Vrijedne su naročite pažnje religiozne
i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja. Većina tamošnjeg
stanovništva pripadala je kršćanskoj heretičkoj sekti bogumila. Ovi šizmatici
su od XIII stoljeća bili izvrgnuti progonima papa. Čak su pape protiv njih
nekoliko puta preporučivali krstaški rat (papa Honorus III - 1221. godine,
Gregori IX - 1238. godine, Innocent IV - 1246. godine i Benedict XII -
1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine). Papa Ivan XII u jednom
pismu bosanskom kralju piše:
"Dragi naš sine, bosanski kneže
vrijedni Stevane! Znamo, da si vjeran sin crkve. Zbog toga očekujemo tvoje
posredovanje u uništavanju heretika u tvojoj zemlji. Očekujemo da ćeš biti
na pomoći našem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju
Bosnu zdravim mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoće
da tamo posiju sjeme odvratne zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog
Lucifera (Iblisa), oboružani otrovom patvorene prostodušnosti (jednostavnosti),
pod krinkom kršćanstva nastoje otrovati umove katolika. Njihove se riječi
uvlače poput raka. Prividno su čedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni.
To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodušna stada Isusova,
prikrivaju svoje zvjerstvo".
Patnje koje su trpjeli bogumili
u XV stoljeću postale su tako nesnošljive da su se radi svog spasa obraćali
Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja
i svećenstva bili takvi da im nema primjera. Njih četrdeset hiljada pobjeglo
je u susjedne zemlje. Oni što nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u
lance. Međutim, ove grozne mjere malo su usluge učinile umanjivanju bogumila
u Bosni, jer se priča da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini.
Sljedeće godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamošnji su katolici
napustili svoj kraj. Ključe Bobovca, prijestonice kraljeve, predao je Turcima
njegov namjesnik koji je bio bogumil. Pošto su se i druga mjesta i utvrde
povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset
utvrđenih mjesta. Mehmed II priključio je i Bosnu ostalim osvojenim
krajevima.
Otada se više ništa ne čuje o bogumilima.
Misli se da su po turskom osvajanju u velikom broju prigrlili islam. Većina
je katolika iselila u susjednu Austriju i Mađarsku, a za preostale se misli
da su se mnogi od njih poveli za primjerom pređašnjih obraćenika. Neki
su Evropljani pretpostavili da je mnogobrojno obraćenje bogumila u islam
bilo u početku turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju naročitu
sektu, čim im se u budućnosti pruži prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju
oni navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i pritiska, našli
zgodan put kako će namjerno zanijekati svoju staru vjeru (katoličanstvo),
te budući da im se kasnije nije pružila očekivana prilika u povratak, to
se napokon namjera njihovih pređa zaboravila. Obično je ovakva pretpostavka
samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne može osloniti. Mi
smatramo jačim razlogom to što su bogumili pomiješani s muslimanima bili
skloni islamu zbog mnogih tačaka u njihovom vjerovanju koje su slične islamskom
učenju. Bogumili su odbacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve
vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom
upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (moćima). Protivno
katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi
bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrđavo mišljenje
o crkvenim zvonima, koja su nazivali "satanske trube". Vjerovali su da
nije Isus lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se
u ovom pogledu djelomično slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: "Mi smo
ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Božjeg poslanika. Niti su ga ubili niti
razapeli, nego im se tako pričinilo." - Sura IV, An Nisa', 157).
Osuđivanje alkohola i sklonost
asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su poslužile
zbližavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često
su puta padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za
njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike
preinake.
Ovdje sam sakupio neke tačke koje
su slične sa propisima islama, a koje se nalaze u šizmatičkoj sekti bogumila.
Međutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tačaka koje sadrže formu
kršćanskih propisa da ih pobožni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za
primanje. Dok su zajedničke tačke ovako nabrojene, može se zaključiti da
su se uvjerili u potrebu postepenog napuštanja onih vjerovanja koje islam
ne trpi. Njihovo vjerovanje, slično dualizmu manihejaca, nije se moglo
izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio tolerantan (napisano
1913.!) prema ovakvim religioznim rasuđivanjima, samo pod tim uvjetom
da ova svoja šizmatička naziranja ne izjavljuje.
Turci, da omile svoju vjeru Bošnjacima,
po svom poznatom običaju nagovarali su ih nuđenjem svih vrsta materijalnih
i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su
vlasništvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobođene od poreza.
Moguće je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski
gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije lišeni tih
prava. Napokon, uključivši se pobjedničkoj vjeri, uhvatili su priliku da
povrate svoje vlasništvo. Bosanski su muslimani sačuvali svoju narodnost,
te do dan-danas nosili prezimena kršćanska i govorili nacionalnim jezikom.
Istovremeno su uvijek bili sa revnošću i oduševljenjem privrženi vjeri.
Staro viteško držanje muslimana plemića, predana privrženost islamu, pored
njihovog upliva i moći uvijek su na njih svraćali naročitu pažnju. Nekima
su od njih povjeravana važna zvanična mjesta. Dapače, između 1544. i 1611.
godine, zauzimala su devetorica od njih predsjedništvo vlade.