Već više od jednog stoljeća problem “Crkve bosanske” pobuđuje nesmanjeni interes kako među znanstvenicima tako i među širim slojevima obrazovanih ljudi. Postoji čitav niz znanstvenih i neznanstvenih djela i članaka u kojima se iznose najrazličitiji pogledi na njeno učenje, ustrojstvo i ulogu koju je imala u srednjovjekovnoj Bosni. Nažalost, granični položaj koji Bosna ima između istočne  i zapadne Europe razlog je pojavi mnogih subjektivnih “razjašnjenja” učenja “Crkve bosanske” koja je uvlače i u danas aktualne sukobe i time joj oduzimaju njena osnovna obilježja: autohtonost i povijesnu ovisnost o vremenu i tlu na kojem je nastala.
 
“Crkva bosanska” bila je heretička kako sa stajališta rimokatoličke crkve, tako i sa stajališta pravoslavne crkve, a njene vjernike različiti izvori nazivaju patarenima, bogumilima, babunima, manihejcima, katarima i kutugerima. Oni sami nazivaju se krstjani i krstjanke, te ćemo ih i mi tako zvati u daljnjem tekstu.
 
Kronološki najstarija vijest o pojavi krstjana potjeće od dukljanskog kneza Vukana koji između 22. veljače  1199. i 21. veljače 1200. godine javlja papi Inocentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova obitelj i više od 10.000 kršćana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi,  red “crkve bosanske” pokazuje sve značajke starinom već posvećenog i dobro uređenog reda koji uživa dobar glas u narodu i povjerenje vladara i velikaša bosanskih. Jasno je da do toga nije došlo preko noći, te da je tomu prethodio duži period nastajanja, širenja i dokazivanja kroz “ilegalu”, odnosno u okviru tajnih bratstava.
 
 

Po svom ustrojstvu i učenju “Crkva bosanska” pripada katarsko-patarenskom pokretu čiji korijeni sežu daleko u prošlost, u prva stoljeća kršćanstva. U to vrijeme, izvirući iz Male Azije, javlja se više različitih učenja temeljenih na duhovnim spoznajama koji s jedne strane objedinjuju kulturu grčkih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a s druge strane nalaze izvor u riječima Isusa, Evanđeljima i Pavlovim poslanicama. Ta različita učenja u početku individualno vrlo jaka, s vremenom se, kako im prvobitni impuls slabi, međusobno približavaju i ujedinjuju u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na području Mediterana, kasnije nazvan gnosticizam. Gnostici zlo poistovjećuju s materijalnim, a dobro s duhovnim svijetom, smatraju da se čovjek mora posvetiti asketizmu te da treba posjedovati “sofiju”, odnosno mudrost, da bi se oslobodio okova ovoga svijeta.
 
Zbog primjesa starih učenja gnostici su bliži obrazovanim ljudima tog vremena te su kao takvi bili veliki suparnici kršćanstvu. U trećem stoljeću Perzijanac Manes (216.-277.g.) na dualističku gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i kršćanstva. Osnova njegove religije je dualizam: vjerovanje u vječitu borbu Svjetla i Tame, dobroga i zlog boga.
 
Gnostičko i manihejsko učenje je cvjetalo sve dok kršćani nisu došli na vlast. Poslije toga su bili primorani skrivati se, ali su neprestano vršili podzemni utjecaj tako da je  u svoje vrijeme učenje jedne gnostičke sekte prihvatio i Muhamed.
 
Iako su se različite gnostičke škole vremenom razvodnile, njihova učenja su i dalje živjela, podržavana od grupa koje su isto tako bile pod utjecajem manihejstva. Jedna takva jaka struja pojavila se u 7. stoljeću u Armeniji pod imenom pauliciani, odnosno pavlićani. Pod njihovim utjecajem nastaje u 10. stoljeću u Bugarskoj bogumilstvo, nazvano po popu Bogumilu. Pod različitim imenima pavlićanski se impuls iz bugarske i Dugmathije širi dalje na zapad i istok pod različitim imenima: katari u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Argena i Tolouse, patareni u Italiji i hrvatskom primorju te krstjani u Bosni i Humu.
 
Te grupe stvorile su skoro jake struje mišljenja jer su počele razvijati jednu intenzivnu aktivnost prozelitizma na cijelom kršćanskom Zapadu, pa i na Istoku. Tokom mnogih godina djelovale su samo kroz tajna bratstva, no počevši od 12. stoljeća dale su otvoreno na znanje svoja učenja, čime su izazvale brojne konflikte, koliko religiozne toliko i socijalne. Javni poredak i kršćanska Crkva našli su se tako ugroženi pred tim duhovnim pokretima.
 
 

Bosanski su krstjani, dakle, bili gnostičko-manihejski nasljednici i kao takvi učili da postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla: dva su najviša bića, jedno dobro, koje je bilo začetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog.
 
Nažalost, o učenju “Crkve bosanske” ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao “knjige nečastive”, te se većina onog što danas znamo o tom učenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora. Ipak postoje dva rukopisa (čija vjerodostojnost, doduše, nije u potpunosti potvrđena) koji se prema gradovima u kojima se čuvaju nazivaju Pariška i Bečka tajna knjiga. To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa (što se pretpostavlja na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna).
 
Prema “Bečkoj tajnoj knjizi” Satana “bijaše uzmožnik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svršiteljima što služahu Ocu”. Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora, a tek kasnije se podijelilo na dva.
 
U vrijeme dok je služio dobrog Boga, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, poželio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo.
“I zasjede na nebesa, zapovjedajući anđelu koji bijaše nad ajerom i nome koji bijaše nad vodama. I podigne dva dijela vode gore u zrak, a od trećeg dijela satvori pedeset mora.

I tako bijaše izvršena podjela voda... Onda ponovo zapovijedi anđelu koji bijaše nad vodama: “Da staneš na dvije ribe!” I tada podiže jednu, treću ribu, iznad glave svoje i zemlja tu ostade suha. Onda uze vijenac od anđela koji bijaše nad ajerom, i od polovine vijenca načini svoj prijestol, a od druge polovice sunčano svjetlo on napravi. Zatim uze vijenac od anđela koji bijaše nad vodama - od jednog dijela napravi svjetlo mjesečevo, a od drugog svjetlo dana. Od kamenja satvori oganj, a od ognja nebesku vojsku i zvijezde. Od njih pak satvori anđele - duhove svoje, kao u Svevišnjeg. Sazdade zatim gromove, daždove, grad i snijeg i postavi svoje anđele nad njima. Zapovijedi on, isto tako, zemlji da rodi svakovrsne životinje, drveće i trave. A moru naredi da ribe rodi, a nebu ptice.”

“I tada odluči Satana da satvori človjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda človjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje satvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu od prvog tijela da uđe u njega.
Anđeli mnogo plakahu, kad spoznaše da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome...”
 
Doznavši za prevaru Satanaelovu, Svevišnji ga liši njegove božanske moći i naslova Boga. Da bi ublažio time prouzročen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada.
Ali pod teškim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Svevišnji spozna da ga je ovaj prevario. Bolji dio čovjeka, njegova nevidljiva duša, odnosno pali anđeli, pripadali su Svevišnjem, a Satanael ih je odvraćao od njega.
Zbog toga je Svevišnji ispustio Riječ, a ta Riječ i sin bio je arhanđeo Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sišao s Neba, primivši tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savršeno i božansko. Izašao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila anđeo, a ne žena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom.
 
Tokom života Isus je činio djela spasa i sve ono o čemu govore evanđelja. Kako je samo prividno imao ljudsko tijelo, Isus nije mogao ni jesti, ni trpjeti, ni umrijeti, ni uskrsnuti. Osramotio je Satanaela stavivši ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog “el”, što znači anđeo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvršivši svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo ušao u Oca u kojem je bio na početku.
 
U skladu s ovom “naukom” krstjani su provodili svoj život i obrede. Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane, kao i krštenje vodom, zbog čega odbijaju poslanje Sv. Ivana Krstitelja. Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu anđeli pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se vraćaju natrag u pakao (na Zemlju). Odavde se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krštenje koje daju krstjani. Sakrament krštenja, koji bosansko-humski krstjani nazivaju “krštenjem Kristovim”, dijeli se polaganjem ruku i predavanjem knjige evanđelja. Time se opraštaju ljudima grijesi, ali svaki, pa i najmanji grijeh je smrtni grijeh pa je potrebno da svaki onaj koji sagriješi bude ponovo “kršten”.
Osim obreda svjetovnog tipa, sve katarsko-patarenske sljedbe, pa tako i “Crkva bosanska” imale su inicijantske obrede koje su prolazili “usavršeni” članovi zajednice. Inicijacija je shvaćena kao put oslobođenja duše zarobljene u materijalnom - korumpiranom i degradiranom tijelu kojim zbog nesavršenosti njegova tvorca upravlja princip Zla. U tu svrhu koristili su različite tehnike ekstaze za odvajanje duše od tijela, tehnike slične onima iz hindu-Yoge.
 
Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u “Usavršene”, “pravi krstjani” su se obavezivali na apsolutnu čistoću duha i tijela, i na još strože vegeterijanstvo. Osuđivali su ratove i ubijanja, jer su smatrali da se svaki čovjek može za svog života spasiti, te su čak osuđivali i svako ubijanje životinja. Zabranjivali su svako polaganje zakletve i  davanje milostinje smatrajući da se na taj način umanjuju izgledi za spas tog čovjeka.
 
 

Bosansko-humski krstjani nazivali su Rimsku crkvu crkvom idola. Jedina prava Kristova crkva jest “Crkva bosanska”. Krstjani su nasljednici apostola, a njihov biskup je jedini pravi Kristov namjesnik na Zemlji - jedini autentični nasljednik Petrov. Nadalje, odbacuju bogomolje i ostale građevine (crkve) određene za kult - kao “đavolove sinagoge”. Osuđuju kult svetih slika u crkvama, te javno štovanje slika smatraju idolatrijom. Zabranjuju također štovanje svetačkih relikvija i molitava koje Katolička crkva prikazuje za mrtve, te kao jedinu vrijednu i spasonosnu molitvu navode “molitvu Gospodnju” (Očenaš).
 
U svoj sastav “Crkva bosanska” uključivala je “prave krstjane i krstjanice” i “mrsne ljude”. Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici, oni koji su primili krštenje i držali se strogih odredbi sljedbe. Mrsni ljudi su bili obični vjernici, oni koji su prihvaćali njihova učenja kao istinita, ali nisu živjeli po strogim odredbama krstjana, već bi tek pred smrt primili duhovno krštenje.
 
Krstjani su živjeli u samostanima koji su bili zajednički za redovnike i redovnice. Nisu zavisili od milostinje pobožnih duša, niti su ubirali namete, već su bili okruženi posjedima i imali zajednički imetak. Oblačili su kratki haljetak s dugim rukavima, visokog ovratnika na koji se spuštala pomno uređena duga kosa, a nogavice su im tijesno prilijegale uz noge do gležnja.
 
Na čelu reda bio je djed - Biskup i duhovni prvak bosansko-hercegovačkih krstjana. Djedu su pomagali gosti, starci i strojnici koji su hijerarhijski bili svaki za stepenicu niže od njega. Zajednički su ih nazivali “poglaviti krstjani” ili “dobri mužje”.
 
Kako nisu gradili crkve, članovi “Crkve bosanske” vršili su svoje obrede u privatnim kućama kojeg člana zajednice. Lokalnu zajednicu nazivaju “hiža” (kuća), a na njenom čelu nalazi se starac.
 
 

Kako smo već vidjeli, oko 1200. godine “Crkva bosanska” je već jaka i utjecajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša. Za to postoje dva važnija razloga. Prvi je što je naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca, naročito od Mađara koji su se željeli preko crkve miješati u bosanske prilike.
Drugi je razlog što je učenje imalo određenih sličnosti i dodirnih točaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaćeno od kršćanstva.
 
Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega još i danas čuje riječ: “Za Kulina bana i dobrijeh dana!”, dobro je shvatio njenu vrijednost za očuvanje Bosne. On i svi njegovi velikaši “dobri Bošnjani” pristaju uz krstjane, te “Crkva bosanska” postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.
 
Tu titulu krstjani zadržavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine. Nadalje, kroz čitavo to vrijeme “Crkva bosanska” sudjeluje u vodstvu države, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrašnje razmirice. Vremenom, na svakom plemićkom posjedu služili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i potjecali iz plemićkih porodica.
Utjecaj Djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopće postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnošću nije dokazano. No, činjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uče katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke ličnosti iz ostalih europskih zemalja, jedino u Bosni bio na određen način legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaređenje u Bosni.
Premda bosanski vladari u međunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje “krivovjerja” na bosanskom tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog hereze. No, ni inkvizicija, ni križarski pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli ništa promijeniti. Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala.
 
Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka, za vrijeme kojega je Bosna bila najveća i najjača. No nakon njegove smrti prilike su se izmijenile. Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlučnosti da je održe jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci. “Mala braća” uspjela su u onome u čemu nisu uspjeli križari. Privoljevši neke plemiće na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajedništvu vladara i velikaša “Crkve bosanske”.
 
Posljednja kap u čaši bila je potpuna vladarska nesposobnost i nesnalažljivost posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića. Neodlučan, plivao je između Rima, krstjana, franjevaca, mađarskog kralja Matijaša Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajući se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost najbolje je iskoristio Mehmed II.
 
Uzdajući se u tvrde gradove i pomoć Matijaša Korvina, mladi kralj uskratio je sultanu traženi danak. Na to Mehmed II skupi vojsku i krene na Bosnu. Ali sada se Stjepan Tomašević, još nespreman za rat i bez očekivane pomoći Korvinove, predomisli i posla sultanu danak, na što mu ovaj obeća mir za daljnjih 15 godina.
 
Tek što je Bosna odahnula, nahrupi sultanova vojska preko granice i kroz par dana opkoli kralja u Ključu. Iznenađen i smućen, kralj je izgubio glavu. Povjerovao je pismu da će, ukoliko se preda bez borbe, dobiti život i slobodu. No, za njega nije bilo milosti. Bosna nije mogla imati dva gospodara.
Ali još prije smrti izdao je na sultanov nalog zapovijed vojvodama i zapovjednicima gradova da predaju tvrđave Osmanlijama u ruke. Tako se zbilo da je za osam dana više od 70 gradova i gradića potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je lukavi herceg Stjepan Vukčić, gospodar Humske zemlje, ali ni on se neće moći još dugo obraniti opkoljen s tri strane. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporište Novi na moru.
 
No, vratimo se natrag u vrijeme kralja Tvrtka. Do tog vremena krstjani su primjerom svog života uživali neprikosnoven autoritet među narodom. Narod prihvaća i uvažava njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao što je tada bilo uvriježeno u Europi. Jedino je morala obećati “da će biti vjerna”.
 
Smrću kralja Tvrtka i prilike u “Crkvi bosanskoj” su se izmijenile.
“Dobri krstjani” su se osilili, postali bogati i moćni i pomalo ublažili sprovođenje teških odredbi svoje sljedbe. Imanja poklanjaju rođacima i za rod se više brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema kršćanskom nauku.
 
Padom Bosne odjednom se gubi svaki trag i “Crkvi bosanskoj”. Nema podataka o njenom postupnom nestajanju, a narod koji je zbog svoje pradjedovske vjere i svoje narodne crkve morao podnijeti tolike udarce i progone, zaboravio je da je “Crkva bosanska” ikada i postojala. Da li su krstjani prihvatili muslimanstvo smatrajući ga srodnim (potekli su iz istih izvora), ili su odmah potpuno istrebljeni, pitanja su koja za sada moramo ostaviti bez odgovora.