Nenad Ivanković: Potez generala demokratskiji od poteza hrvatskih vlasti

Nema nikakve sumnje da je  brzopotezno smjenjivanje sedmorice generala uzdrmalo Hrvatsku i to podjednako psihološko-politički, kao i sigurnosno. Sam režim, kao i njegovi mediji, za cijelu su  aferu optužili generale, tvrdeći kako u demokratskim državama  "takav način" obraćanja javnosti, na kakav se odlučila skupina visokih časnika Hrvatske vojske, nije ni zamisliv, a ni dopustiv.  Štoviše, najradikalniji kritičari generalima podmeću i pučističke namjere, pri čemu je najdalje otišao sam predsjednik Mesić, ustvrdivši kako su oni "koji državu žele srušiti pamfletima, zaigrali na pogrešnu kartu".

Svatko razuman i dobronamjeran znade da su tako radikalne optužbe pretjerane i da nemaju nikakvo uporište u pismu što su ga javnosti uputila dvanaestorica generala. Pismo nije ni pamflet, ni "miješanje u politiku", a najmanje pokušaj "rušenja države". Ono je krajnje uravnotežen i odmjeren apel svim odgovornim i dobronamjernim čimbenicima i institucijama hrvatske države i društva da se odupru sve agresivnijoj kriminalizaciji Domovinskog rata, kao i njegovih branitelja i ratnih zapovjednika. Ono što je, međutim, točno jest tvrdnja da takav čin nije sukladan  standardima ponašanja u demokratskim državama i da se tamo jedno takvo pismo ne bi moglo pojaviti, a ako bi se pojavilo, izazvalo bi prvorazredan skandal. No, pritom se zaboravlja nekoliko ključnih činjenica. U istim tim zapadnim demokratskim državama jednako bi tako bila nemoguća i takva kriminalizacija obrambenog i oslobodilačkog rata, kao i njegovih ključnih ljudi, s kakvom smo mi u Hrvatskoj suočeni!

Kada bi recimo (što je teško zamislivo) mediji u Njemačkoj nasrnuli takvom žestinom na Bundeswehr, ili njegove generale, kada bi se danima vodila prljava kampanja protiv najviših časnika, optuživalo ih se za nedokazane i navodne zločine, podcjenjivalo ih se kao polupismene neznalice i moralne desperadose, prvi bi u obranu skočili predsjednik države, kancelar, ministar obrane, pa i cijela politička elita. A što se u nas događa? Ne samo da najodgovorniji dio hrvatske vlasti veće mjesecima šuti, ne samo da nitko nije imao hrabrosti uprijeti prstom u nedopustiva medijska blaćenja , jasno podići svoj glas i stati u obranu generala (osim u slučaju Stipetića, ali iz posve prizemnih razloga), nego su klevetnici još i poticani, pače u dosluhu i na izravnoj liniji s najodgovornijim  ljudima u državi. Gdje toga ima? Može li itko navesti ijedan primjer u svijetu gdje vlast tako postupa sa svojom vojskom, svojim generalima, sa svojom poviješću? Može li itko navesti ijedan primjer da su najviši državni dužnosnici Amerike u jeku antiratne vijetnamske kampanje svojim vojnicima i generalima okrenuli leđa? A Amerika je u Vijetnamu bila agresor, kao što je i u Koreji počinila ratne zločine, koje nitko ne spominje, a kamoli da se nad njima iživljava kao što se to čini u Hrvatskoj. To ne znači da zločine i kriminal valja prikrivati, nego samo to, da se hrvatska vlast nema pravo pozivati na standarde u demokratskim državama, jer se sama ponaša izvan tih standarda! Slučaj  dvanaestorice generala je pokazao da u Hrvatskoj postoji  demokracija a la carte,  pa se za jedne propisuje kao obaveza , dok drugima služi kao politička batina.

Treba li boljeg primjera od samog predsjednika države? Gdje bi to bilo moguće da sam predsjednik države i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske o Domovinskom ratu, a time i o svima koji su u njemu sudjelovali, izjavi ono što je izrekao za novosadske medije, dakle za medije zemlje koja je na Hrvatsku izvršila najbrutalniju agresiju, pobila petnaestak tisuća ljudi i dvostruko toliko osakatila?  Odgovarajući na pitanje novosadskog Radija 021  tko bi se komu i zašto trebao ispričati za sve što se dogodilo u proteklih deset godina, Mesić je rekao:"Svi (bi se) svima trebali ispričati", jer "svi su svima bili krivi, a u stvari nitko nikome nije bio kriv jer je na djelu bila pogrešna politika koja je počivala na ideji kako na ruševinama Jugoslavije treba stvoriti Veliku Hrvatsku ili Veliku Srbiju"!

Slaven Letica  tu je Mesićevu izjavu u Globusu ovako prokomentirao:"Sve to nije izrekao bilo tko, nego predsjednik države, koja je bila izložena agresiji i koja je agresora tužila za genocid. Nema nikakve sumnje: njegove će se novosadske riječi pojaviti na sudu kao argument o bezrazložnosti naše tužbe". Ako je ta ocjena o dometima Predsjednikovih riječi točna, onda bi uz nju možda trebalo spomenuti i čl. 137. Kaznenog zakona  koji kaže:"Građanin Republike Hrvatske koji pokuša republiku Hrvatsku dovesti u položaj podređenosti ili ovisnosti prema kojoj drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine". Jer, ako se ustvrdi da praktički nije bilo ni žrtve ni agresora, budući da su se sudarile dvije pogrešne politike, dakle, pokušaji stvaranja Velike Hrvatske i Velike Srbije, nije li u tome možebitna namjera da se Hrvatsku u tom segmentu dovede u podređen položaj u odnosu na Srbiju?

To je kontekst u kojem valja vidjeti i ocjenjivati pismo dvanaestorice generala. Njihov čin, premda principijelno ne spada u standarde razvijene i funkcionirajuće demokracije, u hrvatskim je okolnostima bio  demokratskiji i moralniji od ponašanja same aktualne vlasti. To je na izvjestan način,  potvrdio i sam Dražen Budiša, rekavši: "Istina je da su neki od tih generala bili sustavno napadani na najteži način. Čak, štoviše, najavljivala su se uhićenja nekih od njih i istina je da se u tom trenutku nije stalo u njihovu zaštitu…Domovinski rat je u temeljima stvaranja hrvatske države, i ne može se afirmirati isključivo rasvjetljavanjem njegovih tamnih strana".

Napokon, ima još jedan razlog zbog kojeg su generali, poslije svega, imali pravo na otvoreno pismo javnosti. To nisu ljudi koji su u  školskim učionicama stekli svoje činove, koji  su u mirnodopskim vremenima postali to što jesu. To su ljudi koji su najzaslužniji za hrvatsku slobodu i neovisnost, koji su svoje živote i svoje egzistencije stavili u službu Domovine! Oni su pobjednici u jednom krvavom ratu, ratu koji je Hrvatskoj na najbrutalniji način nametnut, u ratu koji je bio oslobodilački, obrambeni i častan. Može li se takvim ljudima, mimo cijelog tog konteksta i svih tih specifičnosti, presuditi jednim birokratskim potezom pera kakav je učinio predsjednik države Mesić? Smije li im se zanijekati moralno pravo da u trenucima kad je voda prelila čašu, smireno i dostojanstveno upozore hrvatsku javnost da to više nema smisla i da to nikamo ne vodi? Poslati ih u mirovinu kao da je riječ o kakvim činovnicima, a ne o ljudima od čijeg znanja, autoriteta i poštenja u dobroj mjeri ovisi sigurnost zemlje?

e-mail:honos@zg.hinet.hr