Iako je prilicno tesko opisati jedno tako jako zivotno iskustvo, Ursa Stepisnik pokusava da nam prenese atmosferu dana provedenih u izbjeglickom kampu Burmanaca.

Vecina medicinara u svoje slobodno vrijeme uci engleski i tajlandski jezik. U pocetku ih je vrlo tesko razumjeti jer njihov azijski akcenat je veoma jak i mi nismo navikli na njega. Tek nakon nekoliko dana u Bangkoku bila sam ugodno iznenadjena kada sam konacno sreo nekoga ko je u stvari mogao da me razumije. I Tajci i Burmanci su veoma prijateljski raspolozeni i uvijek se slazu s vama. Imala sam velikih problema s tim obzirom da nikad nisam bila sigurna da li zele biti ljubazni ili se zaista slazu. I tako, trebalo mi je dvije sedmice da otkrijem da oni zaista zele da jedemo s njima (to je znak bogatstva ukoliko su gosti u kuci), da je lijepo od vas ukoliko operete sudje poslije obroka (cak iako vam to ne dozvole), da je bolje spavati negdje blizu bolnice a ne u bolnici (bice im drago da vam ponude mjesto, ali su najcesce puni), da je u bolnici bolje nositi pantalone i majicu nego sorc i usku majicicu ili da se vrata bolnice zatvaraju svaki dan u 10 navece jer ne zele imati problema sa tajskim vlastima tako da zabave ili setnje nocu nisu dozvoljene. Nekad je tesko shvatiti sta oni smatraju nepristojnim, a sta prikladnim.

Prakticirati medicinu znaci raditi sa ljudima. Nekada treba znati njihove obicaje da bi postavili pravu dijagnozu i propisali pravo lijecenje. Na primjer, ukoliko propisete tretman antibioticima tri puta dnevno, budite sigurni da vas pacijent nije radnik u polju. Jer ovi ljudi rade preko 12 sati dnevno i niko nece uzimati lijekove tokom rada, jer ce ili zaboraviti ili nece htjeti da njihov sef primjeti da su bolesni. Skoro sve izbjeglice iz Burme su ilegalci i vrlo je tesko za njih da pronadju posao.

Ljudi u bolnici dolaze iz raznih dijelova Burme, govore razlicite jezike i imaju razlicite obicaje kultura i religija. Govore karenski, sanski, burmanski ili neki drugi jezik i vecinom su budisti ili krscani. Zajedno sa pacijentima koji su vecinom izbjeglice iz Burme, ali i sa Tajcima i Indijcima smo formirali veliku grupu kulturne izmjesanosti. Samo me ne pitajte kako su komunicirali ako je pacijent govorio karenski ili tajski jezik! Pokusali smo da zivimo i radimo kao oni. Iznajmili smo kucu blizu bolnice (za 100 US$). I obzirom da je bila prevelika za nas troje, pozvali smo neke ucenike da borave kod nas. Svi smo spavali na podu u kuci bez namjestaja. Nismo imali tus ili zapadnjacki toalet, vec obicnu cesmu sa betonskom kadom u cosku. Rucali i vecerali bi u bolnici, vecinom rizu i neko povrce.

A oni su kuhali posebno za nas cak iako smo ih ubjedjivali da je sasvim u redu da jedemo sa ostalima. Rad u bolnici je pocinjao svaki jutro u 8 sati. Vecinom smo radili u odjelu za majku i dijete zajedno sa medicinarom i ponekad sa ljekarom. Prve sedmice smo samo posmatrali i pokusavali se upamtiti sve lijekove koje su propisivali (to su bili jedini koje imaju) i preglede koje su narucivali od laboratorija. U ovoj bolnici rade samo testove na urin, malariju i HB, a ako sumnjaju na tuberkulozu, infekciju HIVom ili nesto slicno, takve pacijente bi slali u tajsku bolnicu i placali za troskove pretraga. Poslije smo poceli da uzimamo istorije bolesti, uz pomoc medicinara kao prevodioca i saradnika, zatim da sugeriramo neke lijekove ili tretman, provodimo fizikalne preglede i slicno. Ja sam radila sa Au-Maungom, mladim 28-godisnjim medicinarom i bili smo odlican tim. Ponekad bi se nasli poslije podne i razgovarali o studiju u Evropi, o zivotu tu i zivotu tamo, njegovom zivotu i kako mu je bilo u dzungli par godina samom sa svojim uciteljem, uceci budizam.

Ponekad smo takodje radili i neke druge, neocekivane stvari. Na primjer, vaginalne preglede. Jednom sam bila jedina zena na odjelu i obzirom da samo zene mogu to raditi, ljekar me zamolio da pogledam jednu pacijenticu jer je sumnjao na ilegalan abortus. Znao je da nisam jos studirala ginekologiju kod kuce. Stoga mi je dao kratki petominutni kurs i nakon toga sam otisla sa jednom burmeskom medicinarkom. Nakon toga sam prostudirala sve o ginekologiji i bilo je mnogo lakse uraditi to sama. Ali ne mislite da svako moze raditi sta god zeli. Medicinari i ljekari (ako ih ima) tacno znaju vase znanje i vjestinu. Stoga vam nece dopustiti da radite ista rizicno ili nesto sto bi moglo ugroziti zivot pacijenta. Bilo je takodje manjih operacija ili ponekad i poroda. Mi bi gledali ili ponekad asistirali, a i operisali male abscese. Poslije podne bi obicno isli u nasu kucu da bi studirali slucajeve koje smo vidjeli taj dan. Navece bi ponekad isli u centar Mae Sota i vidjali se s nasim tajskim prijateljima u pabu "Krokodilske suze". Svi medicinari iz raznih humanitarnih organizacija bi dolazili tamo, a i uvijek bi sretali gostoljubive Tajce.

Postoje i male grupe ljudi koji zive duboko u dzungli, koje Tajci nazivaju plemenskim narodom ili Monima. Njih bi sretali slucajno. Nakon dvije sedmice u Mae Sotu, nas tajski prijatelj nas je pozvao u dzunglu za vikend. Kako bolnica ne radi vikendom, drage volje smo prihvatili poziv. Nakon par sati voznje u pick-upu, po prvi put smo se susreli sa dzunglom, kao i sa prvim selom Mona. Sto smo dalje i dublje isli, ova sela su bila sve siromasnija i jednostavnija. Nasa posljednja stanica je bilo selo u kom vecina ljudi nikada nije vidjela bjelce, gdje nema ni struje ni tekuce vode. Kada su vidjeli nas i nase lijekove, objavili su preko megafona da su stigli ljekari. U trenu su se svi okupili oko nas te vise nismo imali izbora; u sekundi smo postali smo ljekari. A nasa klinika je bio straznji dio pick-upa. Dobro je sto smo uvijek razmisljali o svim mogucim bolestima koje postoje. Zato smo imali skoro pravu malu apoteku sa nama. Tek za slucaj da se nama nesto desi ta dva dana u dzungli.

Lijecili smo djecu oboljelu od tonsilitisa, neke starce sa pneumonijom, kao i cistitis i druge bakterijske infekcije. Djeca su se bojala pa su plakala i vristala. Drugi problem je bio sto nije bilo sata u selu. Stoga, da bi objasnili kada treba uzimati lijekove, pokazivali bi im prema suncu. A posebno je bilo tesko uzeti istoriju bolesti. Prevod je isao od monskog na tajski, pa na engleski i konacno na slovenacki, pa opet u drugom smjeru. Nazalost, tada nismo imali nikakvih antihelmintika i antimalarika. Ali od tada bi posjecivali Mone svaki vikend. Donosili bi im potrebne lijekove i do kraja naseg boravka smo pregledali dosta ljudi. Na kraju, djeca bi trcala ka nasem pick-upu uzvikujuci moje ime. Uvijek cu se sjecati porodice koju sam srela u nasem prvom posjetu. Nakon pregleda u nasim kolima, mi bi isli i u neke kucne posjete. Kuce su bile od palminog lisca, a ljudi su spavali na podu. Na kraju sela smo usli u prilicno veliku kucu. Dvoje djece se igralo kraj kreveta u kom je lezala majka koja je kasljala uz vidan napor i ispljuvak.

Postavila sam dijagnozu vec na vratima: tuberkuloza. A mi cak nismo imali ni maske ni rukavice. Ali njen muz! Znao je da ce ona vjerovatno umrjeti i porodica je bila spremna. I tada mi dolazimo sa lijekovima u sred dzungle i palimo tracak nade u njegovim ocima. I sta sad mi mozemo? Da je obicna pneumonija ili druga respiratorna bolest, antibiotici bi joj spasili zivot. Ali ovako, odlucili smo da je pregledamo ali smo nazalost opet dosli do prve dijagnoze. I nismo nista mogli uraditi. Jedna od najtezih stvari u mom zivotu je bilo trenutak kada sam to morala reci njenom muzu. Vec slijedeci put kada smo dosli, ona je vec bila mrtva. Bilo je jos ozbiljnih slucajeva za koje se nismo usudili lijeciti sami. Na primjer, jedna zena je bila trudna sest mjeseci i fetus se nije pokretao zadnjih par dana. Bilo je zaista tesko ubjediti ovih nekoliko pacijenata da dodju u nasu bolnicu. A oni su konacno dosli. Ne tri, cetiri ili pet, vec cijelo selo! Iznajmili su kamion i tokom jedne nase pauze za rucak su se pojavili u dvoristu bolnice. Klinika je bila premalena i nije bilo dovoljno osoblja da bi ih sve pregledali (bili su sokirani invazijom Mona). Ipak, na kraju dana se sve dobro zavrsilo. Samo je trudnica sa mrtvom intrautreinskom bebom koja je trebala ostati u bolnici to odbila. Vratila se kuci sa ostalima i vec do slijedeceg vikenda kada smo dosli, ona je imala spontani abortus, srecom bez poteskoca.

Kada se neko pridruzi projektu kao sto je ovaj, uvijek postoje stvari koje ocekujete i gomila drugih koje vas iznenade. Mnogi moji prijatelji su me pitali o mom zdravlju. Druge sedmice sam dobila cudne plikove po kozi. Upravo smo se bili uselili u novu kucu i ja sam je taj dan cistila. Tako da su svi mislili da me ujeo neki insekt jer smo imali bubasvabe i slicne bube prakticno svuda. Prva domaca zivotinja koju sam vidjela je bio pacov. Ali bilo je previse plikova za ujed insekta. Temperatura mi je porasla na skoro 40 Celzijusa a drugi dan sam pocela osjecati bol u prsima pri disanju i druge znakove respiratorne bolesti. Tako da sam pocela sa antibioticima i dobila gljivicnu infekciju. Izvrsno. Bojala sam se da se nisam zarazila nekom egzoticnom bolescu ili mozda HIVom iako sam znala da je to bilo skoro nemoguce. Nisam imala nikakvog kontakta sa krvlju, a i svi pacijenti koji se operisu se testiraju na HIV i hepatitis B. Ali pocetkom treceg dana sam otkrila pravi uzrok mog stanja. Imala sam male boginje, nista strasno ili egzoticno. A koje sam vjerovatno dobila od moje mladje sestre prije polaska na put. Mislim da sam u tom trenu bila najsretnija osoba sa malim boginjama na svijetu.

Dok sam se pripremala za ovaj put, pitala sam se koliko mi zaista mozemo pomoci tamo i koliko je velika nasa uloga hipijevskog snobizma. Sada znam da sam uradila nesto dobro za njih i za sebe. And I feeeel good!

preuzeto iz Medical Student International