|
Predsjednik Mesić nije ovih dana otputovao u posjet Washingtonu, jer se tobože razbolio. Njegova navodna viroza, o kojoj su se razgalamili glasnogovornici s Pantovčaka, u stvarnosti je diplomatska bolest, uzrokovana virusom sasvim druge vrste. Mesić se, naime, htio sastati s predsjednikom Bushom - makar samo i u prolazu - ali je dobio političku košaricu - koja svakako ima svoje dublje značenje. Možda bi do washintonskog susreta uz kavu i došlo da se u cijelu stvar nije upleo - očito sve utjecajniji - hrvatski lobi, koji je novom predsjedniku SAD-a savjetovao da ne primi vicmahera s Pantovčaka. Napokon, takvo što nije bilo teško obrazložiti: Mesić se u manje od godinu dana pokazao kao čovjek koji nema nijednu od onih vrlina koje se na Zapadu cijene: nepouzdan je, vjeroloman, neiskren, neodgovoran. Koliko god se iz njegove sluganske perspektive činilo da odrađuje dobar posao za svoje inozemne gazde i sponzore, to je ipak činio na način koji na svjetskom diplomatskom parketu u konačnici ne donosi ugled, nego prezir i podsmijeh. Nema, naime, nijednog predsjednika države, čak ni u najzaostalijim zemljama svijeta, koji je lažno svjedočio protiv svoje zemlje i svojih najistaknutijih generala pred jednim međunarodnim, ili bilo kakvim drugim sudom. Nema nijednog predsjednika države koji je pritom lagao da to nije učinio, a onda kad se sve razotkrilo, nastavio s dilanjem dokumenata, na način koji je ugrozio i ugrožava samu sigurnost zemlje. Pritom je učinio još jednu stvar: u svojoj herostratskoj strasti da uništi sve što je stvorio njegov predšasnik u posljednjih deset godina, on je neke vrlo osjetljive, i svakako tajne dokumente, dao medijima, kompromitirajući na taj način i same inozemne partnere. Recimo Amerikance, puštajući u javnost transkript o pregovorima s tvrtkom Enron o izgradnji termoelektrane u Jertovcu. Ili pak onaj o suradnji hrvatskih obavještajnih službi s CIA-om. Kakva je to eskapada bila kazuje i činjenica da je oko 60 posto svih informacija koje se tiču sigurnosti američkih, odnosno NATO-vih vojnika i postrojbi stacioniranih na ovim prostorima, dolazilo upravo iz hrvatskih obavještajnih izvora. E, pa koja bi sad ozbiljna obavještajna služba dalje surađivala s Mesićevim službama kad se tako delikatni i važni podaci objavljuju u novinama (na primjer u Nacionalu ili njegovoj splitskoj inačici?) I kome bi to predsjednik jedne države, koji sudjeluje u takvim upravo u idiotskim poslovima, mogao još biti partner ili sugovornik? Hrvatski lobi u Americi, koji je s dolaskom predsjednika Busha, dobio na težini i utjecaju, u svom delegitimiranju Mesića, koliko se može razabrati, svakako nije motiviran nekakvom stranačkom politikom ili ideološkim predrasudama. Riječ je o ljudima, među kojima su i vrlo utjecajne američke ličnosti, koji naprosto vide da jedna kavanska politika, kakvoj je Mesić izgleda jedino dorastao, Hrvatsku može pretvoriti samo u polusvijet , koji ne samo da dovodi u pitanje smisao i vrijednosti Domovinskog rata i njegovih žrtava, nego ozbiljno ugrožava i stabilnost cijelog ovog područja. Hrvatske sigurnosne službe su praktički uništene, vojska je marginalizirana i pribijena na stup srama i još joj se nameće doktrina neprispodobiva duhu Domovinskog rata i modernim vojnim shvaćanjima. A da se o sve dubljem rascjepu u hrvatskom društvu i ne govori, a na čemu Mesić i te kako uporno radi s ljudima koje je okupio oko sebe, a čija je prošlost jednako mutna i dvojbena kao što je to i njegova, ili pak kao što su to izvori financiranja njegove izborne kampanje o kojima i dalje uporno šuti. Naravno: Zapad, a osobito Amerika pod predsjednikom Clintonom, priželjkivali su odlazak Tuđmana i HDZ-a s vlasti. Štoviše, na tomu su i zdušno radili, ali nisu željeli - barem ne Amerika - umjesto mrske HDZ-ove vlasti ovakvu hrvatsku konfuziju i banalizaciju, kakvu sada kreira vicmaher s Pantovčaka. To, i samo to objašnjava i prave uzroke njegove najnovije viroze, kao i činjenicu da se na svojim bjelosvjetskim putovanjima u posljednje vrijeme sve češće susreće još jedino s marginalnim političarima i državnicima, ili pak na snijegu po pola sata čeka na prijevoz, jer ga čak zaboravljaju i Švicarci. Moglo bi se zaključiti da je Mesić, u manje od godinu dana, od državnika kojeg su rado primali i s njim se javno rukovali i slikali, postao marginalna politička figura koja može biti zanimljiva još jedino balkanskim liderima i njihovim europskim sponzorima a la Carl Bildt, i to samo kao suradnik u jednom zakulisnom naumu: institucinalizaciji Zapadnog Balkana, dakako, s Hrvatskom u toj mreži! Amerika nije Hrvatska, a to znači da se s promjenom vlasti ni na vanjskopolitičkom planu ne događaju dramatične, a ni nagle promijene. Tako ni nova administracija, na čelu s Bushom, neće ni na ovim prostorima (od Bosne do Kosova), uključujući tu i Hrvatsku, učiniti neke drastične rezove. Ali jedno se ipak može očekivati. Neće više biti takve eksplicitne podrške Račanovoj ljevičarskoj vladi. Štoviše, ima razloga vjerovati da će republikanci, koji sada kroz Busha dolaze do riječi, svuda u Europi pomagati pa i podržavati konzervativnije političke opcije, počevši od Velike Britanije pa do rubnih europski zemalja. A kad je konkretno riječ o Račanu i njegovoj vladi, ona je u očima nove američke administracije mnogo više komunistička, ili kriptokomunistička, negoli si to u Zagrebu žele priznati. I to ne samo zbog svjetonazorski različitih perspektiva! Naime, koliko god Račanova vlada bila snishodljiva prema utjecajima i zahtjevima izvana, toliko u internim diplomatskim analizama nije moglo ostati nezapaženo da od mnogih njenih obećanja nije ostalo ništa. Štoviše da se u Hrvatskoj obnavlja duh titoizma u svim njegovim inačicama - počevši od jednog Šuvara koji na valu povratka na staro ponovo postaje medijska zvijezda, preko Titovog pionira Canjuge, povratka SUBNOR-a na scenu, do poticanja opće nostalgije za vremenima kad se u Jugoslaviji "dobro živjelo". Ta kriptokomunistička rekonstrukcija društva i države, nije vidljiva samo u sve žešćim napadima na Crkvu i biskupe (Bush je upravo u toj domeni učinio svoje prve i vidljive korake, dakako, sa sasvim suprotnimg predznakom!), ili u dekomponiranju Oružanih snaga i njihovu moralnom diskreditiranju, nego i u očitom narušavanju trodiobe vlasti i neovisnog sudstva, a u čemu, na zaprepašćujući način ne sudjeluje samo jedan crveni Kmer tipa Linića, nego i sam premijer Račan! Ako se tome doda i stanje na televiziji, te općenito u medijima, koje nema veze ni sa kakvim stvarnim slobodama, nego s političkim podzemljem i željom SDP-a da od najutjecajnih medija naravi svoju političku, pa i ideološku podružnicu, onda je jasno da takav skor ne može ostati nedijagnosticiran. Sve u svemu moglo bi se reći da možemo očekivati, barem što se Amerike tiče, polaganu ali sigurnu marginalizacije Hrvatske, te stanovito, ali i znakovito slabljenje podrške aktualnoj vlasti, uz dakako, tipičan američki pragmatizam koji uključuje upotrebu svakoga, ako to u nekom trenutku za Ameriku može biti korisno. Uz taj bitno drukčiji vanjskopolitički kontekst, poziciju aktualne vlasti, a time dobrim dijelom i same Hrvatske, trasirat će još dva procesa: s jedne strane sve dublje zaoštravanje socijalne i gospodarske krize - jer ova vlada zaista nema nikakvu gospodarsku strategiju koja bi pobuđivala suprotna očekivanja - te nastavak kriminalizacije Domovinskog rata na čemu osobito radi predsjednik Mesić. Jedanput kroz izjavu da se svatko svakome mora ispričati zbog rata i agresije. Drugi put, kao prigodom susreta s Koštunicom u Davosu, kroz tvrdnju da postoji samo individualna krivnja (čime se svjesno i lukavo amnestiraju od odgovornosti ne samo tvorci Memoranduma SANU, njihovi duhovni sponzori u SPC, nego i svi oni, od intelektualaca do običnih ljudi, koji su masovno, baš u povodu agresije na Hrvatsku, podržavali Miloševića i bacali cvijeće pred tenkove što su išli na Vukovar). Treći put kroz naprasne smjene najsposobnijih i najzaslužnijih hrvatskih generala i ratnih zapovjednika. Ali uvijek s istim ciljem: da se izravna krivnja,
izbriše razlika između žrtve i agresora i pripremi teren za novo antihrvatsko
miješanje karata na ovim prostorima. No, sa smanjenom američkom podrškom
i interesom za takve scenarije, to bi moglo biti teže i ovoj bi vlasti
moglo ozbiljno zakomplicirati život. e-mail:honos@zg.hinet.hr |