Mirza Muminovic pokusava dati prikaz ucenja baziranog na problemu koje se koristi kao glavni pristup medicinskom obrazovanju u Hamiltonu, Kanada i Maastrichtu, Nizozemska.

Karakteristike
Pristup obrazovanju na Univerzitetu u Maastrichtu je poznat pod pojmom "ucenje bazirano na problemu" (problem based learning; u daljem tekstu PBL). Ovakav pristup se karakterizira sa (1) naglaskom na amomotivaciju studentata i njihovu odgovornost za ucenje, zatim (2) orijentaciju na probleme sa kojima ce se studenti sretati u njihovoj kasnijoj profesionalnoj praksi, te (3) procjenu ukupnog napretka studenata umjesto ispitivanja posebnih diciplina i (4) vjezbom u profesionalnim vjestinama.

Zasto PBL?
Cilj ucenja baziranog na problemu je u prevazilazenju raznih nedostataka u tradicionalnom metodu instruiranja, na primjer pasivne uloge studenata tokom predavanja, irelevantnih tema u nastavnom planu, nedostatkom integracije izmedju disciplina, nedovoljne pripreme studenata za nastavak svoje edukacije nakon diplome, i od posebne vaznosti, teskoca koje su iskusili mnogi mladi ljekari u prakticnoj primjeni onoga sto su naucili tokom studija. Upravo je priznanje ove slabosti tradicionalnog medicinskog obrazovanja vodilo ka sugestiji da bi situacije iz svakodnevne ljekarske prakse mogle igrati vaznu ulogu u nastavnom programu.

Kako PBL?
PBL metod se opisuje na slijedeci nacin. Polazna tacka je odredjeni problem koji se predstavlja studentima prije nego su oni ucili o njemu. Grupa studenata, koju nadgleda tutor (npr. ljekar opce prakse), sastavljena od 8-9 studenata pokusava da izvrsi analizu problema koristeci svoje postojece znanje. Tokom ove analize se postavljaju razlicita pitanja, te se na taj nacin formiraju ciljevi ucenja za svaki odabrani problem.
Svaki student u okviru grupe prikuplja relevantne informacije koje su potrebne za ostvarenje cilja ucenja grupe, odnosno za rjesenje problema. U periodu izmedju dva sastanka grupe, studenti rade na ovim zadacima vecinom individualno. Pronalaze literaturu, gledaju video snimke, te konsultuju zdravstveno osoblje. Na slijedecem sastanku grupe, njihova saznanja se uporedjuju te se vodi diskusija da li su stekli bolje shvatanje problema. Ponekad su informacije koje su prikupljene dovoljne da se problem rijesi, a nekada je potrebno formulisati nova pitanja te nastaviti ucenje o problemu.
(Empirijske studije efekta ovakvog pristupa podrzavaju vjerovanje da su studenti koji su prosli kroz PBL tokom studija bolje obuceni za rjesenje problema u praksi - Scmidt, 1983)

Otkud PBL?
"Ucenje bazirano na problemu" (PBL) koji se koristi kao obrazovni metod u Maastrichtu je prvi put koristeno na Fakultetu zdravstvenih nauka McMaster Univerziteta u Hamiltonu (Kanada) 1969. godine. Barrows, jedan od pionira ovakvog pristupa, je postavio glavne prednosti kao: PBL je usmjeren ka simultanoj realizaciji tri cilja profesionalnog osposobljenja (1) sticanje znanja na nacin koji se bolje pamti i moze biti veoma lako i direktno primjenjen u praksi; (2) ucenje vjestini analiziranja i (3) rjesenja problema.
Ovaj metod daje studentima veliku samoodgovornost za strukturu vlastite edukacije, te tako zahtjeva prilican stepen nezavisnosti. Mali okvir je jedna od karakteristika PBLa. Nema velikog broja studenata okupljenih u amfiteatru, vec male grupe u malim sobama. Ne provode se sati i sati slusajuci predavanja, vec se pohadjaju sastanci grupa dva puta sedmicno. Studenti provode mnogo vremena u opseznim "centrima za ucenje" (veoma dobro opremljenim bibliotekama i sl.) ali ne nad jednom odredjenom knjigom vec razmatrajuci razlicite stvari i medjusobno diskutirajuci.

Tutorska grupa
Grupa se sastoji od 8-9 studenata i tutora ciji je zadatak da nadgleda i ohrabri grupu u formulisanju dobre ciljeve ucenja razmatrajuci problem sistematicno. On ne poducava, niti pruza informacije koje bi skratile put do rjesenja problema. Sastav tutorskih grupa se mijenja nakon svakog "bloka" (obrazovne jedinice). Razmjena ideja i znanja u tutorskim grupama pruza dobru bazu za ucenje vjestine analiziranja problema. Iskustvo iz ovih grupa ohrabruje individualno ucenje i efikasno planiranje potrebnog vremena ucenja. Studenti su takodje motivirani diskusijom u okviru grupa, posebno na pracenje efekata vlastitog ucenja. Uce se formulaciji i diskusiji svojih razmisljanja i medjusobnoj saradnji. Pored toga, grupa kroz malo okruzenje priziva informalne kontakte i sprjecava drustvenu izolaciju studenata.

Obrazovne jedinice: blokovi
Svaka od prve cetiri godine sestogodisnjeg studija je podijeljena u 7 perioda od 4 do 6 sedmica (blokova). Svi blokovi su posveceni temama znacajnim za medicinske studije. Teme se postepeno pomjeraju sa osnovnih nauka u prvoj godini (e.g. Metabolizam; Percepcija, svjesnost i emocija) ka temama s kojima se cesto srecu ljekari opce prakse (e.g. Bol; Slabost i gubitak tezine) u trecoj i cetvrtoj godini. Pored sastanaka grupe, vecina blokova ukljucuje dodatne obrazovne aktivnosti, na primjer neka predavanja, vjezbe ili krace preiode prakse u zdravstvenom okruzenju. Tokom posljednje dvije godine studenti se uce u bolnicama, domovima zdravlja i ambulantama.

Blok knjige
Studije koje se odnose na blokove se baziraju na tzv. blok knjigama (e.g. Abdominalne tegobe; Gubitak krvi; Starenje) koje je fakultet sastavio iz raznih disciplina. Blok knjiga sadrzi opise zadataka i problema sa kojima ce se studenti sresti u tutorskim grupama. Ona ukljucuje i listu obrazzovnih ciljeva, raspored, listu preporucene literature i audio-vizualnih pomagala, te kratak opis dodatnih obrazovnih aktivnosti. Blok knjiga ukazuje kako bi trebalo proucavati problem, ali ne sadrzi problem sam po sebi.

Centar za ucenje
Centar za ucenje, koji je dio univerzitetske biblioteke, je na usluzi studentima u potrazi za pronalazenjem odgovora na postavljena pitanja grupe. Centar posjeduje odgovarajucu kolekciju referentne literature (u vecem broju kopija), kao i veliku kolekciju video snimaka sa opremom za individulano ili grupno gledanje. Pored toga, tu je anatomska soba sa modelima, radiografima i prosekcijama, kao i prostorija za ucenje pomocu kompjutera.

Ucenje vjestina
Ucenje profesionalnih vjestina prakticno pocinje sa prvim danom studija. Vjestine koje treba ljekar nisu ogranicene na mjerenje krvnog pritiska, obradu rane ili analizu krvi, vec ukljucuju i vjestinu komunikacije kao sto su biti dobar slusalac, pruzanje informacija i saopcenje losih vijesti. Tokom sesija studenti uce prakticne vjestine u okruzenju koje sto vise oponasa stvarne situacije. Ove sesije se odrzavaju u laboratoriju za tu namjenu. Prednosti ovog ucenja su: vjestine se vjezbaju korak po korak; slozene vjestine se mogu razloziti na manje komplicirane elemente; vjestine se vjezbaju koliko je to cesto potrebno; studenti mogu dobiti trenutnu povratnu informaciju.
Za obuku studenata za fizikalni pregled i terapeutske vjestine, u pocetku se koriste audio-vizuelna pomagala i literatura. Stvarna vjezba se obavlja uz medicinsku opremu i modele, a nekad i sa drugim studentima. U kasnijoj fazi studenti se srecu sa simuliranim pacijentima u stvarnom zdravstvenom okruzenju. Ovi simulirani pacijenti su zdravi ljudi koji su obuceni da ubjedljivo predstave razlicite zdravstvene tegobe. Pored toga, uce se i vjestine rada u laboratoriju potrebne za opcu praksu. Vjestine komunikacije (intervju, prevladavanje emocija) se sticu uz audio i video trake, igre uloga i vjezbom sa simuliranim pacijentima. Vjestine se vjezbaju kad god se studenti sretnu s njima u bloku. Vecina je unaprijed planirana sa odredjenim blokovima, ali neke mogu planirati i sami studenti.

Praktica medicinska obuka
Prve cetiri godine medicinskog programa se sastoje od predklinicke faze. Oni studenti koji uspjesno ispune zahtjeve prve faze prelaze u klinicku fazu. U toku ove posljednje dvije godine studenti vise ne uce teoretski iz udzbenika, nego na bazi stvarnih problema
pacijenata. Konacno, studenti se upucuju na razne odsjeke univerzitetske bolnice ili neke od pridruzenih bolnica, ili pak u neku od pridruzenih ustanova za ambulantni i klinicki tretman mentalnih bolesti te u opcu praksu.
Paralelno sa radom u univerzitetskoj bolnici studentima se nude i dodatni kursevi na izvanrednom nivou odredjenog odsjeka, na primjer medicinska etika, radioloska dijagnostika te aspekti zdravstvenog zakona. U drugoj fazi nastavnog plana, ukupno 12 sedmica predvidjeno je za slobodni izbor tzv. elektive.

Ocjena studenata
Ucenju baziranom na problemu (PBL) je potrebna specificna metoda za procjenu studentskih dostignuca. Ispitivanje po disciplinama nije moguce jer u grupnom radu se insistira na multidisciplinarnom aspektu. Pored toga, svaka grupa formulise svoje vlastite objekte izucavanja. Zbog toga je bilo neophodno razviti sistem ispitivanja koji bi zadovoljio zahtjeve ovog obrazovnog metoda. Glavni zadatak je bio pripremiti i obrazovanje i ocjenjivanje na takav nacin tako da se daje naglasak na ucenje i obuku, a sto je moguce manje na ispitivanje. Sistem ocjenjivanja se odnosi na znanje i vjestine, te razmisljanje i primjenu u medicinskoj praksi.
Znanje studenata se provjerava blok testovima i testovima napretka. Blok testovi se provode na kraju svakog bloka i sadrze predmet izucavanja toga bloka. Test metod se moze porediti sa ispitom: to je evaluacija svjeze izucenog predmeta na kraju odredjenog perioda izucavanja. Neuspjeh na nekim blok testovima moze imati negativne posljedice za napredak studenta. Zapravo, njegova osnovna zadaca je da obezbijedi informaciju studentu, kao i blok planerskoj grupi. Blok test obicno sadrzi priblizno 150 tacno/pogresno pitanja. Test napretka se sastoji od nekih 250 tacno/pogresno pitanja, sastavljenih prema semi od 15 kategorija, uglavnom organskih sistema. Ove kategorije se obicno ne podudaraju sa razlicitim disciplinama ili obrazovnim jedinicama nastavnog plana.
Nivo ispitnih pitanja korespondira sa ocekivanim pitanjima na zavrsnom ispitu za sticanje zvanja ljekara. Ovakav test se provodi cetiri puta u toku akademske godine medju svim studentima na svim godinama studija; svi polazu isti test u isto vrijeme. Student sa vise stecenog znanja postize vise bodova na testu. Rezultat studenta prve godine je, naravno, nizak jer je njegovo znanje veoma ograniceno. Ako je pak rezultat ispod standarda predvidjenog za tu godinu, znaci da ima nedovoljno znanja te da mora vise da radi. Krajem studija, rezultati testa progresa moraju odrazavati nivo znanja koji imaju vec diplomirani ljekari u praksi. Na kraju svake akademske godine, svi studenti obavezno prolaze i testove vjestine. Vrsi se procjena na osnovu direktne observacije primjene vjestine u standardiziranim situacijama (uporediv sa Objektivnim standardnim klinickim ispitom OSCE). Test se provodi po grupama i predstavlja osnovu za prelazak u slijedecu godinu ili za diplomiranje. Procjena nastupa studenta koju daje osoblje za vrijeme njegove sluzbe tokom pete i seste godine predstavlja osnovni izvor informacija o nacinu njegovog razmisljanja i djelovanja u kontekstu medicinske prakse. Ocjena se ovdje sastoji od dvije komponente: kontinuirano ocjenjivanje studenta kroz prakticnu obuku, te procjena njegovog nastupa na kraju svake klinicke prakse, a sto se moze bazirati na pisanom testu, opisu slucaja ili OSCE ispitu. Oba elementa ocjene ulaze u finalnu evaluaciju klinicke prakse.

Sta kazu studenti?
Pored svega navedenog u vezi sa PBLom, studenti u Maastrichtu se i sami brinu za kvalitetu svog obrazovanja kroz razne komitete i mnogobrojne evaluacije. No, o tome je vec bilo govora u VOXu no. 1.