O problemu tuberkuloze se ne govori samo na 24. mart, Svjetski dan borbe protiv tuberkuloze. Nesto vise danas pise Timur Ceric.

Tuberkulozu treba prvenstveno proucavati i rjesavati kao patolosku pojavu u ljudskom drustvu uopce, a ne samo od slucaja do slucaja oboljelih od ovih bolesti. Pri ovakvoj orijentaciji posmatra se ljudsko drustvo u cijelini kao makrooganizam (socioloski subjekt) u kome se tuberkuloza pojavljuje, siri i odrzava prema posebnim prirodnim (epidemioloskim) zakonima.

U mnogim industrijskim zemljama novac, sirovine i visoki standardi zivota i siroko rasprostranjena antibiotska terapija u posljednih cetrdeset godina, pomogla je da se tuberkuloza reducira na relativno minoran problem. Ali u siromasnijim zemljama, sto je poslije rata i Bosna i Hercegovina, ostaje veliki problem skoro kao i u proslosti. U stvari sa povecavanjem populacije ovih zemalja njihova stopa tubekuloze se samo blago smanjila tako da najvjerovatnije danas imamo vise oboljelih od tuberkuloze nego prije dvadeset godina.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je zarazenih tuberkulozom danas oko jedne milijarde; vjerovatno 8-10 miliona novih slucajeva tuberkuloze u svijetu godisnje; a 3 miliona smrtnih ishoda usljed tuberkuloze. U zemljama sa visokom stopom infekcije HIVom, pacijenti zarazeni ovim virusom imaju veliku vjerovatnocu da se zaraze tuberkulozom sto u ovom slucaju postaje glavnom oprtunistickom infekcijom. U ovih pacijenata tuberkuloza moze uzeti nove ili neobicne forme.

U zapadnom svijetu vrhunac broja smrti dostigao je vrhunac 1800. godine, a nakon toga je u stalnom opadanju do 1940. godine. Od tada, nakon pronalaska streptomicina, djelotvornog antituberkuloznog lijeka, opada jos i brze do 1984. godine kada smanjenjenje broja novooboljelih naglo prestaje, a ta je promjena naravno posljedica povecane incidencije u osoba zarazenih HIVom.

Vazno je da se zaraza razlikuje od bolesti. Zaraza ukljucuje usadjivanje nekog zarista sa mikroorganizmima Mycobacterium tuberculosis koji mogu ali ne moraju uzrokovati klinicki izrazeno ostecenje tkiva (to jest Bolest). Premda postoje i ostali putevi ulaska, vecina zaraza se stice izravnim prijenosom sa osobe na osobu udisanjem zraka u kojima se nalaze kapljice sa mikroorganizmima, od aktivnog bolesnika na prijemljivog domacina. ^ini se da se u vecine osoba asimptomatsko zariste plucne zaraze izlijeci samo od sebe, premda se rijetko primarna tuberkuloza moze razviti sa povisenom temperaturom i pleuralnim izljevom. Generalno, jedini znak zaraze, ako bilo kakav i ostane, jest sitni, izdajnicki fibrokalkificirni cvoric na mjestu zaraze. Zivi mikroorganizmi u takvima zaristima mogu zaostati uspavani desetljecima - vjerovatno cijeli zivot domacina. Takve su osobe zarazene, ali nemaju aktivnu bolest i ne mogu prenijeti mikroorganizme na ostale osobe. Tek kada odbrambeni mehanizmi tih osoba oslabe, zbog raznih uzroka, zaraza se moze "reaktivirati" i uzrokovati zaraznu, a i mozda po zivot opasnu bolest. Zaraza, bilo aktivna bilo inaktivna, moze se otkriti tuberkulinskom (Mantoux) pretragom koja otkriva razvoj kozne osjetljivosti na tuberkuloprotein.

Oko 80% stanovnistva juzne Indije (i mnogih drugih azijskih i africkih zemalja) tuberkulinski je pozitivno. Nasuprot tome, 1980. godine u Sjedinjenim Americkim Drzavama 5-10% stanovnistva reagiralo je pozitivno na tuberkulin, pokazujuci veliku razliku sa obzirom na stope izlozenosti bacilu tuberkuloze. Od prosjecno 15 miliona osoba izlozenih bacilima tuberkuloze u SAD, 1986. godine se aktivna bolest razvila samo kod 23 000 ljudi. Prema tome samo se u maloga dijela onih koji su zarazeni razvije aktivna bolest.

Tuberkuloza cvjeta svuda gdje postoji siromastvo, nagomilanost ljudi i hronicne oslabljujuce bolesti. Slicno tome, stariji su ljudi, sa svojim oslabljenim odbrambenim mehanizmima, osjetljivi. Odredjene bolesti takodjer povecavaju opasnost: secerna bolest, Hodgkinova bolest, hronicne plucne bolesti, slaba prehrana, alkoholizam i imunosupresija. Takodjer ovdje moramo imati na umu jedan problem koji se namece u velikoj mjeri u posljednje vrijeme. To je infekcija HIV virusom koji prouzrokuje AIDS, i ona moze postati najvazniji faktor opasnosti za razvoj tuberkuloze.

Virus HIVa izgleda da se prvi put pojavio u svijetu sredinom 1970-tih godina. On postepeno razara odbrambene stanice organizma. Tako da organizam ne moze braniti sebe protiv infekcije. U zemljama sa visokom stopom tuberkuloze 30-60% odraslih je inficirano tuberkulozom. Kod vecine ljudi njihovi odbrambeni mehanizmi preveniraju da se razvije bolest. Ali ako je odbrana ostecena HIVom tuberkuloza se vise ne moze drzati pod kontrolom. Mikroorganizmi se pocnu da razmnozavati i prouzrokuju bolest. Na isti nacin, ljudi sa HIV infekcijom, cak ako i nisu bolesni, mogu biti nesposobni da se odupru novoj infekciji tuberkuloze od drugih pacijenata sa aktivnom tuberkulozom. Uslijed toga je vjerovatnije da imamo vise slucajeva tuberkuloze u zemljama gdje je u porastu HIV infekcija. U nekim sub- Saharskim zemljama 20-60% pacijenata sa tuberkulozom se vec pokazalo kao HIV pozitivni. Vazno je znati da postoji dug period, nekoliko godina, izmedju infekcije HIV i razvoja AIDS. U toku ovog vremena pacijent se moze osjecati dosta dobro. Ponekad razvoj tuberkuloze moze biti prvi znak da pacijent je HIV pozitivan. Postoje neki dokazi da da tuberkuloza kod HIV pozitivnih moze ubrzati klinicki razvoj AIDSa.

Danas, Bosna i Hercegovina, ima svoj Nacionalni program za suzbijanje i sprjecavanje sirenja tuberkuloze koji je prihvacen 1994. godine, a u skladu sa Globalnim planom i programom Svjetske zdravstvene organizacije iz oktobra 1993. godine. Sprovodjenjem Nacionalnog programa postize se bolja prevencija, dijagnostika i lijecenje ove bolesti.