|
||
 |
|
|
|
||
|
|
|
|
BOSNJACI, NE ZABORAVIMO! |
||
|
|
||
|
NEW! English language edition: editor's picks (recommended readings) |
||
|
SVJEDOCENJA IZ SANDZAKA SANDZACKI
ODBOR ZA ZASTITU LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA sadrzaj: PRAVO
NA ISTINU Sandzacki
odbor je u okviru svoje "Plave biblioteke" objavio obimnu,
sistematiziranu gradu o stanju ljudskih prava i sloboda u regionu Sandzaka u
posljednjoj deceniji XX stoljeca. Mada Sandzak nije bio obuhvacen neposrednim
ratnim strahotama, poput njegovog okruzenja, on je, pod psihozom straha i
neizvjesnosti, u jezivom, prijetecem topovsko-tenkovskom okruzenju, novog
ponavljanja "bosanskog scenarija", bio jedno od fokusiranih mjesta
masovnog krsenja osnovnih ljudskih prava. Zbivanja u Sandzaku u periodu 1992. -
2000. bila su u sjeni dramaticnih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini i na
Kosovu. Brojni,
navodno misteriozni dogadaji, ubistva, pljacke, paljevine, otmice, masovna
iseljavanja Bosnjaka, montirani sudsko-politicki procesi ostavili su duboke
posljedice u svim ravnima zivota, sirenju opste zivotne i imovinske
nesigurnosti. Napadima su bile izlozene i dzamije, islamski spomenici i groblja.
Uporedo je u navedenom periodu dugo trajala i sinhronizirana medijska
satanizacija ovog regiona koja je imala za cilj da prikaze kako su Bosnjaci u
Sandzaku "fundamentalisti", "islamski ekstremisti", da
zagovaraju tzv. "zelenu transferzalu"; da se pripremaju za rat, da
imaju hiljade ljudi pod oruzjem, svrstanih u brigade i bataljone. To je trebalo
i "opravdati" mjere drzavne represije. Sandzak je istican kao zariste
islamskog fundamentalizma i vazan segment tzv. "zelene transferzale",
u sklopu "koalicije fanatika: albanskih fundamentalista i Bosnjaka
integrista iz Bosne", potpomognutih spolja "iranskim dzihadom" u
cilju potpune islamizacije Balkana. U rezimskim medijima je ispoljena velika
kolicina mrznje u falsificiranju i orvelovskoj proizvodnji neprijatelja. Pogubne
posljedice antiislamske i antibosnjacke kampanje osjecace se veoma dugo. Nedefiniran
status Bosnjaka u SRJ, stalno isticanje da vise nema zajednickog zivota u BiH,
nije davalo prostora za nadu da je to onda ostvarljivo u SRJ, ili mozda i moguce
ali pod posebnim uslovima. U komentarima Vlade SRJ na dijelove dva izvjestaja
specijalnog izvjestioca Elizabet Rehn o stanju ljudskih prava u bivsoj
Jugoslaviji i izvjestaju o manjinama koji se odnosi na SRJ, o Bosnjacima u SRJ
se govorilo kao o "Muslimanskoj zajednici u SRJ", odnosno
"stanovnicima muslimanske veroispovesti", "pripadnicima
muslimanske verske zajednice". Mada
su se vlasti Srbije, Crne Gore i SR Jugoslavije uporno trudile da dokazu da nije
bilo nikakvog krsenja ljudskih prava i sloboda Bosnjaka u navedenom periodu, da
su ljudska prava bila iznad svjetskih i priznatih medunarodnih standarda, radilo
se, u biti, o otvorenoj diskriminaciji, progonima, maltretiranjima i
ponizavanjima jednog dijela sopstvenih gradana. Cinjenice su, pak, bile
neumoljive. Vise desetina hiljada ljudi je proslo kroz policijski
"tretman", mucenje, batinjanje i ponizavanje do bestijalnosti, kroz
tzv. "informativne razgovore", narocito u opstinama Sjenica, Tutin i
Novi Pazar, Prijepolje, Rozaje. Dva Bosnjaka su, nakon takvih poziva, izvrsila
samoubistvo. Pretucena lica koja su izvadila ljekarska uvjerenja i podnijela
tuzbe protiv radnika SUP-a nisu dobila sudsku satisfakciju. U vecini slucajeva
su odlagane i sudske rasprave po ovim pitanjima. Sandzacki odbor je, na osnovu
brojnih zalbi ostecenih i maltretiranih lica, u maju i junu 2001. i februaru i
martu 2002. podnio nove krivicne prijave Okruznom tuzilastvu u Novom Pazaru
protiv lica - pripadnika MUP-a koja su grubo prekoracila svoja sluzbena
ovlascenja. Predocavajuci
dio novih svjedocenja, prikupljenih tokom 2001. i 2002. godine, o zbivanjima u
pojedinim sandzackim opstinama, fokusirajuci posebno seoska naselja, Sandzacki
odbor u sklopu svog dugorocnog projekta "Pravna pomoc i zastita zrtava
diskriminacije i policijske torture", nastavlja sa svojim kontinuiranim
traganjem za cinjenicama i dokazima o stanju ljudskih prava u regionu
Sandzaka.S1] Svjedocenja su grupisana po opstinama u kojima zive ostecena lica.
Po zlu cuvene sobe br. 4. i br. 25. novpazarskog SUP-a ostale su u sjecanjima
mnogih nesrecnika, kao i imena lica koja su nad njima vrsila prave torture.
Potrage za oruzjem bile su veoma surove. Zaplasenim ljudima je jednostavno,
pored svega sto se desavalo, bilo uskraceno osnovno ljudsko pravo, da zastite
svoje porodice i imetak, u vremenu kada se Sandzak nasao u okruzenju, a njime,
bez ikakvog zazora, hodile brojne, naoruzane formacije i paraformacije. Trgovci
oruzjem mahom su ostajali po strani. Sudenja takvim trgovcima iz Arandelovca u
Novom Pazaru nisu izazvala vecu medijsku paznju, kao ni porijeklo potpuno novih
pusaka iz kragujevackih zavoda "Crvene zastave". Policija je nerijetko
trazila puske po odredenom serijskom broju. Puske su se kupovale i predavale,
poput one price o "Glavi secera". Izjave zrtvi su prenijete
autenticno, bez izmjena i posebnih gramatickih intervencija. U njihovom
prikupljanju Sandzacki odbor je naisao na znatnu saradnju kod predstavnika
lokalnih vlasti u Sjenici i Tutinu. Pored novih svjedocenja, kao njihova dopuna,
objavljena su i neke ranije izjave ostecenih lica, radi ilustracije i potpunijeg
shvatanja opsteg stanja u ovom regionu. Promjene
koje su se desile nakon oktobra 2000. u gradovima Sandzaka nisu izvrsene u
potrebnoj mjeri. Tehnologija "organiziranog zaborava" i navodno
kratkog pamcenja naroda trebala je uciniti svoje i izbrisati pocinjena nedjela,
a samim tim i amnestirati egzekutore i omoguciti im blagovremeno
"demokratsko" prestrojavanje, sve do neke "nove prilike".
Iskustva ovog traumaticnog prostora su u tome bolna i porazna. Sve su
generacije, u vecoj ili manjoj mjeri od 1912. godine, prolazile kroz slican
"tretman"" palice i ponizavanja. Zla sudbina pratila je sve one
koji se nisu odavde iselili nakon 1912. godine. Zato ih je trebalo
"podstaci" da idu. Ovo sto se desilo u protekloj deceniji, posebice
1992.-1995. trebalo je uvjeriti Bosnjake, ako ne sve, onda bar najveci dio, da
potraze svoj mir i sigurnost pod nekim drugim, udaljenijim podnebljem. Mnogo
puta pominjani pripadnici MUP-a nisu bili obicni drzavni sluzbenici, vec i
djelitelji pravde, borci za "nacionalnu stvar" koji su, svojim
"budnim" ponasanjem, shodno iskustvima proslih, slicnih vremena,
dokazivali svoju ideolosku i svaku drugu pravovjernost, ali se i preporucivali
za jos "ozbiljnije poslove" i radna mjesta. Zato nisu morali ici u
Bosnu, ili na Kosovo. Odlikovanja i javna priznanja nisu izostajala. Sve su to
"zasluzili" i "odradili" i u Sandzaku, svojevrsnom poligonu
za masovno sirenje straha i slamanje ljudske duse. Njihove zrtve - Bosnjaci, po
tradiciji opet i uvjek samo "Turci", su to posebno osjetili. Ti
Bosnjaci, odnosno "Turci", kao i njihove porodice, ali i citava sela i
danas nisu oslobodjeni straha od nekog novog, moguceg slicnog scenarija. Zahvaljujemo
svima onima koji su pokazali razumijevanje i omogucili stampanje ove knjige. Novi
Pazar, juna 2002. |
||
 |
 |
|
Projekat Poznati Bosnjaci / 2003 / |
||
