|
Motivi zbog kojih šestorka ponovo želi mijenjati Ustav, kako bi ukinula Županijski dom, vrlo su prozaični. Unatoč tomu što se nagodio s Carlom del Ponte oko zadržavanja optužnica protiv hrvatskih generala dok ne prođu izbori, Račan je u priličnom strahu od onoga što bi mu se moglo dogoditi u lipnju. Vlada, naime, nije učinila baš ništa što bi birači mogli honorirati, pa rezultat, gledajući u cjelini, može biti samo lošiji negoli 3. siječnja prošle godine. Bez obzira što je riječ o izborima za nevažan Županijski dom, značajniji pad rejtinga šestorke na toj (ipak!) državnoj razini, psihološki bi zakomplicirao ionako tešku situaciju u vladajućoj koaliciji. Netko bi dobio više, drugi znatno manje i odmah bi uslijedio pritisak u pravcu ponovnog miješanja karata, a to znači (pre)raspodijele moći i pozicija u Vladi. Račan to svakako ne bi preživio, a nacionalna i gospodarska kriza bile bi pojačane i onom političkom. Drugi razlog zbog kojeg je Račan spreman na nepodnošljivu
lakoću mijenjanja Ustava, kako se ovih dana izrazio prof. Smerdel, strah
je od novih lomova s HSLS-om. Nema nikakve dvojbe da je današnji SDP
mnogo manje socijaldemokratski negoli onaj do 3. siječnja prošle godine.
Čak i površna analiza pokazuje da je stranka otišla čak toliko ulijevo,
da se već i jedan Tomac doima kao desničar. Pritom ne mislim u prvom
redu na sve manju socijalnu osjetljivost i na vulgarni liberalizam u
gospodarskoj politici, a čega i te kako ima, nego na gotovo jakobinski
mentalni sklop što ga otjelovljuju stranački čelnici (od Linića, preko
gospođe Antunović, do samog Račana) i njihovi intelektualni trabanti
á Ali još više o tome govori činjenica da oni neće, ili najradije ne bi više s HSLS-om, jer je ovaj tobože otišao suviše desno. Možda bi Račan iz pragmatičkih razloga, nakon što je praktički eutanazirao Tomca i desno-nacionalističku struju u vlastitoj stranci, još jednom i izašao na izbore za taj nevažni Županijski dom s čovjekom i strankom koji su mu pomogli da dođe na vlast, ali kako bi to ponovno očijukanje s nacionalistima izvan vlastitih redova objasnio jastrebovima u svom gnijezdu? Ili, pak, ambicioznim anacionalistima, poput gospođe Pusić, koja se tako dugo i tako uporno nudi u zamjenu za Budišu? U svakom slučaju sve bi to bilo odveć rizično, uzburkalo bi duhove, raspalilo strasti, a ne bi ništa donijelo. Dakle, Županijski dom treba ukinuti! Slično kao što je Kartagu trebalo razoriti. No problem je u tome što je Ustav mijenjan prije samo tri mjeseca! A bez nove promjene nema ni ukidanja Županijskog doma. Svi argumenti koji se sada navode u prilog ukidanja, samo su jalovi izgovori, na koje se, začudo, lijepe i jedan Šeks i njegovi iz HDZ-a. Jer uopće se ne radi o tome bi li se ukidanjem Županijskog doma uštedjelo tih 5o milijuna kuna i je li Županijski dom, takav kakav je, zaista nepotreban. Ovdje je riječ o jednom mnogo dubljem pitanju! O tome kakva je to vlast i kakva smo mi to zemlja u kojoj se, eto, svaka tri mjeseca predlažu ustavne promijene! One, koji dulje pamte, to će vjerojatno podsjetiti na Kardeljeva vremena, kada je komunistička nomenklatura Jugoslavije stalno izmišljala nove ustavne i zakonske promjene kako bi svoju vlast i svoje interese kamuflirala, ili adaptirala na nove prilike. Ali, istini za volju, ni tada nikom nije padalo na pamet da takoreći odmah nakon jedne revolucionarne promjene ustava, traži drugu. U čemu je, dakle, kvaka? Nema nikakve sumnje da su Račan i partneri u vlasti postali žrtve vlastite političke filozofije. Oni su na vlast došli obećavajući promjene i reforme, čak do te mjere da su prethodnih deset godina proglasili mrakom i izgubljenim vremenom (iako je u tom periodu stvorena hrvatska država i izvojevana pobjeda u Domovinskim ratu!). Promjene i reforme iz izbornog bojnog pokliča pretvorile su se sada u sam spiritus movens politike novog smjera. Što više promjena, što više razgradnje svega što je stvoreno, to sretnije društvo! Iz te i samo iz te i takve političke svijesti može se razumjeti ta nepodnošljiva lakoća mijenjanja Ustava i razaranja svega dosad stvorenog, uključujući tu i kriminalizaciju Domovinskog rata. No, koliko god to mirisalo na ne tako davna vremena i njihov mentalitet, tu uništavajuću ideologiju promjena i reformi iskusili su i drugi. Jedna zanimljiva knjiga (Francois Bluche: La Vie quotidienne au temps de Louis XVI, Paris, 1980.), u kojoj se opisuje život u Francuskoj uoči revolucije, to sjajno dokumentira. Autor čak tvrdi da je ta opsesivna sklonost prema promjenama i reformama, koja je zahvatila ancien régime i opčinila ne samo njegove ministre, nego i samog kralja Luja XVI, dovela do sloma jednog, inače mnogo stabilnijeg i uspješnijeg društva no što se to općenito znade i priznaje, i proizvela, uz dakako i druge čimbenike, revoluciju i jakobinski teror. Želja da se sve promijeni toliko je obuzela ondašnju Francusku, piše autor, da su se ministri upravo natjecali u tome kako da u reformama nadmaše svoje predšasnike, jer samo su na taj način mogli pokazati i dokazati svoju inteligenciju i sposobnost. Posljedice po društvenu stabilnost i socijalnu ravnotežu, međutim, bile su katastrofalne. Tako je, primjerice, jedan od najgorljivijih pobornika promjena i reformi, ministar rata, Saint-Germain, uz korisne stvari, vojsci nametnu takav tempo promjena da ju je ubrzo dezorijentirao i oslabio. Ministar financija Necker, pak, dobrim je dijelom zaslužan za bankrot zemlje, premda je, kako je to bilo uobičajeno i u ono vrijeme, sve svoje reforme i promjene obrazlagao željom za općim dobrom. No reforme su ancien régime odvele u tragediju. Stvorena je klima u kojoj je onaj, koji je zaostajao u radikalnim promjenama, smjesta bio proglašavan reakcionerom i pobornikom starog, no pravih rezultata nije bilo:"Kler, plemstvo, parlamentarni sud, treći stalež - svi su oni težili da prošire svoja prava, a potisnu ona koja ih se nisu ticala. Provincijalno plemstvo više nije htjelo podnositi jaram dvorskoga plemstva; niže je svećenstvo htjelo participirati u častima visokog, oficiri i podoficiri sporili su se u istom smislu, dok je dvorsko plemstvo, opet, smatralo posve ispravnim da kralj posvuda i nad svima bude apsolutni vladar, samo ne nad njima samima. A narod je vikao:"reforme!", ali se nije zanimao za one koje je vlada stalno proklamirala. Kod intelektualaca je u prvom planu bila ideja radikalno novog ustava…" Dakle: rezultat je bilo destabilizirano, posvađano i sluđeno društvo, ruinirana država i svakako omča koju si je stari režim, zbog te nezajažljive strasti za promjenama i reformama, sam stavio oko vrata. Premda se taj povijesni primjer ne može bez ostatka prenijeti na naše prilike, on ipak jasno ukazuje na to kako je i u današnjoj Hrvatskoj kriptorevolucionarni mentalitet opasan za ukupnu stabilnost. I na kraju i za samu vlas, jer priziva još radikalnije duhove i solucije. Zbog toga je sadašnja diskusija oko ukidanja Županijskog doma, a time i oko promjena netom promijenjenog Ustava, istodobno i metafora za političku psihologiju Račanove vlade i jasan znak kamo nas sve to vodi ili može odvesti. To tim više što je hrvatsko društvo od pada komunizma, osamostaljenja, Domovinskog rata, do pretvorbe i ostalih društvenih i gospodarskih reformi, toliko iscrpljeno od promjena i u tolikom stresu od stalno novoga, da mu je prije svega potrebna stabilnost i napredovanje u malim, ali sigurnim koracima, kako je to inače proklamirao Karl Popper, ideolog otvorenog društva, koji bi po mnogo čemu trebao biti blizak današnjoj hrvatskoj vladi. Na svoj način to je u ovotjednoj TV-emisiji
Liniću preporučila i Zdenka Gast (lobistica američkog kapitala), rekavši
mu kako strani kapital neće doći u zemlju u kojoj svaka promjena vlasti
počinje velikim pospremanjem, dramatičnim reformama i promjenama. Kapital
traži stabilnost i kontinuitet, a prije svega poštivanje ugovora i zakona.
Drastičnije rečeno: tamo gdje se svaka tri mjeseca mijenja ustav ni
turisti rado ne dolaze, jer ne znaju što ih čeka. e-mail:honos@zg.hinet.hr |