Sinoc sam ja donijela doma nesto sto je bilo potrebno pretipkati i poslati. U guzvi oko naseg ulaska, Cvrcinom veselju jer sam dosla nakon sto sam kasnila citav sat, (poslovica kaze: ko si nema svekrvu, ili si je rodi ili si je nabavi. Cvrco mjeri svaku minutu nakon 17:30 i postaje nesnosljiv ako zakasnim vise od 15 (akademskih) :) minuta) i maminoj zurbi da nas posjedne jesti prije nego dodju neki gosti koji su se nenadano najavili, koverta sa dokumentom je negdje "spremljena".
Gosti su otisli, mi potrazili kovertu a nje nema pa nema. Kao da je u zemlju propala. Cak smo poceli umisljati da je nisam ni donijela, isli je traziti napolju, davali Cvrci drugu da nas odvede do mjesta gdje je mogao spremiti prvu i nista. Netragom je nestala.
Jutros smo trazili jos malo i otisli na posao a iz nas je ostala mama trazeci i dalje. Kada je prerovila sva logicna i nelogicna mjesta sjela je i rasplakala se.
Tu na scenu stupa Cvrco. Cuo ju je da place, ostavio svoje igracke, stavio joj sapice na koljena i traljao glavicu o njenu haljinu. Onda je mama plakala jos vise jer ima tako suosjecajno bice u kuci a Cvrco ju je jos revnosnije pokusavao utjesiti. Na kraju se pocela smijati a to je jako zbunilo cuku pa se povukao i demonstrativno legao na svoj krevet.
