Tai Chi Chuan: Vježba integracije

Sophia Delza

Tai Chi Chuan je sistem za aktiviranje tijela radi istovremenog razvijanja tjelesne, emotivne i mentalne stabilnosti. Glumcu i plesaču je od koristi, jer razvija izoštreno zapažanje, osjećajnu svjesnost i izdržljivost. Budući da nema stilskih manirizama forma povećava mogućnost da se tijelo izražajno koristi za bilo kakav željeni učinak.

Sistem Tai Chi Chuana ima dugu povijest. Vuče korijene još iz  Dinastije Tsu (5.st. p. n. e.[autorica ovdje vjerojatno misli na Chi Kung, op.p.]) kada je interes za fizičko i mentalno zdravlje bilo izraženo filozofijom pokreta. Međutim, varijanta Tai Chija koju danas znamo potječe iz 12. stoljeća. Ona je plod filozofskog razumijevanja da um i tijelo utječu jedno na drugo na obostranu korist, tj. da povećanje sposobnosti koncentracije i koordinacije predstavlja jačanje kako mentalne tako i tjelesne snage, odnosno da sabranost duha (osovina srce-razum-lakoća) mora biti dio i rezultat čina vježbe.

Od kakvog je značaja ova drevna vježba za glumački zanat? Koji pokreti, misli i strukture mogu razviti superiornu tjelesnu tehniku koja je sa određene točke gledišta važna za izvođača kao ličnosti i kao kreativnom biću? Koje osobine mogu glumca ili plesača dovesti do ovladavanja tijelom i umom, a što bi njegovu kreativnost proželo maštom, raznovrsnošću, snagom, zapažanjem, izdržljivošću i suptilnošću? va nam pitanja i ne djeluju monumetalna ukoliko razmislimo o tome koji su aspekti potrebni da bi se nešto odigralo na sceni (tijelo, emocija, um). Naravno, nije nam potrebno samo tijelo koje dobro funkcionira; ono mora biti osviješteno kako bi odmah gipko, emotivno, duboko i sigurno reagiralo na ideju ili situaciju. Glumac bi trebao biti sposoban izraziti širok raspon izražajnog tkanja i treba znati upravljati tjelesnim promjenama i prilagođivanjima. Ukratko, mora posjedovati elastičan i rastezljiv um koji brzo zapaža i reagira spremno i jasno kako na sebe tako i na druge.

Praktična primjena i razumijevanje Tai Chija, na ovaj ili onaj način, djeluju na sve vidove razuma i tijela koji su glumčev oslonac u toku izvedbe.

Tai Chi je u osnovi filozofija razvoja tijela koja se bavi funkcijom i formom. Ona dovodi do emotivne stabilnosti, skoro kao slučajnog proizvoda harmonije misli i djelovanja, kao posljedice vježbe. Tijelo se reaktivira putem raznovrsnih i unaprijed određenih pokreta. Um daje podsticaj izvedbi, a sam čin izvođenja obuhvaća emocije. U utilitarističkom smislu riječi, cijelom strukturom upravlja stalno i naizmjenično uzajamno djelovanje meke-čvrste dinamike (Yin-Yang promjene), koje su veoma nalik valovima energije, gdje pokreti naizmjeničnog guranja i oslobađanja stvaraju i postaju sam val. Uzrok i posljedica postaju jedno, tako ta izvoditi ovu vježbu znači biti ta vježba.

Tai Chi je, prema tome, u potpunosti integrirana vježba jer obuhvaća cjelokupnost čovjekovog bića.

Za plesača i glumca  vrijednost Tai Chija leži u istovremenom razvijanju uma i tijela. Forma omogućuje izvođaču da slobodno postane ono što bi trebao ili što bi htio biti. To se može postići ovladavanjem tijelom tako da ono može funkcionirati s pravilnom i fluidnom energijom a da se u isto vrijeme um navede na koncentraciju. Korištenje tijela i uma dovodi čovjeka u stanje mira . Glumac osjeća  da je potpun i osobito pouzdan u sebe , te ga ne rastrzaju slučajne misli ili emocije. To (blago)stanje moglo bi se nazvati spokojnom osnovom za stvaralaštvo.

Tai Chi je, zapravo, strukturirana kompozicija sastavljena od 108 pokreta (autorica ovdje misli na dugu Yang formu, op.p.) koji se međusobno povezani spletom različitih vrlo suptilnih prijelaza. Ona se izvodi kao složena jedinica u kojoj je čovjek u stalnom pokretu 22 do 25 minuta. Zamišljena je da se izvodi u prostoru određenom za tjelesno vježbanje. U toj vježbi nema ničeg suvišnog. Svaka nit pokreta teče i nastavlja se na sljedeću nit neminovno, tako da u estetskom ili fizičkom smislu nikada ne djeluje mehanički ili proizvoljno.

Svjesnost prostornih odnosa i kvaliteta pokreta doprinosi osjećaju zadovoljstva za praktikanta. "Smirivanje" emocija postiže se jedinstvom uma i tijela.

Produženo trajanje ustaljene radnje predstavlja sastavni dio Tai Chi Chuana jer time razvija fizičku izdržljivost, istrajnost, strpljenje (emotivni aspekt) i koncentraciju (mentalni aspekt).

Na Zapadu, mnogi pod vježbom podrazumijevaju samo onu vrstu pokreta za koji je potreban fizički napor i kontrakcija mišića, što znači napregnut napor uz brzu akciju. Oni vjeruju da snaga dolazi samo iz silovitog trošenja energije. Tehnika Tai Chija predstavlja upravo suprotno od toga. Osnovne postavke njene filozofije su da se bez naprezanja (koje iscrpljuje), bez prinudnog pokreta (osim neophodnog), bez primjene snage i bez prekomjernog rada srca i brzog ritma disanja može stabilizirati vitalnost, povećati prava snaga u uravnotežiti energija.

Način kretanja je vrlo važan aspekt. Kretanje mora biti sporo, ujednačeno, lagano, stalno i uravnoteženo, tako da se jedan pokret pretapa u drugi bez zastoja. Raznolikost struktura uvlači svaki dio tijela u igru, od najmanjeg zgloba do najvećeg mišića. To stvara modele koji prelaze s jednog dijela tijela na drugi a da se pojedinačni dijelovi tijela ne premore. Naizmjenično uzajamno djelovanje dinamičkih tenzija pospješuje dobru cirkulaciju. Polje opipljivih i neopipljivih strukturalnih odnosa sprječava zamor tijela. Krivolinijski pokreti (spirala, luk parabola) doprinose procesu smirivanja, a isprepletenost pokreta i poza sprječavaju da se snaga uzalud troši, a ujedno i sakuplja rezerve energije potencijalne snage.

Unutrašnja dinamika

Pobuda da se izvede neki pokret, bio on jak ili slab, zgrčen ili opušten, nikada ne potiče iz osobnih potreba. Izmjene u dinamici tijela prouzrokuje to što samo tijelo čini, kako se tijelo kreće te koji se dijelovi tijela pokreću (združeno ili odvojeno), da li miruje ili je aktivno. Energija kontrakcije i opuštanja mišića potječe od već "ugrađenog" procesa djelovanja, koji je bitan za poziciju, radnju i pokret u prostoru. Sve to dolazi prirodno po potrebi u djeliću sekunde. Nikakva misao ili emocija ne mogu dati formi i izvedbi kvalitetu radnje. Primjer za to je vježba stajaćeg Chi Kunga u tzv. jahačem stavu, pri čemu treba obratiti pažnju na velike tenzije u bedrima, skočnim zglobovima, stopalima i stražnjici. U torzu bi se trebala osjetiti lakoća. Kada se koljena isprave trebala bi se osjetit lakoća u nogama, jer ništa nije prisililo mišiće da se izmjene osim same radnje.

U Tai Chiju, svjesnost ove unutrašnje dinamike uvećava se sa doživljajem promjena poticanih "iznutra" prije nego promjena poticanih "izvana" (kada mišići reagiraju na vanjski podražaj). Dobar primjer kojim možete uočiti te promjene je da isprobate sljedeću vježbu. Uzmite prazan čajnik i držite ga pred odvrnutom slavinom. Kako se čajnik puni vodom (naravno, na oslanjajući se ni na kakvu površnu) vaša se ruka počinje savijati kako bi uopće izdržala tu težinu čajnika. Vrlo jednostavan primjer gdje možete vidjeti kako mišići reagiraju na vanjski utjecaj.

Tai Chi je, prema tome, lagana unutrašnja vježba u kojoj mišići reagiraju na "funkcioniranje" tijela mijenjajući oblik na mnogo neizrecivih načina. To se može lako objasniti na primjeru lagano stisnute šake: Nakon laganog stiska, polako otvaramo šaku i ispružimo prste, postepeno. Kada su prsti relativno ispruženi svojom opuštenošću ispunjavaju mišićnu masu energijom. Prsti se lagano približavaju, a kroz njih osjeća se lagano mišićno strujanje i pulsiranje. Kada ponovo stisnete prste šake, osjetit ćete razliku u čvrstoći. Značenje riječi meko i lagano u Tai Chiju vrlo je česta što zbog njegove strukture, a i zbog činjenice da riječi ponekad ne mogu opisati sve pojave koje se javljaju kao posljedica vježbanja, tj. ne otkrivaju dinamiku koja se osjeća. Svi pokreti trebaju izgledati ujednačeno i negrčevito, tj. fluidno.

Sa Tai Chijem čovjek može naučiti kako složeno funkcionirati na više nivoa svijesti. Kad se tijelo jednom nauči funkcionirati prirodno (sa pravilnom ravnotežom-osovinom kretanja) prilikom svih pokreta, tada um može "ići" uz bit stvari koju zahtijeva čovjekov rad.

Kontekst (formom do funkcije)

U Tai Chiju napreduje se od jedne forme do druge. Detalji svake forme vježbaju se kao dio cjeline i nikada se ne izdvajaju iz konteksta. Nikada se ni jedan dio tijela ne pokreće više puta kao što je to slučaj u drugim vježbama, gdje se recimo glava ili torzo okreće, ili ramena razgibavaju. Svi pokreti u Tai Chiju međusobno su povezani, tako da se različite jedinice organski izgrađuje. Tijelo se nikada ne tretira poput mehaničkog instrumenta, čak ni onda kad radimo na osovini kralježnica-zglobovi, kukovi-ramena, oči-vrat. Tijelo postiže višu razinu funkcionalnog savršenstva putem strukture kao cjeline, te putem manjih jedinica koje sadrže sve vidove cjeline , kao što su mirovanje i pokret, sila i ne-sila, snaga i lakoća (i razne njihove nijanse), raznovrsnost u ravnoteži, osjećaj za početak i kraj. Ni jedan element ne ponavlja se uzastopce. To neprekidno nizanje jasnih i jedinstvenih pokreta, amplituda, razvija um i štiti od dosade. Ono budi maštu dok usklađuje tijelo, tako da čovjek nauči svoje tijelo koristiti prirodno.

nastavlja se...