Broj 32/33
IX-XII 1997.
Kazalo
Ibrahim Kajan Ustavna smrt Bosnjaka
Miroslav Krleza
BOGUMILI
Bosanske medijevalne teme
Pjesma Nedzad Maksumic
JERUZALEMLJANIN
Prof dr Ivo Banac
HRVATI I BOSNJACI Odnos hrvatske politike prema Bosnjacima za vrijeme Kraljevine SHS i za vrijeme NDH
Prva strana
Broj 31
Broj 34
Broj 35
Broj 36
Broj 37
Broj 38
Galerija slika
Pretplata i adresa
E-mail
|
|
BOGUMILI
Bosanske medijevalne teme
Miroslav Krleza |
Bogumilstvo ce ostati magistralom nase medijevalne proslosti, jer tek
njegovim slomom svrsit ce na nasem podrucju sa Srednjim vijekom
samostalan zivot narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda
do Mohaca pocinje za nas fatalna atomizacija, koja ce svrsiti sa
palanackim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici
u XVIII stoljecu. Svijest o velikim razdob]jima proslosti nestat ce u
sveopcoj slabosti pamcenja.
(1950)
Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta vec drzavno organizirana laicka
pastva, koja je u medjunarodnim omjerima izmesu Lombardije i Albigenza
igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljecima optuzuju ove
heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta.
(1951)
"Nek ti ova ruka bude znak da se zamislis nad svojim rukama" Natpis na stecku-Radimlja kod Stoca
Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje romanske kulturne i
artisticke strategije, koja ce trajati slijedecih dvjesta pedeset
godina. Pape Inocencije III, Honorije III, Grgur IX, Inocencije IV,
Bonifacije VIII, Ivan XXII, Benedikt XII, Urban V, Inocencije VI, sa
citavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca i male
brace (dominikanac Ivan iz westfalijskog Wildhausena, kartuzijanac
Bartol od Trisulta, kartuzijanac biskup Ponsa, kardinali Casamaris i
Gentilis i Jakov, Benedikto Giucciardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u
prvom periodu izmedu 1202-1339), otpoceli su svoju dvjesta
pedesetogodisnju protubogumilsku ofenzivu za pobjedu ,"romanike i
crkvenih veza" na citavom reljefu od Zadra do Krakova i od Kaloce do
Jajca - contra hereticos Patarenos.
(1950)
Nase bogumilstvo vise je simpatiziralo s etikom novoga evanselja nego sa
dogmama papinstva, spram kojih se odresuje sa izrazitom idiosinkrazijom,
koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u
svjesnu i dosljednu, politicki organiziranu mrznju. Reformatorska u oba
smjera, spram maloazijske sizme i papinstva podjednako, nasa bogumilska
ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti.
Smatrajuci monoteizam monopolom papinstva, ovi nasi laici, krivovjerni u
antiklerikalnom smislu, koji su poricali grcku i latinsku crkvenu
hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanseoske socijalne
ravnopravnosti, citali su evanselje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti
nacin. Ne vjerujuci, da je Bog mogao stvoriti Papu, koji kao
destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskoga
biskupa smatrali savolskim simbolom negacije onoga bratstva i one
ljubavi kakvu je (po njihovom misljenju) propovijedao Novi zavjet.
(1950)
Bogumili su jedanput davno prije Husa htjeli da diskreditiraju
cezaropapizam i to je bilo, dakako, neostvarljivo.
(1917)
Bogumilska teza, koja se pojavila na klasicnom tlu grcko-latinske
raspre, bila je politicka, da je papa savao sam i da je prepolovio zivo
tijelo Kristovo upravo zato, jer je sotona sam.
(1947)
»itavi tehnicki fakulteti smrti bili su stavljeni u pogon za nasu
hereticku bosansku kugu, pestilenza bosignana, koja je propovijedala, da
su papa i patrijarh carigradski inkarnacija samog necastivog!
(1950)
Inocencije III vec je 1199. odlucio da svoj duhovni mac (gladius
spiritualis) zamijeni materijalnim macem (gladius materialis), kada je
naredio Inkviziciji da unisti ovu pogansku infamiju svima sredstvima,
posto se utvrdilo, da na istocnoj obali nema ni jedne biskupije, koja ne
bi bila hereticka. Od pada Zadra 1202. (sto ga je zauzeo duzd Henrik
Dandolo sa francuskim i flandrijskim krizarima) pocinje na nasem reljefu
novi ciklus ratova mletackih, koji traju daljnjih dvjesta godina, i nova
serija papinskih inkvizicionih kaznenih ekspedicija, vojni i upada
soldateske raznih baruna i kraljeva sve do pada Bosne 1463. Prvi
inkvizitor Joan de Casamaris javlja se na nasem terenu 21. XI 1202, to
jest deset dana poslije pada Zadra, koji je pao na dan sv. Martina 11.
XI 1202! Jos se Zadar pusio u rusevinama i jos se nije usirila krv
masovno poklane djece, kada je Inkvizitor kardinal Joan de Casamaris vec
ispitivao zbog bogumilske hereze dva slikara, Matiju i Aristodija, kao
dva intelektualna krivca za tu bosansku kugu, koja se bila prosirila
izmedu Splita i Trogira.
(1950)
Svi nasi historici (bez izuzetka), kada govore o patarenskom
"krivovjerstvu", nastoje kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje
vrijedno tumacenje, kao da je toboze, nazalost, doista kao simptom
rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavonska ili bosanska
hereza nije tipicno "nasa pojava", jer bilo sto, sto se javlja kod nas
kao "krivovjerstvo", zapravo je "strano tijelo u okviru naseg
historijskog razvoja". Da se stidimo necega sto se zove krivovjerstvo u
nasoj historijskoj proslosti, da zalimo te nase davne "hereticke
zablude", da ih zaobilazimo sordinantno kao macke oko dominikanskih
lomaca, kao da tih lomaca i te hereze uopce nije bilo, smisla mnogo
nema; upravo stoga sto je besmisleno, to se ipak kultivira dalje svakoj
historijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih,
latinskih ili grckih antiheretickih idiosinkrazija obje su nase
klasicne, rasne vjeroispovijesti idealno podudarne. Iz jedne ili iz
druge perspektive priznali bogumilstvo kao trecu komponentu, znaci
odreci grckoj ili latinskoj misiji znacenje historijske magistrale, a ta
opet hipoteza rusi sve idealisticke aksiome nase moralne supstance na
ovome svijetu, a takav nacin gledanja jeste satanski, dakle bogumilski,
dakle - danas - materijalisticki.
(1957)
Bogumilski mramorovi
Bogumilski mramorovi bizarni su spomenici mracne, nagonske likovne
sklonosti, pojave same po sebi neispitane koja ne predstavlja poglavlje
samo u okviru nase likovne civilizacije. Ovi sarkofazi zavrijedili su
opseznu analizu, kao citav kozmos tog patarenskog svijeta, koji pred
nama stoji kao meteor iz dalekih i nepoznatih, azijskih, skitskih
svjetova. Oni misticni krugovi, gradovi, konjanici, vegetacioni
ornamenti, fantasticne ruke, koje propovijedaju do pet nama danas
nepoznatih principa, stabla kao biblijski stilizirani svijecnjaci,
citavi spratovi najraznovrsnijih motiva i dogasaja, sve je to
koordinirano i ustalasano unutrasnjim ritmom cudne zakonitosti, koja je
stvaralackom voljom fascinirala fantaziju bogumilskih pokoljenja do tog
stepena, te se nuzno odrazila u tim dokumentima, koji vec vjekovima
cekaju svoje tumace u danasnjem svijetu tako okrutno gluhom za sva
objavljenja nasih vlastitih ljepota.
(1942)
Oko davnih bogumilskih spomenika trajale su neohelenisticke varijacije
ducentistickog slikarstva po srpskim pravoslavnim zaduzbinama, gradile
su se goticke katedrale i romanicke bazilike od Poreca i Zagreba do Raba
i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaska krv od Istre do Splita,
prodirala je romanika od Trogira i Kotora, do Vardara i Morave, a ovdje,
na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima
nikakve veze sa bilo cime, sto je moglo da vrijedi kao import iz
zapadnjackih ili vizantijskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije
ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene
grobove u sintetickom obliku izmesu bosanskog krova i nordijske posmrtne
kuce, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u
besperspektivnoj fantasticnosti i u vertikalama cudestvenih bareljefa, u
ingenioznom ostvarenju sna i privisenja.
Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumilski nacin
nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila
neka vrsta artisticke pobune ili revolucije, kao sto je to slucaj s
bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrckim nonkonformizmom, to ne
znamo. Smatrajuci Svetoga Oca savolom, oni su, vjerojatno, i
cezaropapisticke umjetnicke formule prezirali kao ikonoklasti latinskog
i grckog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svojih dvadesetak narocitih
poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za cetiristo
godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U
raznim interregnumima takve su se katedrale pocele graditi desetak puta,
ali su jalovi napori svrsavali s rusenjem objekata jos u temeljima.
Mozda su to bile samo sopravvivenze - dakle ipak zaostale sugestije
davnih, mrtvih praslovjenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao
danas da kaze pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i
moguce. Za objasnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih
rijeci: nordijski, vikinski motivi, praslovjenska plastika, gotski
fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij
antickih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika,
mikenske spirale, egipatski bareljefi, derivat romanike, obelisci
postavljeni na glavu, venecijanska dekorativna ornamentika, aborigene
ilirske tajne itd., itd.
(1951)
Komparativnim proucavanjem prosirio se raspon pojedinih hipoteza, a
jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odrazavaju
elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u
svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima
povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u
jednu cjelinu.
Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, cesto grubi, tako da vec svojom
surovoscu djeluju monumentalno kao ploce kojima je zadatak da traju
stoljecima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva
stila osim svog vlastitog.
(1954)
Sjeverni slovjenski dosljaci, pred zidinama bogatog antemurala
talasokratskog vizantijskog dalmatinskog temata, meso za galije mletacke
i lomace latinske i grcke, u panici pred svima sto je za ove heretike
kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu
djelovali u ideoloskom vakuumu barbarske nepismenosti, kao sto se to
misli na temelju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata
ovoga perioda. Nepodresivanje artiskim manirama svoga vremena samo je
jedna od bogumilskih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog
moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti
neobicno zivo, cesto mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski
umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetnickog i
misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su
mu nacelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao.
(1951)
Bogumilsko umjetnicko djelo nije imitacija prirode. Neotupljene
konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti
mekane kao hod srne, i ovi jahaci, obasjani mjesecinom, djeluju
dematerijalizirano kao pojave tihog i zaboravljenog sna. »ovjek ima
osjecaj, da stoji nad rusevinama jedne davno potonule Atlantide, koja
nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih dozivljaja o stvarima
danas potpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori
zakarpatskih i azijskih daljina, ona nam dize zavjese nad izgledima sve
do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujuci detalji gotovo suvremene
postimpresionisticke tehnike, ova bogata partitura puna lirizma, ovaj
kompendij znanja i moralne svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobicno
visok umjetnicki potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da
je izmesu dogasaja i dozivljaja u umjetnickostvaralackom smislu ogroman
raspon, pun najfantasticnijih mogucnosti, onda ovi umjetnici svakako
nijesu bili kopisti artistickih kodeksa svoga vremena.
(1951)
Sve sto su nam bogumilski kipari (a ime im je legija: Bolasin, Bogacic,
Dragoje Dijak, Grubac, Obrad, Prerad, Radoje, Ratko, Semorad, Zekan
Moraca, Radic, Radan Hranic, Dragisa, Ugarak) ostavili, dokumenti su
vedre slike o zivotu, gdje je sve skladno uznemireni ritam pojava i
stvari, ornamenata, ljudskih likova, leoparda, konja i flore.
(1942)
Slobodni od svake lazne konvencije svoga vremena, bogumilski skulptori
su stvarali na nacin o kome misljenja mogu biti podvojena, ali da taj
nacin nije bio njihov vlastiti i kao takav jedinstven, to se ne bi moglo
ustvrditi.
(1951)
Mozda ti spomenici zaista i nijesu otkrica nego samo imitacije danas
nama nepoznatih izvora, ali ako je tako, to ne znaci, da se time
smanjuje artisticka vrijednost ove skulpture, koja nam u samoci
bosanskih suma govori o tome, da je s ovom srednjovjekovnom nasom
civilizacijom propalo mnogo vise nego sto nam je do danas bilo poznato.
(1951)
Protiv poganskih motiva te skulpture grmjela je anatema najviseg
moralnog i estetskog autoriteta citavog svijeta, stoljecima. Za
posljednjih osamdeset godina svelo se znacenje ove umjetnosti na pojam
bastardnog folklora, koji se u tekstilu i u drvu rada u agrarnim
juznoslovjenskim zonama s prirodnom jednostavnoscu primitivne pucke
poezije. Izvan svake je sumnje, da su pojedine bogumilske nekropole s
masom od po pet stotina mramornih monolita grasene kao jedinstvena i
rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznoscu svoje osnovne
zamisli, prelazi svaku efemernost folklorne primjene.
(1951)
Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o
zivotnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, zivotinja i bilja,
ocit su dokaz jakog artistickog i moralnog nonkonformizma, koji je
trajao stoljecima.
Uslijed demonstrativno naglasene areligioznosti njenih motiva govorilo
se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih
galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su
se spasavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino
evropsko ostrvo, gdje se postuje sloboda savjesti i uvjerenja.
(1951)
Istina je, koju mozemo provjeriti vlastitim ocima, da su ova umjetnicka
svjedocanstva strogo puritanska. Dinamika zivotnog ritma, koji nam
gotovo lirski suptilno progovara iz ovoga kamena, sve je prije nego
mracan i dijaboliziran pesimizam, o kome nam govore stare kronike,
opisujuci bogumile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim
beznadnim i razornim nihilizmom.
Ove ruke na oklopima i na grobovima, ruke s macevima i kopljima, ruke u
praznom polju monolita, govore nam simbolicnim znacenjem viteskih
srednjovjecnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svim
moralnim autoritetima svoga vremena, ne priznavajuci nikakve moralne
hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wyclifa ili Husa ili Luthera
dvjesta i trista godina ranije.
(1954)
Ove viteske, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u
oklopu, ruke boljara koji se oprastaju od nas na odlasku za Aheront - u
ritualu rimskoga pozdrava - uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao
ruke saobracajca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne,
teske desnice, sto nam se javljaju s druge obale, da li su znameni
prijetnje ili pozdrava - tko bi to znao i mogao da kaze? Toliko
nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispruzile preko
demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak
izgleda kao da te ruke hoce da posvjedoce pred pokoljenjima kako su bile
gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima,
koji proklinju i pale Bosnu vjekovima.
(1954)
Ova skulptura je tendenciozna i propagandisticka. Ona ne priznaje kult
smrti. Ona nacelno, bogumilski, upravo materijalisticki negira
zaglupljujucu misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve
prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim
monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan
bogumilski lik ne kleci pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i
ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i cistih
evanselista, laika, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve
crkvene hijerarhije, smatrajuci umorstvo najvecim grijehom, a
cezaropapizam savolskom negacijom svih evanseoskih principa.
(1951)
Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u
harmonicne nizove, koji nam se danas usred bosanskih suma i planina u
svojoj gordoj samoci javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave,
te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po
koji prsten ili pecat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u
rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.
(1954)
Bogumilska skulptura, kao centralna pojava na nasem kulturnohistorijskom
reljefu, stoji i danas pred nama kao monumentalan i zagonetno mracan
spomenik, kao kiparski ingeniozno ostvaren sarkofag nad grobljem naseg
umjetnickog i moralno-intelektualnog nonkonformizma, kojega je nestalo u
maglama i pozarima davno prohujalih vjekova i katastrofa, tako
simbolicnih za nasu mucnu i krvavu borbu, u cijem smo se vrtlogu
izoblicili do sljepackih gusala, do raje, do Morlakije i do baroknog
granicarstva, do tragicne sudbine uskoka, galijota, martoloza i
grencera.
(1950)
Animalna, svjeza, neukrocena, ova plastika penje se do monumentalnih
razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom
solipsizmu prezivjelo okrutni i pakleni "memento mori" crkve latinske,
koja je u Bosni stala da biskupije podize tek pod protektoratom
Alahovim.
(1951)
Bogumilski skulptori, slobodni od svake artisticke manire svoga vremena,
promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti nacin, i oni su
u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici
zivjeli su u izolaciji bosanskih planinskih suma, u prostorima za
prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko
bosanskih prasuma trajao je tri nedjelje.
(1951)
Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klecala
sklopljenih ruku u molitvi pred smrcu, i nema ni jedne u proskinezi pred
velicanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i bozanskih namjesnika.
(1954)
Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija od
lateranskih i ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od
Iacoponea da Tadi do Cimabua, svijet bogumilskih mramorova na tako je
ogromnoj distanci, te bi svako usporesenje ispalo jalovo. Ova bosanska
umjetnicka planeta ne krece se u svijetu mediteranskog sistema: "Stabat
Mater Dolorosa", a da je bila odiozna vizantijskoj vlasteli i
juznoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz
antibogumilskih formula Dusanova zakonika, na primjer, koji ih
iskorjenjuje ognjem i macem.
(1951)
Miroslav Krleza
|
|