DANAS 21-22 JUL 2001.

Zašto je uvodenje veronauke u škole znak nemoci države i društva

Hristova patnja nije dovoljna

Naša vlast je verovala da je veronauka carobni štapic za rešavanje ozbiljnih, fundamentalnih društvenih problema cime je pokazala da ona nema nameru da se sa njima stvarno, na svim nivoima i svim sredstvima uhvati u koštac i izbori. Naša vlast pokazuje da ne želi da stvori sekularno društvo na jasnim, cvrstim i opšteprihvacenim principima koji ce uspostaviti poredak na duže staze i za buducnost. Naša vlast je odustala da mobiliše siru društvenu zajednicu, sve znacajne institucije države i društva da u realizaciji takvog projekta zajednicki rade. Naša vlast je odustala od jedne vazne ideje: a to je da postigne minimalni konsenzus oko vitalnih principa društvenog poretka i državnog ustrojstva sto je sine qua non za normalno funkcionisanje društva u celini. Štaviše, to je neophodno za njen vlastiti legitimitet.


Uvodenje veronauke je znak nemoci države i društva. Naime, neposredno posle tzv. oktobarske revolucije dato je obecanje da ce veronauka biti uvedena u škole. To je bio znak da nova vlast, našavši se u jednom devastiranom društvu, bez autoriteta i jasne strukture države mora da nade neki spoljni autoritet na koji bi se oslonila i iz njega crpela legitimitet. Najbliža i najautoritativnija institucija bila je Crkva koja je, sa svoje strane, želela da iskoristi trenutak da bi povratila izgubljeno i proširila uticaj na šire društvo, ali i na državu. Crkva je državi koristila kao oslonac, zaštita u trenutku kada je vlast bila na klimavim nogama.Tada je obecanje vise izgledalo kao iznudica, kao retoricka poštapalica nego kao ozbiljan program i projekat.

Medutim, ispostavlja se da ta ista država zapravo i nema ozbiljnu nameru da sebe konstituiše i struktuira prema valjanim principima. Zalaganje za modernu, efikasnu, a time i sekularnu državu zamenjeno je cudnom idejom da je vracanje u prošlost ostalo glavno nasledje poslovicnog srpskog tradicionalizma sklonog brkanju pojmova, vrednosti i osecanja obeleženog nekim specificnim sentimentalizmom.Veronauka, tako, treba nekako da izgladi nepravde koje je surova komunisticka ateizacija nanela celom društvu a narocito verujucim ljudima i pre svega Crkvi.

Argument da jedino vera može da uspostavi red i poredak u društvu, da mlade generacije nauci dobru i zlu pokazuje da je država ne samo nesposobna, vec i nevoljna da na bilo koji nacin doprinese definiciji dobra i zla da je podrži te da struktuira društvo na smislenim i valjanim principima. Gotovo se aksiomatski tvrdi da je jedino religija izvor moralnosti i da je jedino ona sposobna da ljudima ponudi pravac i osmisli egzistenciju. Taj argument koji je bio sastavni deo krize izazvane radikalnim rušenjem tradicionalnih religijskih normi i istina s kraja 19. veka (Dostojevski, Nice), izgubio je na svojoj važnosti u okolnostima 21. veka. Nije moguce nikako dokazati da su u "religijskim vremenima", u onima kada je dominirala religijska istina i moral ljudi zaista bili bolji da su manje ratovali, manje bili pohlepni, manje se mrzeli i podmetali jedni drugima.

Da li je moguce tvrditi da su svi ateisti, ili bar oni koji imaju neku neidentifikovanu, vankonfesionalnu licnu religioznost nemoralni ljudi koji su život proveli bez pravca i smisla? Kako je moguce tvrditi da su generacije koje su u vremenima tvrdog komunizma živele, volele, radile, smejale se, citale, mislile i obrazovale se provele prazan, obesmišljen život? Zar je voleti drugoga samo vjeruju hrišcanstva ili je to sastavni deo ljudskog života i potrebe da se dokažemo kao ljudi? Zar je zaista moguce da se kao pravi, moralni, uzorni ljudi i najzad kao duhovna bica dokazujemo samo kroz veru i uz njenu pomoc?

Droga, kriminal, nemoral, pornografija, imperijalizam, globalizacija i sta sve još sto sacinjava "satanizam" modernog i postmodernog vremena nisu posledica neverovanja i manjeg uticaja vere, vec posledica društvenih, idejnih, naucnih i tehnoloških promena koje vera može zaustaviti samo nasilnim putem.

Ni na kraj pameti mi nije da osporavam ogromnu važnost religije, i u istoriji i u sadašnjosti, i u kolektivnom i u licnom životu, ali sam uverena da ona nije nikada bila jedini izvor "duhovnosti" i da su ljudski potencijali mnogo siri i veci nego oni koji se radaju i iscrpljuju u veri i religiji uopšte. Poistovecivanje religije i duhovnosti, sto je postalo opšteprihvacena istina, opasno je i neistinito.

Naša vlast je verovala da je veronauka carobni štapic za rešavanje ozbiljnih, fundamentalnih društvenih problema cime je pokazala da ona nema nameru da se sa njima stvarno, na svim nivoima i svim sredstvima uhvati u koštac i izbori. Naša vlast pokazuje da ne želi da stvori sekularno društvo na jasnim, cvrstim i opšteprihvacenim principima koji ce uspostaviti poredak na duže staze i za buducnost. Naša vlast je odustala da mobiliše siru društvenu zajednicu, sve znacajne institucije države i društva da u realizaciji takvog projekta zajednicki rade. Naša vlast je odustala od jedne vazne ideje: a to je da postigne minimalni konsenzus oko vitalnih principa društvenog poretka i državnog ustrojstva sto je sine qua non za normalno funkcionisanje društva u celini. Štaviše, to je neophodno za njen vlastiti legitimitet.

I sto je najgore, naša vlast je odustala od napora da stvori modernu naciju od svojih gradana. Veronauka, o kojoj je ovde rec, nije samo vezana za Pravoslavnu crkvu, vec u njenom formulisanju, za svoje vernike ucestvuje i Katolicka crkva i Islamska zajednica. Na taj nacin ce deca uciti samo svoju veru. Argument da manjine nece imati svoja prava stoji samo u vezi sa tzv. malim verskim zajednicama protestantske provenijencije. Tri velike konfesije imace svoju veronauku i sve dublje, temeljnije i obuhvatnije odvajati gradane Srbije jedne od drugih. Etnonacionalizam je kod nas duboko vezan za religiju, to je notorna cinjenica.

Time sto ce Bošnjaci uciti islamsku veronauku, Srbi pravoslavnu, a Hrvati katolicku bice još jedan od nacina produbljivanja jaza, podvojenosti i jacanja partikularne samosvesti svake pojedinacne grupe, a mimo interesa zajednicke države i koncepta nacije kao proizvoda gradanskog društva. Nije dovoljno da svaka od ovih religija dokazuje da je u temelju njene vere ljubav prema bližnjem. Na Balkanu su vere razdvajale, a ne spajale ljude i nemoguce je da se ta cinjenica ne uzme u obzir. Umesto da se kontrolisanom, dobro organizovanom i pripremljenom modernom nastavom o religiji, o njenim univerzalnim vrednostima, znacaju za život društva i pojedinca, udelu koji je imala u formulisanju ideja i vrednosti, uticaju koji je odigrala u istorijskim kretanjima, u razvoju umetnosti, razvoju licnosti itd. omoguci da se deca jedne konfesije približe deci druge, podela na tri veronauke (sto se uzima kao neosporni dokaz otvorenosti) je samo podržavanje zatvorenosti, ucvršcivanje "etnicke" podvojenosti i prepreka za konstituisanje jedinstvene nacije slobodnih subjekata. Etnicka i religijska podvojenost u modernoj državi mogu biti potvrda kulturne razlicitosti i licnog osecanja identiteta, ali svakako ne osnova na kojoj bi se zasnivala nacija kao politicka zajednica. Nacija koja se realizuje u "saživotu" razlicitih etnickih zajednica, istorija nas uci, vodi razaranju državne celine, multiplikaciji politickih interesa i na kraju ratu. Tri veronauke u našim uslovima nece biti faktor spajanja, vec razdvajanja.

Avet globalizacije, nemila iskustva sa Zapadom u proteklih deset godina, kriminalizacija društva, razoreni sistemi vrednosti i u krajnjoj liniji opšte nezadovoljstvo pravcem u kome se krece moderni svet, sve su to razlozi koji podsticu ljude da veruju da je sekularizacija i smanjenje uticaja religije osnovni razlog njihovih nedaca i razocaranosti. U obnovi religije se vidi spas. Tako misle i mogu da misle obicni ljudi, ali ne i ljudi koji, hteli mi to ili ne, trasiraju buducnost za našu decu. Civilizacija u kojoj živimo je tu oko nas, ona je takva kakva je, mediji imaju ulogu koju imaju, raspored politickih i ekonomskih moci je takav kakav je.Taj opšti pravac ne možemo izmeniti, ali možemo uciniti da postane podnošljiv.

Nemoguce je ne uzeti u obzir cinjenicu da deca od rodenja uce sa ekrana, da se igraju na kompjuteru, da stvaraju nov jezik i imaju drugaciju percepciju sveta nego njihovi roditelji, bake i deke. Veronauka primerena ovom dobu možda bi imala smisla kad bi bila primerena komunikacijskim modelima 21. veka. Staromodna veronauka, zasnovana na arhaicnom govoru, nepripremljena, nametnuta, a to je ono sto se može ocekivati, u svakom pogledu ce biti kontraproduktivna. Male verske zajednice koje mnogo bolje prate trendove modernog, i time, kao sto istraživanja pokazuju, privlace sve veci broj vernika, bice optuživane za sve i svasta, a strah i mržnja prema bližnjemu i dalje ce ostati naše osnovno stanje.

Svi ovi i ogroman broj drugih izrecenih argumenata nemocna vlast ne uzima u obzir. Politikantski motivi su nadjacali zalaganje za reforme, stvaranje gradanske države, i iznad svega nužnost oblikovanja jedne integrisane politicke kulture koja je neophodna da bi se tradicija dve Srbije najzad zamenila konceptom moderne nacije. Bojim se da su verske institucije nepromišljeno na sebe preuzele odgovornost za "isceljenje" društva od zala za koja može biti odgovorna samo država. Štaviše, bojim se da ce se uskoro pokazati da govor o dobru nije dovoljan da dobro zavlada, da Hristova patnja na krstu nece iskupiti sve koji greše, a da veronauka nije dovoljna da stvori moralnog i srecnog gradanina. Bojim se da ce na ovom putu i Crkva i Država, medusobno se podržavajuci i laskajuci jedna drugoj,biti razocarane, ali ce plodove tog razocaranja opet nevoljno gutati nove generacije nepripremljene da razumeju zahteve vremena i razviju sve svoje mogucnosti da bi se sa njima, sa zahtevima vremena, valjano, uhvatile u koštac.

Jelena Đorđević