Veronauka ili verska dogmatika
Opštoj
kampanji “gojenja praseta pred Božić” pridružio se i Savezni Sekretarijat
za vere, svojim prilogom (“Danas”, 22-3.09.;26.09.2001),
koji zavredjuje višestruko pažnju gradjana, ne samo onih o čijoj se deci
neposredno radi. Sa portretima petorice eminentnih svetskih naučnika (od kojih
nijedan nije živ, tako da neće moći da se brani), sa propratnim citatima,
kojima treba dokazati da nam je veronauka u školama više nego neophodna. Počnimo
od kraja.
Kao
zaključak SSV apeluje ISKORISTITE SVOJEPRAVO! ODABERITE! Odaberite
izmedju čega? Obično se kod ovakvih ponuda nude barem dve alternative. Ovako
kako stoji u Proglasu, apel deluje cinično, sa blagim
ukusom sarkazma (videti antrfile). No
pogledajmo malo detaljnije “argumentaciju” koja se nudi
deci, odnosno njihovim roditeljima.
Podjimo od
elementarne činjenice da nauka i religija nemaju zajednički presek, te da se
niti podržavaju niti opovrgavaju medjusobno. Ne postoje niti naučna religija,
niti religiozna nauka. Postoji, naravno, filosofija religije, teologija i sl
discipline, socijalne nauke bave se uticajem religije na društvo i pojedince,
itd, ali niti se religija može izvesti
iz racionalnog mišljenja, niti se može religiozna misao obezvrediti zdravim
razumom. Inače u dobrom delu današnjeg (razvijenog, civilizovanog) sveta
religija ne bi više bila prisutna u kolektivnoj sferi.
Zabluda da
su nauka i religija po svojoj prirodi medjusobno konfrontirane još uvek je raširena
kod nas, pa se, pogotovo kod klerikalnih krugova, nauka doživljava kao
neprijatelj religioznog u savremenom društvu (bez obzira na suprotna uveravanja
crkvenih krugova). Tu zabludu deli očigledno i SSV, kada je krenuo da dokaže
da nauka upravo promoviše religiju, navodeći primere eminentnih korifeja
svetske naučne misli. Proanalizrajmo prvo šta je zajedničko u navedenim
primerima, odnosno odabranim citatima.
Pre svega
radi se o primerima iz Evropske kulturne sfere, tacnije o prerdstavnicima
Judeo-hrišćanskog miljea. Ako
postoji neki zajednički imenitelj
za navedene citate (koji treba da ilustruju tezu da je religija conditio
sine qua non opstanka covecanstva, ili barem Srbije), on ne mora (i nema)
obavezno globalni karakter. Ali to ne mora biti krucijalna zamerka - mi živimo
u evropskom kulturnom okruženju. Druga karakteristična crta “argumentacije
citatima”jeste “Staro-zavetna isključivost”. Autori su se potrudili da se
ignoriše svaka konfesionalna podela izmedju citiranih autora, pa se religiozno
svodi samo na Boga, očigledno shvaćenog u Staro-zavetnoj tradiciji. Nema Isusa
Hrista, nema Muhameda, ništa što
bi poremetilo multikonfesionalnu idilu. I tu nastaju problemi. Jer šta ako neki
vispreni učenik, odnosno neka bistra učenica, zapita šta je čika -Ajnštajn
mislo o Bogočoveku, o Vaskrsenju itd? Ili šta je naš slavni sunarodnik Pupin
imao da kaže o Muhamedu, o njegovom uzletanju na konju iz Jerusalima pravo na
nebesa? Ili prezviterijanac Kant o tumačenju Hristove prirode sa tačke gledišta
Ortodoksne Crkve? Itd. Logika je bila, otprilike, “Da se mi ubacimo u školu, pa ćemo posle ‘da se
ceramo’”. A sada nešto konkretnije
o (zlo)upotrebi naučničkog autoriteta.
Nemam
razloga da ne verujem da je citat Mihaila Pupina autentičan, ali navoditi onu
nesuvislu misao o “znanju Boga” sigurno neće doprineti autoritetu ovog
Amerikanca srpskog porekla. Izmedju mnoštva iskaza u zivotu čoveku se moze
iskrasti i takav lapsus, ali ga promovisati u ovom kontekstu ne služi na čast
priredjivačima apela. No najteži propusti učinjeni su sa Ajnstajnom i
Darvinom.
Nije jasno
da li su autori teksta bili nedovoljno upoznati sa životom i životnom
filosofijom velikog fizičara, ili su prosto izabrali da se posluže njegovima
autoritetom po svaku cenu. Da li je Albert bio religiozan, i ako jeste, kakve
prirode je bila njegova religioznost, priča je
za sebe. Citatima se može ”dokazati” da je bio teista, ateista,
agnostik, mistik, panteista, itd. On je bio sve to, ali i ništa od toga. Možda
je panteizam (Spinozinog tipa) bio najbiži njegovom poimanju suštine sveta oko
nas, što se može uzeti da navedeni citat “Što više istražujem kosmos sve
više verujem u Boga” upravo i
ilustruje. Ali taj Bog i (antropoloski) Staro-zavetni Jehova imaju isto toliko
zajedničkog, koliko i Platonov i Aristotelov Demijurg i Homerov (ili Hesiodov)
Zevs. Po Ajnštajnovoj poslednjoj želji, njegovi posmrti ostaci spaljeni su, a
pepeo rasut ”na sve četiri strane Sveta”, sto je suprotno svim Judeo-hrišćanskim
verskim uzusima. O tome šta je bio motiv za ovakav zahtev može se
raspravljati, ali ako je otac Teorije Relativiteta slutio šta će mu posmrtno
raditi i prišivati, ovim se svakako obezbedio da se ne prevrće u grobu.
Što
se tvorca Teorije Evolucije tiče, stvar je još ozbiljnija, tačnije tragikomičnija.
Ja se lično ne bih osećao priajtno na mestu veroučitelja kada bi me neki
vispreni učenik zapitao, zašto Judeo-hrišćanska religija ne prihvata Teoriju
Evolucije, ako je čika-Darvin tako pametan, da ga citiraju i sami crkveni
poslanici?
Primeri na
koje se poziva SSV kao svedoke ilustruju nešto drugo, nešto što zna svako ko
se imalo bavio naukom i religijom, ili bar istorijom nauke. Religiozna ubedjenja
naucnika nemaju ničega zajedničkog sa njegovom profesijom. Ta vrsta
argumentacije može se pokazati kontraproduktivnom, uostalom -
i Hitler je bio na svoj način religiozna osoba, ali to ne obezvredjuje
religiju samo po sebi. Religioznost naučnih umova samo ilustruje napred
navedenu činjenicu da religio i ratio
nemaju zajednickih tačaka. Ni manje, ni vise.
No vratimo
se našem pitanju: Uvesti ili ne
veronauku u škole. Moj predlog je DA. Pre nego
sto obrazložimo ovaj predlog, nekoliko terminoloških napomena,
medjutim.
Prvo,
predmet koji se predlaže zajedničkim konsenzusom tri najznačajnije verske
organizacije u Srbiji, Srpske
Pravoslavne, Rimokatoličke i Muslimanske crkve nije veronauka, tj nauka o veri,
vec prosto dogatika svake od pomenutih konfesija. (Drukcije, uostalom, i ne moze
biti, kako smo istakli napred). To
samo po sebi nije problem, ako se napusti koncepcija odvojenosti crkve od
drzave. Problem je alternativni predmet, koji se uvodi “na silu”, kao
protivteza “veronauci”. Ovaj
predmet, koji bi se mogao opisno nazvati ”Poznavanje gradjanskog drustva”,
prema preliminarnim programima koji su se pojavili u stampi, moze lako da se
pokaze gotovo isto tako dosadan i isprazan kao i “veronauka” koja ge i
“uvodi u igru”. (Oni koji su u skoli imali priliku da sede na
casovima “moralnog vaspitanja”, 50-ih godina, svakako ce se sloziti sa
ovim.).
Šta bi
bio program ovog “alternativnog predmeta”? Upravo ono za sta su se zalagali
svi oni koji su umesto pomenutih konfesionalnih dogmatika predlagali pravo
poznavanje religije kao takve. Kao prvo (ne obavezno hronoloski), istoriju
nastanka i osnovne crte glavnih svetskih (zivih) religija, sa uporednom
analizom. Zatim, distinkcija izmedju spekulativne religije, teologije i sl
(dakle onoga sto je Aristotel klasifikao kao “Prvu filosofiju”) i “narodne
religije”, kako se praktikuje u okviru realne aktivnosti zivih konfesija.
Podela na “Objavljene religije” (kao sto je Judaizam i njegovi ogranci-sekte
– Hriscanstvo i Muhamedanstvo), kosmicke religije (kao sto su Budizam, Taoizam
i dr), koje nisu bazirane na
konceptu boga, politeisticke religije i njihova kauzalno-istorijska veza sa tzv
monoteistickim religijama itd. Ovo poslednje trebalo bi savkako ilustrvati
istorijskim procesima koji su odredili sudbinu Evropske kulture, kao sto je
smena Indoevropske religiozne paradigme Semitskom paradigmom (svojevrsni
religiozni holokaust), emancipacija Evrope od klerikalizma (Renesansa, Vek
Prosvecenosti itd), sa posledicnim eksponencijalnim razvojem Evropske kulture i
civilizacije u svim domenima), itd. Mitoloski elementi glavnih konfesija
(Hebrejska mitologija i Stari Zavet, na pr), naspram nekodifikovanih mitoloskih
sistema (kakav je imala Stara Helada). Odnos verskog fanatizma i kvaliteta
ljudske zajednice. Komparacija Helenskog drustva sa liberalnom religioznom
sferom i njegov doprinos svetskoj kulturi (nauka, filosofija, umetnost, sport,
itd) sa rigidnim stegama Mojsijevog Zakona u Palestini i posledicnim doprinosom
u istom domenu Jevrejskog naroda tog perioda (koji je mozda bio isto toliko
talentovan kao i Heleni), itd, itd.. Ideolosko-istorijske osnove Hriscansva
(Budisticka askeza, Hebrejski henoteizam, Helenska filosofija), itd.
Ne treba
ni naglasavati da se program mora raslojiti na dva nivoa, za mladji i stariji
uzrast i voditi racuna da se ucenici ne preopterete.
Šta bi se
postiglo ovakvim predmetom? Kao prvo, iskoristila bi se mogucnost da se ostvari
ono sto im oni koji drze monopol na
sferu religioznog nisu dozvolili. Drugo, ovim bi se ostvarila prava alternativa,
ali ne po oblasti (dakle ne kao komplementarni sadrzaj), vec po pristupu istoj
problematici. Time bi se od konfrontacije ostavrila kompeticija, koja je, na
kraju krajeva, motorna snaga modernog drustva (a koju smo nasledili od Atine, ne
od Jerusalima). Deca bi, najzad, shvatila da se ovaj Svet ne sastoji samo od
Evrope, i ne samo od bogova. Upoznala bi se sa najvecim duhovima svetske kulture
i njihovim poimanjima Boga (ili boga).
Onda
sledecim generacijama nece biti potrebno predocavati da se pomenutim citatima
iz Oglasa SSV, da se vratimo na pocetak, ilustruje nista drugo, no
navedena razlika izmedju narodne i filosofske religije, pa se niko vise nece
usudjivati da im prodaje ”rog za svecu”.
Petar
Grujić
Zemun