|
Prošle se nedjelje na splitskoj Rivi nije dogodila samo povijest, nego je na neki način trasirana i budućnost. Skup podrške generalu Norcu bio je dosad najmasovnij: ni za vrijeme Tita - kada su ljudi morali masovno izlaziti na ulice - nije se okupilo toliko svijeta, pa čak ni za vrijeme Franje Tuđmana, kad je hrvatska nacionalna euforija bila na vrhuncu. Dvije stotine tisuća ljudi uspjeli su okupiti samo Račan i Mesići! Dakako, protiv sebe. U futurološkom smislu to znači da bi ova vlast, ako nastavi putom kojim je krenula, na kraju mogla ostati bez naroda. Doduše, Dalmacija i sjever zemlje nisu isto: dok ovdje politički već ključa, tamo gore, u Zagrebu, pa i Slavoniji, još spavaju. Ali svakako će se probuditi, jer nije riječ o političkim i interesnim razlikama, nego o mentalitetu: jug je naprosto eksplozivniji i prije dođe k sebi! To buđenje nije uzrokovano nekim banalnim razlozima ili stranačkim i političkim preferencijama, nego egzistencijalnim strahom. Strahom da bi se moglo dovesti u pitanje same temelje države, a time i sve ono što je u Domovinskom ratu stvoreno s toliko žrtava i krvi. Ako su 3. siječnja prošle godine mnogi vjerovali da imamo državu, koja je tu, i koju nam više nitko ne može oduzeti, sada su u to počeli duboko sumnjati. Ta je sumnja pojačana i činjenicom da ova vlast nije ni za jotu popravila gospodarsko i socijalno stanje, ali je svojom nerazumnom, pa i podaničkom politikom, počela rasklimavati same temelje hrvatske slobode i neovisnosti. Dakle: ono u što 3. siječnja nisu vjerovali, sada su počeli osjećati kao grubu stvarnost: da ovi zaista mogu upropastiti zemlju i sve dovesti u pitanje! Slučaj generala Norca personifikacija je te i takve neodgovorne i anacionalne politike. Jer ljudi naprosto ne mogu shvatiti da je današnja vlast tako ažurna u progonu hrvatskih branitelja, pa i samih legendi i simbola Domovinskog rata, a istodobno posve neosjetljiva na zločine počinjene nad Hrvatima. Tu ne pomažu nikakva izmotavanja i zakulisne spletke, jer narod nije ni glup ni nemoralan. Ljudi znadu da pravna država, kako ju danas tumače Mesić, Granić, Račan, ili gospođa Pusić, nema nikakve veze s pravdom. Jer da ima, onda bi se najprije procesuirali svi zločini počinjeni u agresiji na Hrvatsku i nad Hrvatima, a tek zatim ostali, jer Hrvatska je bila žrtva a ne agresor. Drugo: nitko razuman i pošten ne može shvatiti zašto se htjelo generala Norca privesti u lisicama i zašto mu je određen pritvor. Zar se tako postupa s jednim pobjedničkim generalom i proslavljenim ratnikom, s čovjek koji bi u svakoj državi na Zapadu baš iz političkih, moralnih i psiholoških razloga, dobio priliku da se brani sa slobode? To više što takvu mogućnost predviđa i hrvatski zakon! Pritvor je samo krajnja mjera, a ne nešto obvezujuće! Pa ipak, Norca su htjeli privesti kao običnog kriminalca. Zašto? Zato da ga ponize i da ponize sve one kojima je Domovinski rat svetinja. Ljudi su to osjetili i zato su tako masovno dignuli svoj glas. Treće: kad je na čelu države čovjek koji je svjedočio u Haagu protiv vlastitih generala i vlastite zemlje, i još k tome govorio teške neistine; kad je na čelu vlade čovjek koji okreće glavu od kriminalnog distribuiranja najpovjerljivijih dokumenata iz Ureda predsjednika i koji laže hrvatskoj javnosti kad god izbije neka haaška afera, onda je jasno da ljudi misle kako su sva ta uhićenja i suđenja zapravo politički motivirana i inscenirana. I zato dižu svoj glas. Osim toga posve je točno da ova Vlada pokušava trgovati s Haagom i da je neiskrena u odnosu spram vlastite javnosti. Iz samog vrha šestorke dolaze informacije kako je upravo Haag tražio da se procesuiraju zločini u Gospiću, Pakračkoj poljani i dovrši proces vezan za Varivode! I da će onda, ako sve to završi kako je planirano, navodno, neko vrijeme Hrvatsku ostaviti na miru! Zbog toga na masažu ministru Ivaniševiću dolaze istražni suci (Račan istodobno prijetvorno tvrdi kako izvršna vlast nema pojma što sudovi rade!!!), a svjedoci se (upravo u gospićkom slučaju) obrađuju kao da živimo u dobrom starom jugoslavenskom socijalizmu. Četvrto: uz taj egzistencijalni strah za državu, koji se počeo uvlačiti u ljude, praćen sve jasnijom sviješću kako nema i neće biti ni socijalnog ni gospodarskog razvitka i poboljšanja, ako se uništi njihov okvir, sama država, Split je pokazao da je na scenu stupio još jedan važan i nezaobilazni čimbenik. To su pukovnik Mirko Čondić i njegov nacionalni stožer za obranu digniteta Domovinskog rata. Ako se ostavi po strani Crkva, onda se mirne duše može reći da u Hrvatskoj danas ne postoji nijedna moralna i politička snaga koja bi imala veći kredibilitet i vjerodostojnost od Čondića i njegova stožera. Dvije stotine tisuća ljudi na splitskoj Rivi to je bjelodano dokazalo, kao i sama atmosfera - dostojanstvenost tog masovnog plebiscita za hrvatsku neovisnost, ponos i dostojanstvo. Nitko, ama baš nitko drugi danas ne može okupiti toliko broj građana i udahnuti im takvu nadu i samopoštovanje. Zbog toga je danas Mirko Čondić neka vrst hrvatskog Lecha Walese! A to je činjenica o kojoj bi ova vlast, ako se ne želi ponašati nojevski, kako je to u Splitu rekao dosjetljivi Škarić, trebala voditi računa. I ukalkulirati to (na pozitivan način) u svoje buduće poteze. Peto: u sklopu te činjenice zaista je bilo smiješno i otužno slušati u Saboru jednog Arlovića kako se iz svoje kriptokomunističke duše upinje dokazati kako su ovi ili oni izmanipulirali Čondića i njegov stožer, kako iza svega stoje neke političke stranke i da to, kako je doslovno rekao, piše i "na emajlu"! Dakle, taj obrazovani hrvatski političar i intelektualac, taj stameni stup obrane aktualnog režima, tvrdi kako su hrvatskog Walesu izmanipulirale i iskoristile oporbene stranke, koje, bez uvrede, danas ne mogu organizirati skup na koji bi došla samo četvrtina od onih koje je okupio Čondić! Doista smiješno i žalosno! Šesto: takvo ponašanje režima je na neki način i zakonito. Jer ako Račan tvrdi da je napad na ovu vlast napad na demokraciju, ako Mesić tvrdi da su blokade cesta i protestni skupovi organizirani kako bi se Hrvatsku izoliralo i ostavilo bez novca, a gospođa Pusić traži da policija te i takve "ekstremiste i organizatore ekstremističkih napada na državu izolira", onda je jasno da se moralo iskonstruirati veliku zavjeru u kojoj su branitelji samo tobožnji paravan za mračne ciljeve drugih. Komunizam je po definiciji bio i ostao diskreciona ideologija i diskrecioni sustav. A to znači: što mogu i smijem ja, to ne možeš i ne smiješ ti! Zato ne treba trošiti previše riječi na dokazivanje kako je upravo ova vlast, dok je bila u oporbi aktivno sudjelovala u blokadi ne samo prometnice, nego i graničnih prijelaza i to uoči same turističke sezone 1999! Da je pozivala na građanski neposluh svake vrste, uključujući tu i neplaćanje tv-pretplate! Da je sa sindikatima organizirala masovne prosvjede, a slučaj Ankice Lepej stilizirala kao pobjedu morala nad pravnom državom, tvrdeći kako je dopušteno kršiti zakon ako je to za opće dobro! I sve je to gromoglasno zvala nepatvorenom i pravom demokracijom! A danas mnogo manje od toga naziva pokušajem državnog udara i rušenjem Hrvatske! I to ne samo u bijesnoj reakciji nekog minornog predstavnika vlasti, nego u formi interpelacije parlamentu i to svih stranaka šestorke, uz istodobnan zahtjev da vlada primjeni represiju! Krug se time zatvorio. U Splitu 11. veljače dvije stotine tisuća ljudi diglo je glavu, potaknuto najdubljim egzistencijalnim motivima, a Hrvatska je dobila svog Walesu, kao i režim koji od svega toga nojevski okreće glavu, vjerujući da će zastrašivanjem i represijom spasiti propalu politiku. e-mail:honos@zg.hinet.hr |