CRNOGORSKI KNJIŽEVNI LIST BR.15, 15. JUL 2001.

Mantije u školi

Teško državi čijoj je vlasti potrebna podrška Srpske pravoslavne crkve da bi bila nekakva vlast i da bi se duže održala na vlasti. I nema to nikakve veze sa stanjima stvari u tzv. demokratskim državama Zapada, u kojima se političari uvijek pomalo moraju udvarati različitim vjerskim zajednicama. Njih to ne dovodi na vlast, niti ih drži na vlasti, ma koliko to bilo značajno u održavanju glasačkih mašinerija i u demagogijama tzv. demokratskog političkog života. Tu je mnogo važnija podrška patrijarha, vladika, pastora i kneževa kapitala i novca, te prvosvještenika interesnih lobija.

Kada je njemački filozofski djak, stavljen na mjesto premijera srbijanske vlade, počeo pronalaziti hladnjače i otkopavati masovne grobnice albanske kosovske nejači diljem zemlje Srbije, samo su se naivni mogli poradovati i povjerovati da to on započinje vapeći potreban proces denacifikacije Srbije. Trebalo mu je to, čini mi se samo da psihološki pripremi društvo da bi se povelika rogata pošiljka s repom mogla otpraviti put Ševeningena i Haga, pa da se onda, na temelju te ”koperativnosti” od Zapada okuči malo dolara, da bi se nekako predurao premijerski mandat i još pride da bi se savili rogovi glavnom konkurentu za novoga nacionalnog poslovodju. Da nije bilo takvog račundžijskog ”pragmatizma”, vjerovatno je da bi stari vodja dočekao da slobodno šeta unuka Kalemegdanom. Čujalo se, doduše, i prije, dok su Amerikanci ”držali šaku pod nos” tzv. srpskoj opoziciji da se ujedini i uzme aktivnu ulogu u planu konačnog rušenja njihovog starog ljevorečkog pacijenta, da je ta opozicija spremna da podršku Crkve plati ustupcima kad dodje na vlast, pa i da joj je nešto takvo i obećala . Opozicija je pokazala karakter kad je došla na vlast, ne zato što je moralno održati riječ, nego zato što je nastao grabež medju kandidatima za novog poslovodju oko toga ko će steći trajnije dividende u ovozemaljskim stvarima kod institrucuije koja za sebe stalno tvrdi da nije od ovoga svijeta. Kako se ružno i vulgarno tu trguje i kako Crkva odista nije od voga svijeta prvo će na svojoj koži osjetiti djaci po Srbiji uvodjenjem vjeronauke u javne škole. Neće se Crkva, dakako, zadržati na tom prvom desekularizacionom ”testiranju” tzv. demokratije. Slijediće, sasvim izvjesno i drugi korak desekularizacije u snažnim crkvenim zahtjevima za denacionalizacijom eksproprisanih crkvenih imanja i dobara, koja su, kako vele njezini žreci, ”nepravedno oduzeta”. Napokon, i brže nego što smo se nadali nastupiće i najviša faza desekularizacije,koju će ponajbolje osjetiti novokomponovani politički žreci Srbije kad im se popovi počnu miješati u posao.

Sve to je tražila Srpska pravoslavna crkva još devedesetih godina, kada joj se činilo da je došlo vrijeme da se potru svi rezultati komunističke vladavine, pa i oni koji su imali visoku civilizacijsku vrijednost. Naime, ako je u nečemu komunističko razdoblje društvene istorije u nas i u svijetu dostiglo takvu vrijednost, onda je izvjesno dostiglo procesom radikalne sekularizacije društva, radikalnim ”posvjetovljenjem”( Verweltlichung ) svijeta života. U tom su procesu prevladani najdublji strukturalni hijatusi hrišćanske civilizacije, naime, dualistička avgustinovska koncepcija dvije države, one zemne (civitas terenna) i božanske (civitas Dei ), dualizam vječnosti i svijeta, dualizam ovostranosti i onostranosti, dualizam svetovnog i duhovnog, profanog i svetog etc. Sekularizacijom je društveno i povijesno vrijeme postalo jedini medij života u kojemu se radjaju i imaju rješavati svi ljudski problemi, a slobodna ljudska akcija bez posredovanja institucija oktroisanog i pretpostavljenog duhovnog i društvenog autoriteta kao što su crkvene zajednice, postala je osnova svakog ljudskog organizovanja, djelovanja, vjerovanja i mišljenja. Crkva je postala jednom od institucija ovoga svijeta, koja mora dijeliti sudbinu svih ljudskih institucija koje su izvorno deprivilegirane. Sloboda vjere i sloboda savjesti svedene su na elemente u opštem modernom korpusu ljudskih prava, koja se mogu prostirati samo dotle dok ne ugrožavaju druga prava i slobode.

Onima koji tvrde da je proces sekularizacije u nas svojedobno bio odveć radikalan i komunistički brahijalan, pa da ga zbog toga treba okrenuti unazad i ukinuti sve njegove nesporno  civilizacijske vrijednosti, može se preporučiti da se upute u odgovarajuću zapadnu filozofsku, sociološku i istorijsku literaturu. Tamo je moguće naći odgovore na pitanja zašto je Evropi bio potreban opšti sekularizacioni proces, ali i kako je bilo teško i mučno za društva koja su se htela graditi na principu individualne slobode, nepovrjedivosti vlasništva i ukidanju svih oktroisanih autoriteta da izgone mantije iz javnih škola (tj. da razdvoje religijsko vjersku sferu života od vaspitno obrazovne sfere). Tamo je moguće naći odgovore zašto vjerske zajednice kao ”kolektivni feudalci” više ne mogu opstati u svijetu robnonovčanih odnosa, nego moraju ekonomski propasti ili se prilagoditi tom svijetu (pa onda, može li nekoga ozbiljnog i obrazovanog čuditi što je i kako je Vatikan postao jednom od najvećih multinacionalnih kompanija u svijetu). Čitajmo, dakle, literaturu koja je reflektovala evropsko stanje stvari poslije Vestfalskog mira, pa literaturu prosvjetiteljstva i njemačkog idealizma, pa spise Maksa Vebera, Macarina, Blumenberga, Levita, Fegelina, Del Nočea i Topiča, napokon, i spise protestantske ”dijalektičke teologije”, da bismo razumjeli zašto crkva mora biti odvojena od države i zašto ne smije da se miješa u političku sferu društvenog života. Ako im je premnogo te literature, neka onda pročitaju bar nekoliko velikih medjunarodnih deklaracija o pravima i slobodama čovjeka i gradjanina i neka im neko prevede bar preambule ustava nekoliko većih zapadnih zemalja.

Ipak, ne zavaravajmo se. Zelotski nastrojenim srpskim pravoslavnim popovima i njihovim ”filozofskim¨” advokatima s leptir mašnama sve to niti je poznato, niti je potrebno. Njihov se pogled na svijet završava u filetističkom identitetu srpstva i pravoslavlja (pardon, svetosavlja) i ”simfoničarskom” identitetu države i crkve. Njihova je ambicija da svojom kastriranošću kastriraju i društvo u svim njegovim životnim sokovima.

Oni hoće da vladaju dušama i tijelima. Stoga, dobro nam došla Srbijo u dvanaesti vijek!

Dr Milenko Perović