Sazetak uz Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona o suradnji republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom i Deklaracije o suradnji s istim Sudom u Haagu:

Udruga ističe da podrzava suradnju sa Sudom u Haagu, ali smatra da ta suradnja mora biti u suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske, što sada nije slučaj.

Tako je čl. 7. Ustavnog zakona u suprotnosti s Ustavom RH, jer dopušta Međunarodnom kaznenom sudu i njegovom istrazitelju da na teritoriju Republike Hrvatske provede istrazne radnje (slučaj Gospić), što je u Prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti pravno obrazlozeno te potkrijepljeno povijesno-političkom argumentacijom (Leipziški procesi, Nuerberški procesi);

I čl. 9. istog Ustavnog zakona u suprotnosti je s Ustavom RH, jer dopušta ustupanje kaznenih postupaka, koji se vode pred hrvatskim sudovima, Međunarodnom kaznenom sudu, bez ograničenja na samo ona djela koja su u vrijeme počinjenja bila određena kao kaznena djela i za koja je bila određena kazna u tada vazećem KZ-u RH i međunarodnom pravu. Time su narušeni pravi principi, ugrađeni u Ustav RH: nullum crimen sine lege (nema krivnje bez zakona) i nulla poena sine lege (nema kazne ako nije propisana zakonom);

Isti članak dovodi do povrede jednakosti pred zakonom, jer se procesi koji se vode pred hrvatskim sudovima vode po jednom postupku, a oni pred Međunarodnim kaznenim sudom po drugom, pri čemu je u Hrvatskoj najviša moguća kazna 20 godina zatvora, a ona Međunarodnog kaznenog suda i dozivotna. To konkretno znači da su zločinci iz paravojnih agresorskih formacija tzv. Krajine, kojima je suđeno u Hrvatskoj, dobili manje kazne od hrvatskih branitelja suđenih u Haagu (slučaj Blaškić);

Čl. 9. dopušta i ponavljanje postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom i to protiv osobe koja je u Hrvatskoj oslobođena pravičnom presudom, što je također u suprotnosti s Ustavom;

I čl. 20. istog Ustavnog zakona, koji regulira predaju okrivljenika Međunarodnom kaznenom sudu, u suprotnosti je s Ustavom, i to iz gore navedenih razloga, budući da se okrivljenik bez ograničenja da mu se moze suditi samo za djela koja su u vrijeme počinjenja bila sakcionirana hrvatskim zakonom, dovodi u situaciju da mu se u Haagu sudi i za djela koji hrvatski kazneni zakon nije utvrdio kao kaznena djela i za koja nije bila određena kazna u vrijeme njihova počinjenja. A to je u Haagu upravo slučaj;

I točka 3. Načelnih stavova Deklaracije o suradnji, koja priznaje pravo sudu u Haagu da pokreće postupke za utvrđivanje odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata, u suprotnosti je s Ustavom, iz istih razloga kao i gore spomenuti čl. 20. Udruga također drzi da Međunarodnom kaznenom sudu treba izostaviti pravo da pokreće postupke za vojno-redarstvene akcije Bljesak i Oluja, jer su to bile obrambene i oslobodilačke akcije i kao takve ne mogu biti predmet međunarodne istrage i progona, a niti zbog toga jer predstavljaju drzavnu i vojnu tajnu. Samo zločini počinjeni izvan tih operacija mogu biti predmet kaznene odgovornosti Suda u Haagu i to uz gore navedena ograničenja.

Iz rečenog slijedi da je suradnja s Međunarodnim sudom moguća, ali samo na način da se primjenjuje kazneni zakon koji je vazio u vrijeme počinjenja kaznenog djela i uz ograničenja koja su predviđena odnosnim odredbama Ustava, a ne da ta suradnja bude određena samo i jedino Statutom međunarodnog kaznenog suda, kako to proizlazi iz Deklaracije o suradnji.