BEHAR broj 32/33, Prof dr Ivo Banac, HRVATI I BOSNJACI Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima za vrijeme Kraljevine SHS i za vrijeme NDH , Croatia, Bosnia

BEHAR - bosnjacki casopis za kulturu i drustvena pitanja

Prvi bosnjacki casopis na Internet mrezi - Pretplatite se Posaljite E-mail

BEHAR, dvomjesecni bosnjacki casopis za kulturu i drustvena pitanja

Broj 32/33

IX-XII 1997.

Kazalo

Ibrahim Kajan
Ustavna smrt Bosnjaka

Miroslav Krleza
BOGUMILI
Bosanske medijevalne teme

Pjesma Nedzad Maksumic JERUZALEMLJANIN

Prof dr Ivo Banac
HRVATI I BOSNJACI Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima za vrijeme Kraljevine SHS i za vrijeme NDH

Prva strana

Broj 31
Broj 34
Broj 35
Broj 36
Broj 37
Broj 38

Galerija slika

Pretplata i adresa

E-mail

HRVATI I BOSNJACI Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima za vrijeme Kraljevine SHS i za vrijeme NDH

Prof dr Ivo Banac

Pitanje Bosne u hrvatskoj povijesti, pa prema tomu i pitanje hrvatskog odnosa prema Bosnjacima, izuzetno je izazovno jer u prvom redu pretpostavlja stanovitu ovorenost prema slojevitim identitetima, ali nista manje i spremnost za prihvacanje posebnih putova razvoja modernih konfesionalnih i nacionalnih skupina. Svaki razgovor o tim temama koji predpostavlja unilinearni razvoj od Tuge i Buge (ili Kulina Bana) na ovamo, unaprijed je deplasiran i ne vodi nicemu. Stoga treba uzeti u obzir da je u postotomanskom razdoblju hrvatski odnos prema Bosnjacima prosao kroz tri sasvim razlicite faze: od konfrontacije na razvalinama krscanstva i islama (ili, politickim rjecnikom, izmesu Habzburske Monarhije i Otomanskog Carstva), sto je trajalo do 1860-tih godina, preko pokusaja "nacionalizacije" bosanskih muslimana u hrvatskom smislu (sto je doprinos pravastvu kao moderne hrvatsko-integralne ideologije), do prihvacanja moderne bosnjacke nacionalne integracije - ponekad sa simpatijama, ponekad uvrijeseno, a ponekad cak s otvorenim neprijateljstvom. Taj se proces nazire jos u 1960-tim godinama, ali je definitivan u razdoblju 1992-1994.

Predmet ovog kratkog referata spada u drugu fazu hrvatsko-bosnjackih odnosa. To je razdoblje tipicno po ogranicenoj samoupravi hrvatskih pokrajina, jednako kao i Bosne i Hercegovine, u odnosu na rezim Kraljevine Jugoslavije, te po pseudosuverenoj ambalazi satelitske NDH, u kojoj je teorija o hrvatstvu Bosnjaka prokusana u najnepovoljnijim uvjetima. Zajednicka karakteristika hrvatske politike u tom je razdoblju vjera u, Radicevim rijecima, "zivo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu", bez odbzira da li je to pretpostavljalo Radicevu "slavensku politiku" prema Bosnjacima ili izravni integralizam pravaske provenijencije. S bosnjacke strane, u tom je razdoblju prevladavao prohrvatski stav kod inteligencije. Vecina Bosnjaka, mesutim, nije se opredijelila ni za jednu od krscanskih zajednica, bojeci se da bi pozivi za "nacionalizacijom" mogli potkopati bosnjacko jedinstvo.

Za ocuvanje Bosne - suradnja i s beogradskim rezimom

U mesuracu, poslije stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, srpska je zajednica u Bosni i Hercegovini postala instrument srpske hegemonije, protiv koje su, na razlicite nacine, djelovali Bosnjaci i Hrvati.1 Glavna bosnjacka stranka tog razdoblja, Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) - borila se za autonomiju Bosne i Hercegovine, koju je branila pod cijenu suradnje s beogradskim rezimima. U ozujku 1921., JMO je odstupila od svog programa i usla u sporazum s vladajucom koalicijom Pasicevih velikosrpskih radikala i Davidovicevih unitaristickih demokrata. Zauzvrat su vlasti obecale promicati jednakost islama s drugim konfesijama, autonomiju muslimanskih vjersko-prosvjetnih ustanova i serijatskih sudova, umjerenu primjenu agrarne reforme i, najvaznije, odrzavanje povijesnih granica Bosne i Hercegovine, kao i njenog teritorijalnog integriteta u unutrasnjem administrativnom ustrojstvu.2 Stoga su 28. lipnja 1921. svih 23 zastupnika JMO u Ustavotvornoj skupstini glasovali za vladin centralisticki ustavni prijedlog, sto je omogucilo pobjedu centralistickog bloka. Bez tih glasova i dodatnih osam glasova zastupnika iz Dzemijeta, centralisticki Vidovdanski ustav ne bi bio usvojen.

Umjesto da se drzi dogovora, Pasiceva je vlada odgasala provosenje obecanja datih JMO-u. Kad je kralj Aleksandar 26. lipnja 1922.obznanio ukaz o podjeli drzave u okruge, vanjska je ljuska Bosne i Hercegovine sacuvana odrzavanjem starih austro-ugarskih okruga (Bihac, Banja Luka, Tuzla, Travnik, Sarajevo, Mostar), ali Bosna i Hercegovina vise nije postojala. Stovise, od sest bosansko-hercegovackih velikih zupana nijedan nije bio Bosnjak. To je dovelo do previranja unutar JMO. Mlada i nezadovoljna grupa zastupnika, takozvani "ljevicari", koje je predvodio dr. Mehmed Spaho (1883-1939), sve je vise pristajala uz oporbeni kurs i suradnju s hrvatskim strankama. Starija i konzervativnija grupa "desnicara", na celu s hadzi hafizom Ibrahimom ef. Maglajlicem, tuzlanskim muftijom i prvim predsjednikom JMO, ustrajavala je uz vladu i srpske stranke. U listopadu 1921. Spaho je prevladao u vrhu stranke, te je izabran za stranackog predsjednika. U veljaci 1922. dao je ostavku na funkciju ministra za trgovinu i industriju u Pasicevu kabinetu. Maglajliceva je grupa, mesutim, zadrzala dva mjesta u rekonstruiranom Pasicevu kabinetu i pretvorila se u posebnu stranku - Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO). Ta je stranka tek svaki deseti glas koji je isao Spahinoj JMO u izborima od 18. ozujka 1923. godine.

Uz otpor bosanskoj autonomiji, i zlocini u Sahovicima, Bihoru i Vilogorcu

Napustena od prosrpskih disidenata, JMO je slobodno plovila smjerom ostalih protucentralistickih stranaka, koje su svoj autoritet potvrdile na izborila 1923. godine, kao vjerodostojni predstavnici svojih nacionalnih zajednica, te stoga tezile reviziji Vidovdanskog ustava. Tako je novonastali Federalisticki blok najvaznijih hrvatskih, slovenskih i bosnjackih stranaka - Radiceva HRSS, Korosceve SLS i Spahine JMO - vec 1923. postao izrazom sve veceg protivljenja velikosrpskoj hegemoniji. Sa svoje strane, vladajuci su radikali priprijetili da ce svaki pokusaj ponovnog uspostavljanja bosanske autonomije naici na srpski otpor. Ipak, u zelji da potisnu utjecaj Federalistickog bloka, radikali su prvo privoljeli HRSS na skupstinsku apstinenciju (travanj 1923.), potom obeshrabrili federalisticko dogovaranje s Davidovicevim demokratskim stvaranjem strogo centralisticke vlade s Pribicevicevim demokratskim disidentima (ozujak 1924.), te na kraju pribjegli opstrukciji da bi odgodili gubitak skupstinske podrske (svibanj 1924.). U odsutnosti Radica, koji je u srpnju 1923. ilegalno napustio zemlju kako bi europske kabinete pridobio za pomoc opoziciji, JMO je sve vise pregovarala u stvaranju proturadikalnih koalicija. U proljece 1923. stvoren je opozicijski blok Davidovicevih demokrata, JMO, SLS i nekoliko manjih stranaka, a uz podrsku Radiceve HRSS, koji je u srpnju 1924. dobio neocekivan Aleksandrov poziv za formiranje nove vlade. Tom prvom bosnjackom iskustvu s opipljivom vlascu (cetiri mjesta u vladinu kabinetu pripala su JMO, Spaho je imenovan ministrom financija, a Halid-beg Hrasnica ministrom pravde), prethodilo je rastuce protubosnjacko nasilje, koje su poticali lokalni lideri bosanskih radikala uz bucnu kampanju protiv "Turaka na vlasti". No, JMO se na vlasti nije ustalila.

Kralj Aleksandar nije namjeravao odrzati Davidovicev kabinet u kojemu je sve vise vidio prepreku svojim ovlastima i pokusajima da iskljucivo ovlada oruzanim snagama. U listopadu 1924. ishodio je ostavku vlade, da bi istom obnovio Pasicev kabinet s kojim je provodio posebne represivne mjere protiv Radiceve stranke, pripremajuci se za nove skupstinske izbore zakazane za veljacu 1925. Vlada je u tom razdoblju prosirila protukoministicke zakone HRSS, optuzivsi Radica da je svoju stanku podredio Kominterni pred svoj povratak u zemlju, u kolovozu 1924., cemu je prethodila posjeta brojnim stranim centrima, ukljucujuci i Moskvu. Vodstvo HRSS-a s Radicem na celu je uhiceno. Pokusaji vlasti da prestrase oporbu, nisu mimoisli ni JMO, ciji su clanovi postali predmetom organiziranog terora srpskih cetnika, kao i radikalske kampanje za "posrbljenjem muslimana".

Radic se odrice republikanstva

Izbori u veljaci 1925. ponovno su pokazali prevlast JMO nad bosnjackim biracima, ali nisu rijesili unutarnje sukobe u drzavi. Mesutim, Pasic je smatrao kako ga vladina neznatna premoc u Skupstini upucuje na nove pokusaje suradnje s federalistickom opozicijom. Vlada je uspjela prisiliti Radica da se odrekne republikanstva, te time otvorila njegov kratkotrajni ulazak u radikalske kabinete (1925-1926.). Stovise, na taj se nacin udomacila praksa kohabitacije s federalisticko/autonomistickim partnerima, koji su cesto bili i korisni i prezreni. Upravo zbog svih pritisaka s kojima se JMO redovito suocavala, posebno glede tvornih napada i ubojstava Bosnjaka od strane Srba, osobito u istocnim dijelovima Bosne i Hercegovine sredinom 1920-tih (zlocina u selima Sahovici, Bihori, Vilogorac), zbog sve aktualnijeg razmisljanja kako oporbena politika vodi u slijepu ulicu, te zbog Radiceva primjera, lako je razumjeti zasto je Spaho s olaksanjem prihvatio poziv Pasiceva radikalskog nasljednika Velje Vukicevica da use u vladu u travnju 1927. godine. JMO je ostala u toj vladi i poslije izbora u rujnu 1927., te rekonstrukcije Vukiceviceva kabineta u veljaci 1928. godine.6 Teze je razumjeti to sto je JMO ustrajno uz radikale protiv sve jace Radiceve oporbe, te ostala u vladama Vukicevica i Korosca poslije skupstinskog atentata u ljeto 1928. godine.

Raspad jugoslavenskog parlamentarizma posluzio je nakanama kralja Aleksandra u njegovu trajnom podrivanju politickog sustava. On je 6. sijecnja 1929. proglasio svoj osobni rezim, obznanivsi da ubuduce nece biti posrednika izmesu njega i naroda. Sestojanuarska diktatura bila je posvecena jugoslavenskom unitarizmu, ali je zapravo promicala posrbljavanje pod krinkom unitaristickog ushicenja. Sve "konfesionalne i plemenske" stranke, ukljucujuci i JMO, bile su zabranjene i raspustene, premda je kralj birao razne otpadnike iz nesrpskih stranaka za svoj diktatorski kabinet. Mesu njih je ukljucio i Saliha Baljica, bivseg zastupnika JMO, koji je dotad smatran muslimanom hrvatske orijentacije. Diktatroske su sluzbe isto tako sirom otvorene Spahinim protivnicima iz ranih 1920-tih (Hamdija Karamehmedovic), te poznatim prosrpskim muslimanima (Avdo Hasanbegovic). Muftija Maglajlic je postao reis-ul-ulema.

stecak

Najotvorenija protubosnjacka mjera Aleksandrove diktature bila je razbijanje ionako rastrgane Bosne i Hercegovine, koja se ipak nazirala iz vanjskih granica bosanskih okruga. Kraljev covjek u toj operaciji bio je Milan Srskic, vosa bosanskih radikala, koji je vec duze vrijeme kritizirao svoju stranku zbog navodne mekoce prema "Turcima". Srskic je smatrao "da Bosna i Hercegovina, kao pokrajinska individulanost i kao geografski pojam, treba za navijek da nestane".8 Bigotni politicar, koji nije krio kako ne moze "u Bosni gledati minarete",9 Srskic je sudjelovao u Aleksandrovu razbijanju Bosne i Hercegovine putem novoustrojenih banovina (3. listopada 1929.), koje su zamijenile 33 okruga iz 1922. godine. ģetiri nove banovine (vrbaska, drinska, primorska, zetska), ukljucivale su dijelove Bosne i Hercegovine, ali uvijek u kombinaciji sa susjednim hrvatskim, srpskim i crnogorskim krajevima. Cilj je bio, s izuzetkom primorske banovine, stvoriti srpsku regionalnu vecinu u novim administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine. Male preinake granica banovina iz 1931. bile su jednako tako nedjelotvorne pred diktatorskim neprijateljstvom prema povijesnim pokrajinama, kao sto je Aleksandrov pseudo-ustav od 3. rujna 1931. bio nedjelotvoran pred autokracijom kraljevskog rezima.10 Predstavnici zabranjenih stranaka izjasnili su svoje protivljenje novom rezimu nizom sluzbenih izjava ujesen 1931. godine. Vazno je uociti da su sarajevske punktacije JMO trazile obnovu zemlje "po pokrajinsko-povijesnim jedinicama s najsirim ovlastima". Bosna i Hercegovina je trebala biti jedna od tih jedinica.

Stvaranje banovina - podjela Bosne i Hercegovine

Atentat na kralja Aleksandra u listopadu 1934. i osnivanje namjesnickog rezima pod knezom Pavlom, ubrzao je krizu diktatorskog sustava. Glavnina opozicije, ukljucujuci Spahinu JMO, usla je u Macekovu Ujedinjenu opoziciju pred izbore zakazane za svibanj 1935. godine.12 No, unatoc cinjenici da su ti, izuzetno neposteni izbori, proizveli izbornu vecinu za namjesnicki rezim, knez Pavle je imenovanjem Milana Stojadinovica za novog ministra predsjednika, zelio ishoditi politiku sirenja vladajuceg bloka prema JMO, bivsim radikalima, SLS i haesesovskim otpadnicima.13 Nova vladajuca stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), ili popularno Jereza, izrasla je iz ove kombinacije u kolovozu 1935. Oportunisticka politika JMO stitila je interese Bosnjaka pod Stojadinovicevim sve represivnijim rezimom. Ipak, u raspravi o rekonstrukciji zemlje, JMO nije u prvi plan gurala pitanje Bosne i Hercegovine. Stoga su pregovori s hrvatskim celnicima, koje je knez Pavle odobrio poslije skidanja Stojadinovica u veljaci 1939., neminovno razocarali Bosnjake. Sporazum Cvetkovic - Macek stvorio je autonomnu Banovinu Hrvatsku s dijelovima povijesne Bosne, navlastito s opcinama Derventa, Gradacac i Brcko (juzno od Save), Travnik, Bugojno, Fojnica, Prozor, Tomislavgrad (Duvno) i Livno (srednja i jugozapadna Bosna), te opcinama Konjic, Ljubuski, Mostar i Stolac (Hercegovina). U preostalih 38 opcina u krnjoj Bosni i Hercegovini vide legitimno srpsku zemlju. Podjela je obavljena tako da je potpuno zanemaren bosnjacki narod. Naprimjer, ako je u opcini bilo 31% katolika i 30% pravoslavaca, opcina je usla u Banovinu Hrvatsku. Bosnjacka relativna vecina nije uopce uzeta u obzir. Na taj je nacin Macekov HSS prihvatio model podjele bosne, dakako unutar Jugoslavije, ali je time ipak stvorio presedan ciji se kobni rezultati danas osjecaju jos vise nego za vrijeme Drugog svetskog rata.

Macek, kao i Radic prije njega, zelio je umanjiti utjecaj JMO mesu Bosnjacima. (HSS je djelovao u Bosni i Hercegovini, a u nekim je regijama, poput Cazinske krajine, pridobio znatan broj bosnjaka). Mehmed Spaho, glavni objekt takve politike, umro je u trenutku kad su Macekovi pregovori s knezom Pavlom bili na vrhuncu. Dzafer-beg Kulenovic, Spahin nasljednik, bio je Bosnjak izrazito prohrvatske orijentacije, te zagovornik suradnje svoje stranke s HRSS/HSS-om jos od 1921. godine.14 No, on nije bio nista manje ustrajan u trazenju da Bosna i Hercegovina postane "cetvrta jedinica" u Jugoslaviji, uz Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Poslije neuspjeha tog projekta, Kulenovic i JMO predstavljali su Banovinu Hrvatsku kao privremeno rjesenje u bosanskom dijelu Sporazuma: "Svakako, definitivno razgranicenje upravnih jedinica nase zemlje donijet ce tek Ustav, koji ima nadomjestiti sadasnji i koji ce predstavljati konacnu rijec o ovom predmetu."15 Kulenoviceva oporba podjeli Bosnu i Hercegovinu izmesu Hrvatske i Srbije16 podrzana je od vecine Bosnjaka, bez obzira na hrvatsku ili srpsku orijentaciju. Mesutim, kad je rijec o hrvatskom vodstvu, sporazum sa Srbima bio je od vece vaznosti nego negativne reakcije Bosnjaka, a Srbi su ionako bili spremniji prihvatiti podjelu Bosne nego njenu autonomiju.

Pavelic i "katolicko" svaljivanje ustaskih grijehova na Bosnjake Tijekom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je postala intergralnim dijelom kolaboracionisticke Nezavisne drzave Hrvatske. Ustaska diktatura nije omogucila bilo kakvu autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, koja je razbijena izmesu dvanaest velikih zupa, sedam - od kojih su (Hum, Krbava-Psat, Lasva-Glaz, Pliva-Rama, Sana-Luka, Usora-Soli, Vrhbosna) imale sjedista u bivsoj Bosni i Hercegovini, a u slucaju prvih dviju ukljucivale tri kotara bivse Hrvatske i Slavonije, odnosno Dalmacije. Nasuprot tomu, pet velikih zupa sa sredistima izvan Bosne i Hercegovine (Dubrava, Gora, Livac-Zapolje, Posavje, Vuka), dobile su trinaest bosanskohercegovackih kotara. Hrvatski integralizam, na snazi u Bosni i Hercegovini, bio je sukladan ustaskoj ideologiji, po kojoj su bosanski muslimani jednostavno bili Hrvati islamske vjere. Po Anti Pavelicu, "hrvatska nacionalna svijest kod muslimanskog elementa u Bosni nije nikada ugasnula, a nakon odlaska Turske opet je dosla nedvojbeno na povrsinu."

Pavelic se redovito udvarao muslimanima iskazima stovanja prema njihovoj vjeri, simbolima i ambijentalnom dekoru. Primjerice, naredio je da se Mestrovicev krugoliki Umjetnicki paviljon u Zagrebu pretvori u dzamiju, uz dogradnju triju visokih minareta, te da se s poantom preimenuje u Poglavnikovu dzamiju.19 No, unatoc prisutnosti Ademage Mesica, Dzafer-bega Kulenovica, Osman-bega Kulenovica, Hakije Hadzica i jos nekolicine muslimanskih uglednika u njegovoj siroj okolici, Pavelic nikad nije dijelio vlast Bosnjacima, niti je takva podjela odgovornosti uopce ozbiljno uzimana kod pravih ustaskih arbitara u Bosni i Hercegovini (Andrija Artukovic, Vjekoslav Luburic, Rafael Boban), redom Hrvata katolika. Tipicno, u drugoj - i promisljenijoj - rundi imenovanja, u jesen 1941., Pavelic je imenovao dvadeset ustaskih stozernika, ukljucujuci sedmoricu imenovanih za velike zupe sa sredistem u Bosni i Hercegovini. Od ove sedmorice, svi osim jednog bili su iz hrvatskih sredista zapadne Hercegovine i srednje Bosne, a jedan je bio iz susjedne Dalmacije.

Nesmiljena represalija protiv Srba bila je integralni dio ustaske drzavne politike i sustavno se provodila u Bosni i Hercegovini. Pokolji i teror izazvali su bijeg u sumu i srpski otpor. U pocetku, masa ocajnih i preplasenih seljana nije bila predvosena nekim organiziranom politickom silom, pa je stoga cesto bila prijemljiva za demagoske pozive na osvetu. Sa svoje su strane ustase nastojale uplesti Bosnjake u svoje protusrpsko nasilje. Bosnjacki prosvjedi iz 1941. govore o svjesnim "katolickim" pokusajima da Bosnjake prikazu odgovornima za ustaske pokolje, te da se ti nemili dogasaji predstave kao "mesusobno razracunavanje izmesu muslimana i pravoslavaca". S tim ciljem, optuzivali su Bosnjaci, ustase su se maskirali u muslimane, te cesto nosili fes, "zaveden kao uniforma sve vojske, vrseci razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali mesusobno i muslimanskim imenima". U drugoj polovici 1941. godine, predstavnici ilmije i drugi uglednici iz vise gradova (Sarajevo, Prijedor, Mostar, Banja Luka, Bijeljina, Tuzla), pisali su glasna pisma njemackim vlastima, odbacujuci svaku povezanost s ustaskim zlocinima. Ti prosvjedi govore o strahu muslimanske elite da ce ustase uspjeti pomutiti bosnjacko-srpske odnose.22 No, premda su te prosvjedne rezolucije osusivale "saku ovih nazovi muslimana", koji su sudjelovali u ustaskoj represiji,23 one nisu mogle umiriti cetnike i njihove zapovjednike u Bosni i Hercegovini (Jezdimir Dangic, Momcilo -ujic, Dobrosav Jevsevic), koji su progone pokusali iskoristiti za svoju protumuslimansku kampanju.

Od ljeta 1941. cetnici su sve vise nadzirali srpske ustanike i provodili stravicne zlocine nad Bosnjacima istocne Bosne i Hercegovine. Pokolji muslimana, obicno klanjem i bacanjem tijela u plovne vode, odigrali su se navlastito u istocnoj Bosni - u Foci, Gorazdu, ģajnicu, Rogatici, Visegradu, Vlasenici, Srebrenici, duz citava toka Drine, ali i u istocnoj Hercegovini, gdje su se pojedina sela opirala srpskim opsadama s ljutom odlucnoscu do 1942. godine.24 U tim dogasajima, unatoc pretjeranim pricama o "utemeljenju straze na Drini", ustaske jedinice nisu uspjele zastititi muslimansko stanovnistvo.

Borba za bosansku drzavnost i bosnjacku nacionalnu afirmaciju

O partizanskoj politici prema Bosnjacima tijekom drugog svjetskog rata tesko je govoriti u kontekstu prepoznatljive hrvatske politike, premda su i Hrvati nesumnjivo bili tvorci komunistickog nacionalnog programa. Unatoc cinjenici da su bosanski partizani pocetkom ustanka bili gotovo iskljucivo Srbi, vazno je uociti da su u svoj program unijeli borbu za bosansku drzavnost. Tito je tu parolu ubrzao vec na V. zemaljskoj konferenciji KPJ (listopad 1940.), kad je istaknuo: "Bosna je jedno zbog vjekovnog zajednickog zivota, bez obzira na vjeru." U isto vrijeme nije odbacio tvrdnje Milovana -ilasa da "Bosanski Muslimani nisu etnicka grupa" (dakle nesto manje od naroda), cemu se protivio Mustafa Pasic, s tezom da oni "nisu formirana nacija, ali (su) etnicka grupa". Pasic je dobro uocio kako "hrvatska i srpska burzoazija vode pregovore o podjeli Bosne. Naprotiv. I srpske i hrvatske mase moramo pridobiti za autonomiju Bosne pod rukovodstvom proleterijata". Razdoblje partijske vlasti (zacijelo ne proleterske!) poslije 1945. doista je donijelo neku vrst ogranicene bosanske drzavnosti u formi "narodne", odnosno "socijalisticke republike", a poslije 1966. i priznanja muslimanske nacije. No, ostalo je pitanje odnosa susjeda prema tim cinjenicama, sto je eksplodiralo u agresiji i ratu od 1991. naovamo. Nazalost, najutjecajniji dio hrvatske politike, a to nije isto sto i vecinski, ostao je na nacelima izrazenim u mesuracu i razdoblju NDH. Za njega su Bosnjaci Hrvati, a ako to nisu - onda su protivnici. Jednako tako, Bosna je djeljiva, a ako su Bosnjaci protiv toga - to je zato sto sami zele dominirati. Ipak, upravo postoji otreznjenje i pocetak jedne nove politike zasnovane ne na sporazumu nacionalnih lidera, nego na novoj mesuovisnosti i razumijevanju.

prof dr Ivo Banac

Kazalo - Sadrzaj
Ibrahim Kajan Ustavna smrt Bosnjaka Miroslav Krleza BOGUMILI Bosanske medijevalne teme Pjesma Nedzad Maksumic JERUZALEMLJANIN Prof dr Ivo Banac HRVATI I BOSNJACI Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima za vrijeme Kraljevine SHS i za vrijeme NDH	Prva strana Broj 31 Broj 34 Broj 35 Broj 36 Broj 37 Broj 38 Galerija slika Pretplata i adresa E-mail
Pogledajte osobnu stranicu urednika Behara! Pritisnite na donju sliku. ww

Stranicu napravio Ahmet Kurt