| ZARATUSTRINI GOVORI
• O tri preobražaja • O propovednicima vrline • O onima koji veruju u zagrobni život • O prezriteljima tela • O radostima i strastima • O bledome zločincu • O čitanju i pisanju • O drvetu na bregu • O propovednicima smrti • O ratu i ratnicima • O novom lažnom božanstvu • O mušicama u čaršiji • O čednosti • O prijatelju • O tisuću i jednom cilju • O ljubavi prema bližnjem • O putu stvaraoca • O starim i mladim ženicama • O ujedu guje • O detetu i braku • O slobodnoj smrti • O vrlini koja deli darove • Otkriću vam tri preobražaja duha: kako se duh pretvara u kamilu, a kamila u lava, i naposletku lav u dete. Mnogo teškog ima za duh, za jaki duh, duh voljan da nosi, koji je pun strahopoštovanja: njegova jakost ište ono što je teško, i što je najteže. Šta je teško? tako pita duh voljan da nosi, i to pitajući pada na kolena, kao kamila, i želi da ga dobro natovare. Šta je najteže, recite mi, heroji? tako pita duh voljan da nosi, – da bih to uzeo na sebe te da uživam u svojoj jačini. Zar nije ovo: poniziti se, da bi se nanelo bola svojoj oholosti? Pustiti svoju ludost da blista, i time se izrugivati svojoj mudrosti? Ili je ovo: rastaviti se od svoga dela kad slavi pobedu? Penjati se na vrletne bregove i iskušavati iskušitelja? Ili je ovo: hraniti se žarom i travom saznanja a istine radi trpeti glad u duši? Ili je ovo: biti bolestan a bolničare ne primiti, ni drugovati s gluhima koji nikad ne mogu čuti šta hoćeš? Ili je ovo: zagaziti u prljavu vodu ako je to voda istine, i ne goniti od sebe hladne žabe i tople krastavice. Ili je ovo: voleti one koji nas preziru, i pružati ruke prema sablasti kad hoće da nas zastraši? Sve to što najteže uzima duh voljan da nosi na sebe: kao što natovarena kamila hita u pustinju, tako hita on u svoju pustinju. A u najusamljenijoj pustinji dešava se drugi preobražaj: tu lavom postaje duh, slobodu hoće da dograbi kao plen, i da gospodarem bude u svojoj rođenoj pustinji. Svoga poslednjeg gospodara tu on traži: hoće da mu postane neprijateljem, njemu i svome poslednjem bogu, hoće da se bori o pobedu sa velikim zmajem. Ko je taj veliki zmaj što ga duh neće više da naziva gospodarem i bogom? »Ti treba da« zove se veliki zmaj. A duh lavlji govori »Hoću«. »Ti treba da«, leži pred njim na stazi, blistajući se u zlatu, zver s krljuštima a na svakoj krljušti sjaji se zlatno »ti treba da!«. Tisućugodišnje vrednosti sjaju se na tim krljuštima, a ovako zbori najsilniji od svih zmajeva: »sva vrednost što je imaju stvari – sjaji se na meni.« »Sva vrednost stvorena je već, i sva stvorena vrednost – ja sam. Odista, ne treba da bude više nikakvog 'Hoću'.« Tako kaže zmaj. Braćo moja, čemu je potreban lav u duhu? Zašto nije dovoljna teretna životinja, koja se odriče svega a puna je strahopoštovanja? Stvarati nove vrednosti – to ne može još ni lav: ali stvoriti sebi slobodu za novo stvaranje – to može snaga lavova. Da bi stvorio sebi slobodu i jedno sveto Ne i pred dužnošću: za to je, braćo moja, potreban lav. Prisvajati sebi pravo na nove vrednosti – to je najstrašnije prisvajanje za duh voljan da nosi i duh bogobojažljivi. Zaista vam kažem, to je za nj grabljenje i posao grabljive zveri. Nekad je on, kao nešto što mu je najsvetije, voleo ono »ti treba da«: a sad treba taštine i samovolje da nade i u onom što je najsvetije, da bi ugrabio sebi slobode od onoga što voli: lav je potreban za takvo grabljenje. Ali recite mi, braćo moja, šta je to još što može dete a što ni lav nije mogao? Što to mora grabeći lav da se pretvori još i u dete? Nevinost je dete i zaborav, jedno počinjanje snova, jedna igra, jedan točak koji se iz sebe kotrlja, jedan prvi kret, jedno sveto Da. Jeste, za igru stvaranja braćo moja, potrebno je jedno sveto Da: jer svoju volju hoće sad duh, svoj svet osvaja sebi za-svet-izgubljeni. Otkrio sam vam tri preobražaja duha: kako se duh pretvorio u kamilu, a kamila u lava, i naposletku lav u dete. – Tako je govorio Zaratustra. A tada se nalazio u gradu koji se zove: Šarena krava. Hvalili su pred Zaratustrom jednog mudraca, kako ume lepo da govori o snu i o vrlini: mnogo ga, rekoše, poštuju i nagrađuju za to, i svi mladi ljudi sede pred njegovom govornicom. Zaratustra ode k njemu, i sa svim mladim ljudima seđaše pred njegovom govornicom. A ovako govoraše mudrac: Čast snu i stid pred njim! To pre svega! I sklanjajte se s puta svima koji rđavo spavaju i noću bdiju! Stidljiv je čak i lopov pred snom: uvek se krade tiho kroz noć. Ali bestidan je stražar noćni, i bestidno nosi svoj rog. Nije mala veština spavati: jer ceo dan zatim treba provesti budan. Treba deset puta na dan da se sam savladaš: to stvara dobar umor, i to je mak za dušu. Deset puta treba da se ponovo izmiriš sa samim sobom, jer savlađivanje je gorčina, i rđavo spava onaj koji se nije izmirio sa sobom. Deset istina treba da nađeš na dan; inače ćeš tražiti istinu još i noću, jer je tvoja duša ostala gladna. Deset puta na dan treba da se smeješ i da budeš veseo: inače ti noću ne da mira želudac, taj otac nevolje. Malo njih to znaju: ali, treba imati sve vrline da bi se moglo dobro spavati. Da li ću se krivo zakleti? Da li ću činiti preljube? Da li ću poželeti devojku bližnjega svoga? Sve se to ne bi slagalo s dobrim snom. Pa čak kad se i imaju sve vrline, treba još jedne umeti: i same vrline poslati u dobar čas da spavaju. Da se ne bi među sobom svadile, gizdave ženice! I to zbog tebe, nesrećniče! Mir s Bogom i sa susedom: to traži dobar san. I mir čak još i sa susedovim đavolom! Jer će inače noću tumarati po tvojoj kući. Čast vlasti i poslušnost, pa i nakrivo nasađenoj vlasti! Tako to ište dobar san. Šta ja mogu zato, što vlast rado ide na krivim nogama? Za onog ću uvek reći da je najbolji pastir, koji svoju ovcu tera na najzeleniju livadu: tako se to slaže sa dobrim snom. Neću mnogo počasti, niti velika blaga: to raspaljuje žuč. Ali rđavo se spava bez dobra imena i malog blaga. Više volim malo društvo nego društvo zlih: ali treba da ga ima i da ga nestane u dobar čas. Tako se to slaže s dobrim snom. Mnogo mi se svide i oni koji su nišči duhom: oni san lakšim čine. Blaženi su oni, naročito kad im se uvek daje za pravo. U tome protiče dan onome koji je pun vrlina. A kad dode noć, tad se dobro čuvam da ne zovem san! On neće da ga zovu, san koji je gospodar vrlina! Nego premišljam, šta sam preko dana radio i mislio. Prežvaćući pitam se, strpljivo kao kakva krava: koji su bili deset tvojih savlađivanja? I koji su bili deset pomirenja i deset istina i deset smehova, kojima si se naslađivao u srcu svom? Premišljajući o tom, i ljuljuškan od četrdeset misli, prepadne me odjedared san, nezvani gost, gospodar vrlina. San zakuca na moje oko: i ono oteža. San dodirne moje usne: i one ostanu otvorene. Odista, u mekoj obući prilazi k meni, najmiliji od svih kradljivaca, i ukrade mi moje misli: i stojim tad nem kao ovaj sto. Ali ne stojim tad više dugo: i već sam legao. – Kad je Zaratustra čuo mudraca ovako besediti smejao se u sebi: jer je njemu u taj mah svanulo nešto pred očima. I on ovako poče govoriti u svom srcu: Ludak je ovaj mudrac sa svojih četrdeset misli: ali držim, da se dobro razume u spavanje. Srećan je već i ko boravi blizu ovoga mudraca! Jer takav je san zarazan, i zaražuje šak i kroz debeo zid. I sama njegova govornica ima čari. Nisu uzalud sedeli mladići pred propovednikom vrline. Njegova je sva mudrost: ostati budan, da bi se dobro spavalo. I odista, kad život ne bi imao smisla i kad bih se morao privoleti besmislu, onda bi bio ovo i meni besmisao kojemu bih se najlakše privoleo. Sad mi je jasno, šta su pre svega nekad hteli kad su tražili učitelje vrline. Hteli su dobra sna, a uza nj još i uspavljivih vrlina. Svi su ti hvaljeni mudraci sa govornica gledali mudrost u spavanju bez snova: oni nisu znali za bolji smisao života. I danas zacelo ima još više njih koji su kao ovaj propovednik vrline, i ne uvek tako poštenih: ali njihovo je vreme prošlo. Neće stojati više dugo: i već će ležati. Blaženi su ovi sanjivci: jer oni će skorim usniti snom. – Tako je govorio Zaratustra. Nekada je i Zaratustra bacao svoje praznoverje s one strane čoveka, kao svi oni koji veruju u zagrobni život. Delo jednog bolnog i napaćenog boga izgledaše mi tada svet. San mi izgledaše tada svet, i spev jednog boga: šaren dim pred očima jednog božanskog nezadovoljenika. I dobro i zlo i radost i žalost i ja i ti – šaren dim činjaše mi se sve, pred stvaralačkim očima. Hteo je tvorac da okrene glavu i da ne vidi sebe, – pa je stvorio svet. Opojna je radost za onoga što pati, da okrene glavu od svoje patnje i da zaboravi na sebe. Opojna radost i samozaborav činjaše mi se nekad svet. Ovaj svet, večito nesavršen, slika i prilika jedne protivrečnosti, i to nesavršena slika i prilika opojna radost za svog nesavršenog tvorca: – takav mi se činjaše nekada svet. Tako sam dakle i ja nekad bacao svoje praznoverje s one strane čoveka, kao svi koji veruju u zagrobni život. Da li zaista s one strane čoveka? Ah, braćo, taj Bog što sam ga ja stvorio, bio je delo ruku čovečijih i nerazuma čovečijeg, kao i svi bogovi! Bio je čovek, tek jedno jadno parče od čoveka i od Ja: iz rođenog pepela i rođene žari došla je k meni, ta sablast, – i zaista vam kažem. Nije došla k meni. S one strane! I šta bi tad, braćo moja? Ja sam savladao sebe, svoje patnje, poneo sam svoj rođeni pepeo na breg, pronašao sam jasniji plamen za sebe. I gle! Sablast ustuknu ispred mene! Patnja bi bila sad za mene, i muka meni koji sam ozdravio, da verujem u takve sablasti: Patnja bi bila sad za mene, i poniženje. To ja eto kažem onima koji veruju u zagrobni život. Patnja i nemoć – oni su stvorili sve verovanje u zagrobne živote; i onaj kratki ludi zanos sreće, koji pozna samo onaj koji najvećma pati. Umor, koji jednim skokom hoće da se surva, jednim strmoglavim skokom bedan neznalački umor koji već više neće ni da hoće: on je stvorio sve bogove i sve živote posle smrti. Verujte mi, braćo moja! To je telo počelo da očajava samo o sebi – ono je stalo da se odupire prstima zaluđenoga duha o krajnje zidove. Verujte mi, braćo moja! To je telo počelo da očajava o zemlji – ono je čulo kao da utroba bića njemu progovara. I tada je pokušalo da glavom probije poslednje zidove, i ne samo glavom, – da bi stiglo preko u »onaj svet«. Ali »onaj svet« je dobro sakriven za čoveka, onaj nečovečanski nečovečni svet koji je jedno nebesko ništavilo; a utroba bića i ne govori ništa čoveku, ili govori kao i čovek. Zaista vam kažem, teško je dokazati da ikoje biće,postoji, i teško ga je nagoniti da progovori. Recite, braćo, zar nije najčudnija od sviju stvari još ponajbolje dokazana? Da, ovo Ja, i protivrečnost i zbrka toga Ja, govore još ponajpravije o svome opstanku; to delatno, svesno, određujuće Ja, koje je mera i vrednost sviju stvari. I to najpravije što postoji, to Ja – ono govori o telu, i ono želi još telo sve i kad mudrije i sanja i poleće na skrhanim krilima. Sve pravije govori, to Ja: i što više govori, tim više ume da nađe reči i pohvale za telo i za zemlju. Novome ponosu naučilo me je moje Ja, njemu hoću da naučim ljude: da ne zagnjuruju više glavu u pesak nebeskih stvari, već da je nose uspravno, svoju zemaljsku glavu koja stvara smisao zemljin! Novoj volji hoću da naučim ljude: da žele da idu onim putem kojim je slepo išao čovek, i da kažu da je to dobar put, i da ne slaze više s njega i ne polaze stranputicama kao bolesnici i umirući! Bolesni i umirući počeli su prezirati telo i zemlju, i pronalaziti svetove nebeske i kap krvi koja isceljuje: pa još i te slatke i smrtonosne otrove, uzeli su od tela i od zemlje! Hteli su da pobegnu od svoje bede, ali su im bile zvezde predaleko. Tad zavapise: »O, bar da ima nebeskih puteva, da bi se moglo odmileti u drugi život i u drugu sreću!« – i tada pronađoše sebi svoje mudrolije i krvave napitke! Mislili su, da su izmakli svome telu i ovoj zemlji, nezahvalnici. A kome su imali da zahvale za zanos i nasladu toga svog izmicanja? Svome telu, i ovoj zemlji. Blag je prema bolesnima Zaratustra. Odista, on se ne ljuti ni na njihove pokušaje utehe i nezahvalnosti. Neka same počnu ozdravljati i prevlađivati sebe, i stvarati sebi jedno više telo! Ne ljuti se Zaratustra ni na onog, koji se diže od bolesti pa se još nežno osvrće za svojim praznoverjem, i noću u ponoć obilazi potajno grob svoga Boga: ali bolest i bolno telo za mene su još i suze njegove. Mnogo bolešljivoga sveta bilo je oduvek među onima,koji maštaju i nadahnuti su Bogom, žučno mrze oni onoga koji ide za saznanjem, i onu najmlađu vrlinu što se zove: slobodno priznanje. Oni se osvrću unatrag u tamna vremena: tada su dabome praznoverje i vera drukčije stajali; ludilo razuma bila je sličnost božanstvu a sumnja greh. Vrlo dobro poznajem ja te obraze i ta podobija božanstva: oni hoće da se u njih veruje a da je sumnja greh. Vrlo dobro znam i to, u šta oni sami najviše veruju. Zaista vam kažem, ne u živote iza smrti, i u kaplje krvi kuje isceljuju: nego i oni najviše veruju u telo, i njihovo rođeno telo za njih je stvar po sebi. Ali za njih je ono bolesna stvar: i rado bi iskočili iz kože. Stoga osluškuju da li će čuti gdegod kakvog zapovednika smrti, a sami propovedaju o životima posle smrti. Bolje vi slušajte, braćo moja, glas zdravoga tela: to je pošteniji i praviji glas. Poštenije govori zdravo telo, i jasnije, telo savršeno i uspravno: a ono kaže, da zemlja,ima smisla. – Tako je govorio Zaratustra. Prezriteljima tela hoću da kažem šta mislim. Ne ištem da okrenu s učenjem i s poučavanjem, već samo da se odreknu svoga tela – te tako zaćute. »Telo sam i duša« – kaže dete. I što ne bismo govorili kao deca? Ali onaj koji je progledao, koji zna nešto, kaže: telo sam i samo telo, i ništa druga sem toga; a duša je samo reč za nešto na telu. Telo je jedan veliki um, jedinstvo u množini, rat i mir, stado i pastir. Pa i taj tvoj mali um, brate, koji ti nazivaš »duhom«, nije drugo do oruđe tvoga tela, malo oruđe i igračka tvoga velikog uma. »Ja« kažeš ti za sebe, i gord si na tu reč. Ali veći su – što ti nećeš da veruješ – tvoje telo i njegov veliki um: taj ne govori Ja, nego tvori Ja. Što čulo oseti, što duh pozna, u tome nikad nema krajnje tačke. A čulo i duh hteli bi da te obmanu da su oni krajnja tačka svega: toliko su tašti oni. Oruđe su, i igračka su čulo i duh: iza njih leži tek tvoja suština. Ta suština i gleda i očima čula, i osluškuje i ušima duha. Jednako osluškuje suština i gleda: upoređuje, savlađuje, osvaja, razorava. Ona vlada, i njoj je i Ja podložno. Za tvojim mislima i osećajima, brate moj, stoji silan gospodar, neznan mudrac – taj se zove sopstvenost. U tvom telu stanuje on, tvoje je telo on. Više je pameti u tvome telu, nego u svoj tvojoj mudrosti. I da li ko i zna, čega radi će tvome telu ta tvoja najveća mudrost? Tvoja se sopstvenost smeje tvome Ja i njegovim oholim skokovima. »Šta su mi ti skokovi i. letovi misli? kaže ona sebi. Zaobilazni put k mojoj svrsi. Ja sam ta koja vodim na uzici Ja i koja ga nadahnjujem pojmovima.« Sopstvenost kaže čoveku: Sad oseti bol. I njegovo ga Ja oseti, i bolujući premišlja kaku će ga preboleti – radi toga je potrebno da čovek ume misliti. Sopstvenost kaže: Sad oseti radost. Ja je oseti, i radujući se premišlja kako bi se još često radovalo – i radi toga je potrebno da čovek ume misliti. Prezriteljima tela hoću da kažem još nešto. Oni preziru zato što poštuju. Šta je to, što je stvorilo i poštovanje i preziranje i vrednost i volju? Stvaralačka sopstvenost stvorila je za se i poštovanje i preziranje, stvorila je radost i žalost. Stvaralačko telo stvorilo je sebi duh, kao ruku svoje volje. Još i u svojoj ludosti i u svome preziranju, prezritelji tela, vi služite sopstvenosti. Evo vam kažem: sama vaša sopstvenost htela bi da umre i okreće se od života. Ona ne može više ono što bi joj bilo najmilije: – stvarati više od sebe. To bi joj bilo najmilije, to je njena najživlja želja. Ali joj je prekasno stalo do toga: – zato hoće vaša sopstvenost da je nestane, prezritelji tela. Hoće da propadne vaša sopstvenost, i zato ste postali vi prezriteljima tela! Jer ne možete da stvarate više od sebe. I zato ste sad kivni na život i na zemlju. Nevesela zavist krije se u razrokom pogledu vašeg preziranja. Ja neću ići vašim putem, prezritelji tela! Vi niste za me mostovi koji vode ka natčoveku! – Tako je govorio Zaratustra. Dragi brate, ako imaš kakvu vrlinu, tvoju vrlinu, onda je ona samo tvoja i ničija više. Ali ti bi, naravno, da joj daš ime, i da joj tepaš; ti bi da je smeš povući za uho, i da se možeš poigrati s njom. A gle! Tad je i puk zove kao što je zoveš ti, i ti si postao puk i stado sa tvojom vrlinom! Bolje bi bilo da si rekao: »ne daje se iskazati, i ne može se krstiti imenom ono što mojoj duši zadaje bola i što joj godi, i čega je gladna još i moja utroba«. Tvoja vrlina stoji isuviše visoko za poverljivost koju daje ime: a ako baš moraš o njoj govoriti, nemoj se stideti da o njoj mucaš. Reci i promucaj: »To je moje dobro, to volim, samo tako mi se dopada, samo tako hoću ja ono što je dobro.« Ja ga neću u obliku božje zapovedi, niti u obliku čovečijeg zakona i pravila: ne trebam ga da mi bude vođ u zemlje nadzemaljske i u rajeve. Zemaljska je vrlina, koju ja volim: malo je u njoj dosetljivosti, a ponajmanje uma sviju. Ali ta je ptica kod mene gnezdo svila: zato je volim i milujem, – ona sad leži kod mene na svojim zlatnim jajima. Tako treba da mucaš i da uzdižeš svoju vrlinu. Nekada si imao strasti, i nazivao si ih zlima. Ali sad imaš samo još tvoje vrline: one su nikle iz tvojih strasti. Svoj glavni cilj poverio si ovim strastima: i one se tad pretvoriše u tvoje vrline i u dobre strasti. I ma ti bio od roda naprasitih ili od roda sladostrasnih ili do ludila pobožnih ili osvetljivih: Naposletku su sve tvoje strasti postale vrlinama, i svi tvoji đavoli anđelima. Nekada si imao divlju paščad u tvome podrumu: ali se ona naposletku pretvori u ptice i mile pevačice. Iz svojih otrova skuvao si sebi melem; muzao si svoju kravu čamotinju, – sad piješ slatko mleko iz njenih vimena. I ništa zlo neće više iz tebe nići, osim možda zla koje niče iz borbe tvojih vrlina. Dragi brate, ako imaš sreće onda imaš jednu vrlinu a ne više: tako ćeš preći lakše preko mosta. Odlikuje među drugima kad se imaju mnoge vrline, ali to je teško snositi; i mnogi je već otišao u pustinju i ubio se zato što je sustao da bude i boj i bojište vrlina. Dragi moj, da li su rat i bojak zlo? Ali to zlo je potrebno: potrebna je zavist, i potrebna su nepoverenja i klevetanja među tvojim vrlinama. Pogle, koliko svaka tvoja vrlina gramzi za onim što je najviše: ona traži sav tvoj duh, da njoj bude glasnikom, ona ište svu tvoju snagu u gnevu, mržnji i ljubavi. Surevnjive su jedna na drugu sve vrline, a strašna je stvar surevnjivost. I vrline mogu propasti usled surevnjivosti. Koga zahvati plamen surevnjivosti taj okreće naposletku otrovnu žaoku, kao škorpion, protiv samoga sebe. Ah, dragi brate, zar nisi još nikad video vrlinu kako sama sebe kleveta i probada? Čovek je nešto što treba prevladati: i zato treba da voliš svoje vrline – jer ćeš usled njih propasti. – Tako je govorio Zaratustra. Vi ne ubijate, sudije i žreci, dok živinče glavu ne obori? Evo, bledi je zločinac oborio glavu: iz oka mu govori veliko preziranje. »Moje je Ja nešto što treba prevladati: moje mi je Ja veliko preziranje čovekovo«: tako govori iz toga oka. To mu je bio najuzvišeniji čas, – što je sam sebi sudio: ne dajte da se uzvišeni sroza opet u svoju niskost! Nema spasenja za onog koji toliko pati od sebe sama, do što brža smrt. Vaše ubijanje, sudije, treba da je sažaljenje a ne osveta. I, ubijajući pregnite da vi sami opravdate život! Nije dosta da se izmirite s onim kojeg ubijate. Vaše žaljenje neka bude ljubav prema natčoveku: tako ćete opravdati što ste još u životu! Recite »dušman«, ali ne »zlikovac«; recite »bolesnik«, a ne »varalica«, recite »ludak«, a ne »grešnik«. A ti, krvavi sudijo, kad bi glasno hteo reći šta si već sve uradio u mislima: ceo bi svet povikao: »Dole s tim pogancem i otrovnikom!« Nego, drugo je nešto misao a drugo delo, drugo slika dela. Točak razloga ne okreće se među njima. Slika je učinila da pobledi ovaj bledi čovek. Dorastao je bio svome delu dok ga je vršio: ali sliku njegovu nije mogao izdržati kad je bilo izvršeno. Jednako je video u sebi izvršioca dela. To ja zovem ludilom: iznimak obrnuo se i postao je za nj sama stvar. Crta povučena uokrug opčini kokoš te ne ume više maći; tako je potez koji je on povukao opčinio njegov jadni um, – to ja zovem ludilom nakon dela. Počujte, sudije! Ima još jedno drugo ludilo: to je ludilo pre dela. Ah, vi mi se niste dosta duboko uvukli u dušu! Počujte, sudije! Ima još jedno drugo ludilo: to je ludilo pre dela. Ah, vi mi se niste dosta duboko uvukli u dušu! Krvavi sudija kaže: »zašto je ubijao ovaj zločinac. Ta hteo je da otima«. Ali ja vam velim: duša njegova iskala je krvi, ne pljačke: on je žedneo za srećom noža! Nego njegov jadni um nije shvatao to ludilo pa ga je nagovarao na drugo. »Što će ti krv! rekao mu je on; treba ujedno i da otimaš nešto! Da se svetiš nekom!« I on je poslušao svoj jadni um: kao olovo ležale su na njemu njegove reči, – i on je ubijajući u stvari, pljačkao. Jer nije hteo da izgleda da je njega stid svoga ludila. I sad opet leži olovo njegove krivice na njemu, i opet je jadni mu um tako krut, tako vezan, tako težak. Kad bi bar mogao da zavrti glavom, spao bi teret s njega: ali šta bi zavrtelo tu glavu? Šta je taj čovek? Hrpa boleština što kroz duh zahvataju svet: tu bi da sebi nađu plen. Šta je taj čovek? Klupko divljih zmija koje teško mogu da se smire jedna uz drugu, – i one se razmile svaka na svoju stranu, i traže plen po svetu. Pogledajte ovo jadno telo! Što je patilo i za čim je ginulo, to je jadna duša htela da razume i shvati, – i shvatila je kao želju za ubijanjem i žeđ za srećom noža. Ko danas oboli tog spopadne zlo koje je sad zlo: hoće da zadaje bol onim što njega boli. Ali je bilo drugih vremena i drugog dobra i zla. Nekada je bila sumnja zla, i zlo volja za samoodržanjem. Tada se za bolesnika reklo da huli, i da je veštac: kao jeretik i veštac patio je, i hteo da zada je patn je drugima. Ali to ne ide u vaše uši: kažete mi, da to škodi dobrima među vama. Ali, šta je meni stalo do dobrih među vama! Mnogo što na dobrima među vama izaziva u meni gađenje, i, uveravam vas, ne ono što je zlo na njima. Voleo bih da im dođe ludilo koje bi ili satrlo, kao ovog bledog zločinca! Zaista vam kažem, voleo bih da se to njihovo ludilo zove istina ili vrednost ili pravdoljublje: ali oni imaju svoju vrlinu da bi što duže poživeli, i to u svom bednom zadovoljstvu. Ja sam ograda uz brzu reku: neka se hvata ko me može uhvatiti! Ali ja nisam vaša štaka, – Tako je govorio Zaratustra. Od svega što je napisano volim samo ono što je ko krvlju svojom pisao. Piši krvlju: i ti ćeš uvideti da je krv duh. Nije lako razumeti tuđu krv: ja mrzim besposličare koji čitaju. Ko poznaje čitaoca taj se za čitaoca više ne trudi. Još jedan vek čitalaca – pa će i sam duh zaudarati. To što svaki sme da nauči čitati, pokvariće naposletku ne samo ono što se piše nego i ono što se misli. Nekad je duh bio bog, pa je onda postao čovekom a sad kao da će postati čak još i pučinom. Ko piše krvlju i u izrekama, tog nije dosta samo čitati, već ga treba naizust učiti. U brdima je najpreči put od vrha, k vrhu: ali zato moraš imati duge noge. Izreke treba da su vrhovi, a oni kojima se upućuju, veliki i stasiti. Providan i čist zrak, bliska opasnost, i duh pun nestašne pakosti: to se lepo slaže. Hoću da imam oko sebe vragove, jer sam srčan. Srčanost, koja goni sablasti, dozira sama sramove, – srčanost hoće da se smeje. Ja ne osećam više s vama: taj oblak sto ga vidim pod sobom, to tamnilo i vodnilo kojima se smejem, – baš taj oblak nosi vama buru. Vi gledate gore kad hoćete da se uzvisite. Ja gledam dole, jer sam uzvišen. Ko međ vama može da se smeje, i da je uzvišen u isti mah? Ko se penje po najvišim brdima, taj se smeje svima žalosnim igrama i žalosnim zbiljama. Bezbrižne, podrugljive, nasilničke – takve nas želi mudrost: ona je žena, i voli uvek i svuda ratnika. Kažete mi: »teško je snositi život«. A našto vam je tad pre podne vaša gordost a večerom vaša pokornost? Teško je snositi život: – što se zanosite! Ta mi smo svi skupa dobri magarci i magarice za nošenje tereta. Zar imamo mi što zajedničko s ružnim pupoljkom, što drhće kad mu kap rose padne na list? Jeste: mi volimo život, ne što smo navikli na život, već što smo navikli da volimo. U ljubavi uvek ima malo ludila. Ili i u ludilu ima uvek malo uma. I meni, koji volim život, čini se da leptiri i babuci od sapunice, i što je njima slično među ljudima, najbolje znaju šta je sreća. Gledati kako se leprsaju te budalaste gizdave okretne dušice – to tronjava Zaratustru do suza i do pesama. Ja bih verovao samo u boga koji zna igrati. A kad sam video svoga đavola, izgledao mi je ozbiljan, temeljan, dubok, svečan: duh težine, on čini da sve stvari padaju. Ne ubija se gnevom, već smehom. Daj da ubijemo duh težine! Ja sam naučio ići: i otada trčim. Ja sam naučio leteti: i otada ne treba da me tek gurnu pa da se maknem s mesta. Sad sam lak, sad letim, sad se premećem pravim obruče, sad igra bog u meni. Tako je govorio Zaratustra. Zaratustrino je oko zapazilo, da ga jedan mladić izbegava. Kada je jedne večeri išao sam po bregovima što okružuju varoš koja se zove »Šarena krava«: gle, u hodu nađe onog mladića gde sedi na slonjen na jedno drvo, i gleda umornim pogledom u dolinu. Zaratustra obuhvati rukama drvo kod kojeg je mladić sedeo, i reće: »Kad bih hteo ovo drvo da zatresem ovim rukama, ne bih mogao. A vetar koji ne vidimo kinji ga i povija kako mu je volja. Najgore nas povijaju i kinje nevidljive ruke.« Tada se podiže mladić zbunjen, i reče: »Čujem Zaratustru gde govori a baš sam mislio na njega.« Zaratustra odgovori: »Pa što si se poplašio? – Nego, čovek je kao i drvo. Što bi on više u vasionu i u svetlost, tim jače naginju njegove žile k zemlji, na niže, u pomrčinu, u dubinu, – u zlo.« »Da, u zlo! kliknu mladić. Kako je mogućno da si otkrio moju dušu?« Zaratustra se osmehnu i reče: »Mnoga se duša ne može nikad otkriti, dok je ćovek prvo ne pronađe.« »Da, u zlo! poviče još jednom mladić. Ti si istinu rekao, Zaratustra. Ja nemam vise vere u sebe otkad težim u visinu, i niko nema više vere u mene, – otkuda je to? Ja se menjam odviše brzo: moje danas pobija moje juče. Ja često, penjući se, preskočim po koji stepen, – to mi ne prašta ni jedan stepen. Stignem li gore, uvek vidim da sam sâm. Nike ne razgovara sa mnom, drhćem od mraza usamljenosti. Šta tražim ja u visini? Moja preziranja i moje čežnje rastu naporedo; što se više penjem tim više prezirem onog koji se penje. Šta traži on u visini? Kako me je stid moga penjanja i moga spoticanja! Koliko me izaziva na podsmeh moje ubrzano dihanje! Kako mrzim onog što leti! Koliko sam umoran u visini!« Tu zaćuta mladić. A Zaratustra posmatraše drvo kod kojeg su stajali, i reče: »Ovo drvo stoji usamljeno ovde u bregovima; ono je izraslo visoko iznad ljudi i životinja. I kad bi htelo da govori, ne bi našlo nikog ko bi ga razumeo: tako je visoko izraslo. I ono eto čeka i čeka, – na što čeka? Boravi i suviše blizu legla oblačjeg: da li čeka možda na prvi grom?« Kad je Zaratustra to rekao, povika mladić mašući živo rukama: »Da, Zaratustra, ti govoriš istinu. Meni se htelo da propadnem kad sam težio u visinu, a ti si grom na koji sam čekao! Eto, šta je još od mene ostalo od kad si nam se ti javio? Uništila me je zavist prema tebi!« – To reče mladić i plakaše gorko. A Zaratustra ga obgrli rukom i povede za sobom. Pa kad su išli tako skupa neko vreme, poče Zaratustra ovako govoriti: Srce mi se cepa. Više nego što kažu tvoje reči, kazuje mi tvoje oko svu tvoju opasnost. Ti još nisi slobodan, ti još tražiš slobodu. Odviše noćnikom, i prebudnim načinilo je tebe tvoje traženje. Ti bi u slobodnu visinu, tvoja je duša žedna zvezda. Ali i tvoji zli nagoni žedne za slobodom. Još si ti za me zatočenik koji smišlja kako će se dohvatiti slobode: o, mudra postaje duša takvih zatočenika, ali i lukava i pokvarena. I oslobođeni duhom mora još da se pročisti. Još je mnogo memle i tavnice zaostalo u njemu: razbistriti se još mora njegovo oko. Da, ja poznajem tvoju opasnost. Ali zaklinjem te mojom ljubavlju i nadom: ne odbacuj od sebe svoju ljubav i nadu! Još osećaš da si blagorodan, i još osećaju da si blagorodan i ostali, koji su kivni na te i koji te nemilo gledaju. Znaj, da je svima na putu onaj koji je blogorodan. I dobrima je na putu onaj koji je blagorodan sve kad ga i nazivaju dobrim, to je stoga da bi ga tako gurnuli u stranu. Blagorodni stvara novo i hoće novu vrlinu; a dobri hoće staro, i da ostane sve po starom. Ali nije to opasnost za blagorodnog da bi mogao postati dobrim, nego da bi mogao postati bezobzirnim, podrugljivcem, rušiteljem. Ah, ja sam poznavao blagorodne koji su izgubili svoju najlepšu nadu. I tada su govorili zlo o svima lepim nadama. Otada su živeli bezobzirno, u kratkim pustim ćefovima, i slabo su još isticali cilj svojim danima. »I sladostrašće je duh« – govorahu. I duhu se njihovu tad skrhaše krila: i eno ga gde gmiže po zemlji, i prlja zabadajući zube svuda. Nekad su mislili da će postati herojima: sad su slađostrasnici. Heroj je njima zazor i jeza. Ali, tako ti moje ljubavi i nade: ne odbacuj od sebe heroja u svojoj duši! Neka ti sveta bude tvoja najlepša nada! – Tako je govorio Zaratustra. Ima propovednika smrti: i zemlja je puna onih kojima treba propovedati odvraćanje od života. Puna je zemlja izlišnih, pokvaren je život mnogima. Treba ih »večnim životom« odmamiti iz ovog života! »Žutima« zovu propovednike smrti, ili »crnima«. Ali ja ću vam ih pokazati još i u drugim bojama. Tu su Strahoviti, koji u sebi još nose divlju zver, i nemaju drugog izbora, do puste ćefove ili razdiranje sama sebe. A i njihovi ćefovi u stvari su još razdiranje sama sebe. Oni nisu još postali ni ljudima, ti Strahoviti: neka propovedaju odvraćanje od života pa neka i sami odu otkud su došli! Tu su sušićavi dušom tek što su se rodili već počinju da umiru, i čeznu za naukom o umiranju i o odricanju. Oni bi rado bili mrtvi, i ištu da im odobrimo volju njihovu! Čuvajmo se da ne razbudimo te mrtvace, i da ne povredimo te žive kovčege! Izađe li njima nasusret bolesnik, ili starac, ili mrtvac, oni odmah kažu: »jasno je, život nema smisla! « A u stvari, jasno je samo da nema smisla to što oni kažu i što oni vide, jer oni vide samo jedno lice života. Zavijeni u tešku turobnost, i željno prateći sitne slučajeve koji donose smrt: tako sede oni i čekaju, i stiskaju zube i vilice. Ili: uzimaju šećerleme a sami se smeju svojoj detinjastoći: vise o svojoj slamci životu a smeju se što se vešaju i o slamku. Njihova mudrost glasi: »lud je ko ostane da živi, zato i jesmo mi pravi ludaci! I to baš i jeste najluđe na životu!« – »Život je samo patnja – kažu drugi, i ne lažu: pa učinite da vi prestanete! Učinite da prestane život koji je samo patnja! Evo kako treba da glasi nauk vaše vrline: ubi sebe sama! Ukradi potajno iz života sebe sama! – »Sladostrasnost je greh, – kažu jedni koji propovedaju smrt – hajdmo u stranu i nemojmo začinjati decu!« »Rađati je mučno, – kažu drugi – našto još rađati'? Što se rodi i tako je nesrećno.« I ovo su propovednici smrti. »Samilost je potrebna – kažu treći. Uzmite što imam! Uzmite što sam! Utoliko će me manje držati život.« Da su oni uistinu milosrdni, oni bi zagorčavali život svojim bližnjima. Biti zao – to bi bila njihova prava dobrota. Ali oni bi da se otresu života: šta je njima stalo do tog što će druge svojim lancima i svojim darovima još čvršće privezati! – Pa i vi za koje je život plah posao i nemir: zar niste i vi presiti života? Zar niste već sasvim zreli za propovedanje smrti? Svi vi koji volite plahi posao, i sve što je brzo, novo, još neokušano – vi se ne slažete među sobom, vaša je vrednoća bekstvo, i želja da zaboravite na sebe same. Kad biste imali više vere u život vi biste se manje predali trenutku. Ali vi nemate u sebi dosta sadržine za čekanje – pa ni za samo lenjovanje! Svuda se čuje glas onih što propovedaju smrt: i zemlja je puna takvih kojima treba propovedati smrt. Ili: »večni život«: to je za mene jedno isto, – samo da ih što pre ponestane! Tako je govorio Zaratustra. Nećemo da nas štede naši najbolji dušmani, a ni oni koje volimo iz dubine duše. Dopustite dakle da vam kažem istinu! Braćo moja u ratu! Ja vas volim iz dubine duše, ja jesam i uvek sam bio što i vi. I ja sam vam vaš najbolji prijatelj. Dopustite mi dakle da vam kažem istinu! Ja znam za mržnju i zavist vašeg srca. Vi niste dosta veliki da ne poznajete mržnje i zavisti. Ali budite dosta veliki da vas nije stid njih! Pa kad već ne možete biti sveci saznanja, budite mi bar njihovi ratnici. To su pratioci i preteče te svetosti. Ja vidim mnogo vojnika: daj da vidim mnogo ratnika! »uniforma« zove se ono što oni nose: samo neka ne bude jednog oblika i ono što se u njoj krije! Treba da ste mi takvi da vam oko traži uvek dušmanina – vašeg dušmanina. A u nekih od vas javlja se mržnja već na prvi pogled. Svog dušmanina treba da tražite, svoj rat treba da vodite, i za svoje misli! A ako vaša misao podlegne, vaša čestitost treba i tada još da slavi pobedu! Vi treba da volite mir kao sredstvo za nove ratove. I više kratki mir nego dugi. Ne kažem vam ja da radite, već da se borite. Ne dajem vam ja savet da mirujete, već da pobeđujete. Vaš rat treba da je borba, vaš mir treba da je pobeda! Samo kad se ima strela i luk uza se može se ćutati i sedeti mirno: inače nastaje razgovor i svađa. Vaš mir treba da je pobeda! Vi velite da dobra stvar čini i rat blogoslovenim? A ja vam kažem dobar rat čini blogoslovenom svaku stvar. Rat i hrabrost izvršili su više velikih dela nego ljubav prema bližnjem. Ne vaša samilost, nego vaša hrabrost spasavala je dosad stradalnike. »Šta je dobro?« pitate vi. Dobro je, biti hrabar. Pustite devojčice da govore: »biti dobar znači, ono što je lepo i dirljivo u isti mah«. Kažu da ste bez srca: ali vaše je srce pravo, i ja volim stid vaše srčanosti. Vi se stidite svoga priliva, a ostali se stide svoga odliva. Vi ste ružni? Pa dobro, braćo moja! Bacite na svoja pleća uzvišeno, ogrtač za sve što je ružno! Kad vaša duša bude velika postaće obesna a ima pakosti u vašoj uzvišenosti. Ja vas poznajem. U pakosti se susreću obesni i slabi. Ali oni ne razumeju jedni druge. Ja vas poznajem. Vi smete imati samo dušmane koje treba mrzeti, ne dušmane koje treba prezirati. Treba da možete biti gordi na svog dušmanina: tako će uspesi dušmanina vašeg biti i vaši uspesi. Pobuna – to je otmenost za roba. Vaša otmenost neka bude poslušnost! I samo vaše zapovedanje treba da je pokoravanje! Dobrom ratniku prijatnije je čuti »moraš« nego »hoću«. I sve što rado činite treba prvo još da pustite da vam se zapovedi. Vaša ljubav prema životu neka bude ljubav prema vašoj najlepšoj nadi: a vaša najlepša nada neka je najviša misao života! Svoju najvišu misao, najzad, pustite da vam ja propišem – ona glasi : čovek je nešto što treba prevladati. Živite dakle životom poslušnosti i ratovanja! Šta je stalo do dugog života! Zar ima ratnika koji bi da ga štede! Ja vas ne štedim, ja vas volim iz dubine duše. braćo moja u ratu! – Tako je govorio Zaratustra. Negde na svetu ima još naroda i stada, ali ne kod nas, draga braćo: u nas ima država. Država? Šta je to? Evo! Otvorite uši, jer ću vam sada reći svoju reč o smrti naroda. Državom se naziva najhladnije od svih hladnih čudovišta. Hladno, i laže; a evo ova laž gmiže iz njegovih usta: »Ja, država, ja sam narod.« To je laž! Tvorci su bili koji su stvorili narode, i razapeli nad njima jednu veru i jednu ljubav: tako su poslužili životu. Razornici su, koji nameštaju klopke za mnoge a nazivaju ih državom. oni vešaju nad njih mač, i stotinu pohlepnih želja. Gde još ima naroda tu, nema razumevanja za državu, i ona je omražena, kao pogled od uroka, i kao greh prema običajima i pravima. Dajem vam ovaj znak za raspoznavanje: svaki narod govori svojim jezikom dobra i zla: njega ne razume sused. Svoj je jezik pronašao sebi on u običajima i pravima. A država laže na svima jezicima dobra i zla; i štogod govori, laže – i štogod ima, ukrala je. Sve je lažno na njoj; ukradenim zubima jede, zajedljivica. Lažna joj je čak i utroba. Zbrka jezika dobra i zla: taj vam znak za raspoznavanje dajem kao znak države. Zaista vam kažem, iz toga se znaka daje iščitati volja za smrću! Zaista vam kažem, on je stvoren za propovednike smrti! Mnogi se premnogi rađaju: za izlišne pronaćena je država! Vidite samo kako ih k sebi mami, te mnoge premnoge! Kako ih guta i žvaće i prežvaće! »Na zemlji nema ništa veće od mene: ja sam prst Božji koji pravi red« – tako urliče neman. I ne samo dugouhi i kratkovidi padaju na kolena pred njom! O, i u vas, velike duše, mumla ona potrnulo svoje mračne laži! O, ona pogađa gde su srca od obilja, koja se rado rasipaju! Da, pogađa ona gde ste, i vi pobedioci staroga Boga! Umoriste se u borbi, i sad vaša umorenost služi još i novom lažnom bogu! Heroje i poštenjake hteo bi da poređa oko sebe, novi lažni bog! Rado se sunča na suncu čistih savesti – hladna neman! Sve će dati vama, ako ga vi obožavate, novi lažni bog: tako kupuje za sebe sjaj vaših vrlina, i pogled vaših ponosnih očiju. Hoće da s vama hvata na udicu mnoge premnoge! Da, on je igračka i pronalazak pakla, trojanski hat smrti iz kojeg zveči nakit božanskih časti! Da, to je pronalazak da bi se njime umorili mnogi, dok on sebe sama veliča kao život: zaista vam kažem, najbolja usluga svima propovednicima smrti! Ja zovem državom gde se svi opijaju otrovom dobri i zli: državom gde niko ne zna za sebe sama, ni dobri ni zli: državom gde se lagano samoumorstvo sviju naziva – »životom«. Pogledaj te samo te izlišnike! Kradu za sebe dela pronalazača, i blaga mudraca: Obrazovanošću zovu oni tu krađu – sve se kod njih pretvara u bolest i muku. Pogledajte samo te izlišnike! Uvek su bolesni, bljuju svoju žuč, i to zovu novinama. Gutaju jedan drugog a nisu u stanju ni da se svare. Pogledajte samo te izlišnike! Stiču bogatstva a utoliko su siromašniji. Traže silu, i pre svega polugu sile, mnogo novaca – ti nemoćnici! Gledajte kako se veru, ti hitri majmuni! Veru se jedan preko drugog, i vuku se tako u blato i u ponor. Svi hoće k prestolu: to je njihovo ludilo, – kao da sreća sedi na prestolu! Često sedi blato na prestolu – a često i presto na blatu. Svi su oni za mene sumanuti, i majmuni što se veru, i vreli prevreli. Zaudara mi njihov lažni Bog, hladna neman; zaudaraju mi svi skupa, ti poklonici lažnog božanstva. Draga braćo, zar hoćete da se zadavite u pari iz njihovih ždrela i pohota? Ta bolje razbijte prozore, i skačite napolje. Uklonite se ispred smrada! Klonite se službe izlišnika lažnome božanstvu! Uklonite se ispred smrada! Klonite se dima od tih ljudskih žrtava! Još je i sad zemlja otvorena velikim dušama. Prazna još su mnoga mesta za pustinjake, same i udvoje, a oko njih širi se miris tihih mora. Još je velikim dušama otvoren slobodan život. Zaista vam kažem ko sâm malo ima i njega tim manje imaju: slava maloj siromaštini! Onde gde država prestaje tu tek počinje čovek koji nije izlišan: tu počinje pesma potrebnoga, pesma jedanput pevana, i nezamenljiva. Onde gde država prestaje, – eto, pogledajte samo, draga braćo! Zar je ne vidite, tu šarenu dugu, i mostove natčovekove? – Tako je govorio Zaratustra. Beži, prijatelju, u svoju samoću! Vidim da si oglunuo od vike velikih muževa, i da si izboden od žaoke malih. Pristojno umeće da ćute s tobom šuma i breg. Budi opet sličan drvetu koje voliš, drvetu granatome: mirno, i kao da osluškuje nadvilo se nad morem. Gde samoća prestaje tu počinje čaršija: a gde počinje čaršija tu počinje i vika velikih glumaca, i zuka otrovnih mušica. U svetu ne vrede ni najveće stvari bez nekoga ko će ih prikazati: velikim ljudima zove puk te prikazivače. Slabo shvata puk ono što je veliko, a to je: ono što stvara. Ali on ima čula za sve izvođače i prikazivače velikih stvari. Oko pronalazača novih i vrednosti okreće se svet; – nevidljivo se okreće. Ali oko prikazivača okreće se puk i slava: takav je tok sveta. Prikazivač ima duha, ali malo savesti duha. Uvek misli samo na ono čime će najviše razbuditi veru, – veru u sebe! Za sutra ima novu veru, a za prekosutra još noviju. On ima hitra čula, kao i puk, i kod njega vetar uvek duva s druge strane. Izvrnuti – to kod njega znači: dokazati. Zaludeti – to mu znači: uveriti. A krv je za nj najjači od svih razloga. Istinu, koja nečujno ulazi samo u fine uši, naziva on lažju i ništavilom. Zaista vam kažem on veruje samo u bogove koji dižu što veću graju po svetu! Puna je čaršija svečanih lakardijaša – a puk se ponosi svojim velikim ljudima! To su za nj gospodari trenutka. Ali njima je trenutak skup: i oni navaljuju na te. I ti treba da im kažeš da ili ne. Avaj, ti zar hoćeš da sedneš između za i protiv? Ne budi surevnjiv na te opredeljene i navalju-]uće, ljubitelju istine! Nikad se još nije istina obesila o rukav jednog opredeljenog.Zbog tih trenutnih povuci se u svoj zaklon: samo nasred čaršije navaljuju na čoveka sa Da? ili Ne? Lagani su doživljaji svih dubokih kladenaca: dugo moraju čekati dok saznaju .šta je palo u njihovu dubinu. Van čaršilije i van slave događa se sve što je veliko: van čarši je i van slave živeli su oduvek pronalazači novih vrednosti. Beži, prijatelju, u svoju samoću: vidim kako su te poizbadale otrovne mušice. Beži onamo gde je vazduh oštar i snažan! Beži u svoju samoću! Živeo si odviše blizu sitnih i bednih. Beži ispred njihove nevidljive osvete! Naspram tebe nisu drugo do samo osveta. Ne diži više na njih ruku! Nebrojeni su a ti nisi stvoren da budeš mašica za mušice. Nebrojeni su ti sitni i bedni; a kišne su kapi i korov već mnogo ponosnih zgrada upropastili. Ti nisi kamen a već su te izdubile mnoge kapi. Još ćeš mi se razbiti i raspući od mnogih kapi. Vidim da su te izmorile otrovne mušice, vidim gde ti vrca krv iz sto grebotina; a tvoj ponos neće ni da plane gnevom. Krvi traže od tebe u svoj svojoj nevinosti, krvi su žedne njihove malokrvne duše – i oni bodu stog, u svoj svojoj nevinosti. Ali ti koji si dubok, ti patiš odviše duboko i od malih rana: i, pre nego što si se izlečio od jedne, već ti je prešao isti crv preko ruke. Suviše si mi gord a da bi ubijao te oblapornike Ali se čuvaj, da ti ne dođe glave to što nosiš na sebi svu njihovu otrovnu nepravdu! Oni i svojom hvalom obleću oko tebe: nametljivost je njihova hvala. Oni traže blizinu tvoje kože i tvoje krvi.Oni ti laskaju kao kakvom bogu ili đavolu; oni se uvijaju pred tobom kao pred kakvim bogom ili đavolom. Ali, ne osvrći se na to! Laskavci su to i ulizice, i ništa više. A često se prave pred tobom predusretljivima To je bila oduvek dosetljivost kukavica. Da, kukavice su dosetljivi! Oni ti se čude mnogo u svojoj uskoj duši, – uvek im izgledaš čudan! Sve što izaziva mnogo čuđenja, postaje čudno. Oni te kažnjavaju za sve tvoje vrline. Oni ti praštaju od srca rado samo – tvoje pogreške. Zato što si blag i prave ćudi, veliš: »nisu oni krivi za svoj sitni život«. A njihova uska duša misli: »Kriv je svaki veliki život.« I kad si blag prema njima osećaju oni da ih prezireš: i oni ti vraćaju dobročinstvo skrivenim zločinstvima. Tvoja nema gordost protivi se uvek njihovom ukusu; oni kliču od radosti ako si jedared toliko skroman da si sujetan. Ono što poznamo na čoveku to i raspaljujemo u njemu. Dakle, čuvaj se od sitnih! Oni se osećaju sitni pred tobom, i njihova je niskost sva zažarena, i bukti protiv tebe u nevidljivoj osveti. Nisi li zapazio kako često zaćute kada im pristupiš, i kako ih uznemirava snaga, kao dim vatre koja se gasi? Jeste, prijatelju, ti si zla savest tvojim bližnjima: jer oni tebe nisu dostojni. Oni te stoga mrze, i rado bi krv tvoju sisali. Tvoji će bližnji ostati uvek otrovne mušice; ono što je veliko na tebi – to ih čini još otrovnijima, i sve sličnijima mušicama. Beži prijatelju, u samoću, i onamo gde je vazduh oštar i snažan! Nisi ti zato stvoren da budeš mašica za mušice. – Tako je govorio Zaratustra. Ja volim goru. U gradovima je zrak zagušan: tu je i suviše bludnih. A nije li bolje pasti u ruke ubice nego u snove bludne žene? I vidi samo te ljude: iz oka im čitaš – za njih nema veće sreće na zemlji do ležati sa ženom. Kal je na dnu njihove duše; i tim gore ako je u tome kalu još i duha! Da ste bar savršeni kao što su savršene životinje. Ali životinja je bar nevina. Ne velim vam da umrtvite svoja čula. Velim vam, da čula svoja načinite nevinima. Ne velim vam da budete čedni. Čednost je kod nekih vrlina, ali je kod mnogih pre porok. Ti su doduše često uzdržljivi, ali iz svega što čine viri zavidljivo kučka pohota. Do na vrhunce njihove vrline, i do u sami njihov hladni duh ide za njima to živinče, i njegovo nespokojstvo. I kako pokorno ume kučka pohota da prosi za parče duha, ako su joj uskratili parče mesa. Vi uživate u žalosnom pozorištu, i u svemu što srce para. Ali ja sam nepoverljiv prema vašoj kučki. Vaše oči su mi odviše svirepe, i vi tražite željnim pogledom one što pate. Da nije to samo vaša sladostrasnost što se prerušila pa prozvala milosrđem? I još ću vam reći i ovo: Nije ih malo koji su, izgoneći iz sebe đavola, ušli i sami u svinje. Ko teško podnosi čednost taj treba da je se okani da ga ne povede putem u pakao – da ne postane kalom i bludom duše. Jesu li to prljave stvari o kojima govorim? To još ne bi bilo najgore. Onaj koji ide za saznanjem ne ulazi nerado u vodu istine kad je istina prljava, nego kad je plitka. Zaista vam kažem: ima ih koji su čedni iz dubine duše: u njih je bolje srce, oni se više i slade smeju nego vi. Oni se i čednosti smeju, i pitaju: »šta je to čednost!« Biće da je čednost ludost! Ali ta je ludost došla k nama, a nismo mi išli k njoj. Mi smo ponudili gostu konak i srce, i on se nastanio kod nas, – neka ga nek ostane dokle ga volja!« Tako je govorio Zaratustra. »Ima oko mene uvek jedan više nego što treba« – tako misli pustinjak. »Jednako jedan put jedan – čini naposletku dva! « Ja i moje mene uvek su u odviše živu razgovoru: kako bi bilo da se pokuša izdržati bez prijatelja? Za pustinjaka je prijatelj uvek treći: treći je pluta koja sprečava da razgovor dvojice potone u dubinu. Ah, ima i suviše dubina za svakog pustinjaka. Zato i čeznu toliko za prijateljem i za njegovom visinom. Naša vera u druge izdaje u onom u čemu bismo mi u nama samima rado verovali. Naša je čežnja za prijateljem naš izdajnik. S ljubavlju se često tek hoće da preskoči zavist. I često čovek napada, i stvara sebi neprijatelje, samo da bi sakrio da bi i sam trebalo da bude napadnut. »Budi mi bar neprijatelj!« – tako govori pravo poštovanje, koje se ne usuđuje da traži prijateljstvo. Ko hoće da ima prijatelja mora biti spreman da za nj pođe i u rat: a da bi se moglo ratovati, mora čovek umeti biti neprijatelj. Treba još neprijatelja poštovati u svom prijatelju. Možeš li svome prijatelju da priđeš blizu a da mu ne priđeš? U svom prijatelju treba imati svog najboljeg neprijatelja. Treba da si mu onda najbliži srcem kad mu se protiviš. Ti pred prijatelja nećeš da izlaziš u odeći? Ti hoćeš da ukažeš čast prijatelju time što si pred njim onakav kakav si? Ali, baš zato će te se ratosiljati! Ko ne skriva sebe, buni protiv sebe: imate dakle puno razloga da se bojite nagote! – Dabogme, da ste bogovi, tada biste se mogli stideti svojih haljina! Ne možeš se dosta lepo nakititi za svoga prijatelja: jer ti treba da si za nj strela i čežnja ka natčoveku. Da li si već video prijatelja svog kad spava, da bi saznao kako izgleda? Šta je uostalom lice tvoga prijatelja? To je tvoje rođeno lice, u hrapavu i nesavršenu ogledalu. Da li si već video prijatelja svog kad spava? Zar se nisi poplašio što tvoj prijatelj tako izgleda? O, prijatelju, čovek je nešto što treba prevladati. U naslućivanju i u ćutanju treba da je oproban prijatelj: nemoj da hoćeš da sve vidiš. San neka ti odaje šta tvoj prijatelj na javi radi. Naslućivanje neka je tvoje milosrđe: da prvo saznaš da li hoće tvoj prijatelj milosrđa. Možda on voli na tebi nepomućeno oko i pogled u večnost. Milosrđe prema prijatelju treba da se sakrije u tvrdu ljusku, o njega treba zub jedan da polomiš. Tako će ono dobiti finoću i slast. Da li si ti svež zrak i samoća i hleb i lek za svog prijatelja? Mnogi ne umeju da skinu lance sa sebe samih a ipak su osloboditelji svojih prijatelja. Jesi li rob? Onda ne možeš biti prijateljem. Jesi li tiranin? Onda ne možeš imati prijatelja. U ženi je i suviše dugo ostao skriven rob, i skriven tiranin. Zato žena nije još sposobna za prijateljstvo: ona zna samo za ljubav. U ljubavi ženinoj ima nepravde i slepila protiv svega onog što ona ne ljubi. Pa i u svesnoj ljubavi ženinoj ima još uvek kolebanja i munje, i noći pored svetlosti. Još nije žena sposobna za prijateljstvo. Ali recite mi, i svi vi muževi, ko je i od vas sposoban za prijateljstvo? Kud ćete s vašom sirotinjom, muževi, i s vašom tvrdoćom duše! Ono što vi dajete prijatelju daću ja i svome neprijatelju, i neću postati usled toga siromašnijim. Ima drugovanja: ali treba da bude prijateljstva! Tako je govorin Zaratustra. Mnoge je zemlje poznao Zaratustra, i mnoge narode: te je tako mogao otkriti mnogih naroda dobro i zlo. Nikakve veće sile nije Zaratustra video na zemlji do dobra i zla. Ne bi mogao živeti nijedan narod koji ne bi prvo umeo da određuje vrednosti; a, ako hoće da se održi, ne sme određivati kao što sused mu određuje. Mnogošta što je jednom narodu dobro služi drugome na podsmeh i porugu: tako sam iskusio. Video sam mnogošta čega se na jednom mestu klone i nazivaju ga zlim a što na drugom obasipaju purpurnim počastima. Nikada nije razumevao jedan sused drugoga. oduvek se iščuđavao u svojoj duši kako mu je sused zloban i u zabludi. Tablica dobara visi nad svakim narodom Vidiš, to je tablica njegovih savlađivanja; vidiš, to je glas njegove volje za moći. Pohvalnim naziva on ono što drži da je teško; ono što je neophodno i teško, za to kaže da je dobro; a što još i iz najveće nevolje oslobađa, ono što je izuzetno, što je najteže, – to veliča kao sveto. Što učini da vlada on, i da pobeđuje, i da stoji u svom sjaju, na strah i zavist susedu svom. to mu je uzvišeno, prvenstveno određujuće,- ono što daje smisao svim stvarima. Odista, dragi brate, ako si poznao, pre svega nevolju, i zemlju i nebo, i suseda jednoga naroda: onda ćeš pogoditi zacelo i zakon njegovih prevlađivanja, i zašto se penje na tim lestvicama ka svojoj nadi. »Uvek treba da si prvi i da si pred drugima: Nikoga ne treba da voli tvoja surevnjiva duša, osim prijatelja« – takve su misli dovodile u uzbuđenje dušu svakog Grka: tako je išao svojim putem veličine. »Istinu govoriti a znati vladati lukom i strelom« – tako je bilo drago i činilo se teško u isti mah onome narodu od kojeg potiče moje ime – ime koje mi je drago i teško u isti mah. »Poštovati oca i mater, iz dna duše raditi sve po njihovoj volji«: tu tablicu prevlađivanja obesio je bio nad sobom drugi jedan narod, i postao je silan i večan zbog nje. »Biti veran, i vernosti za ljubav izlagati čast i krv i za rđave i opasne stvari«: u tome učeći se savladao se drugi jedan narod, i tako savladujući se zatrudneo je, i poneo u sebi velike nade. Zaista vam kažem, ljudi dadoše jedni drugima sve svoje dobro i zlo. Zaista vam kažem, oni ga ne uzedoše, niti ga nadoše, niti im pade kao glas sa nebesa. Vrednosti je uneo u stvari tek čovek, da bi se održao, – on je tek stvorio smisao stvari, čovečiji smisao! Stoga se nazvao »čovek«, što znači: onaj koji procenjuje. Procenjivati znači stvarati: počujte vi koji stvarate! Samo procenivanje jeste blago i dragocenost sviju procenjenih stvari. Tek procenjivanje daje vrednost: i, bez procenjivanja bio bi šupalj orah života. Počujte, vi koji stvarate! Menjajte vrednosti, – to je menjanje onog koji stvara. Uvek uništava, onaj kome je suđeno da bude tvorac. Stvaraoci su bili prvo narodi pa tek posle, mnogo kasnije, pojedinci; zaista vam kažem, sam je pojedinac najmlađa još tvorevina. Narodi su nekad vešali tablicu dobra iznad sebe. Ljubav koja bi da vlada, i ljubav koja bi da se pokorava, stvorile su zajednički takve tablice. Starije je zadovoljstvo biti u stadu nego zadovoljstvo od svoga Ja: i dogod se dobra savest naziva stadom samo će rđava savest govoriti: Ja. Zaista vam kažem, lukavo, tvrdokorno Ja, koje traži svoju korist u koristi drugih: ono nije postanak stada, ono znači njegovu prolaznost. Uvek su oni koji su imali ljubavi, i koji su stvarali, stvorili Dobro i Zlo. Plamen ljubavi bukti u imenu svih vrlina, i plamen gneva. Mnoge je zemlje poznao Zaratustra, i mnoge narode: nikakve veće sile nije Zaratustra video na zemlji od dala onih u kojih ima ljubavi: »dobro« i »zlo« je ime njihovo. Zaista vam kažem, pravo je čudovište sila toga hvaljenja i toga kućenja. Neka se javi ko će okovati tu zver i njenih tisuću vratova? Tisuću ciljeva bilo je dosad, jer je bilo tisuću naroda. Nedostaju samo još okovi za tisuću vratova, nedostaje taj jedan cilj. Još čovečanstvo nema svoga cilja. Nego, recite mi, draga braćo: kad čovečanstvu još nedostaje taj cilj, zar me nedostaje onda još i – ono samo? – Tako je govorio Zaratustra. Privijate se uz bližnjeg, i nazivate to svakojakim lepim imenima. A evo vam kažem: vaša ljubav prema bližnjem nije drugo do vaša rđava ljubav prema sebi samom. Vi tražite spasa kod bližnjeg od vas samih, pa biste da to još nazovete vrlinom: ali ja providim vašu »nesebičnost«. Ti je starije nego Ja; Ti je osveštano a Ja još nije: čovek se dakle privija uz bližnjeg. Ja vam ne velim da ljubite bližnjeg. Pre vam još savetujem da bežite od bližnjeg, i da ljubite najdaljeg! Više nego ljubav prema bližnjem stoji ljubav prema najdaljem, i prema budućem; više još nego ljubav prema čoveku cenim ja ljubav prema stvarima i sablastima. Ta sablast što za tobom skakuće, brate moj, lepša je od tebe; zašto joj ne daš svoju put i svoje kosti? Ali ti se nje plašiš, i bežiš k svom bližnjem. Vi ne možete da izdržite u društvu sa vama samima; i ne volite sebe koliko bi trebalo: pa hoćete da zavedete bližnjeg na ljubav a sebe da pozlatite njegovom zabludom. Ja bih voleo kad ne biste mogli izdržati u društvu sa svakojakim bližnjima, i njihovim susedima; onda biste morali od sebe sama stvoriti svoga prijatelja, i u njemu srce koje je spremno da se prelije. Vi pozovete svedoka kad ste radi da o sebi lepo govorite; pa kad ste njega zaveli da dobro misli o vama tada i sami dobro mislite o sebi. Ne laže samo onaj koji govori što zna da ne zna, nego više još onaj koji govori što ne zna da zna. Tako govorite vi o sebi jedni drugima, i obmanjujete sobom svoga suseda. Evo kako govori lud čovek: »Općenje s ljudima kvari karakter, osobito onome koji ga nema.« Jedan ide k bližnjem da bi našao sebe, drugi ide što bi se rado sam izgubio. Vaša rđava ljubav prema vama samima čini vam samoću tamnicom. Oni dalje moraju da plate za vašu ljubav prema bližnjem; i čim vas je pet na okupu uvek neko šesti mora da umre. Ne volim ja ni vaše slave: ima vam tu odviše glumaca, a i gledaoci drže se često kao da su glumci. Ne učim vas bližnjemu nego prijatelju. Prijatelj vam je slava zemaljska, i predosećaj za natčoveka. Učim vas prijatelju i njegovu prepunom srcu. Ali morate umeti da ste sunđer ako hoćete da vas voli prepuno srce. Učim vas prijatelju u kojem je svet gotov i sazdan, koji je ljuska za sve dobro, – prijatelju koji stvara, koji uvek ima po gotov svet za poklanjanje. I kao što u njemu može svet da se razvije, tako može i da mu se opet savije u prstenove, kao postajanje dobra usled zla, i kao postajanje svrhe iz slučaja. Budućnost, i ono što je najdalje, neka ti budu uzrok tvoga danas: u svome prijatelju treba da voliš natčoveka kao uzrok sebe. Draga braćo, ne velim vam da volite bližnje; nego vam savetujem da volite najudaljenije. Tako je govorio Zaratustra. Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Zastani još malo, i počuj me. »Ko traži taj se lako i sam izgubi. Svako je usamljivanje zločin«. tako kaže stado. A ti si dugo pripadao stadu. Glas stada još odjekuje u tebi. Čak i kad budeš govorio: »ja nemam više istu savest koju i vi«,biće u tome tužbe i bola. A vidiš, još i taj bol rodila je ona ista savest: i poslednji odblesak te savesti plamti još na tvojoj turobnosti. Ti bi hteo da pođeš putem svoje turobnosti kao putem k tebi samome? Pokaži mi da li imaš prava na nj, i pokaži mi snagu koja ti stoji na raspoloženju. Jesi li ti jedna nova snaga, i jedno novo pravo? Jesi li ti jedan prvi pokret? Jedan početak koji se kotrlja iz sebe sama? Da li umeš zvezde prisiliti da se oko tebe okreću? Ah, koliko ima pohlepnih za vasionom! Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan! Ah, ima toliko velikih misli koje čine isto što i mehovi: nadahnjuju, i stvaraju veću prazninu. Kažeš da si slobodan? Hoću da znam šta je tvoja misao vodilja a ne da si se izvukao ispod jarma. Da li si ti jedan od onih koji je smeo da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrednost. Slobodan, od čega slobodan? Šta je do toga stalo Zaratustri! Nego, treba da mogu da čitam iz tvoga vedrog oka: slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro, i obesiti svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li biti sebi sam i sudijom i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa sudijom i sa osvetnikom svoga rođenog zakona. To je kao kad padne zvezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Danas još patiš od mnogih, ti jedan: danas još imaš celu svoju hrabrost i sve svoje nade. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, da će se gordost tvoja saviti, da će hrabrost tvoja zaškrinuti zubima. I ti ćeš tada vikati iz sveg glasa: »Ja sam sâm!« Doći će doba, da nećeš više videti ono što je na tebi visoko a videćeš sasvim izbliza ono što je nisko; a kao avet strašiće te ono što je uzvišeno u tebi. I ti ćeš tada vikati iz sveg glasa: »Sve je lažno! « Ima osećanja koja hoće da zadave usamljenika; ako ne mogu, tada, dabogme, moraju sama da umru! Ali, da li ćeš ti to biti u stanju, da budeš ubica? Da li ti je već poznata, brate, reč »preziranje«? I znaš li, kolike su muke pravedljivosti: da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Ti primoravaš mnoge da zbog tebe počnu drukče učiti nego dotle; to će ti oni skupo naračunati. Ti si im se približio a ipak si prošao mimo: to ti neće nikad oprostiti. Ti se dižeš iznad njih: ali što se više penješ tim manji izgledaš oku zavisti. A najvećma mrze onoga koji leti. »Vi ne možete biti pravedni prema meni! – treba da kažeš – ja uzimam vašu nepravednost kao ono što meni pripada.« Nepravdom i prljavštinom bacaju se oni na usamljenika: ali, brate moj, ako hoćeš da si zvezda moraš im svetliti uprkos svemu! Nego, čuvaj se dabrih i pravednih! Ti vole da razapnu na krst one koji sami svoju vrlinu pronalaze, – ti mrze usamljenika. A čuvaj se i prepodobne prostote! Njoj ništa nije sveto što nije prosto i glupo: ona se rado igra i s vatrom – spališta! Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi! Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Mnogim ljudima ne smeš pružiti ruku, nego samo šapu: a ištem da na tvojoj šapi imaju i kandže. Nego, najveći neprijatelj koji ti može izaći nasusret, to ćeš uvek biti ti sam; ti sam uhodiš sebe i po pećinama i po šumama. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome! A put te vodi pokraj tebe samoga, i pokraj tvojih sedam đavola! Jeretik bićeš sebi samome, i veštac i predskazivač, i budala i sumnjalo, nadrisvetac i hulja. Treba da želiš da izgoriš u svom rođenom plamenu: kako bi da ponovo postaneš, dok se nisi prvo pretvorio u pepeo! Usamljeniče, ti ideš putem stvaraoca: ti hoćeš da stvoriš sebi jednoga boga iz tvojih sedam đavola! Usamljeniče, ti ideš putem onoga koji voli: ti voliš sebe samoga, i stoga prezireš sebe kao što preziru samo oni koji umeju da vole. Onaj koji voli hoće da stvara, jer prezire! Šta zna onaj o ljubavi, koji nije morao da prezre baš ono što voli? Sa svojom ljubavlju pođi u svoju samoću, i sa svojom željom za stvaranjem, brate moj, i tek docnije odhramaće pravdoljublje za tobom. S mojim suzama podi u svoju samoću, brate moj. Ja volim onog koji hoće da stvori više od sebe pa u tom nade svoju propast. Tako je govorio Zaratustra. »Što se provlačiš tako strašljivo kroz suton, Zaratustra? I šta skrivaš tako oprezno ispod svog ogrtača? « »Je li možda kakvo blago, šta su ti ga poklonili? Ili je dete, što se rodilo? Ili ideš sada i sam možda stazama kradljivaca, ti prijatelj zlih?« – Jeste, dragi brate! reče Zaratustra, blago je ovo, što su mi ga poklonili: jedna mala istina, nju eto nosim uza se. Nego, ona je nemirna kao kakvo derište; i ako joj ne zapušim usta viče iz sveg grla. »Kad sam danas išao svojim putem, u čas kada sunce seda, srete me jedna stara žena, i ovako govoraše mojoj duši: »Često je besedio Zaratustra i pred nama ženama, ali nam još nikad nije prozborio o samoj ženi.« A ja joj odvratih: »o ženi treba govoriti samo pred muškima«. »Govori i preda mnom o ženi, reže ona: ja sam stara pa ću odmah sve zaboraviti.« I ja se odazvah želji stare žene, i ovako joj govorah: Na ženi je sve zagonetka, i sve na ženi ima jedno rešenje: ono se zove trudnoća. Muškarac je za ženu sredstvo: cilj je uvek dete. Nego, šta je žena za muškarca? Pravi muškarac traži dvoje: opasnosti i igre. Zato traži ženu, kao najopasniju igračku. Muškarac treba da bude odgajan za rat, a žena za odmor ratniku: sve ostalo je ludost. Za preslatko voće – ne mari ratnik. Zato mari za ženu; opora je još i najslađa žena. Žena bolje razume decu nego muškarca, ali je muškarac više dete nego što je žena. U pravom muškarcu skriveno je dete: a dete hoće da se igra. Na noge, dakle, žene, pa mi pronađite to dete u muškarcu! Žena treba da je igracka, dragi kamen, obasjana vrlinama jednoga sveta koji još nije tu. Zvezdin sjaj treba da se blista u vašoj ljubavi! Vaša nada treba da bude: »daj mi da mogu roditi natčoveka! « Neka bude hrabrosti u vašoj vrlini! Svojom ljubavlju treba da navaljujete na onog koji vam uliva strah. U vašoj ljubavi treba da je vaša čast! Slabo zna inače žena šta je to čast. A evo šta treba da bude vaša čast: da uvek više ljubite nego što vas ljube, i da nikad niste na drugom mestu u tom pogledu. Muškarac treba da se boji žene koja ljubi: ona će tada podneti svaku žrtvu, i sve je drugo za nju tada bez vrednosti. Muškarac treba da se boji žene koja mrzi: jer muškarac je u dnu svoje duše samo zao, a žena je onda rđava. Koga mrzi žena ponajvećma? – Evo kako govoraše željezo magnetu: »mrzim te ponajvećma što privlačiš a nisi dosta jak da privučeš«. Sreća muškarčeva zove se: hoću. Sreća ženina zove se: on hoće. »Eto, u ovaj isti čas postao je svet savršen!« – misli žena kad je poslušna što ljubi od sveg srca.Jer žena mora da sluša, i mora da traži dubinu za svoju površinu. Površna je duša ženina, pokretna burna skrama nad plitkom vodom. A narav muškarca je duboka, njena bujica šumi kroz podzemne pećine, žena sluti njenu snagu, ali je ne shvata. – Na to mi odgovori starica: »Mnogo lepih stvari reče Zaratustra, naročito za one koji su dosta mladi za to. čudnovato, Zaratustra malo poznaje žene a ipak pravo govori o njima! Da li je to možda stoga što je kod žene sve mogućno? A sad, u ime zahvalnosti, uzmi jednu malu istinu! Dosta sam stara da je mogu dati! Zamotaj je dobro, i zapuši joj usta: inače će da viče iz sveg grla ova mala istina.« »Daj mi, ženo, tvoju malu istinu!« rekoh. A starica reče tad ovo: »Ti ideš k ženama? Ne zaboravi bič!« – Tako je govorio Zaratustra. Jednoga dana zaspao beše Zaratustra pod jednom smokvom, jer je bilo toplo, i savio beše ruke preko lica. Ali dođe jedna guja, i ujede ga za vrat da je Zaratustra glasno jauknuo od bola. Kada je skinuo ruku s lica, pogleda zmiju: a ona poznade oči Zaratustrine, poče se nespretno svijati, i htede da umakne. »Ne beži, reče Zaratustra; još ti se nisam zahvalio! Ti si me za vremena probudila, jer dug je još put moj.« »Kratak još put je tvoj«, reče tužno guja; »moj otrov ubija«. Zaratustra se osmehnu. »Zar može poginuti zmaj od zmijskog otrova? reče. – Nego, uzmi natrag svoj otrov. Ti nisi dosta bogata da bi mi ga mogla pokloniti.« Na to mu guja pade ponovo oko vrata, i lizaše mu ranu. Kada je jednom Zaratustra pričao ovo svojim učenicima, pitahu ga oni: »A šta je, o Zaratustra, naravoučenije iz te tvoje priče?« Zaratustra na to pitanje odgovori ovako:Dobri i pravedni kažu za mene da sam uništitelj morala: moja je priča nemoralna. Ali ako imate dušmanina nemojte mu vraćati zlo dobrim: jer to ponižava. Nego, dokažite još, da vam je učinio nešto dobro. A bolje je i da planete gnevom nego da ponižavate! Ako vas psuju, ne bi mi bilo pravo da vi blagosiljate. Bolje isto tako psujte i vi malo! Učini li vam se velika nepravda, učinite brzo i sami još pet malih! Strašno je pogledati onog koga nepravda sama tišti. Da li ste to već znali? Podeljena nepravda je pola pravde. Onaj neka uzme nepravdu na se koji je može poneti! Mala osveta čovečnija je nego nikakva osveta. A ako kazna nije za prestupnika u isti mah i pravda i počast, onda ne marim ni za vaše kažnjavanje. Otmenije je da kažeš za sebe da nemaš pravo, nego da silom zadržiš pravo, osobito ako imaš pravo. Samo, mora čovek biti dovoljno bogat za to.Ja ne marim za vašu hladnu pravičnost, iz oka sudija vaših uvek viri dželat, i njegov hladni nož. Recite, zar nema nigde pravičnosti koja bi bib ljubav sa vidovitim očima? Pronađite mi već jednom ljubav koja neće poneti na sebi samo svu kaznu, već i svu krivicu! Pronađite mi već jednom pravičnost koja će svakog osloboditi, osim onoga koji sudi! Evo čujte još i ovo! Onome koji bi da je pravičan do krajnosti, pretvara se i laž u čovekoljublje. Ali, kako bih mogao biti pravičan do kraja! Kako bih mogao dati svakome svoje? Treba da se zadovoljim. da dam svakome moje. Naposletku, braćo, čuvajte se da ne činite nepravo usamljenicima! Da li bi mogao usamljenik to zaboraviti! Ili, zar bi mogao vratiti zlo zlim! Usamljenik je kao dubok kladenac. Lako je, baciti kamičak u nj; ali kad potone do na dno, recite, ko bi ga opet izneo? Čuvajte se da ne povredite usamljenika! A ako ste to učinili, onda ga bar još i ubijte! Tako je govorio Zaratustra. Imam da uputim jedno pitanje upravo tebi, dragi brate: kao olovo spuštam to pitanje u tvoju dušu, da bih saznao kako je duboka. Mlad si, pa si željan deteta i braka. Ali te ja pitam: jesi li ti čovek koji sme da je željan deteta? Jesi li ti pobednik, savlađivač sebe sama, zapovednik nad svojim čulima, gospodar svojih vrlina? To pitam ja tebe. Ili iz želje tvoje govori tek životinja i niska potreba? Ili, usamljenost? Ili, nezadovoljstvo s tobom samim? Ja bih hteo da pobeda tvoja i tvoja sloboda čeznu za detetom. Žive spomenike treba da nazidaš svojoj pobedi i svome oslobođenju. Treba da zidaš više od sebe. Ali pre svega treba da si sam dobro sazdan, prav i telom i dušom. Ne treba da se plodiš samo sve više po broju, nego i sve više u visinu! U tom neka ti je na pomoći zeleni vrt braka! Treba da stvoriš jedno više telo, jedan prvi kret, jedan točak koji se iz sebe kotrlja, – treba da stvoriš jednoga koji stvara. Brak: to je za mene volja dvoje da stvore jedno, koje će biti više od onih koii su ga stvorili. Poštovanje uzajamno za mene je brak, poštovanje onih koji oboje hoće da imaju onakvu volju. To treba da je smisao i da je istina tvoga braka. A to što mnogi premnogi nazivaju brakom, svi oni izlišnici, – ah, šta je to za mene! O, kolika je sirotinja tih duša udvoje! O, kolika je prljavština tih duša udvoje! O, to bedno zadovoljstvo udvoje! Sve to nazivaju brakom, i kažu, da su im brakovi na nebu sklopljeni. Ne, ja ne marim za to nebo izlišnika. I ne marim za te životinje spletene u nebeske zamke. Neka je daleko od mene i taj Bog, koji hramajući prilazi da blagoslovi ono što nije vezao! Ne smejte se takvim brakovima! Ta koje dete ne bi imalo razloga da plače sa svojih roditelja! Čovek mi izgledaše ugledan, i zreo za smisao zemljin: ali kad mu sagledah ženu, učini mi se zemlja domom za slaboumne. Jest, da je po meni, zemlja bi se tresla u grčevima u času kad se svetac sparuje s guskom. Jedan je kao junak pošao u lov na istine a ulovio je naposletku jednu malu nakinđurenu laž. To zove on svojim brakom. Drugi je vazdan pazio s kim će i kako će, i birao je kao što bira izbirač. A odjedared pokvari sebi društvo za svagda: To zove on svojim brakom. Opet drugi tražio je služavku s anđeoskim vrlinama. A odjedared postade sam služavkom jedne žene, i sad neka gleda kako će da bi postao još i anđelom. Svi su kupci obazrivi, u svakoga su lukave oči. Ali još i ponajlukaviji kupiće ženu svoju u džaku. Mnoge kratke ludosti – to vi zovete ljubavlju. A vaš brak učini kraj tim mnogim kratkim ludostima – jednom drugom glupošću. Vaša ljubav prema ženi, i ženama ljubav prema muškarcu: o, bar da su saučešće prema napaćenim i skrivenim božanstvima! Ali, redovno se samo bolje upoznaju dve životinje. Pa još i vaša najbolja ljubav nije drugo do jedna slika u zanosu, i jedan bolan žar. A trebalo bi da je buktinja koja bi vam svetlela ka vašim putevima. Trebaće nekad da ljubite više od sebe. Dakle učite tek ljubiti! Toga ste radi i morali ispiti gorku čašu vaše ljubavi. Ima gorčine i u čaši najbolje ljubavi: ona izaziva čežnju za natčovekom, ona budi žed u tebi koji stvaraš! Žed tvoračka, strela i čežnja za natčovekom; reci, brate moj, je li u tome tvoja volja za brakom? Neka je blagoslovena takva volja, i takav brak – Tako je govorio Zaratustra. Mnogi umiru prekasno, a neki umiru prerano.Još se svet nije navikao na nauk: »umri u dobar čas! « Umri u dobar čas, tome uči Zaratustra.Dabogme, ko nikako ne živi u dobar čas, kako bi taj mogao ikad i da umre u dobar čas? Bolje da se nije nikad ni rodio! - To ja velim izlišnima. Nego, još i ti izlišni prave se važni sa svojim umiranjem, – i ponajšuplji orah hoće još da ga krhaju. Svi shvataju umiranje kao nešto važno: ali smrt još nije slavlje. Još nisu ljudi naučili kako se slave najlepše slave. Ja ću vam pokazati smrt plodonosnu, koja za sve žive postaje podstrekom i zavetom. Naročitom smrću umire plodonosni, pobednički, opkoljen punonadežnima i zavetnicima. Tako se treba naučiti umreti; i ne bi trebalo da prođe nijedno slavlje a da ovakav samrtnik ne blagosilja zakletve onih koji ostaju u životu! Tako je najbolje umreti; a drugo bi onda bilo: da se umre u borbi, i da se raspe duša velika. A odvratna je, i onom koji se bori i onom koji pobeđuje, vaša žmirava smrt što se privlači potajno kao kradljivac – a ipak dolazi kao gospodar. Ugledajte se evo na ovu moju smrt, smrt slobodnu, koja mi prilazi jer ja tako hoću. A kad ću hteti? – Ko je istakao sebi cilj ima naslednika, taj želi smrt u dobar čas radi cilja i zbog naslednika. I, iz poštovanja prema meni i prema nasledniku, taj neće više vešati svele vence u svetilištu života. Zaista vam kažem neću da sam kao oni koji pletu užad: vukući konac u dužinu sami idu sve unatrag. Mnogi su prestari i za svoje istine i pobede, bezuba usta nemaju više pravo da kažu svaku istinu. Svaki koji želi slave treba da se za vremena rastavi od časti, i da se nauči velikoj veštini da u pravi čas – ide. Ne treba dopustiti da nas jedu kad ponajbolje prijamo: to znaju oni koji žele da budu dugo voljeni.Ima dabogme kiselih jabuka čiji je udes da moraju čekati do poslednjeg dana jeseni: a onda u isti mah sazru, požute, i smežuraju se. Jednima ostari prvo srce a drugima prvo duh. A neki su stari još u mladosti: ali, ko postane kasno mlad, ostaje dugo mlad. Mnogima život ne ispada za rukom: otrovan crv naleže mu se u srcu. Neka bar gleda da mu tim bolje ispadne za rukom smrt. Mnogi ne postanu nikad slatki, potrule još u leto. Kukavičluk ih drži da ne padnu sa svojih grana. Premnogi žive, i predugo vise oni o svojim granama. Treba da dođe oluj pa đa strese sa drveta sve što je trulo i od crva nagriženo! Treba da dođu propovednici brze smrti! To bi hili pravi oluji i tresci koji su potrebni za drveće života. Ali ja čujem samo gde se propoveda lagana smrt, i strpljenje sa svim »zemaljskim«. Ah, zar vi propovedate strpljivost sa »zemaljskim?« Ta zemaljsko ima i odviše strpljivosti s vama, vi otpadnici! Zaista vam kažem, prerano je umro onaj Jevrejin što ga slave propovednici lagane smrti: i za mnoge je otada bilo kobno što je prerano umro. On još nije poznavao drugo do suze i tegobu Jevrejina, i s njima mržnju dobrih i pravednih – Jevrejin Isus: i tad ga spopade iznenada čežnja za smrću. Trebao je ostati u pustinji, i daleko od dobrih i pravednih! Možda bi bio naučio živeti, i naučio voleti život – i smeh uz to! Verujte mi, braćo,moja! On je prerano umro; on bi svoju nauku sam opozvao bio, da je dostigao moju starost! Bio je toliko blagorodan da bi opozvao! Ali još nije bio sazreo. Nezreo je mladić kad voli, i nezreo mrzi čoveka i zemlju. Vezani još su njemu i teški, duh i krila dušina. A u zrelom čoveku ima više od deteta nego u mladiću, i manje tugobe: on bolje zna šta su smrt i život. Slobodan na smrt, i slobodan u smrti, svečano izgovarajući: Ne ako nije više vreme da se govori Da: tako on dobro zna šta su smrt i život. Neka vaše umiranje ne bude hula na čoveka i na zemlju, prijatelji dragi, to molim od meda vaše duše.Neka vaše umiranje još ozarivaju vaš duh i vaša vrlina, kao što ozarava zemlju večernja rumen; inače vam umiranje nije pošlo za rukom. I ja sam umreću, da biste vi, prijatelji, mene radi većma voleli zemlju, i postaću zemlja koja sam i bio, da bih imao mira u njoj koja me je rodila. Zaista vam kažem, Zaratustra je imao svoj cili, on je bacio svoju loptu: sad vi, prijatelji, budite naslednici mojeg cilja, vama u ruke bacam zlatnu loptu. Milije mi je od svega, prijatelji dragi, da vas gledam kad bacate zlatnu loptu! I stoga oprostite što ću još malo postojati na zemlji! Tako je govorio Zaratustra. Kad se Zaratustra rastao od grada koji je voleo u srcu svom, i čije je ime: »Šarena krava«, – pošli su za njim mnogi koji se nazivahu učenicima njegovim, i pratili su ga. Tako dođoše do jednog raskršća: tu im Zaratustra reče da je rad da dalje ide sam; jer je bio ljubitelj šetnje u samoći. A učenici, predadoše mu na rastanku palicu na čijoj se zlatnoj dršci obavijala zmija oko sunca. Zaratustra se obradova palici, i naslonivši se na nju ovako prozbori svojim učenicima, i reče: Recite mi, molim vas: otkud zlatu tolika vrednost? Otud, što nije obično i što nije korisno, a blista se i ima blag sjaj, poklanja se sâmo svakom. Samo kao podobije najviše vrline došlo je zlato do toga da ima najveću vrednost. Kao zlato, blista se pogled u onoga koji deli darove. Sjaj zlata sklapa mir između meseca i sunca. Neobična je najviša vrlina, i nije korisna, blista se i ima blag sjaj: najviša vrlina je, vrlina što deli darove. Zaista vam kažem, učenici moji, ja pogađam šta vi hoćete: i vi žudite, kao i ja, za vrlinom koja deli darove. Šta imate vi zajedničko sa mačkama i s kurjacima? U tome je vaša žeđ, da postanete i sami žrtve, i darovi: i stoga i osećate žeđ za tim da nagomilate u svojoj duši sva bogatstva. Nezasitno žudi vaša duša za blagom i dragocenostima, jer je nezasitna vrlina vaša u želji da deli darove. Vi nagonite sve stvari što su oko vas, i što su u vama, da iz vašeg kladenca natrag poteku kao darovi vaše ljubavi. Zaista vam kažem, razbojnikom mora postati za sve vrednosti takva vrlina što deli darove: ali zdravom i svetom zovem ja takvu sebičnost. – Ima druga jedna sebičnost, presiromašna, izgladnela, ona što bi uvek da krade, sebičnost bolesnika, bolesna sebičnost. Kradljivačkim okom posmatra ona sve što blista, žudnjom gladi odmerena onoga koji ima dosta da jede; i uvek se oblizuje oko stola onih što dele darove. Bolest govori iz takve požude, i nevidljivo izrođavanje; da je telo izmoždeno, kaže razbojnička požuda te sebičnosti. Recite mi, draga braćo: šta izgleda nama rđavo, i što je za nas najgore? Zar ne to izrođavanje? – Mi odmah pomišljamo na izrođavanje, gde nema duše koja deli darove. Naš put vodi u vis, od vrste preko ka nadvrsti. A grozimo se izrađene duše koja kaže: »Sve za mene«. Uvis leti naša duša: tako je ona slika i prilika našeg života, slika i prilika uzvišavanja. Imena vrlina slike su takvih uzvišavanja. Tako prolazi telo kroz istoriju, kao nešto što postaje, i nešto što se bori. A duh – šta je on telu? Njegovih borbi, i njegovih pobeda glasnik, drug, i odjek. Slike su sva imena dobra i zla: ona ne izgovore sve, već samo nagoveste. Ludak je, ko iz njih hoće da crpe mudrost. Pazite dobro, draga braćo, na časove u koje bi duh vaš hteo da govori u slikama: tu je poreklo vaše vrline. Uzvišava se tada vaše telo, i uskrsava; svojim miljem dovodi u ushit duh, i ovaj postaje tvorcem i ocenjivačem, i ljubavnikom, i dobrotvorem sviju stvari. Kad vam se srce širi, i poteče puno kao bujna reka, noseći i blagoslov i opasnost obitavaocima uz obalu: tu je onda poreklo vaše vrline. Kad ste uzvišeni nad pohvalom i pokudom i vaša volja hoće da zapoveda svima stvarima kao volja onoga koji voli: tu je poreklo vaše vrline. Kad prezirete ono što godi, i meku postelju i prostirete ležaj sebi što dalje od onih koji su razneženi: tu je poreklo vaše vrline. Kad imate samo jednu volju, i tu istrebu svake nevolje osetite kao potrebu: i tu je poreklo vaše vrline. Zaista vam kažem, to je novo Dobro i novo Zlo! I kažem vam, to je nov duboki žubor, i glas novoga izvora! Moć je, ta nova vrlina; ona je misao vodilja., i oko nje razborita duša: Zlatno sunce, oko kojega se svija zmija saznanja. Tu zaćuta za časak Zaratustra, i gledaše s ljubavlju svoje učenike. Onda nastavi govor, i reče – a glas mu se beše izmenio. Ostajte verni zemlji, draga braćo, u svoj sili svoje vrline! Vaša ljubav što deli darove, i vaše saznanje, neka služe smislu zemljinu! To vas molim, i time vas zaklinjem. Nemojte je puštati da odleti sa onog što je zemaljsko, i da udara krilima o večne zidove! Ah, oduvek je bivalo toliko odletele vrline! Povedite, kao što ja činim, odletelu vrlinu natrag ka zemlji – da, natrag ka telu, i života: da bi dala zemlji smisao njen, čovečanski smisao! Stostruko su odleteli dosad, i odlazili kud ne treba, i duh i vrlina. Ah, sva ta maštanja i sve te stranputice i sad su još u našem telu, tu su postali telom i voljom. Stostruko su pravili pokušaje i bludeli dosad, i duh i vrlina. Jest, pokušaj tek bio je čovek. Ah, mnogo nam je neznanja i zabluda preslo u telo! Ne izbija na nama samo razum od tisućih leta – već i ludilo njihovo. Opasno je, biti naslednikom. Još se mi borimo korak po korak sa džinom slučajem, i još je dosad celim čovečanstvom vladao besmisao, nesmisao. Vaš duh i vaša vrlina neka služe smislu zemljinu, draga braćo: i svima stvarima odredite vi novu vrednost! Toga radi treba da budete oni koji se bore! Toga radi treba da budete stvaraoci! Znanjem se čisti telo; praveći pokušaje u znanju uzvisuje se; u onoga koji ide za saznanjem posvećuju se svi nagoni; onome koji se uzvisio razvedri se duša. Vraču, isceli se sam tako ćeš pomoći u isto doba i svome bolesniku. To neka mu bude najveća pomoć što će svojim očima gledati onog koji se sam isceljuje. Ima tisuću staza kojima još niko nije hodio, tisuću zdravlja i skrivenih obećanih zemalja života. Neiscrpni su i neotkriveni još uvek čovek i zemlja čovekova. Ostajte budni i osluškujte, usamljeni! Od strana budućnosti dolaze vetrovi udarajući tajanstveno krilima; i dobrim ušima donose dobre glasove. Vi koji ste danas usamljeni, vi koji se odvajate od ostalih, vi ćete nekad postati narodom: od vas koji se sami izabraste, rodiće se izabrani narod: – a od tog naroda natčovek. Zaista vam kažem, zemlja će još postati mesto ozdravljanja! Već je okružuje nov duh koji nosi isceljenje, – i nova nada! Kada je Zaratustra izgovorio ove reči, zaćuta kao neko koji još nije rekao svoju poslednju reč; dugo je okretao palicom u ruci, premišljajući. Naposletku progovori, i reče: – a glasinu se beše izmenio. Sam ću poći sad, učenici moji! A i vi, pođite sad, i pođite sami! Tako želim. Odista, lepo vam kažem. idite od mene, i branite se od Zaratustre! Ili još bolje: stidite ga se! Možda vas je prevario. Čovek saznanja ne sme umeti samo da voli svoje neprijatelje, nego i da mrzi svoje prijatelje. Loša je nagrada za učitelja ako svaki ostaje uvek tek učenikom njegovim. A i zašto ne biste kidali lišće sa moga venca? Vi me štujete; ali šta će biti ako se štovanje vaše jednog dana izvrne i padne? Treba da se čuvate, da vas ne udari i ne ubije podignuti kip.Vi kažete da verujete u Zaratustru? Ali šta je stalo do Zaratustre! Vi ste verni moji, ali šta je stalo do svih vernih! Vi još ne potražiste sebe: a nađoste mene. Tako čine svi verni; stoga tako malo i vredi sve verovanje. Sada vas pozivam da mene izgubite a da sebe nađete; i tek kad me se budete svi odrekli vratiću vam se opet. Zaista vam kažem draga braćo, s drugim ću očima potražiti tada moje izgubljene; s drugom ću vas ljubavlju tada voleti. A nekad, docnije, postaćete mi još i prijateljima, i decom jedne jedine nade: tada ću biti po treći put među vama, i slaviću s vama veliko Podne. A veliko će Podne biti, kad čovek bude stajao na sredini svoga puta između životinje i natčoveka, i bude proslavljao kao svoju najveću nadu svoj polazak ka večeri: jer to je put ka novoj zori. Tad će taj što zalazi i odlazi i sâm blagosiljati što je on onaj koji prelazi; i sunce njegova saznanja biće u Podne. »Umrli su svi bogovi: neka odsad živi natčovek« – to neka bude jednom, o velikom Podnevu, naša poslednja pouka! – Tako je govorio Zaratustra. |