Jedna od najplemenitijih ideja na ovim je prostorima stasavala od 1919. godine. Dimitrije Dimitrijević došao je na ideju o stvaranju nogometnog kluba. Istu je predložio svojim kolegama, radnicima Željezničke radionice, koji su je prihvatili s oduševljenjem. Prvu zvaničnu utakmicu Željeznički športski klub odigrao je u subotu 17. rujna 1921. godine. Željezničar je u ponedjeljak 19. rujna 1921. godine postao punopravni član Podsaveza.

Početkom II svjetskog rata dolaze teške godine za Željezničar koji, u skladu sa svojom svijetlom tradicijom i plemenitim idealima odbija da podnese prijavu za učlanjenje u Nogometni savez Nezavisne Države Hrvatske. Željezničar je brisan iz registra klubova, a njegove stvari su podjeljene drugim klubovima.

Nakon petogodišnje pauze odmah po oslobođenju Sarajeva, 15. lipnja 1945. održana je Skupština Željezničara na kojoj je donesena odluka o nastavku aktivnosti Društva. Odigrane su kvalifikacije tj. prvenstvo grada na kojima je Željezničar trijumfovao te stekao mogućnost da igra finale BiH za plasman u Saveznu ligu. Pobjedama nad Veležom i Borcem iz Banjaluke, Željezničar je 1946. godine postao prvi BIH klub u saveznom takmičenju.
Dva tima koja je Željezničar pobjedio u takmičenju na nivou grada Udarnik i Sloboda udružila su se čineći novi klub Torpedo. Prva utakmica ovog sintetičkog nogometnog izdanja i Željezničara završena je 9:1, naravno za Želju. Međutim komunistički su močnici donijeli odluku da Željezničar treba da "pomogne” Torpedu u kvalifikacijama za člana Savezne lige i to u vrijeme kada je Željezničar igrao odlučujuće utakmice za opstanak u Saveznoj ligi. Naređeno je da osam igrača sarajevskog prvoligaša, znači praktično kompletna Željina postava pređe u Torpedo. Sedmorica su to pod ogromnim pritiskom i učinila, a suprotstavio se Joško Domorocki. Sramni režimski nogometni klub Torpedo sa kompletnom Željinom postavom izborio je igranje u Prvoj saveznoj ligi, a 5. listopada ’46 mijenjaju mu ime u "sarajevo", kakvog ga i danas znate. Unatoč prijedloga da se Željezničar čak i ukine, plavi ponos i upornost ostali su vodilja ekipe koja je i više od sporta. Sramni prijedlog FK "sarajeva" koje je ’47. ispadajući iz Prve savezne lige nudilo Željezničaru fuziju dva kluba (valjda da je što manje bosanskih) plavi kolektiv je to odbio i zbog: "…publike Sarajeva koja je većinom naša bez obzira dali će naše društvo ostati i dalje u II saveznoj ligi."

Olimpijska 1984. godina plavoj parnoj mašini donosi novi pohod ka samom vrhu europskog nogometa. Legendarna ekipa Škrba, Berjan, Baljić, Šabanhadžović, Čapljić, Čilić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević i Nikić, uz naravno dirigentsku palicu Štrausa sa Grbavice put kroz kup UEFA trasiraju ovim redom FC Sliven – Bugarska (1:0, 1:5), Sion – Švajcarska (2:1, 1:1), Universitatea – Rumunija (2:0, 0:4), Dinamo Minsk – SSSR (2:0, 1:1), te poznati nam Videoton. Prvu utakmicu s mađarskim predstavnikom odigranu u gostima Željo je izgubio rezultatom 3:1. Spektakularni uzvrat za koji se živjelo u Sarajevu odigran je i na više nego prepunoj Grbavici. Golovima Bahtića i Čurića Željezničar je već bio u finalu i čekao ekipu Real Madrida,a onda je bek Videotona Čuhai, nakih 120 skundi prije sudijskog zvižduka zaledio Dolinu Ćupova. Rezultatom 2:1 za Želju, Videoton je ipak otišao u finale.

Iako je tada izgledalo da je to nešto najgore što je moglo zadesiti tim sa Grbavice, ipak, nekih sedam godina poslije desilo se da je Željezničar bio suočen sa najtežom situacijom u svojoj historiji. Agresija i napad na glavni grad neovisne države Bosne i Hercegovine 1992. godine počeo je napadom na Policijsku školu odmah iznad južne tribine stadiona Grbavica. Nogomet se više nije ni igrao a 3. svibanj 1992. godine bio je jedan od najtežih dana za sve plave simpatizere, jer su tada agresori iz Srbije pomognuti domaćim nacinal-šovinistime zapalili stadion Grbavica koji je u naredne 3 godine ostao na samoj linije slobodne i okupirane zone grada Sarajeva. Uz sve to, neprijatelji Željezničara javno su, putem medija, tih dana pozivali na ukidanje NK Željezničara, a bilo je sasvim jasno da takva inicijativa dolazi na liniji malograđanskih nastojanja još od 1946. i stvaranja režimskog, gradskog rivala. Željezničar je izdržao i takve probleme i vratio se stazama vrhunskog sporta. Prvo, stvarno, mirnodobsko ligaško takmičenja, pod patronatom UEFE 1997-1998, pokazalo je ko je tim sa Grbavice, kako se živi za plavi dres, i ko su ti fanatični navijači iz Doline ćupova. U blistavom proljetnom dijelu Željo je izborio igranje u Play-offu, gdje je nadigrana ekipa Bosne iz Visokog koja je ligaško takmičenje završila na prvom mjestu, potom ekipa Zrinjskog iz Mostara i u finalnoj utakmici, na za njih domaćem stadionu, ekipa "sarajeva”, golom Hadisa Zubanovića u 89. Minuti (noga mu se pozlatila). Titulu je po drugi put u historiji kluba ponio Enver Hadžiabdić, ovaj put kao šef stručniog štaba i nogometaši: Gušo, Biščević, Mulaosmanović, Burek, Hurić, Kunić, Zubanović, Muharemović, Vazda, Fatić i Gredić.

Da titula na Grbavici ne stanuje slučajno kako su dijelom željeli prikazati predstavnici medija naklonjeni “držanvom" prvoligašu potvrdili su nogometaši Željezničara u finalnoj utakmici Super-kupa, odigranoj 25. studenog 1998. godine, deklasiravši "sarajevo" reziltatom 4:0.
                                                      I D E  V L A K . . . !