Kolumna: " HRVATSKI RAT I MIR " (4)
Nenad Ivanković

Prva runda slučaja Norac okončana je kao što je i započela: politički. Najprije je Vlada donijela odluku da se tog hrvatskog generala uhiti i zatvori, a onda je, pod pritiskom masovnih prosvjeda branitelja i građana, ta ista Vlada postigla političku nagodbu s Haaškim sudom. Norac je ostao u Hrvatskoj, Haag je od njega definitivno (?) dignuo ruke, a Račan, Ivanišević i Granić privremeno su odahnuli.

Čak toliko da se sam predsjednik Vlade, obavještavajući hrvatsku javnost o obavljenom poslu, stavio u pozu pobjednika. Prvo u odnosu na predsjednika države koji je doista sa svojim prijavkom ispao amaterski smiješan, a onda i u odnosu na onu prosvjedničku Hrvatsku, koju u ovom trenutku simbolizira Čondićev središnji stožer.

U odnosu na Mesića Račan je zaista ispao superioran. Čovjek s Pantovčaka blefirao je poput trećerazrednog pokeraša i na kraju ostao praznih džepova. Ne samo da mu se Norac nije javio na prijavak, nego predsjednik države na kraju nije znao protumačiti javnosti zašto mu se ovaj nije javio. Jedino što je Mesić stvarno uspio, jest to da su se u jednom trenutku oni, koji su digli svoj glas za generala na splitskoj Rivi, zapitali: Je li moguće da bi se poslije svega Norac mogao pojaviti na Pantovčaku, i to Mesiću na prijavak?!

Ali u odnosu na prosvjednike sa splitske Rive, kao i one diljem Hrvatske, Račan nipošto nema razloga za bilo kakav trijumfalizam. On je sve te ljude optužio za navodno rušenje Hrvatske i za pripremanje državnog udara, pokazujući time ne samo svoju kriptokomunističku psihologiju, nego i paničan strah da bi zaista, ako tako nastavi, mogao s nogama ostati u zraku. No za razliku od Mesića, koji je, očito, dobar samo za destrukciju i smućivanje javnosti, Račan je pokazao i stanoviti talent da iz poraza napravi barem pirovu pobjedu. Pod pritiskom zahtjeva Čondićeva stožera, ali i ukupne atmosfere koja se u Hrvatskoj počela stvarati kao svojevrsni kontrapunkt bahatoj neosjetljivosti vlasti na sve ozbiljniju kriminalizaciju Domovinskog rata i njegovih simbola, Račan je ustuknuo i uz pomoć Haaga ispunio jedan od postavljenih uvjeta. Haag je odustao od Norca, Vlada je dobila jamstva i kriza je načas primirena, premda ne i riješena. Zašto?

Prvo, cijeli je taj slučaj pokazao da se ova vlast, u pitanjima koja se tiču elementarnih nacionalnih interesa, uključujući tu i nacionalni ponos i dostojanstvo, ponaša minimalistički. Dakle, učinit će u obrani tih interesa samo ono što mora i na što bude prisiljena. Da nije bilo splitskih prosvjeda i svega onoga što su oni pokrenuli i uzburkali, Vlada bio ostala na pozicijama koje je Račan definirao odmah nakon što je izbila kriza oko Norca: da on s time nema ništa, da izvršna vlast ne zna što sudska vlast radi i da se u to ne želi petljati(!?) Premda je svakom razumnom bilo jasno da je cijeli slučaj od samog početka politički motiviran i konstruiran, da je ne samo utanačen između ministra Ivaniševića i istražne sutkinje Sajonare Čuline, nego i između Račana i Carle del Ponte.
Usput rečeno: taj minimalizam u obrani nacionalnih interesa, kolektivnog ponosa i povijesne istine, možda najbolje ilustrira podatak iz jednog američkog istraživanja. To je istraživanje pokazalo da Račan uvijek, kada bi bilo posve normalno da spomene riječ Hrvatska, u osamdeset i pet posto slučajeva radije kaže naša zemlje. Dakle, radije upotrebljava sintagmu koja neodoljivo podsjeća na onu - naš jezik - koja se rabila u vrijeme Šuvarova progona imena hrvatski književni jezik.

Drugo, sporazum s Haagom na koji je Račan sada tako ponosan, pokazuje ono što se već dugo znade: da je taj Sud prije svega politička institucija, a tek u drugoj ili trećoj instanci, pravosudna. Zbog toga se ova vlast više neće moći praviti naivna i pripovijedati naciji kako Haaški sud ne radi ništa drugo nego samo sudi za individualnu krivnju, pa svi oni, protiv kojih podigne optužnicu, moraju tamo.

Haaški sud se u svojem shvaćanju pravde odavno kompromitirao i očito je da je ustupak Račanovoj Vladi na neki način i priznanje te nevjerodostojnosti. U zapadnim su se medijima već pojavili ozbiljni tekstovi koji govore o tome da Haaški sud ne može izvršiti svoju funkciju već i stoga što građani država na koje se odnosi u njemu ne vide instrument pravde, a time ni instrument uspostave mira, nego prije jednu nadasve ispolitiziranu i arogantnu instituciju, čiji predstavnici galame da ih ne zanimaju ni žrtva ni agresor, nego samo konkretni zločin, dakle, nekakva selektivna pravda izvan stvarnog konteksta događanja i njihove uzročno-posljedične veze.

Naravno, Haaški je sud mogao donekle izbjeći takvo urušavanje ugleda i kompetencije da su njegovi suci i istražitelji bili spretniji i mudriji. Ali je veliko pitanje bi li ikada taj sud zaživio kao stvarni instrument pravde. Jer, istini za volju, nije ni uspostavljen s tom idejom! Valja se, naime, podsjetiti da je Haaški sud utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a 1994. godine kao neku vrst supstitucije za vojnu intervenciju, za koju u ono vrijeme nije bilo ni političke volje, a ni konsenzusa među velikim silama. Zbog toga je Sud i utemeljen s pozivom na Poglavlje VII Povelje UN-a, dakle, s pozivom na intervencijsko poglavlje, tj. ono koje daje pravo Vijeću sigurnosti da upotrijebi sva raspoloživa sredstva (uključujući tu i silu) kako bi se ponovo uspostavio ili održao mir. Kad se pročita Rezolucija 827, kojom je Sud utemeljen, onda se vidi da njegova glavna zadaća nisu pravda i pravičnost, nego upravo uspostava mira na prostoru bivše Jugoslavije. Riječju: pravnom intervencijom postići ono što se u ono doba nije moglo, a ni htjelo vojnom.

U kasnijim dokumentima Haaškoga suda ta temeljna politička zadaća, pri čemu je pravo samo sredstvo, izričito je podcrtavana. Primjerice, u odluci o sub poeni u delikatnim pravim formulacijama otvoreno se priznaje da namjerno nije primijenjeno ni međunarodno ni nacionalno pravo, jer ako bi se primijenilo, ne bi se mogla postići glavna zadaća - uspostava mira na ovim prostorima. Zato se svjesno poseže za pravom sui generis, to jest pravom kakvo nigdje ne postoji, ali je dobro da se nekoga osudi, ako je to nužno za uspostavu mira (otuda, primjerice i preširoko tumačenje zapovjedne, odnosno, objektivne odgovornosti!). Haag je pod tim vidom zaista politički sud, odnosno pravna supstitucija za vojnu intervenciju, koja u konačnici ima isti politički cilj kakav bi imala i vojna intervencija da je do nje došlo u godinama prije Daytonskog sporazuma.

Treće, zbog toga je samo djelomično točno da je Haag u svezi sa slučajem Norac učinio presedan političke naravi. To je naime točno kad je riječ o percepciji javnosti, ali ne i kad je riječ o stvarnom načinu funkcioniranja tog Suda. S druge, pak, strane percepcija javnosti je psihološki i politički toliko važna, da od ove nagodbe s Račanovom vladom više ništa neće biti kao što je bilo. Jer ljudi su naprosto shvatili da se nacionalni interesi (Norac je tu bio i konkretni slučaj i metafora istodobno!) mogu i braniti i obraniti. Da se i ovu Vladu, ma kakva inače bila, može pritisnuti i potaknuti da u tom pravcu djeluje, te da Haag, ako ne želi ostati nasukan na sprudu negativne politizacije, mora i može učiniti političke geste i ustupke suprotnog predznaka.

e-mail:honos@zg.hinet.hr