|
Gospodin K. se rodio poslije onog prvog rata, u obitelji u kojoj je otac - kad god bi prilike bile malo svečanije, a on dobro raspoložen – rado pripovijedao kako je još do 1948. lovio križare. I kako na ovom svijetu nema ničega osim ljudske pokvarenosti i borbe za pravdu. O tome je govorio s takvim sjajem u očima da je mali gospodin K., koji mu je u tim zgodama obično sjedio u krilu, bio zadivljen i nekako shrvan i raznježen. Tada bi ga otac pogladio po glavi i tiho zapjevušio: "Ah, nema ni Boga ni vraga, zašto smo se klali mati moja draga…" Kad je postao momak, gospodin K. je taj hrvatski Oktobar nosio u srcu kao što putnik namjernik čuva adresu kad odlazi u nepoznat grad. Uznemirivala ga je samo ta silina nesputane slobode i strah da bi mogao umrijeti prije negoli ostvari neko veliko djelo. Ponekad mu se činilo kao da je ptica koja može poletjeti kamo god poželi, dići se u visine gdje je zrak sve rjeđi i rjeđi, i gdje bi napokon mogao letjeti bez ikakva otpora, kao u zrakopraznom prostoru. Svijet mu je bio pod nogama, disao je punim plućima i sve mu je izgledalo jednostavno. Čak i tuga koja bi ga kadšto obuzela. Osobito ujesen kada bi drvored lipa u njegovoj ulici poprimio neku daleku i tajanstvenu boju. Tada bi ga nešto u srcu zaboljelo, poput teške, ali jedva primjetne, sumnje. U mislima bi mu sijevnulo pitanje – Kamo ja to idem? – no brzo bi ga odagnao, jedva primjetno tresući glavom, poput čovjeka koji sa sebe želi otresti kišne kapi. Duboko bi uzdahnuo i ponovo bi sve bilo u redu. *** Gospodin K. je tako živio do svoje muževne dobi. Doduše, u njemu je s vremenom počeo blijedjeti onaj hrvatski Oktobar, a i onaj osjećaj nesputanosti potiho je splašnjavao. Ponekad bi čak osjećao da ga iznutra pritišće neka teška praznina, a izvana svijet, koji mu se činio sve kompliciraniji. No zbog toga nije očajavao. Naučio je s time živjeti, kao što se ljudi naviknu na loše vrijeme. Jedino više nije zamišljao da je ptica, koja bi brže i bolje letjela, kada ne bi bilo otpora zraka. "Ta kako sam mogao biti toliko glup i povjerovati u takvu besmislicu", znao bi sam sebi govoriti u trenucima u kojima se osjećao kao putnik, koji je kupio kartu za vlak, za koji ne zna, kamo vozi. A onda je došao drugi, Domovinski rat. Gospodin K. je imao osjećaj da ga je pogodio sam grom. U njemu se probudio cijeli jedan svijet za koji nije ni slutio da postoji. Hrvatska je krvarila, a on je sve više osjećao kako za čovjeka nema veće nesreće od one koja pogodi njegov vlastiti narod. Prvi put je počeo osjećati da izvan njega postoji nešto što mu je vrjednije i od njega samog. Taj čudesan osjećaj toliko ga je obuzeo da je odjednom otkrio kako je sva tajna života u poniznosti i kako je ta poniznost jedina putna karta na kojoj piše i sigurno odredište. Ali to nije bila nijedna točka na ovome svijetu, bila je to njegova vlastita duša. *** Pri kraju zime 1996. gospodin K. je lagano pognuo glavu, a župnik, izgovarajuću uobičajenu formulu krštenja, blago ga je zalio vodom. U tom trenutku je uzdrhtao, nešto ga je pritisnulo u srcu, a onda, kao da je kakav eter ušao u svaku poru njegova tijela, osjetio je olakšanje, gotovo slobodu od samog sebe. Jedva se pritom susprežući da ne uzvikne:"Još vode, još vode!" Otada je gospodin K. živio kao i prije. Bio je uronjen u svakodnevni društveni život, koprcao se u njemu, nekad s više, a nekad s manje muke. Na van nije pokazivao ništa, ali u sebi više nije osjećao prazninu, koja mu se nekoć činila tako oslobađajućom. A ni svijet ga nije onako pritiskao. Sve je bilo nekako drukčije, a opet i nekako isto. Kao voda u rijeci. Jednog dana, negdje u prosincu 2000., pogledao je na kalendar, pa kao da se s nekim oprašta, gotovo glasno izgovorio: "Ah, taj hrvatski Oktobar, to hrvatsko 20. stoljeće!" Zatim se jedva primjetno nasmiješio, pa kao da nešto želi zapečatiti, dometnuo: "Jedino je svetost put i orijentacija!" Onda se okrenuo prema prozoru i pogledao van. Drvored starih lipa bio je nekako taman i dalek, kao i nekoć u to doba, samo što sada gospodin K. nije duboko uzdahnuo. Samo se i dalje smiješio. Nenad Ivanković e-mail:honos@zg.hinet.hr |