ČOVJEK IZ MAOVICA - KOJEGA NE SMIJEMO ZABORAVITI

Dana 27.svibnja 1997. godine umro je u osamdesettrećoj godini života Božo Škalic pk.Josipa (Bili). Poznat je bio ne samo u Maovicama nego i po cijelom vrličkom kraju, a poznavali su ga mnogi i iz drugih krajeva. Poznavali su ga kao dobrog i radišnog čovjeka, kao pravog vjernika, kao oca mnogobrojne djece i kao vrijednog sakristana, odnosno "remetu". Zato smatram potrebnim i korisnim da ukratko iznesem njegov život u našem župnom glasilu "Vrličko kolo", da se tako otme iz zaborava ono vrijedno i hvale dostojno iz njegova života, čime je on zaslužio da uspomena na njega ostane trajna.
Naš pokojni Božo (Bili) rodio se na Maovicama 30.prosinca 1914. od roditelja pk. Josipa i pk. Anđe Malković. Otac mu je poginuo u Prvom svjetskom ratu, a on se rodio iza očeve smrti. Majka mu je ostala sa troje rođene djece i njime četvrtim, još nerođenim. Možemo zamisliti kako je bio težak život majci udovici a i djeci bez roditelja hranitelja ... Ali vjera u Boga i njegovu providnost učinila je svoje. Mali Božo iz djetinstva naučio je biti bogomoljan i radišan. Uzdao se u Boga i svoje snage.
Čitavi život bavio se poljoprivredom, stočarstvom i lovom. Živio je i radio, sve do Domovinskog rata, isključivo na Maovicama. Skoro dvadeset i pet godina prihvaća se "remetluka". savjesno je tu službu vršio sve do svoje smrti. Zvonio je svako jutro, svako popodne i svako predvečerje i tako pozivao svoje Maovičane da se sjete Boga i pozdrave svoju Nebesku Majku. zvonio je svake nedjelje i blagdana, odnosno kad je bila misa na Maovicama pozivao je vjernike na svetu misu. zvonio je kod svih sprovoda i pratio na ukop tužnim brecanjem pokojne Maovičane. Zvonio je uvijek kada je prjetila opasnost od nevremena, odnosno "grada, groma i svakog zla vremena ".
Svim svećenicima koji su vršili svećeničku službu na Maovicama bio je uvijek na raspolaganju, a kada bi bile veće svetkovine, pomagao je i u Vrlici. Svi su ga svećenici voljeli i poštivali.
Sve je to tako išlo do užasnog Domovinskog rata, kada je bio prisiljen napustiti svoje Maovice i nastaniti se u hotelu "Lav", gdje je bio u progonstvu punih pet godina ostajući u mislima uvijek na svojim Maovicama i čekajući čas povratka u njih, da se opet nakon povratka vrati svom načinu života kojega je provodio prije tog rata, sretan i zadovoljan u svom rodnom mjestu i na svom čistom zraku.
U kući pk. Bože Bog se obavezno molio svaku večer. Svi iz kuće su redovito pohađali svetu misu nedjeljom i blagdanom. Isto tako i svete sakramente primali. Ujednu riječ: u njegovoj se kući kršćanski molilo i kršćanski živjelo. U takvom je ozračju živio ne samo dok se nije oženio, nego i poslje ženidbe kad je svoju djecu sa ženom davao na ovaj svijet i odgajao.

A Bog mu je dao brojno potomstvo: dvanaestoro djece (devet sinova i tri kćerke). Od toga je još i danas živo desetoro: osam sinova i dvije kćeri. Živi sinovi su: Marko, Stjepan, Ivan, Dujo, Milan, Neđo, Jure i Drago, žive kćeri su: Mara i Ana.
Svi su oni oženjeni i udati i imaju svoje obitelji, od kojih danas neki žive u Maovicama, a neki u Splitu, Zagrebu i Rijeci. Sviju skupa ih je 42 (četrdeset i dvoje). Svi se oni međusobno vole, jedni drugima dolaze, a najslađi im je sastanak na Maovicama kada je blagdan sv.Jure, kućne svečanosti ili godišnjice Božine smrti.
Pokojni je Božo bio inače vrlo dobra zdravlja, iako je imao devedeset godina, bio je brz, štono se kaže "kao zec", dok ga iznenada nije izdalo srce. Brže bolje sinovi priskočili i odveli ga u bolnicu i postavili mu na prsa aparat za srce. Povratio se brzo iz bolnice, dobro se osjećao, ali ne zadugo. Kako i zašto, ne znam, ali najedamput mu se pogoršalo i srce ga izdalo. Bez straha se predao Bogu pomirivši se s njime i u Maovicama prije nego je prvi put pošao u bolnicu, a drugi put u bolnici primivši sve svete Sakramente.
Sprovod na Maovicama mu je bio na 29.svibnja. Na njegovu sprovodu bilo je nazočno veliko mnoštvo svijeta ne samo iz Maovica, nego i iz Vrlike, i vrličkog kraja, od Drniša, Potravlja, Splita, Kaštela i Solina. Lijepi govor opraštaja i zahvalnosti izrekao mu je sadašnj župnik p.o. fra Ante Madunić. Njegov sprovod je pokazao istinitost riječi našeg velikog hrvatskog pjesnika Ivana Mažuranića: "Nije velik tko se velik rodi, al' kada umre, velik grob mu treba !" Velik je bio naš pk. Božo Škalic ne toliko u očima ljudi, koliko u očima Božjim zato što je živio časno i pošteno, što je vršio svoje kršćanske dužnosti, što je sa svojom suprugom rađao djecu i uzdao se u Božju Providnost. Što je iza sebe ostavio divan primjer vjere u Boga i požrtvovnosti za svoju mnogobrojnu djecu. takovih ljudi očekuje Bog, očekuje sv.Crkva i naša draga domovina Hrvatska.
S naše strane neka mu vječna hvala i slava, a od Boga vječna nagrada !

Fra Ante Sekelez

Sadržaj