Your angry is a gift! urlao je Zack De La Rocha negdje na pola puta između Tešnja i Sarajeva, u brdsko-planinskoj vikendici. Taj mi je break dobro došao da se saberu stvari. A stvari su tek trebale «odležati» da shvatimo mržnju, bijes i jad pitoresknih bosanskih ljudi male primitivne kasabe zvane Tešanj.

Bez ikakve dvojbe ova je subota bila za Željin vlak i odlazak na gostovanje. Plavi su igrali u Tešnju protiv TOŠKA – ekipe koju ove godine po prvi put grije prvoligaško sunce. Ludih navijača iz Sarajeva je bilo 200 – 300. Pri samom dolasku u ono što mještani i još samo visoki dužnosnici vladajuće partije zovu «grad», bilo je jasno da je sve na «stadionu». Ušlu smo na jedinu tribinu, od 5 betonskih stepenica (to je sve što ima oko terena), na ulaz obilježen «za Željine navijače». Pomislih, vidi fini doček! Tih nekoliko desetaka metara ograđeni su od drugog dijela, gdje su bili domaći navijači, metalnom žicom ne višom on 1m. Krenulo je navijačko zagrijavanje! Bez i jedne uvredljive! Spremili smo trake i po izlasku plavog vlaka iz našeg se kuta predivno zabijelilo. Maloj raji u gumenim čizmama zasmetala je navijačka atmosfera na njihovoj ledini pa za početak prema nama poleti jedna zapaljena plastična flaša i nekoliko neodmotanih traka. Pametniji kod nas su zagrmili na policiju da to prestane te da niko s našeg dijela ništa ne baca. Djete od nekih 10tak godina pritrčava ogradi između nas i baca traku koja na sreću prije glave čovjeka koji sjedi do, pogađa samu ogradu. Policajci samo gledaju na seljače koje otrčava nazad. Nekako se sve smirilo. Utakmica je počela. Krenulo je furiozno. TOŠK je igrao otvoreno što je maksimalno odgovaralo, u prvom redu, nezaustavljivom Memiću koji čak u jednom momentu sam izlazi pred domaćeg golmama, 1 na 1 i promašuje. Još šansa dvije za Želju i šok – iz naizgled ne tako opasne kontre domaći su poveli 1:0. Slavlje na dijelu tribine do nas počinje prerastati u divljanje. Lete neodmotane trake, teške i neugodne kao kakav kamen, leti i kamenje i limenke i plastične boce od pola litra. Kanonada koje nikako ne prestaje. Urlamo na policiju no oni ništa ne poduzimaju. Ispred mene stoji čovjek sa dvoje djece po 5 godina. Čini mi se da je on izgubljen baš koliko i oni. Ka mojoj glavi približava se bunt bijele trake veličine šake. Postavljam ruke i ipak spašavam glavu. Momak do mene traži da bacim traku natrag. «Ima i tamo djece.» kažem. «Misliš da će prestat sami od sebe?» razbija mi on teoriju i sam baca traku natrag. Plavi dio tribine počinje da ludi, pale se dvije bengalke i preleću moji glavu, koja pokušava da eskivira sve što pada po nama. Čuvam onog malca ispred sebe. U jednom trenutku, doslovno masakr. Sa svih strana utrčava policija i mariše neselektivno. Ne skidam pogleda s dijela odakle pada po nama i ne vjerujem svojim očima policija s te strane trči prema nama preskaču ogradu koja mislim da će pasti. Jedan u civilu divljački grabi prema meni, pripremam mu doček na čep, nama nikakvu akreditaciju. Snaža ruka me povlači prema dole. «Ovi uderaju samo s leđa!» kaže isklusniji i pametniji. Iznad mene dva policajca lete na momka koji je već posrnuo, stiže i ovaj u civilu. Ima ih tonu! Malo daljle vidim momka od 60 kila, u ruci ima kesu s sendvičem, pokušava da se snađu u ovom metežu. S leđa, naravno, obrušava se na njega stokilaš s pendrekom. Momak pada, pridiže se, ništa mu nije jasno. Zovem ga da sjedne. Ima jedno 16-17 godina. Cjeli odred nas gura prema vrhu te tribine. Posrnule tuku po šestorica (ne šesterica - pogančad). Prigurali su ih uz donju ogradu te ih tuku i policajci iz terena. Po tjelu, naravno – policijski! Urlamo: Šta vam je? Dosta! Svo to vrijeme gotovo kompletan stadion nam poručuje: «Ovo je Tešanj!». Utakmica se igra pojma nemam šta se dešava. Razbijeni pokušavaju otići sa stadiona, nama ne daju da izađemo uz kaveza. Unutra su policajci onako jedan do drugog, kao nekakav kordon. Kakve njuške bolesne! «Kosovo, Kosovo...» poručujemo im no oni nas i dalje glupo gledaju. Momak policajcu vadi RVI iskaznicu: «Evo majstore koga ti tučeš! Pa šta vam bi? Mi smo samo došli gledat utakmicu!» Odgovor specijalca iz Klokotnice koji u rukama ima punokrvog avlijanera je kratak «Ti si sljedeći!». Predlažu momku da ne komunicira s policajcem – ovi su sirovi!

Željo igra i promašuje, domaći u drugom tri –četiri puta uspjevaju preći centar. Ima ih po 4 na golu ali nema Željine završnice. Hadžija mijenja čini se kako ne treba. Gubimo tekmu. Tih par tisuća dobrih tešanjskih bošnjaka su u deliriju. Ima čak i skandiranja tipa: «Biće TOŠK novi šampion!» Sve je gotovo i mi smo u kavezu. Nema izlaska! Prolazi 10, 15, 20 minuta, pola sata. Nema više ni golubova na livadi, samo mi i policija. Možda bi da nas još jednom oćejfe. Tako tuče babina policija u civilizacijskom centu alijalizma – Tešnju. Konačno izlazimo kroz vrata od metra širine. Policija nam je formirala nešto kao kordon. Nevjerovatno! Tek u maglajskom caffe «Gentlman»(!) sabiremo prve dojmove i onda primjetimo da niti jedan policajac nije imao niti pločice niti akreditacije na uniformi. Još vrtim scenu momka s RVI iskacznicom koji na kraju kaže organu, ne reda, nego vlasti: «Nek ste nas malo prebili. Ma morate malo. Nama ovih štrajkova i pizdarija pa i vama dosadno!» Većina je tih momaka naučila na alijalističke batine, prvo izbušeni braneći svoj dom, tučeni su i od svoje vlasti jer su ratovali uz momke za koje su vjerovali da su njihovi – pravi komandanti - Caco i Juka.

Ova vrsta tešanjskog divljaštva još je jednom pokazala i stvar o kojoj vam često govorimo a to je dno sportskog novinarstva. Sve su dnevne novine kroz prve priloge svojih dopinika požurile u pohvali organizacije i osudi «izgreda» Željinih navijača. Sjetite se samo dopisnika iz Bihaća koji je u seriji tekstova osuđivao «satanizaciju» NK Jedinstva nakon tekme s Željom i čudio se «neopravdanim» pritužbama na suđenje, a cijela država je mogla vidjeti nokaut igrača Jedinstva koji pogađa Bukija koji se nalazi na 2 m od sudije. Tak dan poslije i novinari su se sjetili navijača tačnije navijači su posjetili redakcije i evo vam nekih dijelo tekstova. Da vidite kao to izgleda u BH novinarstvu evo vam i dio teksta iz novina koje sam ja do sada čitao, no na mom stolu od jučer više nisu dnevna lektira. Tekst je iz Večernjih. Papak koji ga potpisuje je Senad Durkalić, a vrli urednik sportske redakcije koji to objavljuje je Branko Majstorović. Aferim! Ne zaostaje ni režimsko pranje organa vlasti by Dnevni Avaz. I na kraju moram pohvaliti medijske nastupe Bulenda Biščevića koji se svojom izjavom o tekmi u Oslobođenju bavio divljanjem policije, te Nermina Vazde na NTV Hayat. Uprava kluba se oglasila nakon sastanka u utorak! No comment! A Tešnja što se tiča R.A.T.M, jednostavo kaže BULLS ON PARADE!

 IME NAJODGOVORNIJE OSOBE ZA SRAMNI ČIMN POLICIJE U TEŠNJU
MUJO ZUKANOVIĆ načelnik PU