Prilog raspravi o uvodjenju veronauke u osnovne i srednje škole sa predlogom zajedničkog nastavnog plana i programa za sve učenike

U dubokom uverenju da svi koji odlučuju o vaspitanju i obrazovanju, dobrobit  naše dece stavljaju ispred  ličnih intresa i aktuelne politike, obraćam se sa predlogom u vezi uvodjenja veronauke u osnovne i srednje škole koji, mada dosta kasni, predstavlja rezultat dužeg razmišljanja i praćenja dosadašnjih diskusija i predloga dostupnih gradjanima preko sredstava javnog informisanja.

Nadležnim ministarstvima i regionalnim organima uprave obraćam se kao gradjanin, nastavnik i roditelj. Kao Vojvodjanka i profesor novosadskog Univerziteta, predlog prevashodno upućujem na razmatranje i primenu u školama u Vojvodini, s obzirom na multinacionalni i multikonfesionalni sastav stanovništva i učenika, mada mislim da bi bio prihvatljiv i za druge sredine, kao izraz neutralnog  obrazovnog karaktera nastavnog plana i programa svakog predmeta, te i nauke o veri, tj religiji uopšte.

Kao  lekar i nastavnik Medicinskog fakulteta nemam adekvatno obrazovanje za  sastavljanje plana i programa predmeta koji se uvodi, te su moji predlozi načelni, ali nadam se, dovoljno jasni.\

1.      Novi predmet bi trebala da bude nauka o veri ili nauka o religiji, a ne veronauka, što znači da ne bi smeo imati propagandni karakter već čisto obrazovni.

2.      Plan i program nastave iz nauke o religiji treba da je jedinstven za sve učenike, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost.

3.      Predmetni nastavnici mogu biti profesori sociologije, filozofije, istorije, istorije umetnosti, književnosti i sličnih nauka.

4.      Ako se predmet uvede, treba da bude obavezan i zajednički za sve učenike, sa opisnom ocenom.

5.      Predmet može predavati više nastavnika, svaki oblast za koju je najstručniji.

6.      Predmetni nastavnici ne smeju biti popovi, sveštenici i druge osobe čije stalno radno mesto nije škola, nego crkva i druge verske organizacije.

7.      Plan i program nastave treba da obuhvata

    a.      istoriju religije tj religioznosti i

    b.      osnovna obeležja verskih zajednica u Evropi, Srbiji i Vojvodini.

8.       U okviru istorije religije valja početi od mnogobožaštva, preko rimskih i grčkih bogova, postupno i stručno doći do razvoja hrišćanstva.

9.      Istoriju religije povezati sa etnologijom, okvirno dati koji narodi pripadaju kojim verskim zajednicama. ( istoričari)

10.  Ne prećutati istorijsku istinu da su religiozna neslaganja bila uzrokom mnogih ratova. (istoričari i sociolozi)

11.  Istaći ulogu religije u umetnosti, religiozne sadržaje u slikarstvu, skulpturi, književnosti. ( istoričari i istoričari umetnosti, nastavnici likovne i muzičke kulture, nastavnici maternjeg jezika)

12.  Posebnu pažnju posvetiti religiji u savremenom društvu. (sociolozi, nastavnici logike i filozofije)

13.  Svim učenicima, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost, dati naučne osnove pravoslavne, katoličke, muslimanske, jevrejske vere, kao i osnovne podatke o manjim verskim zajednicama.

14.  Za svaku od savremenih verskih zajednica dati detaljan opis, arhitektonske osnove verskih objekata . (nastavnici likovne kulture)

15.  Organizovati posetu svim tipovima verskih objekata za sve učenike sa diskusijom u okviru spoljašnjih karakteristika, arhitekture.(razredni starešina, roditelji, nastavnici).

16.  Dati osnove unutrašnjeg uredjenja, slika, ukrasa, vitraža, oltara itd za gradjevinske objekte svih verskih zajednica na teritoriji na kojoj učenici žive. (istoričari , istiročari umetnosti, nastavnici likovne kulture)

17.  U toku posete verskim objektima konsultovati zaposlene u verskim zajednicama kao pripovedače, stručne osobe, sa unapred dogovorenim okvirnim programom njihovog izlaganja i dopune osnovnog školskog programa, bez elemenata verske propagande.

18.  U toku teorijske nastave upoznati učenike sa glavnim praznicima u okviru svake verske zajednice, značenjem praznika, korelacijom sa sličnim praznicima u drugim verskim zajednicama, praznovanjem u verskom objektu (crkvi) i kući, običajima vezanim za praznik, poklonima, prazničnom trpezom.

19.  U razredu organizovati označavanje verskih praznika neposredno pre praznika, naročito ako u razredu postoje pripadnici te verske zajednice.

20.  Angažovati učenike da u okviru seminarskih radova doprinesu aktuelnosti, živosti, atraktivnosti nove nastave.

21.  U starijim razredima, što se odnosi na srednju školu, prodiskutovati sa učenicima običajne razlike izmedju pripadnika pojedinih verskih zajednica u svetlu eventualnog sklapanja braka izmedju osoba različite vere.

22.  Novi predmet bi dobro bilo smestiti u razrede sa lakšim programom, na pr u drugi ili šesti razred osnovne škole i drugi razred gimnazije, a ne u prve razrede koji su već sami po sebi stresogeni i teški.

Pedagozi su ti koji bi rekli svoju reč o tome na koji način se odredjene činjenice prenose detetu od 8 godina, šta intresuje dvanaestogodišnjaka, a šta srednjoškolca.

Stručnjaci koji su završili teološki fakultet, medju kojima ima veoma obrazovanih i pametnih osoba koje smo imali čast i zadovoljstvo da, u nekoliko navrata, vidimo i čujemo preko televizije, bili bi dragocena pomoć u pružanju neophodnih informacija, kao savetnici, nikako kao nastavnici. Osim toga sigurno je da ne postoji toliki broj obrazovanih i pametnih ljudi teološkog stručnog usmerenja koliko je razreda i škola po Srbiji, te je velika opasnost od prepuštanja naše dece nestručnim i nedobronamernim osobama.

Nadam se da sam u osnovnim načelima bila jasna, a stručnjaci bi mogli u ovom smeru da osmisle predmet koji bi, bez prisilne indoktrinacije i lažne religioznosti, popunio prazninu koja je postojala u obrazovanju generacija rodjenih posle drugog svetskog rata na našim područjima. Samo na taj način vernici i verske zajednice sačuvaće poštovanje i toleranciju pripadnika drugih verskih zajednica i ateista. A ateisti neće ostati neobrazovani iz jednog veoma važnog segmenta života, civilizacije i opšte kulture.

S obzirom na nedavno usvojene principe za vraćanje autonomije Vojvodini, sa kulturom i obrazovanjem u prvom planu, nadam se da će ovaj prilog moći naći svoje mesto u razmatranju nastavnog plana i programa nauke o veri za vojvodjanske škole. Isto tako, moram reći da bih bila srećna, kada ni jedna škola u Srbiji ne bi podelila svoje djake na one verujuće u većini, verujuće u manjini i neverujuće. Vojvodina je i do sada bila pozitivan primer.

Prof dr Ljiljana Somer
Redovni profesor Medicinskog fakulteta u Novom Sadu