ta se zvezda blista još i u crnim noćima na nebu mom. Ja, pak, ja sam od onih koji blagosiljaju, i koji kažu tako je, samo kad si ti oko mene, ti prečisto, ti presvetlo! ti bezdana svetlosti – još i u sve ponore nosim svoj blagoslov. Postao sam jedan od onih koji blagosiljaju i koji kažu tako je: dugo sam se borio da to postanem i bio sam borac, samo da bih jednom imao ruke slobodne za blagosiljanje. A evo u čemu je moje blagosiljanje: da se nad svaku tvar nadvijem kao nebo njeno, kao okrugao krov njen, njeno azurno zvono i večna bezbednost njena: blažen onaj koji tako blagosilja. Jer sve su tvari krštene vodom sa izvora večnosti i s one strane dobra i zla; a samo dobro i zlo, samo su prolazne senke i plačne turobnosti i brzi oblaci. Zaista vam kažem, blagosiljanje je a ne huljenje, kada vas učim da se »iznad sviju tvari širi nebo slučaj, nebo nevinosti, nebo otprilike, nebo obest«. »Otprilike« – to je najstarije plemstvo na svetu, koji sam povratio svima stvarima, da bih ih iskupio od ropstva cilju. Tu slobodu i vedrinu nebesku učvrstio sam kao azurno zvono iznad svih tvari, svojim naukom da nema »večne volje« koja bi bila nad njima, i koja bi s pomoću njih izvršavala – svoju volju. Tu obest i tu ludost metnuo sam na mesto one volje, učeći da je »u svemu jedno nemoguće – biti uman! « Doduše malo uma, zrno mudrosti, rasuto od zvezde do zvezde, – toliko kvasca ima u svima stvarima: ludosti radi ima u svima stvarima mudrosti. Malo mudrosti je moguće; ali kod sviju stvari naišao sam na evo blaženo pouzdanje: da stojeći još i na nogama slučaja vole da – igraju. O nebo nada mnom, prečisto! previsoko! U tome je za mene sad čistota tvoja, da nema večitih pauka i večite paučine uma. – – da si ti za mene tle na kojem igraju božanski slučajevi, da si ti za mene bogovski sto za kojim sede božanski kockari, i igraju se kocke! Ali tebe obli rumen? Da li izrekoh što ne treba reći? Da li te, hoteći da te blagosiljam, obasuh hulom? Ili te je stid što smo udvoje, te si pocrvenelo? Da li hoćeš da idem i da ćutim, zato što – dolazi dan? Svet je dubok – : dublji nego što je dan ikad mislio. Ne treba sve da se kaže rečima pred danom. Ali evo dana: rastanimo se dakle! O nebo nada mnom, ti sramežljivo! Ti ognjeno! O ti srećo moja pred sunčevim rađanjem! Evo dana: rastanimo se dakle! – Tako je govorio Zaratustra. Kad je Zaratustra izašao opet na kopno, nije pošao pravo u svoju planinu i u svoju pećinu, nego je mnogo išao tamo-amo i raspitivao se, i hteo svašta da dozna, tako da je sâm o sebi u šali govorio: »vidi reku koja krivudajući na sve strane teče natrag ka svome izvoru!« Hteo je naime da sazna, šta se međutim dogodilo sa čovekom da li je postao veći ili manji. I vide tada jednom niz novih kuća; on se začudi, i reče: »Čemu su ove kuće? Zaista vam kažem, nije ih duša velika tu podigila, sebi za sliku i priliku! Da li ih je kakvo ludo dete povadilo iz kutije igračaka svojih? Neka bi ih drugo kakvo dete ponovo složilo u svoju kutiju! Pa te sobe i ti vajati: zar mogu ljudi tu stanovati? Izgleda mi da su načinjeni za lutke od svile; ili za oblaporne mačkice, koje dopuštaju da se i prema njima bude oblaporan.« I Zaratustra zastade,i premišljaše. Najzad reče žalostivo: »Sve je postalo manje! Svuda vidim niske kapije: ko je kao ja što sam može se još provući kroz njih ali se – mora sagnuti! O, kada ću opet stići u svoj zavičaj, gde se ne moram saginjati više – ne moram više saginjati pred malima!« – I Zaratustra uzdahnu i gledaše u daljinu. – A istoga dana držao je svoju besedu o vrlini što umanjuje. Prolazim kroz ovaj narod, sa otvorenim očima: ne praštaju oni meni što ne zavidim vrlinama njihovim. Oni bi da me ujedu, zato što im kažem da su za male ljude potrebne male vrline – i zato što teško podnosim da su mali ljudi uopšte potrebni! Još sam ja ovde sličan petlu na tuđem dvorištu, koga bi i kokoši da ujedaju; ali se ja zato ne ljutim na te kokoši. Ja sam učtiv prema njima, kao prema svakoj sitnoj neprijatnosti; biti bodljikav prema onome što je malo, izgleda mi mudrost za ježa. Oni svi govore o meni, kad uveče sede oko ognjišta, – oni govore o meni, ali niko ne misli – na mene! U tome je nova tišina kojoj sam se naučio: da graja njihova oko mene razastire ogrtač oko misli mojih. Oni žagore među sobom: »šta hoće taj mutni oblak? Pripazimo, da nam ne donese kakvu zarazu! « A onomad trže jedna žena k sebi dete svoje, koje se uputilo beše k meni: »uklanjajte decu! vikala je; takve oči spaljuju kao grom duše detinje« Oni kašljucaju kad ja govorim: misle da je kašljucanje zapreka za jake vetrove, – oni i ne slute ništa o huktanju sreće moje! »Mi još nemamo vremena za Zaratustru« to im je izgovor; ali, šta je stalo do vremena koje za Zaratustru, »nema vremena«? A tek kad me hvale: kako bih mogao zaspati na njihovoj hvali? Bodljikav pojas, to je za me pohvala njihova: svrbi me još i kad ga skinem sa sebe. I ovo sam još naučio među njima: onaj što hvali, pravi se kao da natrag daje, a u stvari hoće da mu se još više pokloni! Pitajte nogu moju, da li joj godi njihovo priznanje i prizivanje! Zaista vam kažem, po takvome taktu i tiktaku ne voli ona ni igrati ni stajati. Hteli bi da me hvalom navedu i zavedu na malu vrlinu; hteli bi da nagovore nogu moju da zaigra uz tiktak male sreće. Prolazim kroz taj narod, s otvorenim očima: oni su postali manji, i postaju sve manji: – a to je usled nauke njihove o sreći i vrlini. Oni su naime skromni i u vrlini – jer hoće da se dobro osećaju. A dobro se osećati može čovek samo u društvu skromne vrline. Doduše, i oni uče na svoj način koračati, i unapred koračati: ja im to zovem gegucanjem. Njime su oni na putu svakome koji hita. Mnogi od njih idu unapred a pri tom se osvrću unazad, sa ukrućenirn vratom: na toga rado nasrnem trčeći. Noga i oči ne treba da lažu, niti da teraju u laž jedno drugo. A mnogo lažljivosti ima kod malih ljudi. Neki od njih zaista hoće, ali većina je tek predmet hotenja. Neki su od njih prirodni, ali većina su loši glumci. Ima među njima glumaca koji ne znaju da su glumci, i glumaca koji ne bi hteli da su glumci – pravi i prirodni su uvek retki, osobito pravi glumci. Malo je ko tu muško: stoga im se žene pomuškarče. Jer samo ko je dosta muško, moći će da iskupi u ženi – ženu. A ovo pritvorstvo izgleda mi kod njih najgore: što se i oni koji zapovedaju pretvaraju da imaju iste vrline kao oni koji slušaju. »Ja slušam, ti slušaš, mi slušamo« – tako tu klanja pritvorstvo i onih koji zapovedaju, – ali avaj, ako je prvi gospodar samo prvi sluga! Ah, i u pritvorstva njihova zalutala je već radoznalost oka moga; i dobro sam pogađao u čemu je sva mušička sreća njihova, i zujanja njihova po oknima suncem obasjanim. Vidim toliko dobrote, toliko slabosti. Toliko pravdoljublja i milosrđa, toliko slabosti. Zaobljeni su, pravdoljubivi, i dobroćudni jedni prema drugima, kao što su peščana zrnca zaobljena, pravdoljubiva, i dobroćudna prema peščanim zrncima. Zagrliti skromno jednu malu sreću – to nazivaju »predanošću«! a pri tom već skromno žmirkaju, ne bi li ugledali novu kakvu malu sreću. U dnu duše i prostote svoje, oni najvećma žele jedno: da im niko ne nanese uvrede. Zato izlaze nasusret svakome, i gledaju da mu ugode. Ali to je kukavičluk: iako se kaže za nj »vrlina«. - Ako slučajno progovore grubo, ti mali ljudi: ja iz toga čujem samo da su promukli, – jer svaki povetarac učini da promuknu. Prepredeni jesu, u njihovih su vrlina prepredeni prsti. Ali im nedostaju pesnice, prsti njihovi ne umeju da se skriju ispod pesnice. Za njih je vrlina ono što čini skromnim i pitomim na taj način prave od vuka psa, a od sama čoveka najbolju domaću životinju čovekovu. »Mi smo stolac svoj postavili po sredini – to mi kaže smeškanje njihovo, – isto tako daleko od boraca koji izdišu koliko od prezadovoljnih krmaka.« Ali te je – osrednjost, iako se kaže za nj umerenost. – Prolazim kroz taj narod, i tek ponešto reknem: ali niti umeju da prime niti da zadrže. Čude se što nisam došao da pokudim požude i pohote; a zaista vam kažem, ja nisam došao ni da čuvam od kesaroša! Čude se što nisam voljan da mudrost njihovu još zaoblim, ili zaoštrim: baš kao da nemaju dosta mudrica, kojih mi glas škripi kao pisaljka po tablici! A kad im doviknem. »Obaspite psovkom sve strašljive đavole u vama, koji vole da cvile i da krše ruke i da metanišu«, tada kliču: »Zaratustra je bezbožnik«. Poglavito kliču tako učitelji njihovi u predanosti; a baš njima najradije podvikujem u uši: Jeste! Ja jesam bezbožnik Zaratustra! O ti učitelju predanosti! Svud, gde ima što malo i bolesno i natrulo, razmile se kao uši; i jedino mi gadenje moje ne da da ih zgnječim izmedu nokata. Evo! Ovo je moja propoved za njihova ušesa: ja sam bezbožnik Zaratustra, koji kaže: »ko je bezbožniji od mene, da uživam ako će me poučiti?« Ja sam bezbožnik Zaratustra: gde ću naći sebi slične? A meni su svi oni slični koji volju svoju sami sebi daju, i odbacuju od sebe svaku predanost. Ja sam bezbožnik Zaratustra: u svome loncu kuvam ja sebi svaki slučaj. I tek kad je tu skuvan do kraja, zdravljam ga dobrodošlicom, kao jelo koje je za mene. Zaista vam kažem, mnogi je slučaj dolazio k meni kao gospodar: ali kao još veći gospodar odgovarala mu je volja moja, – i brzo bi ležao moleći na kolenima – – moleći, da bi našao konaka i srca u mene, i udvarajući se ponizno: »Pogle samo, Zaratustra, tako dolazi jedino prijatelj k prijatelju!« – Ali što ja govorim ovde gde niko nema moje uši! Daj dakle da povičem, da vetri nose na sve strane sveta: Postajete sve manji, vi mali ljudi! Krnjite se, vi koji se dobro osećate! Još ćete mi ponestati – – usled mnogih sitnih vrlina vaših, usled mnogih sitnih propuštanja vaših, usled mnoge sitne predanosti vaše! Premnogo štedeći, premnogo popuštajući takvo je zemljište na kome ste vi! Ali da bi drvo visoko naraslo, potrebno je da pusti tvrde žile među tvrde stene! I ono što vi propustite učiniti, tka tkivo sve ljudske budućnosti; i vaše je ništavilo paučina i pauk koji živi od krvi budućnosti. Kad vi uzimate, izgleda kao da kradete, vi vrli mališani; i još i među zlikovcima važi kao pravilo časti, da »se krasti sme samo kad se ne može oteti « »Ići će već« – i to je jedan od nauka predanosti. Ali ja vama kažem, vi koji se dobro osećate: neće ići, i sve će manje ići s vama! O, kad biste odbacili od sebe svaku polutansku volju, pa se odlučili bilo za lenstvovanje bilo za rad. O, kad biste razumeli,reči moje: »činite najzad što hoćete, – ali budite prvo takvi da možete hteti! « »Ljubite najzad bližnjega svoga kao sama sebe, – ali budite prvo takvi da ljubite sami sebe – – da ljubite velikom ljubavlju, da ljubite velikim preziranjem!« Tako govori bezbožnik Zaratustra. – Ali što ja govorim ovde gde niko nema moje uši! Još je ovde za jedan sat prerano za mene. Svoj rođeni preteča ja sam među ovim narodom, svoj .rodeni petlov kukurek kroz mračne ulice. Ali, kucnuće njihov čas! Pa će kucnuti i moj! Svakim satom postaju manji, jadniji, neplodniji, – jadno rastinje! jadne zemljište! I uskoro ležaće tuda kao suva trava i stepa, i, zaista vam kažem, biće siti samih sebe – žedno će tražiti više vatre nego li vode! O blagosloveni času munje! O tajno pred Podne! Požarima koji sve zahvataju načiniću ih još jedanput, i telalima sa plamenim jezicima: – neka telale tada po svetu plamenim jezicima. Evo njega, dolazi, tu je već, veliko Podne. Tako je govorio Zaratustra. Zima, zao gost, nastanila se kod mene u kući; plave su mi ruke od njegova prijateljskog stiska. Ja ga štujem, tog zlog gosta, ali ga najradije ostavljam sama. Volim da pobegnem od njega: ko ume dobro da beži, može pobeći! S toplim nogama i toplim mislima bežim onamo gde nema vetra, u sunčani kut moga Maslinova brda. Tu se smejem svome goropadnome gostu, i još sam mu zahvalan što mi kod kuće tamani muve i mnogu sitnu graju utiša. Jer on ne trpi da mušica zapeva, a kamo li više njih; čitavu ulicu očisti i opusti, da je i mesečini strah noću kroz nju sijati. Opor je to gost, – ali ja ga štujem, i ne padam ničice pred trbušatim kumirom vatre, kao mekušci. Bolje je malo i cvokotati zubima, nego padati ničice pred kumirom! – to je po mojoj prirodi. A naročita mi je krivo na sve zapaljive, dimljive i memljive kumire vatre. Onog koga volim, većma volim u zimu nego u leto; a bolje i srčanije ismevam neprijatelje svoje sada, otkako mi je zima u kući. Odista srčano, čak i onda kad se brže bolje uspuzim u postelju: – i tu se još smeje i džiglja moja sakrivena sreća; smeje se još san moj laža. Zar ja – puzavac? Nikad u životu svom nisam pred moćnima puzao; a ako sam kad lagao, lagao sam iz ljubavi. Stoga sam veseo i u zimskoj postelji. U maloj postelji bolje se zagrejem nego u prostranoj, jer ja sam surevnjiv na svoju sirotinju. A zimi mi je ona najvernija. Nestašlukom započinjem svaki dan, – podsmevam se zimi hladnim kupatilom. na to se roguši moj goropadni gost. A ponekad ga i zagolicam voštanom svećicom: da bi mi jednom već razgrnuo nebo iz pepeljave polutame. Naročito sam zajedljiv baš s jutra: u rani čas, kad vedro na bunaru zvecka a konji još topli ržu kroz sive ulice: – Nestrpljivo čekam tad da mi se najzad ukaže svetlo nebo, belobrado zimsko nebo, sedoglavi starac, – – ćutljivo zimsko nebo, koje često ćutke prelazi i preko sunca svog! Da li sam se ja to od njega naučio dugom svetlom ćutanju? Ili se ono tome naučilo od mene? Ili ga je svako od nas sâm pronašao? Svaka dobra stvar ima tisućostruko poreklo, – sve dobre nestašne stvari skaču veselo u život: kako bi one to uvek samo – jedanput činile! I dugo je ćutanje jedna dobra nestašna stvar, i gledati kao zimsko nebo iz svetlog lica sa okruglim očima; – ćutke kao ono prelaziti preko svoga sunca, i preko svoje nesalomljive sunčane volje: odista, tu sam veštinu i taj sam zimski nestašluk dobro naučio! Najmilija pakost moja i veština jesu u tome, što sam ćutanje svoje naučio da se svojim ćutanjem ne odaje. Zvekećući rečima i kockama nadmudrujem dostojanstvene iščekivače: neka svima tim strogim nadziračima izmaknu volja moja i cilj moj. Da mi niko ne bi spustio pogled na dno moje, i do poslednje volje moje, – toga sam radi pronašao dugo svetlo ćutanje svoje. Na mnogog sam već mudricu naišao, koji je lice svoje zamotavao u veo i mutio vodu svoju, da ga niko ne providi i ne vidi na dno. Ali baš su k njemu dolazili još mudriji podozrivači i razbijači oraha: baš od njega pecali su i upecavali najskriveniju ribu njegovu! Nego vedri, hrabri, prozirni ćutljivci – ti su za mene najmudriji: u kojih je dno tako duboko, da ga ni najbistrija voda ne može – odati. Ti belobrado ćutljivo zimsko nebo, ti sedoglavče nada mnom sa okruglim očima! O ti nebeska sliko i priliko duše moje i njene nestašnosti! Zar nisam primoran da se krijem, kao neko koji je zlata progutao, – da mi ne bi dušu rasporili? Zar nisam primoran da nosim štule, da bi prevideli koliko su mi drage noge, – svi ti zavidljivci i suzolivci oko mene? Te osušene, zapuštene, napuštene, iznurene, istrulele duše – kako bi zavist njihova i mogla da izdrži sreću moju! Pokazujem dakle samo led i zimu na svojim vrhovima – a ne da moj breg obavija oko sebe još i sve sunčeve tkanice! Oni čuju samo kako zvižde moji zimski vihori: ne, da ja prelazim i preko toplih mora, kao čežnjivi, teški, vrući južnjaci. Oni bi još da se sažale na moje nepogode i dogode: – ali moja reč glasi: »pustite dogadaj da dode k meni: nevin je on kao detence!« Kako bi ovi i mogli podneti sreću moju, da ja svoju sreću ne uvijam u nepogode i zimogroze, da ne udaram na nju belu šubaru medvedu i snežnu odoru nebesku! – da se i ja sâm ne sažalim na sažaljenje njihovo: sažaljenje tih zavidljivaca i suzolivaca! – da ja sâm pred njima ne uzdišem i ne cvokoćem zubima, i da se ne puštam strpljivo da me povijaju u svoje sažaljenje! To je mudra nestašnost i prijatnost duše moje, da ne krije zime svoje i mrazeva svojih; ona ne krije ni mrazotina svojih! Osama je kod jednog, bekstvo bolesnoga; osama kod drugog, bekstvo od bolesnih. Neka me čuju kako cvokoćem i uzdišem usled zimske studi, svi ti zavidljivi smutljivci oko mene! I uz taj cvokot i s tim uzdasima bežim još od zagrejanih soba njihovih. Neka ih neka me sažaljevaju, i uzdahe prolivaju nad mojim mrazotinama: »još će nam se smrznuti na ledu saznanje!« – tako jadikuju. Medutim trčim ja s toplim nogama uzduž i popreko po svome Maslinovu brdu: u sunčanome kutu svoga Maslinova brda pevam pesme i podsmevam se svakom sažaljenju. – Tako je pevao Zaratustra. Prolazeći tako polako kroz mnogi narod i kroz razne gradove, vraćao se Zaratustra zaobilaznim putem ka svojoj planini i svojoj pećini. I gle, u tome stiže i nehoteći pred kapiju Velikog grada: ali tu iskoči pred njega raširenih ruku jedna zapenušena budala, i prepreči mu put. A to beše ista ona budala što ju je narod prozvao bio »majmunom Zaratustrinim«: jer on beše nešto naučio kako Zaratustra govori i gradi rečenicu, a uzajmio je često i iz riznice njegove mudrosti. Ta budala dakle ovako oslovi Zaratustru: »O Zaratustra, ovo je ovde veliki grad: tu nema ništa za tebe, a mogao bi još i sve što sam imaš izgubiti. Što da gacaš po ovom talogu? Imaj sažaljenja spram noge svoje! Bolje pljuni na ovu gradsku kapiju i – vrati se! Ovo je ovde pakao za misli usamljeničke: ovde se velike misli žive opare pa prokuvavaju dok se ne istanje. Ovde potrule svi veliki osećaji: samo klopotavi osećajčići smeju tu da klopoću! Ne osećaš li već zadah od klanicâ i zgarištâ duha? Zar ne kulja iz ovoga grada para od zaklanoga duha? Ne vidiš li dušu gde visi kao otrcana prljava krpa? – I iz tih krpa još prave novine! Zar ne čuješ kako su ovde od duha načinili igru reči? Odvratan izmet reči izbacuje on iz sebe! – I iz toga izmeta reči prave još novine. Oni se teraju i gone, a ne znaju kuda! Oni nateruju jedni drugima znoj na čelo, a ne znaju zašto! Oni lupkaju svojim oružjem, oni zveckaju svojim zlatom. Hladni su, i hoće da se zagreju vodom prepečenicom; zagrejani su a traže hladovine u smrznutih duhova; svi oni boluju od javnog mnjenja, i boluju za njima. Sve požude i pohote ovde su kod kuće; ali ima ovde i vrlih, ima mnogo pogodne pogođene vrline: – Mnogo pogodne vrline sa prstima vičnim pisanju i tvrdim sedištem vičnim čekanju, blagoslovene sitnim kolajnama i naduvanim štrkljastim kćerima. Ima tu i mnogo pobožnosti, verskog oblizivanja i lizanja, klizanja i gmizanja pred gospodom nad vojskama. 'Ozgore' kaplje kolajna i milostiva pljuvačka; prema gore nadimlje se svaka još neukrašena grud. Mesec ima svoj dvor, i dvor ima svoje popadale s meseca: a u svemu što dolazi iz dvora klanja se prosjački puk, i sva prosjačka pogodna vrlina. 'Ja slušam, ti slušaš, mi slušamo' – tako klanja pogodna vrlina prema vladaocu: da bi zaslužena kolajna bila prikačena najzad na usku grud! Ali se mesec okreće oko svega zemnoga: tako se okreće još i vladalac oko najzemnijega: – a to je zlato sitničarâ. Gospod je gospod čuda ali ne i zlatnih ruda vladalac kaže, ali ćifta – raspolaže! Tako ti svega što je na tebi svetlo i jako i dobro, o Zaratustra! Pljuni na ovaj grad sitničara, i vrati se! Ovde kroz žile teče krv otužno, mekušno penušavo: pljuni na veliki grad, koji je veliko smetište za smeštanje šljama! Pljuni na grad utisnutih duša i uskih grudi, naoštrenih očiju, lepljivih prstiju – – na grad nametljivaca, besramnika, piskarala i vriskarala, častogubivih slavoljubnika: – – gde se sklapa i stapa sve što je brodolomno i zlobno, zloglasno, pohotno, natrulo, zagnojeno, zavereničko : – – pljuni na veliki grad, i vrati se!« – Kod tih reči prekide Zaratustra zapenušenu budalu, i zatvori mu usta. »Prestani već jednom! povika Zaratustra, davno ste mi gadni i tvoj govor i tvoj način! Zašto si živeo tako dugo kraj močvara da si i sâm morao postati žabom i gubavicom? Ne teče li već i kroz tvoje žile otužna i penušna krv iz močvara, kad evo sad tako krekećeš i kreveljiš se? Što nisi otišao u goru? Ili što nisi zemlju orao? Zar nema po moru tma zelenih ostrva? Ja prezirem tvoje preziranje; i, kad mene upućuješ, – što nisi uputio sama sebe? Iz ljubavi, i samo iz ljubavi, treba da mi poleti moje prezrenje i moja ptica uputnica: a ne iz močvara! – Nazivaju te majmunom mojim, ti zapenušena budalo: ali ja tebe zovem groktavim krmkom svojim, – još ćeš mi groktanjem svojim pokvariti hvalu koju sam ispevao ludosti. Šta te je to nagnalo da počneš tako groktati? Niko ti nije dosta laskao: – i zato si seo na to smetište, da bi imao razloga sto većma groktati, – da bi imao razlega za što više osvete! Jer osveta je, ti slavoljubiva budalo, sva tvoja zapenušenost, – ja sam te progledao! Ali reč tebe budale nanosi meni štete, čak i onde gde imaš pravo! I kad bi Zaratustrina reč imala i po sto puta pravo: s mojom rečju u ustima ti ćeš uvek – nepravo činiti!« Tako je govorio Zaratustra; i on pogleda veliki grad, uzdahnu, i ćutaše dugo. Najzad progovori i reče: Meni je gadan i ovaj veliki grad, ne samo ova budala. Ni na jednom ni na drugom ne daje se ništa popraviti, ništa pokvariti. Teško ovom velikome gradu! – Voleo bih da već vidim ognjeni stub u kome će izgoreti! Jer takvi ognjeni stubovi moraju biti preteče Velikoga Podneva. Ali to ima svoje vreme i svoje opredeljenje! – Nego tebi, budalo, daću na rastanku ovaj nauk: gde se više ne može imati ljubavi, tu treba proći mimo... Tako je govorio Zaratustra, i prođe mimo budalu i mimo veliki grad. Ah, sve već leži svelo i sivo što se još pre neki dan zelenelo i šarenilo na ovoj livadi! A koliko li sam meda nadanja poneo odavde u košnice svoje! Sva ta mlada srca već su ostarela, – pa nisu ni ostarela nego su samo malaksala, postala su kao i drugi, ulenjila su se: – oni to zovu »postali smo opet pobožni«. Još onomad video sam ih gde u rano jutro istrčavaju na smelim nogama: ali njihove noge posustaše, i evo ih gde se još odriču i jutarnje smelosti svoje! Odista, mnogi je od njih nekada dizao noge kao igrač, i osmehivajući se namigivaše na nj mudrost moja: – ali se predomisli. I sad ga eno videh gde se poguren – privlači krstu. Lepršahu se nekad oko svetlosti i slobode kao mušice i mladi pesnici. Tek malo stariji, tek malo hladniji: a već su mračnjaci i zakutnjaci i zapećnjaci. Da li im je srce klonulo usled toga što je mene osama progutala kao kakav kit? Da li je uho njihovo čežnjivo-dugo uzalud osluškivalo da čuje glas moj i ubojni poklič moj? Ah, oduvek je malo njih u kojih je srcu trajna junačka svest i junačka obest; a u tih je i duh strpljiv. Sve ostalo je kukavičko. Sve ostalo: to je oduvek većina, svakodnevica, pretek, mnogi-premnogi – svi su oni kukavice! – Ko je od moga roda, taj će na putu svom naići na doživljaje na koje sam i ja nailazio: i prvi saputnici njegovi moraće biti leševi i lakrdijaši. A drugi saputnici njegovi – oni će se sami zvati vernim njegovim: živi roj, s mnogo ljubavi, s mnogo gluposti, s mnogo nerazboritog poštovanja. Tim vernim neće pokloniti srce svoje onaj među ljudima koji je od moga roda; tim premalećnim i šarenim livadama neće poverovati onaj koji poznaje površni i kukavički rod ljudski! Da oni umeju drugačije, oni bi drugačije i hteli. Polutani uvek pokvare što je celo. Da lišće žuti na drveću, – šta tu ima da se žali? Pusti ih neka padaju i propadaju, o Zaratustra, i nemoj žaliti! Bolje još duvaj zajedno sa žuborovim vetrovima ispod njih, – – duvaj, Zaratustra, ispod toga lišća: da bi još brže pobeglo od tebe sve što je uvelo! – »Mi smo opet postali pobožni« – tako priznaju ti otpadnici; a neki od njih toliko su kukavice da ne smeju ni da priznaju. Njima gledam pravo u oči, – njima kažem pravo u lice, i u rumenilo na obrazima njihovim; vi ste od onih koji se opet mole! A sramota je, moliti se! Ne za sve, ali za tebe i za mene, i za svakog koji u glavi svojoj nosi savest svoju. Za tebe je sramota da se moliš! Znaš li to: kukavni đavo u tebi, koji voli da skrsti ruke, da drži ruke u krilu, da lenjivije: – taj tvoj kukavni đavo govori tebi »ima Boga«! Ali usled toga spadaš i ti u rođ onih koji se boje svetlosti, kojima svetlost nikad mira ne dâ; i sad svakim danom moraš glavu turati sve dublje u noć i u maglu! I odista, dobro si izabrao čas: jer sad baš izleću opet noćne ptice. Kucnuo je čas za ceo rod onih koji se boje svetlosti, čas večernji, čas svetkovanja, u koji prestaje – svetlost. Čujem i mirišem: kucnuo je čas za lov i pohod, ne doduše za hajku divlju, već za lov pitom i hrom, njuškajući i šuškajući, i metanišući, – – za lov na duševne kolenopriklonike: sve su mišolovke za duše sad opet nameštene! I gdegod malo podignem zavesu, iskoči iza nje mala leptirica. Je li čučala tu zajedno sa drugom kakvom malom leptiricom? Jer sa svih strana dopire mi do nosa miris malih skrivenih družinica; gdegod ima sobičaka, tu ima i novih bogomoljaca, i isparenja od bogomoljaca! Oni tu sede jedan do drugog po duge večeri, i govore: »daj da opet budemo kao dečica, i da kažemo,dragi bože!" – a usta i stomak su im pokvareni, pokvarili su ih kod pobožnih poslastičara. Ili, oni gledaju po duge večeri u jednog prepredena grabljiva pauka-krstaša, koji propoveda mudrost i samim paucima, i daje ovaj nauk: »među krstovima je lako ispredati paučinu!« Ili, oni sede preko dana kraj močvara sa udicom u ruci, pa misle da su duboki; ali ko onde ribe peca gde nema riba, taj za mene nije još ni površan! Ili, oni uče »s čistim srcem« svirati u harfu kod kakvog pesnika-pevača, koji bi rado da se uharfi u srce kakave mlade ženice: – jer je već sit starih žena i niihova slavopoja. Ili, oni se uče strahu kod kakvog visokoučena polu-besomučnika, koji po mračnim sobama čeka da mu dođu duhovi – a da mu odleti i ono malo duha što još ima! Ili, oni slušaju kakvog starog vandrokaša, svirača i zviždača, koji se od turobnih vetrova naučio tonovima turobnosti, pa sad zviždi kako vetar duva, i trubi turobnost u tužnim tonovima. A neki su od njih postali čak i noćni stražari: oni sad umeju duvati u rog i tumarati po noći, budeći stare stvari koje su odavno već bile usnule. Pet izreka o starim stvarima čuo sam juče u noći, idući duž baštenskog zida: njih su izrekli takvi stari turobni suhoparni noćni stražari. »Kao otac, ne brine se dosta za decu svoju: zemaljski oci to bolje čine!« »Odviše je star! Baš se ništa više ne brine za decu svoju« – odgovorio je na to drugi noćni stražar. »Zar on ima dece? Niko to ne može dokazati, ako on sâm ne dokaže! Ja već odavno želim da on to jednom temeljno dokaže.« »Da dokaže? A kad je taj išta još dokazao! Dokazivanje mu pada teško; njemu je mnogo stalo do toga da mu se veruje.« Dabome! Vera ga spasava, vera u njega. To tako vole stari ljudi. I mi smo takvi!« – Tako su razgovarala oba noćna stražara i svetlomrsca, a zatim dunuše turobno u rogove svoje: to se desilo juče u noći, kod baštenskog zida. U meni se srce kidalo od smeha, i htede da se iskida, ali ne znađaše kako, te mi uskomeša utrobu. Zaista vam kažem u tom će još biti moja smrt, da ću se zagušiti od smeha, gledajući magarce napite, ili slušajući stražare noćne da ovako sumnjaju u boga. Zar nije već odavno prošlo vreme i za ovakve svakojake sumnje? Ko još sme da budi iz sna ovakve stare zaspale mračne stvari? Stari bogovi svršili su već odavno: – a zaista vam kažem, svršetak njihov i kraj bio je veseo, bogovski! Oni se nisu »pomračili« pa umrli, – to je laž! Naprotiv: oni su se jednom zasmejali, tako da su umrli – od smeha! To je bilo kad je sâm jedan bog izrekao najbezbožniju reč, – ovu reč: »Samo je jedan Bog! Ne treba da imaš drugih bogova osim mene!« – stari jedan goropadan dugobradi bog, surevnjiv na druge, zaboravio se i rekao je tako: – A svi su se bogovi smejali tada, i ljuljali se na svojim sedištima, i vikali: »Zar nije baš u tome božanstvenost da ima bogova a da nema jednoga boga? « Ko ima uši, neka čuje. – Tako govoraše Zaratustra u gradu koji mu je bio drag, i koji se zove još i »Šarena krava«. A otuda je imao samo dva dana hoda pa da opet stigne do svoje pećine i k zverima svojim, duša njegova klicala je neprekidno od radosti zbog blizine povratka mu u zavičaj. – O osamo! Osamo; zavičaju moj! Predugo sam živeo kao divljak u divljoj tuđini a da se ne bih sa suzama u očima k tebi vratio! Preti mi sad samo prstom, kao što majke prete osmehuj se samo na me, kao što se majke osmehuju, reci samo: »Ako je to nekad odjurio od mene kao oluja? – » – ko je to na rastanku uzviknuo: predugo sam: sedeo kod osame, pa sam se odvikao od ćutanja! Tome – si se sad, držim, navikao? »O, Zaratustra, sve znam: i to da si među mnogima bio više napušten, ti jedan, nego ikada kod mene! »Jedno je biti napušten, drugo usamljen: To – si naučio sada! I to, da ćeš ti medu ljudima uvek biti divalj i tuđ: » – divalj i tuđ i onda kad te vole: jer prvo i pre svega oni žele da budu pošteđeni! »A ovde, ti si u svome domu i kod kuće; ovde smeš da kažeš sve što ti je na srcu i sve razloge da izručuješ, ovde se ništa ne stidi potajnih, pritajenih osećajâ. »Ovde prilaze sve stvari umiljavajući se ka tvome govoru, i udvaraju se: jer bi htele da pojašu na leđima tvojim. Na svakoj slici ovde možeš da pojašeš ka svakoj istini. »Prav i pravo smeš ovde da govoriš svima tvarima: jer odista, njihove uši kao da čuju pohvalu kad neko tako sa svima tvarima – pravo govori! »A drugo je biti napušten. Jer, da li se još sećaš, o Zaratustra? Onda kada je nad glavom tvojom kliktala ptica tvoja, dak si stajao u šumi, ne mogući se odlučiti kuda? ne mogući se naći, u blizini jednoga leša: – » – onda kada si govorio: neka me vode zveri moje! Iskusio sam da je opasnije biti među ljudima nego među zverima: – Tada si bio napušten! »I sećaš li se još, o Zaratustra? Kada si sedeo na ostrvu svome, kao kladenac vina posred praznih vedrica, dajući i nestajući u duvanju, deleći žednima i udeljujući im sipajući: » – dok nisi sedeo najzad ti sam žedan posred pijanih, i svake se noći tužio: »zar nije veće blaženstvo uzimati nego davati? A ukrasti još veće blaženstvo nego uzimati?« – Tada si bio napušten! »I sećaš li se još, o Zaratustra? Kada je došao najtiši čas tvoj, i odgonio te od tebe sama, kada je progovarao opako šapućući: »Reci pa ma se skrhao! « – » – kada ti je sve tvoje čekanje i ćutanje pretvorio na žao, i tvoju poniznu hrabrost obeshrabrio: Tada si bio napušten!« – O osamo! Osamo, zavičaju moj! Kako mi ublažavajući i nežno govori glas tvoj! Mi ne ispitujemo jedno drugo, mi se ne tužimo jedno drugom, mi otvoreno idemo jedno s drugim kroz otvorena vrata. Jer kod tebe je svud otvoreno i svetlo; pa i časi trče tuda na lakšim nogama. Jer u mraku se vreme teže podnosi nego u svetlosti. Ovde se otvaraju preda mnom reči i skloništa reči svega bića: sve biće hoće ovde da od mene nauči govoriti. A tamo dole – tamo je svaki govor uzalud! Tamo je najveća mudrost zaboraviti i proći mimo: To – sam naučio sad! Ko bi hteo kod ljudi sve da shvati, morao bi sve da obuhvati. A zato su ruke moje i suviše čiste. Ja ne volim da udišem već ni duh njihov; o, kako sam mogao tako dugo živeti u graji njihovoj i sred zadaha njihova! O blažena tišino oko mene! O čisti mirisi oko mene! O, kako iz dubine grudi tišina ova udiše sveži zrak! O kako osluškuje, ova blažena tišina! A tamo dole – tamo sve govori, i sve se prečuje. Možeš mudrost svoju objavljivati glasom zvona: prodavci na pijaci zaglušiće je zvekom marjašâ! Kod njih svako govori, niko već ne ume da razume. Sve pada u vodu, ništa ne pada više u dubine kladenca. Kod njih sve govori, ništa se više ne tvori, niti kraju privodi. Sve kakoće, te ko bi još sedeo mirno u gnezdu i nosio jaja? Kod njih sve govori, sve se otire govorom. I što je još juče bilo odviše tvrdo za samo vreme i za njegov zub: danas visi nagriženo i razgriženo iz ždrela današnjih ljudi. Kod njih sve govori, sve se izgovori. I što je nakad bilo tajanstveno i tajna dubokih duša, danas trube glasnici po ulicama, i druge leptirice. O prirodo čovečija, čudna li si ti! Ti grajo sumračnih ulica! Sada si opet iza mene: – moja najveća opasnost je iza mojih leđa. U poštedi i u sažaljenju bila je oduvek za mene najveća opasnost; a sve što je čovečansko, htelo bi da ga štede i žale. S uzdržanim istinama, s pokretima budale i s budalastim srcem, i imajući u obilju malih laži sažaljenja: – tako sam živeo ja uvek među ljudima. Prerušen sam sedeo među njima, gotov da ne poznam sebe sama, da bih njih mogao podneti, i često uveravajući sebe: »budalo jedna, ti ne poznaješ ljude!« Oduči se čovek od ljudi kad živi medu ljudima: na svim ljudima ima odviše onog što se odmah vidi, – čemu tu dalekovide, i daleko-vidovite oči! A kad su me krivo sudili: ja budala više sam štedeo njih toga radi nego sebe: budući naviknut na strogost prema sebi, i sveteći se često sam sebi te štednje radi. Izboden od otrovnih mušica, i izdubljen kao kamen, od mnogih kapi pakosti, sedeo sam među njima, i još sam uveravao sebe: »nevino je sve što je malo u svojoj majušnosti!« Naročito one koji se nazivaju »čestitima« poznao sam kao najotrovnije mušice: oni bodu u svoj svojoj nevinosti, oni lažu u svoj svojoj nevinosti; kako bi oni i mogli biti prema meni – pravedni! Ko živi među čestitima, toga sažaljenje nauči da laže. Sažaljenje načini vazduh zagušnim svim slobodnim dušama. Jer glupost je čestitih nedogledna. Sakriti sebe i bogatstvo svoje – to sam naučio tamo dole: jer svaki je od njih siromašan duhom. U tome je ležala laž moga sažaljenja, što sam kod svakoga znao, – što sam na svakome video i namirisao, kad mu je dosta duha, a kad mu je duha i odviše! Njihovi kruti mudraci: ja sam ih nazvao ispitivačima i pronalazačima, – na taj sam način učio gutati reči. Njihovi grobari: ja sam ih nazivao ispitivačima i pronalazačima, – na taj sam način učio jednu reč zamenjivati drugom. Grobari se zaražuju bolestima kopajući. Pod starim ruševinama spavaju nezdrava isparenja. Ne treba mutiti po mutljagu Treba živeti na brdima. Blaženim nozdrvama udišem opet brdsku slobodu! Spasen je najzad nos moj od zadaha svega što je čovečansko! Dražena oštrim vazduhom, kao penušavim vinom, kije duša moja, – kije i kliče sama sebi: Nazdravlje! Tako je govorio Zaratustra. U snu, u poslednjem jutarnjem snu, stajao sam danas na jednom predbrežju, – s one strane sveta, držao sam merila, i merio sam svet. O, što mi tako rano dođe rumen zorina: ona me probudi žarom svojim, surevnjivica. Uvek ona surevnjiva na žar moga jutarnjega sna. Da se može izmeriti, i u dužinu, ako se ima vremena, i po težini, ako se ume meriti; da se može preleteti na snažnim krilima; da se može pogledati, od onih koji umeju da božanski razbijaju orahe: takav je san moj našao ovaj svet: – Moj san, smeli plovac, polu brod, polu oluja, ćutljiv kao leptirovi, nestrpljiv kao sokolovi: kako je on to imao danas strpljivosti i vremena da meri svet! Da li ga možda u potaji nagovarala mudrost moja, moja nasmejana budna dnevna mudrost, koja se ruga svim »beskrajnim svetovima«? Jer ona kaže: »gde ima snage, tu postaje i broj gospodarem: jer je u njemu više snage«. Kako je pouzdano gledao san moj na ovaj svet koji ima kraja, ni radoznalo, ni neradoznalo, ni plašljivo, ni moleći: – kao da mi daju veliku okruglu jabuku u ruku, zrelu jabuku žutu kao zlato, sa gospodski nežnom somotnom kožom. – tako se pružao preda mnom svet: – – kao da me drvo k sebi zove, drvo granato, snažne volje, svijeno da može poslužiti za naslon i za podnožje umornom putniku: takav je stajao svet na mome predbrežju: – – kao da mi nežne ručice nose nasusret škrinju, – otvorenu škrinju da očarava sramežljive zadivljene oči: takav se pružio danas preda mnom svet: – – nedovoljno zagonetka a da bi čovečansku ljubav terao od sebe, nedovoljno rešenje a da bi čovečansku mudrost mogao uspavati: – stvar čovečanski dobra bio je za me danas svet o kome se toliko zlo govori! Kako sam zahvalan svome jutarnjem snu, što sam danas izjutra mogao tako meriti svet! Kao stvar čovečanskog dobra prišao je k meni, taj san i utešitelj srca! I da bih činio što i on na danu, te naučio i poučio se od njega onome što mu je najbolje, – hoću evo sad tri najveća zla da metnem na merila, i da ih čovečanski dobro izmerim. – Ko je učio kako se blagosilja, učio je i kako se proklinje: koje su tri stvari najviše proklinjane na svetu? Njih hoću da metnem na merila. Sladostrašće, vlastoljublje, samoljublje: njih su tri dosad najviše proklinjali, i najgore ogovarali i oblagivali, – njih tri hoću čovečanski dobro da izmerim. Napred! Tu hoću da držim merila, nad valovima onde je more: ono se valja amo prema meni, rutavo, ulagivajući se, verno staro stoglavo čudovište od pseta, koje mi je drago. Napred dakle! Ovde je evo moje predbrežje, tim morem: još ću naći i jednoga svedoka da gleda tebe, usamljeničko drvo, tebe miomira puno, sa krunom širokom, koje si mi drago! – Preko kojeg mosta ide današnjica ka budućnosti? Kakva sila sili ono što je visoko da se spušta k niskome? I ko kaže i najvišemu – da raste još više? Evo, merila stoje pravo i mirno: tri sam teška pitanja bacio na jednu stranu, tri teška odgovora drži druga strana. Sladostrašće: bodljika i nadražaj za sve pokajničke prezritelje tela, i kao »zemaljsko« prokleto od svih zagrobnjaka; jer ono ismeva i vuče za nos sve te krivoučitelje i zbunitelje. Sladostrašće: za ološ, lagana vatra na kojoj će biti pečeni; za sve crvotočivo drvo, za sve smrdljive krpe, založena i zažagrena peć koja ih čeka. Saladostrašće: za slobodna srca nešto nevino i slobodno, tiha sreća u vrtu zemaljskom, obilje zahvalnosti sve budućnosti kojom se ona izliva na sadašniost. Sladostrašće: samo za ono što je svelo sladak otrov, a za one u kojih je lavlje srce veliko okrepljenje duše, i surevnjivo čuvano vino nad vinima. Sladostrašće: velika sreća što u slici prikazuje višu sreću i najvišu nadu. Jer, mnogome predstoji brak, i više nego što je bračna veza. – – Mnogome što je više tuđe jedno drugom nego što su to muž i žena: a ko je još dosad shvatio potpuno kako su tuđi jedno drugome muž i žena! Sladostrašće: – ali, hoću da ima ograde oko mojih misli, pa još i oko mojih reči: da mi ne bi provalili u moje bašte svinje i sanjivci! – Vlastoljublje: ognjeni bič za tvrdokorne najtvrđega srca; svirepo mučenje koje se štedi za najsvirepijega; mutni plamen živih spališta. Vlastoljublje: zlobna kočnica, koja se natura najsujetnijim narodima; podrugivač svakoj neizvesnoj vrlini; koji će uzjahati svakog ata i svaku oholost. Vlastoljublje: zemljotres, koji drma i slama iz temelja sve što je trulo i šuplje; namrgođen rasrđen osvetnički obijač okrečenih grobova; znak pitanja što kao munja seva iza brzopletih odgovora. Vlastoljublje: pred čijim pogledom čovek puzi i sagiba glavu, i ropoće i unizuje se više nego zmija i nego svinja: – dok najzad ne drekne iz njega veliko preziranje. – Vlastoljublje: strašni učitelj velikoga preziranja, koje gradovima i državama u lice propoveda: »dole s tobom!« – dok iz njih samih nešto ne poviče : »dole sa mnom! « Vlastoljublje: koje se penje zamamljujući i ka čistima i usamljenima, gore u za sebe živeće visine, gorući kao ljubav koja slika zamamljujući purpurna blaženstva na zemaljska nebesa. Vlastoljublje: ali ko bi u tome gledao zlo, kad ono što je uzvišeno žedni da se spusti i dohvati vlasti! Zaista vam kažem, ničeg zlog ni zlonamernog nema u takvoj žeđi i u tom spuštanju! Što usamljena visina neće da se osami zauvek, i da ne traži drugog do sebe; što breg hoće da se spusti u dolinu, i vetrovi sa visina u nizine: – O, ko bi našao pravo krsno i vrsno ime za takvu čežnju! »Vrlina što deli darove« – tako je nazvao jednom Zaratustra ono čemu nema imena. I tada se zbilo – zaista vam kažem, zbilo se prvi put! – da je rečju svojom veličao samoljublje, čitavo, zdravo samoljublje, koje izvire iz moćne duše: – – iz moćne duše, uz koju ide uzvišeno telo, stasito, pobedonosno, osvežujuće, okolo kojeg svake stvari postaju ogledalo: – vitko ubedljivo telo, igrač, čija je slika, i iz koga je izvod, duša u sebi vesela. Takvih telesa i duša samozadovoljstvo daje sama sebi ime: »vrlina«. Svojim rečima o dobrome i rđavome zakriljuje se ovakva samoživost kao svetim lugovima; imenima svoje sreće goni ona od sebe sve što je za preziranje. Odgoni od sebe ona sve što je kukavičko; ona kaže: rđavo – to je kukavičko! Preziranja dostojan izgleda joj onaj koji se večno brine, uzdiše, tuži, i koji sa zemlje diže i najmanje koristi za sebe. Ona prezire i svu bolećivu mudrost; jer, zaista vam kažem, ima i mudrosti koja u pomrčini cveta, mudrost noćnih senki: ta večno uzdiše: »Sve je sujetno! « Obazrivo nepoverenje ne ceni ona mnogo, kao ni onog koji traži zakletvu mesto pogleda i stiska ruke: isto tako i svu nepoverljivu mudrost, jer je ova svojstvo kukavičkih duša. Još manje ceni ona brže-bolje uslužnoga, koji je, kao pseto, odmah gotov da leži na ledima, u svoj poniznosti; a ima i mudrosti ponizne i pseće i pobožne i brže-bolje uslužne. Ali naročito joj je mrzak i gađenja dostojan onaj koji nikad neće da se brani, koji guta otrovnu pljuvačku i osorne poglede, prestrpljivi, svetrpeljivi, sa svačim zadovoljni: jer to je svojstvo robova i slugu. Bilo ko ropski ponizan pred bogovima i bogovskim udarcima nogu, ili pred ljudima i glupim ljudskim mišljenjima: ona pljuje na svaku ropsku uslužnost, ta blažena samoživost! Rđavo: tako naziva ona sve što se saginje i naginje ropski, bojažljive žmirave oči, slomljena srca, i onaj lažan popustljiv način kad se ljubi širokim otromboljenim usnama. Nadri-mudrost: tim imenom naziva ona sve što sluge i starci i premoreni izmudruju; i poglavito svu onu iskvarenu mudrijašku premudru popovsku ludost! Ti nadri-mudraci, svi ti popovi, i sveta siti, i svi čija je duša ženska i ropska, – o koliko su se oni oduvek trudili da pokudom svojom nahude samoljublju! U tome baš i treba da je, i kažu da je vrlina, da se samoljublje kudi i da mu se nahudi! »Nesamoljubivi« – hteli bi da su, i imaju pravo što bi hteli svi ti sveta siti kukavci i krstaši pauci! Ali za sve njih doći će skore dan, preporod presuda, Veliko Podne, tada će mnogo šta da se obelodani! A onaj koji slavi i hvali Ja, i blagosilja samoljublje, taj, zaista vam kažem, zna šta kaže, taj predskazuje, »Pogle, evo ga, dolazi, tu je već, Veliko podne!« Tako je govorio Zaratustra. Moja usta – usta su narodska: odviše grubo i srdačno govorim za svilokože. A još manje prijanja reč moja uz propiso-pisce i perogrisce. Moja ruka – ruka je ludačka: teško svima stolovima i svadovima, i gdegod ima još mesta za ludačke rezotine, ludačke grebotine. Moja noga – noga je od konja; njome kaskam i kasam preko svih prepona, preko širokih polja, i uvek sam đavolski veseo u brzome trku. Moj želudac – biće da je želudac od orla? Jer najviše volim jagnjeće meso. Ali je pouzdano želudac od ptice. Hranjen nevinim stvarima, i u maloj količini, gotov i nestrpljiv da poletim, da odletim – takav sam eto ja: kako tu ne bi bilo ničeg od ptice! A pogotovo, što sam neprijatelj duhu težine, u tome ima nečeg od ptice: zaista vam kažem, dušman sam mu, dindušman, dušmanin od iskoni! O, kuda već nije poleteo i kojekuda odleteo moj neprijateljski osećaj! O tome bih mogao već i pesmu pevati – i hoću da je pevam. mada sam sâm u pustoj kući, te je moram pevati svojim rođenim ušima. Ima dabome drugih pevača, kojima tek u punoj kući omekša grlo, progovori ruka, zablista oko, probudi se srce: – Ja nisam od tih pevača. – Onaj koji bude naučio ljude da lete, pomeriće sve pogranične kamenove; svi pogranični kamenovi poleteće mi sami u vazduh, i on će zemlji ponovo dati ime – krstiće je »laka«. Ptica noj brže trči od najbržeg ata, ali i ona još teško tura glavu u tešku zemlju: tako i čovek koji još ne zna leteti. Teški su mu zemlja i život, jer tako to hoće duh težine! Ali, ko hoće da postane lak, da postane ptica, taj mora voleti sama sebe: – tako to učim ja. Naravno, ne ljubavlju boležljivih i bolnih: jer kod tih i samoljublje zaudara! Treba naučiti voleti sama sebe – tako učim ja – ljubavlju čitavom i zdravom: da bi čovek izdržao u društvu samoga sebe a ne tumarao uokolo. Tako tumaranje dalo je sebi ime »Ijubav prema bližnjemu«: ni s kojom se drugom rečju nije dosad toliko lagalo i varalo, a osobito od strane onih koji su padali na teret celome svetu. I zaista vam kažem, nije to zapoved za danas ili za sutra, naučiti voleti sebe. Naprotiv, to je od svih veština najfinija, najprepredenija, najposlednja i najstrpljivija. Za svoga rođenka, naime, sve je rođeno dobro skriveno; i od svih zlatnih rudnika najkasnije se počinje kopati svoj rođeni, – tako to udešava duh težine. Maltene još dok smo u kolevci daruju nam teške reči i vrednosti kao što su »Dobro« i »Zlo« – to su imena tih darova. Njih radi prašta nam se što živimo. I toga radi puštaju dečicu k sebi, da bi im još za vremena zabranili da vole same sebe: tako to udešava duh težine. A mi – mi vučemo poslušno što nam se natovari, na nažuljenim plećima i preko strmenitih bregova! Spopadne li nas znoj, kažu nam: »Tako je, život je težak! « U stvari, to je samo čovek težak sam sebi! I stoga što nosi odviše tuđega na svojim plećima. On klekne kao kamila, i pušta da ga dobro natovare. Poglavito snažni, radni čovek koji je pun strahopoštovanja: odviše tuđih teških reči i vrednosti natovari on na sebe, i onda mu se život čini pustinjom! Zaista vam kažem! I svoje rođeno je koji put teško nositi! I mnogošta unutra u čoveku slično je oštrici, to jest otužno je, i ljigavo, i teško se hvata, – – tako da se blagorodna ljuska i blagorodne šare moraju založiti za nju. Ali i to je veština koju treba naučiti: imati ljusku, i lep izgled, i lukavo slepilo! A često se može po više čemu na čoveku dobiti pogrešno mišljenje, usled toga što je ljuska beznačajna i žalosna i odviše ljuska. Mnogo skrivene dobrote i snage ne dâ se nikad naslutiti; najmedenije poslastice ostaju često bez ljubitelja! Žene to znaju, one koje su najmedenije: jesu li samo malo punije, ili malo mršavije – o, koliko puta zavisi sudbina od toga malo! Čovek se teško daje otkriti, a ponajteže još od samoga sebe; često duh laže o duši. Tako to udešava duh težine. Onaj je otkrio sebe koji kaže: Ovo su moje Dobro i Zlo: time je ućutkao krticu i kepeca, koji kažu: »Šta je za sve dobro, dobro je; što je za sve zlo, zlo je.« Zaista vam kažem, ja ne marim ni one kojima je sve na svetu dobro, i za koje je ovaj svet najbolji. Njih ja zovem svezadovoljnima. Svezadovoljnost, kojoj svašta dobro prija: to nije baš najbolji ukus! Ja cenim neukrotljive izbiračke jezike i želuce, koji su naučili da kažu »Ja« i »Da« i »Ne«. Sve izgristi i svariti – tako rade svinje. Večno sa I-ja potvrđivati – to je naučio samo magarac, i oni u kojih je njegov duh! – Tamnu žutu boju i goruće crvenilo: to traži moj ukus, – on krv meša u sve boje. A ko mi kuću svoju premazuje krečom, taj mi odaje okrečenu dušu. Jedni zaljubljeni u mumije, drugi u sablasti; a oboje podjednako neprijateljski raspoloženi prema svemu što je meso i krv – o, kako se oboje protive mome ukusu! Jer ja volim krv. I neću da zastanem i stanujem onde gde svako pljuje i bljuje: tako je to po mom ukusu, – voleo bih pre živeti među kradljivcima i krivokletnicima. Jer niko nema zlata u ustima. Ali još odvratniji su mi svi oni koji ližu pljuvačku; najodvratniju životinju među ljudima, na koju sam naišao, nazvao sam gotovanom: ona neće da voli a ipak bi da živi od ljubavi. Nesrećnicima nazivam sve one koji znaju samo za jedan izbor, ili da budu zle životinje ili zli ukrotitelji životinja: među njima ne bih sebi zidao kolibu. Nesrećnicima zovem i one, koji večno čekaju, – oni se protive mome ukusu: svi oni carinici, i bakali, i kraljevi, i svi ostali čuvari država i dućana. Odista, i ja sam naučio čekati, i to iz temelja, – ali čekati samo na sebe. Ali sam pre svega naučio stajati i hodati, i trčati i skakati, i uspuzati se, i igrati. Jer u tome je moj nauk: ko hoće jednom da nauči leteti, taj mora prvo naučiti stajati i hodati, trčati, i uspuzati se, i igrati: – ne nauči se u letu leteti! Na lestvama od užeta uspuzao sam se već na mnogi prozor, hitrim nogama peo sam se na visoke katarke: sedeti na visokim katarkama saznanja, izgledaše mi ne malo blaženstvo, – – treptati kao nežni plamenovi na visokim katarkama : doduše mala svetlost, ali utoliko veća uteha za zalutale zalutale brodove i brodolomce! – Na raznim putevima i na razne načine dospeo sam do svoje istine: ne samo na jednim lestvama uspeo sam se u visinu, odakle oko moje bludi u moju daljinu. I vrlo sam nerado raspitivao oduvek za puteve, – to se uvek protivilo mome ukusu. Radije sam pitao i kušao same puteve. Kušanje i ispitivanje bilo je sve moje hođenje: – i zaista vam kažem, treba naučiti odgovarati na takva pitanja! U tome je eto – moj ukus: – niti dobar, niti rđav, ali moj ukus, kojega se više ne stidim i koji više ne krijem. »Ovo – je moj put, – gde je vaš?« odgovorio sam onima koji su me pitali »gde je put«. Jer puta – uopšte nema! Tako je govorio Zaratustra. Sedim ovde i čekam, a oko mene stare razbijene tablice, i nove do pola ispisane. Kad će kucnuti moj čas? Čas silaska moga, zalaska moga: jer hoću još jedanput da idem među ljude. Na to eto čekam. ali prvo treba da dobijem znake da je kucnuo moj čas, – a ti su, nasmejani lav sa jatom golubova. Medutim govorim sâm sa sobom, kao neko koji ima vremena. Niko mi ništa novo ne priča: daj dakle da pričam sebi o samome sebi. Kad sam došao među ljude, našao sam ih gde sede na jednom starom uobraženju: Svi oni behu sebi uobrazili da već odavno znaju šta je za čoveka dobro a šta zlo. Stara umorna stvar izgledaše im svaki govor o vrlini; i ko je hteo da dobro spava, govorio bi još pre spavanja o »Dobru« i »Zlu«. Tu uspavanost ja sam poremetio, učeći da niko još ne zna šta je dobro a šta zlo: – jedino možda onaj koji stvara! – A to je onaj koji stvara cilj čoveku, i daje zemlji smisao njen i njenu budućnost: On tek stvara, da bi nešto postalo dobro ili zlo. Ja ih dakle pozvah da strovale svoje stare govornice, i sve ono gde se bilo namestilo ono staro uobraženje; pozvah ih da ismeju svoje velike učitelje vrline, i svetitelje i pesnike i iskupitelje. Pozvah ih da ismeju svoje namrgođene mudrace, i sve one koji su ikad kao crna strašila opominjući sedeli na drvetu života. Seo sam nasred njihove velike grobljanske staze, čak i uz samu strvinu i gavranove – i ismevao sam svu nekadašnjost njihovu i njeno trošno raspadajuće se gospodstvo. Zaista vam kažem, kao oni ispovednici i ludaci drao sam se i ja, i proklinjao sve što je u njih veliko i što je malo, – što da je i najbolje njihovo tako premaleno! Što da je i najgore njihovo tako premaleno! – tako sam se smejao. Tako se iz mene derala i smejala moja mudra čežnja, koja je rođena u brdskim visinama, zaista vam kažem jedna divlja mudrost! – moja velika krilata čežnja.Ona bi me često otrgla sa zemlje, u vis i u daljinu, i sve u smehu: tada bih leteo zastravljen, kao strela, kroz ushićenje opijeno suncem: – napolje u daleke budućnosti, koje još ne ugleda ničiji san, na toplije jugove nego što su ih ikad snile tvoračke mašte: onamo gde se bogovi igrajući stide svake odeće: – – ako ću da govorim u slikama, i da hramljem i mucam kao pesnici: a zaista vam kažem, stidim se što još moram da budem pesnik! Onamo, gde mi je sve postajanje izgledalo kao igranje i poigravanje bogova, a svet ispušten i raspušten, i bežeći natrag k sebi samom: – – kao večito bežanje od sebe i ponovno traženje sebe mnogobrojnih bogova, kao blaženo protivrečenje sebi, ponovno dopadanje sebi, pripadanje sebi samima mnogobrojnih bogova: – Onamo, gde mi se sve vreme činilo blaženim podsmehom trenucima, gde je potreba isto što i sloboda, jer se blaženo igra sa žaokom slobode: – Gde sam opet našao i svoga starog đavola i dindušmanina, duha težine, i sve što je on stvorio: Zapt, zakone, potrebu i posledicu, i cilj i volju, i Dobro i Zlo: – Jer, nije li potrebno da ima nešto, preko čega bi se dalo igrati, igrajući preći? Nije li potrebno da lakih i najlakših radi ima – krtica i tromih patuljaka? – Onde sam tada podigao sa staze i reč »nat-čovek«, i to da je čovek nešto što treba prevladati, – da je čovek most a ne svrha: da treba da je blažen što je podne i viče, i put ka novim zorama: – Zaratustrinu reč o velikom Podnevu, i sve ostalo što sam razapeo iznad čoveka, kao purpurne druge večernje rumeni. Zaista vam kažem, pustio sam ih da vide i nove zvezde u novim noćima; a iznad oblaka i dana i noći razapeo sam još kao šaren šator smeh. Učio sam ih svemu što sam sam znao i umeo: da sastave i povežu sve što je na čoveku u odlomcima, zagonetno, ili koban slučaj, – – kao stvarač, odgonetač, i iskupitelj od slučaja, učio sam ih graditi budućnost, i da sve što je bilo – gradeći iskupe. Iskupiti čoveka od onog što je prošlo, i preporoditi sve »Bilo jednom«, dok volja ne kaže: »Jer tako sam htela! Tako ću hteti – « – to sam im rekao da je iskupljenje, – tome sam ih učio, da jedino za to kažu da je iskupljenje. - A sad čekam na svoje iskupljenje – da bih poslednji put pošao k njima. Jer još jedanput hoću među ljude; hoću da među njima propadnem, umirući hoću da im darujem najveći dar svoj! To sam naučio od sunca, kad zalazi prebogato: zlato tad sipa u more iz neprebrojnog bogatstva svog, – tako da još i najsiromašniji ribar vesla zlatnim veslom! To sam tako gledao jednom, i nisam se sit mogao naplakati gledajući. – Kao sunce hteo bi i Zaratustra da zapadne: i evo ga gde sedi ovde i čeka, a oko njega stare razbijene tablice, i nove tablice – do pola ispisane. Pogle, evo jedne nove tablice: ali gde su braća moja, da je ponesemo dole u dolinu i u srca od mesa? - Evo šta traži velika ljubav moja prema najudaljenijima: ne štedi bližnjega svoga! Čovek je nešto što treba prevladati. Ima raznih puteva i načina za prevlađivanje: biraj sam koji hoćeš! Ali samo lakrdijaš može da misli da se »preko čoveka može i preskočiti«. Savladaj sebe i u svome bližnjem: i pravo koje možeš oteti, ne daj da ti ga poklone! Što ti činiš drugome, ne može i drugi tebi činiti. Znaj da nema naplate. Ko ne ume da zapoveda, neka sluša. Mnogi ume sebi da zapoveda, ali to još nije dosta da bi mogao i slušati sebe! Evo šta je svojstvo blagorodnih duša: oni neće ništa zabadava, a još ponajmanje život. Ko je iz gomile, taj bi da živi zabadava; ali mi ostali, kojima se život darovao, – mi jednako premišljamo, šta bismo mi mogli najbolje dati kao uzdarje! I zaista vam kažem, otmena je reč koja kaže: »što život obećava nama, hoćemo mi – da ispunimo životu!« Ne treba tražiti uživanje, gde se ne može uživanja pružiti: I – ne treba uživanje tražiti! Jer su uživanje i nevinost najsramežljivije stvari: ni jedno ni drugo neće da ga traže. Njih treba imati – a tražiti treba pre još krivicu i bol! – O braćo moja, ko je prvenac, toga uvek prinose na žrtvu. A mi smo prvenci. Svih nas krv teče sa potajnih žrtvenika, svi mi gorimo na vatri i pečemo se u slavu starih božanstava. Ono što je na nama najbolje, još je mlado: to draži stara nepca. Naše je meso nežno, naša je koža tek koža od jagnjeta: – kako da ne dražimo stare idolopoklonike! Još je u nama samina stari idolopoklonik: koji za gozbu sebi peče najbolje što je na nama. Ah, braćo moja, kako ne bi prvenci bivali prinošeni na žrtvu! Ali to i traže oni koji su kao mi: ja volim one koji ne žele da se sačuvaju. One koji propadaju i prolaze volim ja svom ljubavlju svojom: jer to su oni koji prelaze. – Biti istinit – to umeju malo njih! Pa i oni koji umeju, ti to neće da su! A panajmanje još umeju to oni koje zovu dobrima. O ti dobri! Dobri ljudi ne govorite nikad istinu; biti tako dobar, za duh je prava bolest. Oni popuštaju, ti dobri ljudi, oni se podaju, njihovo srce ponavlja što mu se kaže, njihovi razlozi slušaju: a ko sluša, taj ne čuje sam sebe! Sve što dobri nazivaju zlim, mora se udružiti, da bi se iz svega toga rodila jedna istina: o braćo moja, da li ste vi doista zli za tu istinu? Smiono pregalaštvo, dugotrajno nepoverenje, svirepo odricanje, zasićenost, sečenje u živo meso – kako se retko to sve udružuje! A tek u tom semenu – zaćinje se istina! Uz nemirnu i zlu savest rasla je dosad svest i niklo sve znanje! Razbijte, razbijte, vi koji do znanja dolazite, te stare tablice! Ako ima u vodi gredâ, ako prelazi i ograde skaču s jedne strane reke na drugu: onda, odista, niko neće verovati onome koji kaže: »Sve je u toku«. Čak će i glupaci da mu protivreče. »Kako? reći će glupaci, otkud je sve u toku? Pa tamo su grede i ograde nad tokom vodenim! « »Nad tokom vodenim sve je čvrsto, sve vrednosti stvari, mostovi, pojmovi, sve 'Dobro' i sve 'Zlo': sve je to čvrsto!« – A kad dode tvrda zima, ukrotiteljka rekâ: tada i najpametniji postaju nepoverljivi; i tada, zaista vam kažem, ne govore samo glupaci: »Kao da će sve prestati – da se miče?« »U osnovi, sve je nepomično« –, to je pravi zimski nauk, dobrodošao neplodnome dobu, dobrodošao kao uteha za spavače i zapećnjake. »U osnovi je sve nepomično« .– ali protiv toga diže svoju propoved južnjak vetar! Južnjak bik, ali ne bik za ralo i oranje, – besan bik, koji sve ruši, i koji krha led gnevnim rogovima! A led – led krha prelaze! O braćo moja, zar nije sad sve u toku? Zar nisu sve ograde i svi prelazi pali u vodu? Ko bi se još držao za »Dobro« i za »Zlo«? »Teško nama! Blago nama! Dunuo je južnjak!« – Tako mi propovedajte, braćo moja, kroz sve ulice! Ima jedna stara ludost, koja se zove dobro i zlo. Oko vračara i zvezdoslova okretao se dosad točak ove ludosti. Nekada se verovalo u vračare i zvezdoslove: i zato se verovalo da je »sve sudbina: treba da činiš zato što moraš da činiš!« Posle opet počelo je da se ne veruje u vračare i zvezdoslove: i zato se verovalo da je »sve slobodno: možeš zato što hoćeš«! O braćo maja, o zvezdama i o budućnosti dosad se samo nagađalo, a nije i znalo: pa zato se i o dobru i zlu dosad samo nagađalo, a nije i znalo! »Ne kradi! Ne ubij!« – takve su reči nazivali nekad svetima: pred njima se priklanjala kolena i savijale glave, i svlačila obuća. Ali ja vas pitam da li je ikad gde na svetu bilo boljih kradljivaca i ubojica nego što su bile takve svete reči? Zar ne sadrži sâm svačiji život – krađe i ubijanja? I to što su se takve reči nazivale svetima, zar se time nije samo istina – ubijala? Ili, beše li to možda propoved smrti, koja je nazivala svetim sve što je protivrečilo i što se protivilo svemu životu? – O braćo moja, razbijte, razbijte mi stare tablice! U tome je moje sažaljenje prema svemu što je prošlo, što vidim. da je predato na milost i nemilost, – – osećanju, duhu, ludilu svakog pokolenja koje pristiže, i koje sve što je bilo pretvara u most za sebe! Može doći kakav silnik, domišljata neman, koji će milošću i nemilošću svojom sve šta je prošlo ugnjetati i stisnuti: dok mu ne bi postalo mostom, i predznakom, i glasnikom, i petlovim kukurekom. A evo u čemu je druga opasnost, i moje drugo sažaljenje: ko je iz gomile, njegovo sećanje ide unazad do očeva oca, – ali sa očevim ocem prestaje i vreme. Na taj je način sve što je prašlo napušteno: jer, može,se desiti da gomila nekad postane gospodarom, te da sve vreme potopi u plitkim vodama. Zato je, o braćo moja, potrebno novo plemstvo, koje će biti protivnik svemu što je gomila, i svemu gospodstvu na silu, i koje će na nove tablice napisati nanovo reč »plemenit«. Treba mnogo plemenitih i mnogovrsnih plemenitih, da bi bilo plemstva! Ili, kako sam jednom govorio u slici: »U tome i jeste božanstvenost da ima bogova ali da nema jednoga boga!« O braćo moja, ja hoću da vas posvetim za novo plemstvo i u novo plemstvo: vi da budete roditelji i odgojitelji, i sejači budućnosti, – – zaista vam kažem, ne plemstva koje se može kupiti, kao što ga kupuju ćifte, i sa novcem ćiftinskim: jer malu vrednost ima sve što ima cenu. Ne to otkud ste došli, treba da je odsad čast vaša, već ono kuda idete! Volja vaša i korak vaš, koji hoće da prestignu vas same, – u tome neka bude nova čast vaša! Zaista vam kažem, ne u tome što ste možda služili kakvog vladaoca – šta je stalo još do vladalaca! – niti u tome što ste nečemu što već postoji poslužili da se još bolje učvrsti! Ne u tome što bi vaš rod na dvorovima postao dvorski, te što biste naučili da, šareni, kao ptica flamingo, stojite duge sate u plitkim ribnjacima: – jer umeti stojati računa se u zaslugu kod dvorana; i svi dvorani misle da u blaženstvo posle smrti spada i to da se – sme sedeti! – Ne ni u tome što je neki duh koji nazivaju svetim poveo bio možda pretke vaše u obećane zemlje, koje za mene nisu obećane: jer zemlja u kojoj je poraslo najgore od svih drveta, krst, – kakva mi je to obećana zemlja! – – i verujte, ma kud da je taj »sveti duh« vodio vitezove svoje, uvek su takvim pohodima pređnjačili – prednjakali raznovrsni stvorovi, četvoronogi i dvonogi, krštenici i nekršteni! O braćo moja, vaše plemstvo ne treba da gleda unazad, nego unapred! Izgnanici treba da ste iz svih otadžbina i pradedovina! Svoje dece zemlju treba da ljubite: ta ljubav neka bi bila vaše novo plemstvo, – zemlja neotkrivena, u najudaljenijim morima! Onamo, onamo neka vaša jedra zabrode, da je tražite i nađete! Na deci svojoj traba da popravite što ste deca svojih otaca: tako treba da iskupite sve što je prošlo! Te nove tablice postavljam iznad vas! »Čemu živeti? Sve je sujeta! Živeti – znači mlatiti praznu slamu; živeti znači izgoreti a ne zagrejati se.« – Tako starodrevno naklapanje važi još jednako kao neka »mudrost«; a zato što je starinsko i što zaudara na pljes, utoliko se više poštuje. I pljes može da oplemeni. – Deci je bilo dopušteno tako govoriti: ona se plaše od vatre, jer ih je opekla! Ima mnogo detinjarija u starim knjigama mudrosti. Ali ko večito »mlati slamu«, kako sme taj da proklinje mlaćenje slame! Takvim budalama trebalo bi zavezati usta! Oni sedaju za sto a ne ponesu sa sobom ništa, čak ni gladi: – i onda psuju i proklinju: »Sve je sujeta!« A dobro jesti i piti, to, braćo moja, zaista nije sujetna veština! Razbijte, razbijte mi tablice večno namrgodenih. »Čistome je sve čisto« – tako kaže narod. A ja vama kažem: svinjama je sve svinjsko! Stoga i propovedaju zanešenjaci i klimoglavci, u kojih je i srce rasklimatano: »sâm svet je jedno pogano čudovište«. Jer svi su oni nečista duha; a poglavito oni za koje nema mira ni odmara dok nisu sagledali svet odostrag, – ti stražnjaci i zagrobnjaci! Njima ću reći u lice, iako ne zvući baš odviše ljupko: svet je u tome sličan sa čovekom što ima stražnjicu, – toliko imaju pravo! U svetu ima mnogo pogani: toliko imaju pravo! Ali zato sam svet još nije pogano čudovište! Ima mudrosti u tome što na svetu mnogo šta smrdi: samo gadenje stvara krila i snagu koja vodi k izvoru! I na najboljemu ima još što izaziva gađenje; i najbolji je još nešto što treba prevladati! O braćo moja, mnogo je mudrosti u tome što na svetu ima toliko pogani. Evo kakve sam izreke slušao gde govore zagrobnjaci savesti svojoj, i, zaista vam kažem, bezlobno i bez pritvorstva, – iako uistinu nema od toga ništa pritvornije na,svetu, niti zlobnije. »Pusti svet nek ide svojim tokom! Nemoj ni prstom maknuti protiv toga!« »Pusti neka ko god hoće ljude kolje i davi i dere do kože: nemoj ni prstom maketi protiv tega! Tako će onda naučiti da se odreknu sveta.« »A svoj rođeni razum – njega treba ti sâm da gušiš i daviš; jer to je razum od ovoga sveta, – tako ćeš onda naučiti i ti sâm da se odrekneš sveta.« – – Razbijte, razbijte mi, braćo moja, te stare tablice smirenjaka. Razreknite mi te izreke opadača svetskih! »Ko mnogo uči, taj se oduči svih živih želja« – tako šapuću danas jedni drugima u uši po svim mračnim uilicama. »Mudrost umora, nema ničeg što bi vredelo; ne treba da želiš!« – tu novu tablicu našao sam gde visi i na javnim tržištima. Razbijte mi, braćo moja, razbijte mi i tu novu tablicu! Sveta-siti obesili su je onde, i propovednici smrti, a i okrutnici: jer pogledajte bolje, to je ujedno i propoved koja poziva na ropstvo: – Što su loše učili, i najbolje nenaučili, što su sve učili prerano, i prebrzo: što su se pretovarili, otuda im pokvaren želudac njihov, – – pokvaren želudac, to je njihov duh: on preporučuje smrt! Jer, zaista vam kažem, braćo moja, duh i jeste želudac! Život je izvor radosti: ali iz koga govori pokvaren želudac, otac turobnosti, za tog su svi izvori otrovani. Saznanje, u tome je radost za onoga koji ima lavlju volju! Ali ko se umorio, taj je i sâm tek predmet volje, i s njim se igraju svi talasi. I to je oduvek svojstvo slabih ljudi: oni se izgube na putevima svojim. I na kraju puta još pita umor njihov: »Zašto smo uopšte i polazili na puteve! Sve je isto!« Njima je prijatne čuti kad se propoveda: »Ništa se ne isplati. Ne treba da hoćete!« Ali takva propoved poziva na ropstvo. O braćo moja, kao svež vihor-vetar dolazi Zaratustra za sve umorne od puta; on će učiniti da još mnogi nosevi stanu kijati! Slobodni dah moje duše i kroz zidne, unutar u tamnice i u tamne duhove! Volja oslobađa: jer, hteti znači stvarati: tako učim ja. I jedino čega radi treba da učite, to je da biste stvarali! Ali, i kako se uči, treba tek da naučite od mene, kako se dobro uči! – Ko ima uši, neka čuje! Evo ovde čun, – a onamo preko plovi se možda u veliko Ništa. – Ali, ko hoće da ude u to »Možda«? Niko od vas neće da uđe u čun smrti! Kako hoćete onda da ste umorni od sveta! Sveta – siti! A niste se još ni sa zemlje pomakli! Ja sam vas viđao uvek žudne zemlje, zaljubljene još u rođeni svoj umor zemaljski! Nije vam uzalud usnica otromboljena: – još na njoj sedi mala jedna zemaljska želja! A u oku – zar ne pliva tuda oblačak jedan još nezaboravljene zemaljske radosti? Ima na zemlji mnogo dobrih pronalazaka, jedni su korisni a drugi prijatni: njih radi treba voleti zemlju. A mnogo štošta na njoj tako je dobro pronađeno, da je kao i nedra ženina: i korisno i prijatno u isti mah. Nego, vi sveta.siti! Vi od zemlje tromi! Vas treba prutevima šibati! Šibama vas treba opet dići na hitre nege! Jer: ako niste bolesnici i preživeli kukavci, kojih je zemlja sita, onda ste lenji lukavci, ili oblaporni pritajeni mačori i strasnici. Pa ako vam nije više u strasti da potrčite, a vi – putujte u nepovrat! Neizlečive ne treba pokušavati lečiti: tako uči Zaratustra: – putujte dakle u nepovrat! Nego, treba više hrabrosti da se načini kraj, nego stih s početka: to znaju svi lekari i svi pesnici.- O braćo moja, ima tablica koje je stvorio umor, i ima ih koje je stvorila lenjost, gnjilost: mada one jednako govore, ne treba ih jednako slušati. – Pogledajte ovog žednika! Jedva još pedalj ima do mete svoje, a toliko je umoran da je prkosmo legao posred ove prašine: junačina! Od umora hoće da proguta i put i zemlju i metu i sama sebe: a ni koraknuti neće dalje, – junačina! Eno ga sunce peče, a psi mu ližu znoj sa udova: ali on leži prkosan i ne miče se, i pre će svisnutli od žedi: – – svisnuti na pedalj daljine od mete svoje! Zaista vam kažem, još ćete ga morati vući za kose u nebo njegovo, – toga deliju. Ali je bolje da ga ostavite da leži gde je legao, te da mu dođe san, utešitelj, s osvežavajućim pljuskom kiše: Ostavite ga da leži dok se sâm ne probudi, – dok sâm ne oporekne sav umor i sve šte je umor iz njega govorio! Jedino, braćo moja, razgonite pse oko njega, lenje oblizice, i sav taj uzrujani gad od muha i mušica: – – sav taj uzrujani loj »obrazovnih«, koji se sladi i hrani od znoja svakoga junaka! – Ja povlačim oko sebe krugove i svete međe; sve se manje njih penju sa mnom na sve više bregove: ja gradim planinu od sve svetijih bregova. Ali ma kuda se peli sa mnom, o braćo moja, pazite da se ne bi koji parazit sa vama popeo! Parazit: to je crv, gmizavi, pripijeni crv, koji bi da se nasiti rijući po vašim bolnim ranjavim kutićima. A veština njegova je u tome, da na dušama koje se penju pronalazi gde su umorne: u vaš jed i u vašu zlovolju, u vaš osetljivi stid, svija gadno gnezdo svoje. Onde gde je jaki slab a blagorodni premilostiv, – tu on svija svoje gadno gnezdo: parazit se širi onde gde na velikome nađe njegove male ranjave kužiće. Šta je najviša vrsta svih bića, a šta najniža? Parazit je najniža; a onaj koji pripada najvišoj vrsti, taj daje hrane najvećem broju parazita. Jer, kako i ne bi sedeo najveći broj parazita na duši koja ima najviše stupnjeva, i koja najdublje silazi? – na duši koja sve obuhvata, i koja najdalje trči i luta i šeta po sebi; koja je najneophodnija, i koja se od drage volje baca u naručje slučaju: – – na duši koja postoji a koja tone u postajanju; koja ima, a koja hoće da hoće i da želi: – – koja beži od same sebe, i koja sebe samu sustizava u najširem krugu: koja je najmudrija, i kojoj se ludost najslađe dodvoruje: – koja sebe samu najviše voli, u kojoj sve stvari odmenjuju kao priliv i odliv, kao plima i oseka: – kako i ne bi bili na najvišoj duši najgori paraziti? O, braćo moja, jesam li možda svirep? Ali ja kažem: što pada, treba još i odgurnuti! Sve što je od danas – pada, propada: ko bi ga zadržao! Ali ja – ja hoću još da ga i odgurnem! Da li ste poznali slatko uživanje: survavati kamenje u provaliju bez dna? – Pogledajte samo ove ljude od danas, kako se survavaju u moju provaliju! Ja sam tek predigra boljih igrača, o braćo moja! Igra za primer! Činite po mome primeru! Pa koga ne možete naučiti da leči, toga naučite – da što brže padne! – Ja volim hrabre: ali nije dosta, biti smeo na udarcu, nego treba i znati na koga valja udariti! A često ima više smelosti u tome da se čovek uzdrži i prođe mimo: da bi sebe štedeo za dostojnijega neprijatelja! Vaši neprijatelji treba da su takvi da ih možete mrzeti, ali ne da ih morate prezirati: treba da se možete ponositi neprijateljem svojim: takav sam nauk jednom već davao. Treba, o braćo moja, da štedite sebe za dostojnijeg neprijatelja: stoga prolazite mirno mimo mnogošta, – – poglavito mirno mnogi ološ, koji vam puni uši grajom o pučini i o narodima. Ne dajte da vam pomuti oko njihovo Za i njihovo Protiv! Mnogo je u tome pravo, mnogo nepravo: ko u to zagleda, gnev ga spopada. Ko zagleda, ne može a da ne udari posred svega toga: stoga prođite i idite u šume, i ostavite mač svoj neka miruje! Idite svojim putevima! A narod i narode ostavite neka idu svojima! – putevima mračnim, zaista vam kažem, koje ne osvetljava ni s vremena na vreme više ni jedna jedina nada! Ostavite sitničare neka vladaju tuda, gde je sve što se još sjaji – talmi-zlato! Prošlo je doba kraljeva: što se danas naziva narodom, ne zaslužuje da ima kraljeve. Pogledajte samo, kako ovi narodi sada sami podražavaju sitničarima; i najmanju dobit čeprkaju sebi iz svakog đubreta! Oni uhode jedni druge, i uhodeći uzimaju jedni od drugih, – i to zovu »dobro susedstvo«. O blaženo staro doba, kada je narod govorio u sebi: »Ja hoću nad narodima – da gospodarim!« Jer, braćo moja, ono što je najbolje treba da gospodari, ono što je najbolje i hoće da gespodari! A gde se uči drukčije, tu – nema onog što je najbolje. Kad bi ti – imali hleba badava, teško njima! Za čim bi takvi onda vikali! Zarada njihova – to je ujedno i zabava njihova; pa i treba da im teško pada! Grabljive su to životinje: u njihovu »radu« ima još grabljenja, u njihovu »zarađivanju« – podvaljivanja! I zato treba da im teško pada! Treba da postanu još bolje grabljive životinje, finije, mudrije, čoveku sličnije: jer čovek je najbolja grabljiva životinja. Svima životinjama oteo je čovek vrline njihove: na taj je način od svih životinja za čoveka bilo ponajteže. Samo su još ptice iznad njega. Te kad bi čovek još i leteti naučio, avaj! koliko bi visoko – poletela njegova želja za grabljenjem? Muškarca i ženu želim ovakve: muškarca sposobna za rat, ženu sposobnu za rađanje, a oboje sposobne za igru i glavom i nogama. Izgubljen neka nam izgleda dan u koji se nije bar jedanput igralo! Lažna neka bude za nas svaka istina uz koju nije bilo bar malo smeha! Vaše sklapanje brakova: pazite dobro, da ne bude rđavo sklopljeno! Vi sklopiste odviše brzo, te mora sledovati – brakolomstvo! Ali, bolje je brak i lomiti nego brak savijati, u braku izvijati! – Evo šta mi reče jednom žena jedna: »odista, izvršila sam brakolomstvo, ali je prvo brak slomio – mene! « Video sam da su zlo-spareni uvek najosvetoljubiviji: ceo svet mora da oseti te da svako od njih ne ide više za sebe. Stoga bih želeo da pošteni ovako govore među sobom: »mi se volimo: daj da se postaramo da se i dalje volimo! Ili da uvidimo da smo bili u zabludi?« – »Dajte nam vremena i mali brak, da bismo videli da li smo sposobni za veliki brak! Velika je stvar, biti uvek udvoje!« Taj savet dajem ja svima poštenima; i šta bi bila ljubav moja za natčoveka, i za sve što ima da dođe, kad bih drukčije svetovao i govorio! Ne samo po broju da se plodite, nego uvisinu – u tome, braćo moja, neka vam bude na pomoći vrt braka! Onaj koji je postao mudar ispitujući stara vrela, evo vam kažem, taj će na kraju krajeva potražiti izvore budućnosti i nova porekla. – O braćo moja, neće trajati dugo a novi će se narodi pojaviti, i novi će izvori zažuboriti dole u nove dubine. Jer, gde se javi zamljotres – taj zatrpa mnogo bunara, i stvara mnogo žeđi: on izdiže na videlo i unutarnje snage i tajanstvenostli. Zemljotres otkriva nove izvore. Iz potresa starih naroda izbijaju novi izvori. I ko usklikne: »Pogle, evo bunar za mnoge žedne, srce za mnoge koji čeznu, volja za mnoga oruđa«: – oko toga se iskuplja narod, a to znači: mnogo onih koji bi da pokušaju. Ko ume da zapoveda, ko mora da se pokorava – to ima tu da se pokuša! Ah, i koliko tu treba kušanja i nagađanja i neuspeha i ponovnog kušanja! Društvo ljudsko: to je jedan pokušaj, tako ja učim, – jedno dugo kušanje i traženje: a traži se onaj koji će zapovedati! – – pokušaj, o braćo moja! Ne »ugovore«! Razbijte, razbijte takve reči bolećivih i polutana! O braćo moja! U kojima leži najveća opasnost za svu budućnost roda čovečanskog? Zar ne u poštenima i pravednima? – – u njima koji govore i koji misle u srcu svom. »mi već znamo šta je dobmo i pravedno, mi to i činimo; teško onima koji to tek traže!« Ma koliko da je šteta od onih koji su zli: šteta od ovih dobrih najštetnija je šteta! I ma kolika da je šteta od onih koji opadaju ovaj svet, šteta od dobrojih najštetnija je šteta. O braćo moja, dobrima i pravedni zagledao je jednom u srce jedan koji je rekao: »To su fariseji«. Ali ga niko nije razumeo. Dobri i pravedni nisu ga ni smeli razumeti, jer je duh njihov zarobljen u njihovoj čistoj savesti. Glupost dobrog je bezgranično oprezna. A istina je u ovome: pošteni moraju biti fariseji, – oni ne mogu da biraju. Pošteni moraju na krst razapeti onog koji sam svoju vrlinu pronalazi! To je istina! Drugi pak jedan koji je otkrio zemlju njihovu, zemlju, srce i carstvo poštenjaka i pravednika, to beše onaj koji je zapitao: »koga mrze najviše?« Najviše mrze onog koji stvara: Onog koji razbija tablice i stare vrednosti, razbijača, – njega nazivaju razbojnikom. Jer dobri – oni ne umeju da stvaraju: oni su uvek početak kraja: – – oni razapinju na krst onog koji piše nove vrednosti na nove tablice, oni žrtvuju sebi budućnost, – oni razapinju na krst svu budućnost roda čovečanskog! Dobri – oni su uvek bili početak kraja. O braćo moja, da li ste dobro razumeli ovu reč moju? I sve što sam jednom rekao o »poslednjem čoveku«? U kojima leži najveća opasnost za svu budućnost roda čovečanskog? Zar ne u dobrima i pravednima? Razbijte, razbijte dobre i pravedne! – O braćo moja, da li ste dobro razumeli ovu reč moju? Vi bežite od mene? Vi ste zastrašeni? Vi drhćete od ove reći moje? O braćo moja, pozivajući vas da razbijete poštenjake i tablice njihove, ukrcao sam samo čoveka na široko more njegovo. A sada tek dolazi za njega veliki strah, velika pogledanja uokolo, velika bolest, veliko gađenje, velika morska bolest. Dobri su vam pokazali lažne obale i lažna utočišta; u lažima ste dobrih vi rođeni i sklonjeni. Dobri su sve do temelja u laž umočili i utopili. Ali onaj koji je otkrio zemlju »čovek«, otkrio je i zemlju »budućnost roda čovečanskog«. Odsad ćete mi biti moreplovci, čestiti, strpljivi moreplovci! Idite uspravno za vremena, o braćo moja, naučite ići uspravno! Na moru je bura, Mnogi bi hteli da se s pomoću vas i oni usprave. Na moru je bura: sve je u moru. Na posao dakle! Vi oprobana srca moreplovačka! Kakva otadžbina! Onam' onamo naša će krma gde je postojbina naše dece! Onam' onamo, burnije nego morska bura, nosi nas bura velike čežnje naše! – »Što si tako tvrd! – govorio je jednom kuhinjski ugalj dijamantu; zar nismo nas dvoje bliski srodnici? « – Što ste tako meki? O braćo moja, tako ja pitam vas: zar niste vi – moja braća? Što ste tako meki, tako neotporni i popustljivi? Zašto ima toliko odricanja, poricanja u srcima vašim? Tako malo sudbine u pogledu vašem? Ako nećete da ste sudbonosni i neumitni kao sudbina: kako ćete sa mnom – pobeđivati? A ako vaša tvrdokornost neće da seva i poseca i raseca: kako ćete jednom sa mnom – stvarati? Jer, oni koji stvaraju su tvrdi. I mora da vam izgleda blaženstvo, da ruku svoju pritisnete na tisuću godina kao na vosak, – – blaženstvo, da pišete na volji tisuće godina kao po čeliku, – čvršće od čelika, blagorodnije od čelika. Sasvim tvrdo je samo ono što je sasvim blagorodno. Tu novu tablicu, o braćo moja, postavljam iznad vas: postanite tvrdi! – O ti voljo moja! Ti prepreko svake potrebe, ti moja preka potrebo! Sačuvaj me od svih malih pobeda! Ti uređenje duše moje, koje ja nazivam proviđenjem! Ti koja si u meni, i nada mnom! Sačuvaj me i očuvaj me, da budem jedno veliko proviđenje! A poslednju tvoju veličinu, voljo moja, ostavi za poslednji podvig tvoj, – da budeš neumitna u pobedi svojoj! Ah, ko još dosad nije podlegao pobedi svojoj! Ah, čije se još oko nije zamračilo u tom opojnom sutonu! Ah, čija još noga nije pokleknula, i nije se u pobedi odvikla da – stoji čvrsto! – – O, da bih jednom o Velikom podnevu bio spreman i sazreo: spreman i sazreo kao uzavreo čelik, munjevit oblak, i vime nabubrelo od mleka, – – spreman za sama sebe i za svoju najskriveniju volju: l?k koji žudi za svojom strelom, strela koja žudi za svojom zvezdom: – – zvezda, spremna i sazrela u svome podnevu, goruća, probodena, blaženo ispružena na domaku ubitačnih strelâ sunčanih: – – sámo sunce, i neumitna volja sunčana, spremna da uništi pobeđujući! O voljo, prepreko svake potrebe, ti moja preka potrebo! Očuvaj me i sačuvaj za jednu veliku pobedu! – – Tako je govorio Zaratustra. Jednog jutra, ne dugo po povratku svom u pećinu, poskoči Zaratustra sa svoje postelje kao manit, stade se derati strašnim glasom i mlatiti rukama, kao da leži još neko u postelji pa neće da ustane; i toliko je odjekivao glas Zaratustrin, da su njegove zveri poplašene dotrčale, i da su iz svih pećina i jaruga, koje su bile u blizini Zaratustrine pećine, sve ptice i zverinje pobegli, leteći, lepršajući se, gamižući, skakućući, kako je god koje od svojih nagu i krila stiglo. A Zaratustra je govorio ove reči: Izlazi, misli bez dna, iz dubine moje! Ja sam tvoj petao budilnik i ruj zorin, dremljivi crve: ustani! diži se! Moj će te jasni kukurek već razbuditi! Odreši lance sa ušiju svojih, pa slušaj! Ja hoću da progovoriš! Ustaj! Diži se! Ovde je groma dosta da bi i grobovi mogli pročuti! Otrljaj san, i sve što je brljivo i razroko, iz očiju svojih! Slušaj i očima svojim što ću ti reći: jer glas moj isceljuje i sleporođenčad. Kad se jednom razbudiš, ostaćeš mi budna večito. Nije moj običaj, da budim prababe iz sna, pa da ih onda pustim da – dalje spavaju! Ti se mičeš, protežeš, stenješ? Ustani! Na noge! Neću da mi stenješ – nego da govoriš! Zaratustra te zove, bezbožnik Zaratustra! Ja, Zaratustra, zatočenik života, zatočenik patnje, zatočenik kruženja – zovem tebe, moju najdublju, bez dna, misao! Blago meni! Ti dolaziš, – ja te čujem! Bezdana moja progovara, krajnju dubinu svoju izvrnuo sam na videlo! Blago meni! Ovamo! Pruži ruku – – ha! Pusti! Haha! – – Gad, gad, gad – – – teško meni! Tek što je Zaratustra izgovorio ove reči, stropošta se na zemlju kao mrtvac, i ostade dugo tako. A kad je opet došao k sabi, bio je bled i drhtao je, i osta ležeći, i ne htede zadugo ništa da jede niti da pije. To ga je tako držalo sedam dana; a njegove zveri ne napuštahu ga ni danju ni noću, osim šte je orao pakatkad izletao po hranu. Što bi naotimao i doneo, to je metao Zaratustri na postelju: tako da je naposletku Zaratustra ležao među samim žutim i rumenim zrnjem, grožđem, šipkovima od ruža, mirisavim biljem, i šišarkama od jela. A kraj nogu njegovih ležala su ispružena dva jagnjeta, koje je orao s teškom mukom oteo od njihovih pastira. Naposletku, posle sedam dana, uspravi se Zaratustra na svojoj postelji, uze u ruku jedan šipak od ruže, omirisa ga, i miris mu gođaše. Tada su mislile njegove zveri da je došlo doba da s njime govore. »O Zaratustra, rekoše, evo već sedam dana kako ležiš tu, sa sklopljenim očima: zar se nećeš najzad opet dići na noge? Izađi napolje iz pećine svoje: svet te iščekuje, kao gradina. Vetrić se igra teškim mirisima, koji hoće k tebi; i svi potočići hteli bi da trče za tobom. Sve travke žude za tobom, dok si ti sedam dana osamljen opstao, – izađi napolje iz pećine svoje! Sve tvari hoće da budu tvoji lečnici! Je li ti možda došlo kakvo novo saznanje, nesvarljivo i teško? Kao zamešano testo ležao si, i duša se tvoja razlila i rastući počela da prelazi sve ograde svoje. – « – O zveri moje, odgovori Zaratustra, ćeretajte samo tako, i pustite me da vas slušam! Mnogo me osvežava kad ćeretate: gde se ćereta, tu već leži svet preda mnom kao gradina. Koliko je prijatno što postoje reči i glasovi: zar nisu reči i glasovi dúge i zamišljeni mostovi izmedu onog što je za navek rastavljeno? Svakoj duši pripada drugi svet; za svaku je dušu svaka druga duša jedan »drugi svet«. Između onoga što je najsličnije jedno s drugim vara izgled ponajlapše; jer preko najmanje provalije najteže je preći. Za mene – kako može da ima nešto što je van mene? Izvan ne postoji! Ali mi na to zaboravljamo kad glasom dolazi do nas; kako je to lepo, što zaboravljamo! Zar nisu stvarima dati na dar imena i glasovi da bi stvari čoveka razonodile? Govor je odista vrlo lepa ludorija; njime čovek igrajući prelazi preko svih stvari. Kako su prijatni svaki razgovor i svaka laž glasova! S pomoću glasova igra ljubav naša po šarenim dugama. – – »O Zaratustra, rekoše na to zveri, za one koji ovako misle kao mi, igraju sve stvari same od sebe: sve dolazi i hvata se za ruke i smeje se i beži – i opet se vraća. Sve ide, i sve se opet vraća; večno se kotrlja točak bića. Sve umire, i sve opet procveta; večno juri napred godina bića. Sve se krha, i sve,se opet sklapa; večno se zida ista kuća bića. Sve se rastaje, i sve se opet sastajući zdravlja; večno veran sebi ostaje prsten bića. U svakom trenutu počinje biće, oko svakog ovde obleće lopta tamo. Sredina je svuda. Kriva je staza večnosti.« – – O vi lakrdijaši, i verglaši! odgovori Zaratustra, a osmeh mu se opet ukaza na licu, kako vi dobro znate šta je imalo da se ispuni za sedam dana: – – i kako mi se crno čudovište uvuče u ždrelo i htede da me zadavi! Ali ja sam mu odgrizao glavu i ispljuvao je iz sebe. A vi, – od toga već načiniste pesmu za svoju sviralu? Ja pak ležim evo, još umoran od onog odgriza i ispljuvaja, još bolan usled sopstvenog spasenja. I vi ste sve to gledali? O zveri moje, zar ste i vi svirepi? Da li ste hteli da vidite veliki bol moj, kao što,to ljudi čine? Jer čovek je najsvirepija životinja. Ono pri čemu se on dosad na zemlji ponajbolje osećao, to su žalosne igre, barabe s bikovima, i razapinjanja na krst; a kad je pronašao, pakao, zaista vam kažem, to mu je bilo nebo na zemlji. Kad veliki čovek poviče od bola : – brže bolje dotrči do njega mali; a jezik mu visi iz usta od radoznalog uživanja. On pak naziva to svojim »sažaljenjem«. Mali čovek, naročito ako je pesnik – kako vredno optužuje život rečima! Počujte ga, ali ne prečujte ono uživanje što izviruje iz sveg optuživanja! Takve tužioce života: njih savlada život dok zatrepće okom. »Ti si zaljubljen u mene, govori žena bezočna; počekaj malo, još nemam vremena za te.« Prema samom sebi čovek je najsvirepija životinja. Kad svih onih koji se nazivaju »grešnici« i »krstonosci« i »isposnici«, ne prečujte ono sladostrasno uživanje što izviruje iz tog tuženja i optuživanja! A ja sâm – da li ja hoću ljude ovim da optužujem? Ah, zveri moje, samo sam to jedno dosad naučio, da je čoveku potrebno ono što je najgore na njemu da bi mu bilo najbolje, – – da u onom što je najgore leži najbolja snaga njegova, i najtvrđi kamen za onoga koji najviše zida i stvara; i da čovek mora postati bolji i gori: Nije u tome bio krst na koji sam razapet, što sam znao da je čovek zao, – nego sam ja vikao iz sveg grla, kako još niko vikao nije: »Ah, zašto je ono što je najgore na njemu tako odviše malo! Ah, zašto je ono što je najbolje na njemu tako odviše malo!« Velika zasićenost čovekom – ona me je davila i ona mi se beše spustila u ždrelo: i ono što je vrač prorekao: »Sve je isto, ništa se ne isplaćuje, znanje davi«. Dug jedan suton hramao je preda mnom, jedna na smrt umorna i smrću opijena rastuženost, koja mi je zevajući govorila. »Večno se vraća čovek kojega si sit, mali čovek« – tako je zevala moja turobnost, vukući nogu za sobom i ne mogući zaspati. U pećinu mi se pretvori zemlja čovekova, grudi joj upadoše u nju, a sve živo postade za me ljudska trulež i ljudske kosti i trošna prošlost. Uzdisaji moji sedeli su na svima ljudskim grobovima i ne mogahu se više podići; uzdisaji moji i pitanja moja úkahu i kukahu i lutahu i tužahu, danju i noću: – »ah, čovek se večno vraća! Mali se čovek večno vraća!« Nage sam ih video jednom oboje, najvećega čoveka i najmanjega čoveka: odviše slične jednog drugome, – odviše čovečanskog još i najvećega medu njima! Zar najmanji najveći! – to je bila moja zasićenost ljudima! I večno vraćanje i najmanjeg! – to je bila moja zasićenost bićem. Ah, gad! gad! gad! – – Tako je govorio Zaratustra, uzdišući i stresajući se; jer se sećaše bolesti svoje. A njegove zveri ne dadoše mu tad da dalje govori. »Ne govori dalje, od bolesti izbavljeni! – tako mu odgovoriše njegove zveri, već izađi napolje, gde te svet iščekuje, kao gradina. Idi napolje k ružama i pčelama i jatima golubova! A pre svega idi ka pticama pevačicama: da naučiš od njih pevati! Treba da pevaju oni koji su na putu ozdravljenja; a zdravi neka govore. Ako se zdrav i zaželi pesama, on druge pesme želi nego onaj koji se izbavlja od bolesti.« – »O vi lakrdijaši i verglaši, zaćutite već jednom! – odgovori Zaratustra, i smejaše se svojim zverima. Kako vi dobro znate, šta sam kao utehu pronašao sam sebi za sedam dana! Da moram opet da pevam, – tu sam utehu pronašao sebi, i taj put k ozdravljenju: da li ćete i od toga opet načiniti odmah pesmu za sviralu?« »Ne govori dalje, odgovoriše mu ponovo njegove zveri; bolje još, ti od bolesti izbavljeni, napravi prvo i udesi sebi jednu sviralu, jednu novu sviralu! Jer, slušaj Zaratustra! Za tvoje nove pesme trebaju i nove svirale. Pevaj i odjekni kao grom, o Zaratustra, leči dušu svoju pesmama novim: da bi mogao nositi veliku sudbinu svoju, koja još nijednog čoveka sudbina bila nije! Jer zveri tvoje dobro znaju, o Zaratustra, ko si ti i ko treba da budeš: čuj, ti si učitelj večitog vraćanja svega na svetu – to je odsad tvoja sudbina! To što ti kao prvi treba da širiš ovaj nauk, – kako da takva velika sudbina ne bude i najveća opasnost tvoja i bolest! Čuj samo, mi znamo čemu ti učiš: da se sve na svetu večno vraća, i mi s njim, i da smo mi već večno puta bili na svetu, i sve sa nama. Ti učiš, da postoji jedna velika godina postajanja, jedna čudovišna velika godina: kao sat sa peskom mora ona uvek iznova da se okrene, da bi ponovo proticala i protekla: – – tako da su sve te godine ravne jedna drugoj, u najvećemu i u najmanjemu, i isto tako da smo mi u svakoj velikoj godini ravni sebi samima, u najvećemu i u najmanjemu. I kad bi ti sad hteo da umreš, o Zaratustra, čuj samo, mi i to znamo kako bi ti tad sebi samome govorio: – ali te zveri tvoje mole, da još ne umreš! Ti bi govorio, bez drhtanja u glasu, naprotiv lakše dišući od blaženstva jer bi se tad skinuli sa tebe veliki teret i velika zamuka, ti najveći strpljivče! – »Evo umirem i nestaje me, govorio bi ti, i za tili čas pretvoriću se u ništa. I duše su smrtne kao i tela. Ali će se vratiti čvor uzrokâ u koji sam zamršen, – on će me opet stvoriti! Sâm ja spadam među uzroke večnog povraćaja. Ja ću opet doći, sa ovim suncem, sa ovom zemljom, sa ovim orlom, sa ovom zmijom – ne u novi život ili bolji život ili sličan život: – ja ću večno opet dolaziti u ovaj i isti život, u najvećemu i u najmanjemu, da opet učim o večnom vraćanju stvari, – – da opet govorim reč o Velikom podnevu zemaljskom i ljudskom, da opet objavljujem ljudima dolazak natčoveka. Ja rekoh reč svoju, ja se evo razbih o svoju reč: tako hoće moj večiti udes –, kao glasnik propadam i nestaje me! Kucnuo je čas evo, da onaj koji pada sebe sam blagosilja. Tako se – svršava pâd Zaratustrin.« – Kada su zveri ove reči izgovorile, zaćutale su, čekajući da im Zaratustra nešto prozbori: ali Zaratustra nije čuo da su zaćutali. Nego je ležao mirno, sa zatvorenim očima, kao neko koji spava, iako nije spavao, jer je baš bio u dogovaranju sa dušom svojom. A zmija i orao, kad su ga videli tako mirna i ćutljiva, poštujući veliku tišinu oko njega, pažljivo se digoše i odoše. O dušo moja, naučio sam te da kažeš »danas« kao što se kaže »jednom« i »nakad«, i da igraš kolo svoje u letu preko svakog ovde i tu i tamo. O dušo moja, izbavio sam te iz svih uglova, iščistio te od sve prašine, paučine, i pomrčine. O dušo moja, sprao sam sa tebe mali stid i vrlinu sitničarsku, i nagovorio te da naga stojiš pred očima sunčevim. Burom koja se zove »duh« duhnuo sam po uzburkanim valima tvoga jezera; duvom svojim odgonio sam sve oblake, zadavio sam čak i dželata koji se zove »greh«. O dušo moja, dao sam ti pravo, da kažeš Ne kao što to kaže bura, i da kažeš Dâ kao što vedro nebo govori Dâ: mirna kao svetlost stojiš ti i prolaziš kroz sred odricanja burnih. O dušo moja, dao sam ti natrag slobodu nad onim što je stvoreno i nad onim što nije stvoreno: i ima li koga još da poznaje, kao što poznaješ ti, slatko uživanje u onom što će doći?O dušo moja, naučio sam te preziranju, koje ne dolazi kao što dolazi crvotočina; velikom preziranju, koje je puno ljubavi, i koje najviše ljubi ono što najviše prezire. O dušo moja, naučio sam te da uveravaš, tako da i sami razlozi budu uvereni u ono što ti kažeš: kao sunce, koje ume da uveri more da treba da se diže k njemu u visinu. O dušo moja, skinuo sam s tebe svako pokoravanje, kolenopriklanjanje i udvaranje; ja sâm nadenuo sam ti ime »prepreka potrebâ«, i »sudbina«. O dušo moja, davao sam ti nova imena i šarene igračke, nazivao sam te »sudbinom« i »obuhvatom sviju obuhvataja« i »neraskidnom vezom svega vremena« i »azurnim zvonom«. O dušo moja, zemaljsko carstvo tvoje pojio sam svakom mudrošću, svim vinima novim, i svim prastarim jakim vinima mudrosti. O dušo moja, oblivao sam te svakim suncem i svakom noći i svakim ćutanjem i svakom čežnjom: – tako da si mi rasla kao čokot vinove loze. O dušo moja, prebogata i teška stojiš ti sad, kao čokot vinove loze sa nabreklim vimenirna, i nabubrelim mrko-zlatnim grozdovima: – – nabubrenim i pogurenim usled sreće tvoje, očekujući u izobilju, i sramežljiva još sa čekanja svoga. O dušo moja, nema nigde više duše koja bi bila punija ljubavi, i koja bi mogla više da zahvati i više da obuhvati! Gde su još budućnost i prošlost bliže jedna drugoj nego u tebe? O dušo moja, sve sam tebi dao, i dajući tebi moje se ruke isprazniše: – a sad! Sad se ti okrećeš meni, i kažeš mi s osmehom a tako tužno: »Ko od nas dvoje treba da kaže hvala? – – zar ne treba onaj koji daje da kaže hvala onome koji je primio, zato što je primio? Zar nije davanje potreba za davanjem? Zar nije primanje – primanje iz sažaljenja?« – O dušo moja, ja razumem tužni osmeh tvoj: prebogatstvo tvoje pruža sad ruke pune čežnje! Obilje tvoje baca poglede preko burnih mora tražeći i iščekujući; čežnja preobilja ogleda se u osmehu nebesnih očiju tvojih! I odista, o dušo moja! Ko bi mogao da vidi osmeh tvoj a da se ne topi u suzama? I sami anđeli tope se u suzama od predobrote osmeha tvog. Dobrota i predobrota tvoja neće da tuguju i da plaču: pa ipak, dušo moja, čezne osmeh tvoj za suzama, i uzdrhtala usta tvoja za jecanjem. »Zar nije svako plakanje tugovanje? A svako tugovanje optuživanje?« Tako govoriš ti sama u sebi, i stoga se ti, o dušo moja, radije osmehuješ nego što bi izlila jad svoj; – u groznim suzama izlila jad svoj nad obiljem svojim nad svom žudi čokota za vinogradarem i za nožem njegovim! Ali, ako nećeš da plačeš, i da isplačeš purpurnu žalost svoju, onda ćeš morati da pevaš, o dušo moja! – Pogle, ja se smešim i sâm dok ti ovo govorim: – da pevaš, pevom gromoglasnim, dok ne zamuknu sva mora, da bi slušala čežnju tvoju, – – dok se na tihim rastuženim od čežnje morima ne pojavi čun, zlatno čudo, oko čijeg zlata skakuću sve dobre zle čudnovate tvarke: – – i mnoge velike i male ptice, i zverinje, i sve što ima čudnovate noge, da može trčati po ljubičastim stazama, – – ka zlatnome čudu, svojevoljnom čunu, i ka gospodaru njegovu, a to je vinogradar, koji čeka sa nožem od dijamanata u ruci, – – tvoj veliki spasilac, o dušo moja, bezimeni – kome će tek pesme budućnosti ime nadenuti! I odista, već odiše dah tvoj pesmama budućnosti, – – već si usplamtela i sanjaš, već piješ žedno iz svih bunara utehe punih dubokih odjeka, već počiva tuga tvoja u blaženstvu pesama budućnosti! O dušo moja, evo sam ti sve dao, i poslednje što sam još imao, i dajući ti isprazniše se sve ruke moje: – to što sam ti rekao da pevaš, eto, to je bilo poslednje što sam još imao! Što sam ti rekao da pevaš, reci sad samo, reci: ko od nas treba sad – da kaže hvala? – Ali neka, bolje je: pevaj ti samo, pevaj, o dušo moja! A ostavi mene da zahvaljujem! – Tako je govorio Zaratustra. »U oko tvoje zagledao sam nedavno, o živote: zlato videh gde sija u oku tvome dubokom kao noć, – srce mi presta kucati od tog slatkog uživanja: – zlatan čun videh gde sija na noćnim vodama, ljuljaška od zlata, koju bi vali zagnjurivali, zapljuskivali i opet otkrivali! Na nogu moju, žudnu za igrom, bacio si pogled, nasmejan upitan nagovoran ljuljuškav pogled: Dvaput samo okrenuo si svoje daire malim ručicama – a već je noga moja poklekla od žudi za igrom Pete na nogama mojim digoše se u vis, prsti sluktahu, da te čuti mogu: jer igračevo je uho – u prstima od nogu! Priskočih do tebe: ali ti ustuknu trkom ispred mene: i na mene suknu jezik kose tvoje vetrom povijene! Odskočih od tebe i od tvojih zmija: i ti već zastade, s pola lica k meni, a iz oka želja ti izbija. Krivim pogledima – učiš me ići krivim putevima; na krivim putevima uči se noga moja – podlostima! Bojim te se blizu, volim daleko od sebe; svojim me bežanjem mamiš, svojim traženjem okivaš: – ja patim, ali šta ne bih rado prepatio za tebe! Kad hladnoćom stežeš, i mržnjom zaludiš, bekstvom bolje veže, podsmehom – uzbudiš: – ko da te ne mrzi, velika veziljo, sve čvršće steziljo, svud s nama hodiljo, u svemu vodiljo! Ko da te ne voli, tebe milu, čednu, uvek čilu, lakokrilu, bezazlenu a grešnu! Kuda me vučeš sad, ti nenamire i nezamore? A sad opet bežiš od mene, ti slatki vetropire i bezobzire! Ja igram za tobom, i idem za tobom, zvan il' nezvan. Gde si? Pruži mi ruku! Ili bar prst jedan! Zalutaćemo, ja vidim peštere i šiprag oko nas svud! – Pogle, sovuljage i šišmiši proleću ovud! Sovuljago? Šišmišu jedan! Šalu sa mnom zbijaš? Gde smo? Od psa li nauči da kevćeš i zavijaš. Keziš na me zubiće svoje bele, zdrave; buljiš u me oči ljute iz grive kudrave! U divljem plesu preko drvlja i kamenja; ja sam lovac, – šta si, divokoza moja ili hrt moj ti? Uza me sad! Plesačice divlja, da si brza znam! Sad gore! Sad preko! – Avaj! U skoku sam eto pao sam! I k tebi vapim sad, obesna, smiluj se, o smiluj! Rado bih išao s tobom – po lepšim stazama, čuj! - po ljubavnoj stazi, kroz tihi šaren lug! – Il' kraj jezerca gde ribice zlatne plivaju uokrug! Umorna ti si! Gle janjce onde, i sunce na smiraju: kako bi lepo bilo spavati tu, dok pastiri sviraju? Zar si toliko umorna? Poneću te ja, samo ću ti ruke sklopiti! A jesi li žedna, – ja imam nešto, ali se bojim nećeš hteti popiti – – O ta prokleta okretna spretna zmija i šindivila! Kud ode? Gle, na licu mom rumene mrlje kazuju da je tu bila! Al' odsad drugi nek bude budala i pastir tvoj, da gleda kud se vereš! Dosad sam tebi ja, veštice, pevao, odsad ćeš meni ti da se – dereš! Po taktu moga biča igraćeš i vikati da svak čuje! Da nisam zaboravio bič? – Ne, tu je!« – Na to mi život ovo odgovori, držeći pri tome zapušene male uši: »O Zaratustra! Ne švićkaj tako strahovito tim svojim bičem! Ta ti znaš da graja ubija misli, – a baš mi dolaze tako nežne misli. Mi smo oboje prave i dobričine i štetočine. S one strane dobra i zla našli smo mi naše obećano ostrvo i našu zelenu livadu – samo nas dvoje! Već zato treba da smo dabri jedan prema drugom! Pa ako se i ne volimo baš iz temelja – zar se mora biti kivan na nekoga, kad se ne voli iz temelja? A da sam dobar prema tebi, pa često i suviše dobar, to ti znaš: uzrok je tome, što sam surevnjiv na mudrost tvoju. O, ta sumanuta stara budala mudrost! Ako bi ikad mudrost tvoja pobegla od tebe, ah! tada bi brže-bolje i moja ljubav pobegla od tebe.« Zatim se život zabrinuto obazre iza sebe i oko sebe, pa reče polako: »O Zaratustra, ti mi nisi dosta veran! Ti me ne voliš ni blizu toliko koliko kažeš da me voliš; ja znam da ti smišljaš da me skorim ostaviš. Ima jedno staro teško vrlo teško zvono: brujanje se njegovo čuje noću gore do u tvoju pećinu: –– kad ti čuješ kako to zvono otkucava ponoć, onda ti izmedu jedan i dvanaest na to misliš – – ti na to misliš, o Zaratustra, znam ja dobro, kako bi me skorim ostavio!« –»Da, odgovorih ja okolišeći, ali ti i to znaš. – « I ja mu rekoh nešto na uho, pasred njegovih zamršenih žutih budalastih čuperaka od kose. »Ti to znaš, o Zaratustra? To ne zna niko. – « Mi se zgledasmo, i pogledasmo u zelenu travu, preko koje je baš preletalo hladno veče, i plakasmo jedan s drugim. – Tada pak beše mi život miliji nego ikad sva mudrost moja. – Tako je govorio Zaratustra. Jedan!
Dva!
Tri!
Četiri!
Pet!
Šest!
Sedam!
Osam!
Devet!
Deset!
Jedanaest!
Dvanaest!
(Ili pesma: Tako je i tako neka bude.) Ako sam prorok i pun onog proročanskog duha koji hodi po visokom grebenu izmedu dva mora, – hodi kao težak oblak između onoga što je bilo i onoga što će biti, – dušmanin zaparnim nizinama, i svemu što je umorno te niti može da umre niti da živi: u mračnim grudima svojim spreman da sevne, da pusti spasonosni zrak svetlosti, bremen munjama koje kažu Da, koje smejući se kažu Da! spreman da pusti proročanske zrake munje i groma: – – a blažen je koji tako breme nosi! Jer odista, dugo mora kao teška nepogoda oko brda visiti onaj koji će jednom da zapali luču budućnosti! – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja! Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim. jer ja te volim, o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti! Ako je ikada gnev moj skrnavio grobove, pomerao pogranično kamenje, i survavao stare tablice razbijene u ponore, ako je ikada porug moj razduvao gnjile reči, te ako sam došao kao metla za paučine i kao vihor-vetar za zagušne kosturnice: ako sam ikada sedeo kličući onde gde leže zakopani stari bogovi, blagosiljajući i ljubeći svet pokraj spomenika starih opadača sveta: – – jer ja volim i hramove i grobove bogova, ali tek kad kroz razbijene pokrove njihove gleda nebo čistim okom svojim; rado sedim na razbijenim crkvama kao trava i crveni turčinak – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim. jer ja te volim, o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti! Ako je ikada dospeo do mene dah od tvoračkoga daha, i od one nebeske nužde koja je u stanju da primora i slučaje da igraju u kolu zvezdanom: ako sam se ikada smejao smehom tvoračke munje, za kojom ljutito ali pokorno sleduje dugi grom dela: ako sam se ikada za božanskim stolom na zemlji sa bogovima kocke igrao, da je zemlja drhtala i krhala se i plamene reke iz dubina dahom dizala: – – jer zemlja je sto božanski, i drhće od tvoračkih novih reči i od hitaca božanskih kocaka: – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jer ja te volim o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti! Ako sam ikada pio punim gutljajem iz onoga bokala u kojem se penuše razni začini i biljke, u kojem su dobro smešane sve stvari: ako je ikada ruka moja dolila od onog što je najudaljenije onome što je najbliže, i plamena duhu, i radosti patnji, i onoga što je najgore onome što je najbolje: ako sam i sâm jedno zrnce one spasonosne soli koja učini da se sve stvari u bokalu mešavina dobro smešaju: – – jer pastoji so koja vezuje dobro i zlo; a još i ono što je najgore dosta je dobro da začini i načini poslednju penu koja će se preliti: – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jer ja te volim, o večnasti! Jer ja te volim,o večnosti! Ako sam naklonjen moru i svemu što je kao more, i još ponajviše naklonjen onda kad mi ljutito protivreči: ako ima u meni one radosti u traženju koja okreće jedrila prema onome što je još neotkriveno ako ima u mojoj radosti moreplovačke radosti: ako je ikada kliktanje moje kliknulo: »nestalo je obale – sad mi i poslednji okov pade s ruku – – bezgraničnost huji oko mene, daleko ispred mene sjaje se prostor i vreme, napred! ne stoj! staro srce!« o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu, od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jer ja te volim o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti! Ako je moja vrlina ígrâčka vrlina, i ako sam često uskakao s obe noge u zlatno i biserno ushićenje: ako je moja zluradost nasmejana zluradost, koja raste skupa sa bokorima ruža i po lejama od ljiljana: – jer u smehu je sve zlo na okupu, ali osveštano i oslobođeno usled svoga rođenog blaženstva: – i ako su u tome moje az i ižica, da sve što je teško treba da postane lako, i svaki trup igrač, i svaki duh ptica: a zaista vam kažem, u tome jeste moje az i ižica! – o, kako ne bih bio žudan vezanosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jar ja te volim, o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti! Ako sam ikada razapinjao nad sobom tiha neba, i na rođenim krilima uzletao u rođena nebesa: ako sam igrajući se plivao po dubokim svetlosnim daljinama i ako je slobodi mojoj dolazila mudrost ptičija: – – a ovako zbori mudrost ptičija: »Poslušaj, nema onog što se zove gore ni onog što se zove dole! Preturaj se uokolo, van, unatrag, lakokrilče! Pevaj, ne gavori više! – zar nisu sve reči načinjene za trome i teške? Zar nisu za lakoga sve reči laž? Pevaj, ne govori više! – o, kako ne bih bio žudan večnosti, i svadbenoga prstena nad prstenima, – prstena vraćanja? Još nikad nisam našao ženu od koje bih da imam dece, osim možda ove žene, koju volim: jer ja te volim, o večnosti! Jer ja te volim, o večnosti! |
|